Lijepo si to rekao, no cijela priča ima jednu rupu. Dapače - rupetinu, rupčagu i krater.
Ona podrazumijeva da se ne smanjuju plaće, nego da se za taj 1% poveća sve ostalo.
Sleđ naravno mogu se smanjtiti plače tako da izvoznik B ima jednake cijene kao i izvoznik A. Ali zar ne shvačaš da to isto radi i izvoznik A. Oni se utrkuju tko će imati manju proizvođačku cijenu finalnog proizvoda. I tu izvoznik A ima daleko veću prednost od izvoznika B. On može snižavati puno manje cijenu rada za a da napravi isti efekt odnosno istu cijenu izvoznog proizvoda.
U toj utrci izboznik B zbog velike cijene rada ima samo izbor da plača njegovih radnika bude niska i marža na pdoizvode simbolična.
Izvoznik A zbog nižih doprinosa na plače, će moći svojim radnicima dati malo veću plaču (a time imati će i kvalitetnije radnike) i zadržavati puno veću dobit a da je finalna cijena proizvoda ista.
I sada tako prolazi vrijeme, izvoznik B preživljava, izvoznik A zarađuje.
I pojavi se ultra super čavel koji zahtijeva kupnju ultra skupog stroja. Izvoznik A, pošto ima veću zaradu (ako su finalne cijene iste) može si kupiti taj ultra skupi stroj. Izvoznik B koji preživljava na žalost ne može kupiti taj stroj i proizvodi i dalje obične čavle.
Nakon nekog vremena svi ljudi kupuju ultra skupe čavle i izvoznik B je nagrabusio. mora se modernizirati ali nema od kuda. Izvoznik A za to vrijeme polako preuzima tržište oba dvije zemlje. Zbog povečanja posla još više zarađuje.
Poslodavac B otpušta radnika B i sada država B više nema radnika B nego ima nezaposlenog B. Nezaposleni B više ništa ne može kupovati jer nema plače.
Tada država B više nema ni prihoda od visokog poreza na dohodak niti prihod od niskog PDV-a, te još deficit trgovine jer sada kupuje čavle.
Država A ima suficite vanjske trgovine i zdrava poduzeća.
Jednako tako i strani investitor C se odlući otvoriti novu firmu. Neće ni pogledati u zemlju B nego će odmah otvoriti firmu u zemlji A.
Ukratko u globaliziranom svijetu roba i kapitala, a u takvom na žalost živimo, jedina nada opstanka gospodarstva jest oporezivanje potrošnje a ne proizvodnje. Tu je Karl Marx bio u krivu kada je tvrdio da će u razvijenom svijetu opstati jedino porez na poduzeća odnosno dohotke.
Državnim službenicima je za krizni porez smanjena plaća (kao i prethodna dva smanjenja plaće po 6%, koja se tih gospodarstvenika nisu ticali, iako su ta odricanja bila da se umanje gubici koje u stvorili ti gospodarstvenici, a ne državni službenici!), a nije prvo nabubana osnovica i sve ostalo, te onda umjesto oduziman porez, jer bi to bilo pretakanje iz šupljeg u prazno.
Privatnicima su isto smanjene plače za isti taj krizni porez. Isto tako jesi li naveo statistiku da u ovoj krizi u 2009 se povećao broj zaposlenih u državi i državnim firmama, dok u privatnim firmama se taj broj na žalost za 90,000 smanjio.
Ovu krizu je prvenstveno stvrila država. Država je činila sve da zaustavi gospodarstvo, što visokim porezima, što bujanjem propisa te najviše neučinkovitošću cijelog državnog birokratskog aparata. Nisu je stvorili gospodarstvenici. Jesi li ikada se zapitao zašto u sve ove godine proračun raste puno brže od rasta BDP-a. Jesi li zapitao zašto zaposlenost pada u privatnim poduzećima pada. Jesi li se zapitao zašto stalno raste broj državnih službenika i zaposlenika u državnim firmama.
Država je tu krivac. Gospodarstvo je kao krava muzara. Ako se brineš za nju i osiguravaš vodu i sviježu travu i ne muzeš previše sve je ok. Ali ako joj uskračuješ vodu i travu te muzeš tak da se ni mali telići ne mogu prehraniti onda je u krajnju ruku licemjerno pitati se zašto je krava u tak lošem stanju.
