Hrvatski velikani vjere

[Mlačanin]

Sv. Nikola Tavelić


Prvi hrvatski svetac, franjevac, misionar, mučenik (Šibenik, oko 1340. - Jeruzalem, 14. XI. 1391.)


 

Fra Nikola, potomak stare hrvatske plemićke obitelji Tavelića, rodio se u Šibeniku. Stupio je u franjevački red u Bribiru, gradu slavnih knezova Šubića. Studirao je filozofiju i teologiju u Zadru ili Splitu. Vjerojatno je neko vrijeme proživio na studiju u Italiji i oko 1365. ređen je za svećenika.

Kad je fra Bartul Alverenski, vikar Bosanske vikarije, na poticaj pape Grgura XI. pozvao 1372. godine iz raznih franjevačkih provincija oko 60 učenika i uzornih redovnika za misionare u Bosni, među njima je bio i fra Nikola. Punih 12 godina prolazio je područjem Bosne propovijedajući i svojim uzornim životom svjedočeći Evanđelje. Kasnije će Bartul izvijestiti papu Bonifacija IX. da su misionari obratili oko 50.000 bosanskih krivovjeraca.

U jesen 1383. godine fra Nikola napušta Bosnu, odlazi u Palestinu i nastanjuje se u samostanu na Sionu. Tu je učio arapski jezik, obilazio sveta mjesta i pripremao se za misionarski rad. Zajedno s Deodatom iz Ruticinija, Petrom iz Narbonne (Francuska) i Stjepanom iz Cunea (Italija) nastupio je pred jeruzalemskim kadijom. Osuđen je na smrtnu kaznu, te sva četvorica podniješe mučeničku smrt 14. XI. 1391. godine. Potanko izviješće poslao je u Europu fra Gerard Chalvet, gvardijan sionski, koji je bio nazočan izvršenju smrtne presude.

Nikolu su slavili kao sveca i mučenika u Franjevačkom redu, a posebno u rodnom Šibeniku.

Papa Leon XIII. je 1889. godine odobrio njegovo štovanje, a Pavao VI. svečano je proglasio svecima Nikolu i njegove drugove 1970. g. u Vatikanu, u nazočnosti preko 20.000 Hrvata iz domovine i svih strana svijeta.

 

Mnogi hrvatski i strani umjetnici dlijeta, kista i pera ovjekovječili su lik sv. Nikole. Posebno treba istaknuti crkve sagrađene u njegovu čast: Banjevci, Cerovac, Lišani, Perković, Split, Vinjani, Zagreb, Županja i dr. (Hrvatska), i u inozemstvu: Hurlingham (Buenos Aires, Argentina), Montreal, Winnipeg (Kanada), Melbourne i Sydney (Australija).

Kao redovnik i svećenik radom, studijem i molitvom uspio je ostvariti ideal kršćanstva - svetost. Posebno je važno da je bio ispunjen misionarskim idealom, pa je ne štedeći sebe 12 godina bio misionarom u Bosni. Rad s hereticima ("bogumili") pružio mu je bogato iskustvo za kasniji pristup muslimanima u Palestini. Ispunjen Kristovim žarom htio je sljedbenicima islama pružiti istinu o "pejgemberu Isi" (Isusu), koga i oni priznaju prorokom i Božjim poslanikom, ali ne i Sinom Božjim.

Dakle, već u XIV. st. fra Nikola je pružio prijateljsku ruku islamskom svijetu. A propovijedajući u Bosni s franjevcima iz raznih europskih zemalja pokazao je svoje široko srce, koje nije bilo sputano uskim regionalnim ili nacionalnim granicama, a rad i mučeništvo s trojicom braće iz Francuske i Italije svakako potvrđuje da je fra Nikola i u životu i u smrti bio otvoren prema svima - od braće franjevaca iz raznih europskih naroda do braće muslimana u Palestini, koje je ljubio, pa je iz ljubavi prema njima prolio svoju svjedočku krv.

 

slavi se 14.11

[Mlačanin]

 Sveti Leopold Bogdan Mandić

 Drugi kanonizirani hrvatski, svetac rimokatoličke Crkve, svećenik, kapucin, poznati ispovjednik, promicatelj jedinstva kršćana.(Herceg-Novi,Boka Kotorska, 12.V.1866. - Padova, 30.VII.1942

Hrvatski katolički svetac i ekumenist Leopold Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom kao jedanaesto od 12 djece u obitelji Petra i Karoline (rođ. Carević) Mandić. Kako je bio slabašan i ne odveć dobro zdravlja kršten je mjesec dana nakon rođenja kao Bogdan Ivan. Velik interes za duhovnost pokazuje već u djetinjstvu. Kako je kapucinski samostan u Herceg Novom tada potpadao pod venecijansku provinciju u dobi od 16 godina mladi Bogdan odlazi u kapucinsko sjemenište u Udinama (Italija).

Nakon dvije godine provedene u Udinama 1884. prelazi u samostan Bassano di Grappa kako bi stupio u novicijat. Tu 20. travnja postaje članom kapucinskog reda i uzima ime fra Leopold. Zavjetuje se u svibnju 1885. godine. Na teološki se studijupisuje na sveučilištu u Padovi da bi potom školovanje nastavio u Veneciji gdje i ostvaruje želju za stjecanje svećeničkog zvanja ostvaruje 20. rujna 1890. godine. Kako mladu misu nije mogo služiti među svojima u zamjenu im je poslao fotografiju. Kao mladomisnik izražava želju vratiti se u domovinu i raditi na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve. No, dodijeljene su mu druge službe.

U periodu od 1890. do 1906. godine obnašao je razne redovničke dužnosti unutar venecijanske provincije. Tako je jedno vrijeme bio poglavar samostana u Zadru te neko vrijeme u Rijeci i Kopru. Od 1906. godine pa do svoje smrti redovničke je dužnosti obnašao u Padovi. Izuzev jedne godine koje je tijekom Prvog svjetskog rata proveo u internaciji u južnoj Italiji (1917.) jer se nije hti odreći hrvatstva te kratkog perioda tijekom kojeg će boraviti u Rijeci (1923.). U Padovi je bio odgojitelj studenata filozofije te predavač patristike. Više je godina iz Padove putovao u Veneciju gdje je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku koji će im trebati u pastoralnom radu među hrvatskim vjernicima.

Zadnjih četrdeset godina života proveo u Kapucinskom samostanu u Padovi ispovijedajući vjernike satima. Pohodili su ga tzv. mali ljudi, ali i ugledni građani: radnici i industrijalci, studenti i profesori, intelektulaci, vojnici i časnici. Ali i časne sestre redovnici, svećenici pa i biskupi. U potpunosti je bio predan ispovjedanju jer za njega je ispovjedaonica bila mjesto ekumenskog djelovanja gdje molitvom ustraje na cilju da svi budu jedno. Iz rodnog Herceg Novog ponio je podjelu kršćana na rimokatolike i pravoslavce, ta rana ga je pekla i žrtvovao se kako bi se ta rana zaliječila. Uz ljubav prema svojoj domovini Hrvatskoj gajio je i ljubav prema svim slavenskim narodima te prema svojoj novoj domovini Italiji i njezinu narodu. Radio je na građenju mostova među ljudima i narodima i svojevrsna preteča ideje ujedinjene Europe.

Dana 22. rujna 1940. godine proslavio je svoju zlatnu misu. Nakon toga njegovo će se zdravlje ubrzano pogoršavati. Smrt ga je sustigla 30. srpnja 1942. godine kada se oblačio za svetu misu, koju nikako nije propuštao. U jednom trenutku obuzela ga je samrtna slabost, a on je umirući izgovarao riječi molive Zdravo Kraljice. Njegov grob, koji se provtno nalazio na gradskom groblju, postao je stjecište njegovih brojnih štovatelja. Kasnije njegovi posmrtni ostaci biti će preneseni u grobnu kapelicu u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Padovi. Postupak za proglašenje fra Leopolda Mandića blaženim pokrenut je 1946. godine. Blaženim ga je proglasio papa Pavle VI 2. svibnja 1976. godine, a svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II 16. listopada 1983. godine. Spomendan Svetog Leopolda slavi se 12. svibnja.

slavi se 12. 05