Matanić 22.12.2008.: Glavni naručitelj Pukanićevog ubojstva je blizak vlasti i Pukaniću „Bojan Gudurić mi je u par navrata rekao, a to mi je potvrdio i Željko Milovanović dok me pokušavao pridobiti da im pomognem, da je glavni naručitelj ubojstva netko iz Zagreba, blizak vlasti i blizak Ivi Pukaniću“, tvrdio je Matanić u iskazu od 22. prosinca 2008. godine. Iz samog postupanja USKOK-a i istražne sutkinje u slučaju Matanićevog iskaza od 22. prosinca 2008. godine, razvidno je kako je postojala unaprijed dogovorena lažna konstrukcija slučaja koju je trebalo posložiti najnovijim Matanićevim iskazom, dok se svi drugi dokazi i informacije koje je istovremeno ponudio Matanić očito nisu uklapali u konstrukciju Pukanićevog ubojstva kakvu su složili Tomislav Karamarko i njegovi bliski suradnici. Osim toga, sama činjenica da su USKOK i istražna sutkinja ignorirali iskaz u kojem Matanić tvrdi da glavni naručitelji ubojstva dolaze iz Zagreba, da se radi o osobama bliskima vlasti i samom ubijenom Pukaniću, govori jasno u prilog da je od početka istrage jedan od glavnih ciljeva istrage bio istragu i željeni rezultat istrage ubojstva Ive Pukanića odvesti što dalje od Zagreba i Hrvatske i onih osoba u Hrvatskoj koje bi se moglo dovesti u vezu s ubojstvom. Iako je kao naručitelja Pukanićevog ubojstva Matanić identificirao Vladimira Zagorca, USKOK i istražna sutkinja Erna Dražančić ignorirali su taj dokaz kako ne bi ugrozili unaprijed dogovorenu i montiranu konstrukciju Slučaja Pukanić.
Matanićev iskaz od 22.12.2008. postao je jedan od glavnih dokaza protiv službene verzije Pukanićevog ubojstvaIskaz kojeg je Robert Matanić dao pod pritiskom SOA-e i USKOK-a na Županijskom sudu u Zagrebu, dana 22. prosinca 2008. godine, pred sutkinjom Ernom Dražančić, a na kojem se temeljila kasnija konstrukcija USKOK-ove optužnice protiv zločinačke organizacije na čijem su čelu, prema toj verziji slučaja, Slobodan Đurović i Sreten Jocić, predstavlja krunski dokaz manipulacija, krivotvorina i montaža tijekom istrage u slučaju ubojstva Ive Pukanića.
Od ključnog iskaza navodnog insajdera, Matanićev iskaz od 22. prosinca 2008. godine postao je jedan od glavnih dokaza protiv službene verzije Pukanićevog ubojstva.
Iako u tom, četvrtom po redu iskazu, Matanić po nalogu SOA-e i USKOK-a, kako je to sam priznao 3. veljače 2010. godine tereti za organizaciju ubojstva Đurovića i Jocića, istovremeno iznosi niz činjenica kojima opovrgava vlastiti iskaz, te potvrđuje ranije iskaze od 30. i 31. listopada, te 21. studenog 2008. godine.
Naručitelj ubojstva je netko iz Zagreba blizak vlasti i blizak Pukaniću„Ja sam iz razgovora sa Slobodanom Đurovićem shvatio da su Milovanović i Gudurić kasnili sa izvršenjem dogovorenog ubojstva Ive Pukanića i da je to razlog zbog kojeg je Slobodan Đurović ponudio to meni da ja to učinim.
Bojan Gudurić mi je u par navrata rekao, a to mi je potvrdio i Željko Milovanović dok me pokušavao pridobiti da im pomognem, da je glavni naručitelj ubojstva netko iz Zagreba, blizak vlasti i blizak Ivi Pukaniću.
Milovanović mi se pohvalio da ima precizne podatke o kretanju i djelatnostima Ive Pukanića, a meni je bilo logično da takve informacije može dobivati od nekoga tko je vrlo blizak Ivi Pukaniću.
Međutim, Milovanović mi nije točno, imenom i prezimenom, rekao o kojoj se osobi iz Zagreba točno radi, koja je naručitelj ubojstva“, tvrdio je Robert Matanić u svojem iskazu od 22. prosinca 2008. godine.
USKOK je očito smatrao iskaz Roberta Matanića od 22. prosinca 2008. godine ključnim dokazom koji je omogućio preokret u istrazi Pukanićevog ubojstva, te su upravo na temelju ovog Matanićevog iskaza od istražne sutkinje Erne Dražančić zatražili proširenje istrage protiv Slobodana Đurovića zbog kaznenog djela ubojstva, te udruživanja radi počinjenja ubojstva Ive Pukanića i Nikole Franjića.
Istovremeno, međutim, USKOK nije proširio svoju istragu kako bi došli do saznanja o tomu tko su glavni naručitelji ubojstva, iz Zagreba, koji su istovremeno bliski i vlasti i samom Pukaniću, a o čemu je također u svojem iskazu od 22. prosinca 2008. godine govorio Matanić.
USKOK i istražna sutkinja namjerno su ignorirali informaciju o glavnim naručiteljima ubojstvaZbog čega su USKOK i istražna sutkinja filtrirali informacije koje je u svojem iskazu dao Matanić, pa tako u odnosu na informacije o glavnim naručiteljima ubojstva iz Zagreba koji su bliski vlasti i Pukaniću, a o čemu je Matanić govorio i u svojim ranijim iskazima, posebno u iskazu zagrebačkoj policiji neposredno nakon uhićenja, dana 30. listopada 2008. godine, nisu tražili nastavak istrage, niti su nastavili istraživati tim tragom, nego su iz cijelog Matanićevog iskaza uzeli samo dio koji se odnosi na Đurovića i Jocića, kako bi složili svoju konstrukciju Slučaja Pukanić.
Iz samog postupanja USKOK-a i istražne sutkinje u slučaju Matanićevog iskaza od 22. prosinca 2008. godine, razvidno je kako je postojala unaprijed dogovorena lažna konstrukcija slučaja koju je trebalo posložiti najnovijim Matanićevim iskazom, dok se svi drugi dokazi i informacije koje je istovremeno ponudio Matanić očito nisu uklapali u konstrukciju Pukanićevog ubojstva kakvu su složili Tomislav Karamarko i njegovi bliski suradnici.
Osim toga, sama činjenica da su USKOK i istražna sutkinja ignorirali iskaz u kojem Matanić tvrdi da glavni naručitelji ubojstva dolaze iz Zagreba, da se radi o osobama bliskima vlasti i samom ubijenom Pukaniću, govori jasno u prilog da je od početka istrage jedan od glavnih ciljeva istrage bio istragu i željeni rezultat istrage ubojstva Ive Pukanića odvesti što dalje od Zagreba i Hrvatske i onih osoba u Hrvatskoj koje bi se moglo dovesti u vezu s ubojstvom.
Matanić u iskazu od 22.12.2008. za Pukanićevo ubojstvo otvoreno teretio Vladimira ZagorcaMeđutim, iako je Matanić nakon pritisaka SOA-e i USKOK-a, te njegovog tadašnjeg odvjetnika Zvonimira Zebeca pristao dati lažni iskaz kojim bi za ubojstvo teretio Đurovića i Jocića, u istom tom iskazu Matanić je ponudio niz drugih, paralelnih i kontradiktornih informacija, kojima je mogao poslati samo jednu poruku; kako se radi o neistinitom i montiranom iskazu.
Još jedan primjer selektivnog korištenja Matanićevog iskaza predstavlja i dio iskaza u kojem Matanić kao naručitelja Pukanićevog ubojstva navodi umirovljenog generala Vladimira Zagorca.
„Još napominjem da mi je Slobodan Đurović u razgovoru spominjao i generala Zagorca i rekao da je on svojevremeno kontaktirao sa moćnicima iz Srbije i Crne Gore, dakle sa Sretenom Jocićem, Žarkom Pavlovićem, Branom Mičunovićem, Milom Đukanovićem i sa njim (Đurovićem), i da je dogovarao da oni „odrade“ ubojstvo Ive Pukanića i Hrvoja Petrača.
Rekao mi je da Zagorec ima interesa da Petrač i Pukanić nestanu i da su na posljetku uspjeli dogovoriti aranžman sa Zagorcem, vezano za ubojstvo Ive Pukanića, ali detalje o tome ne znam.
Ja samo znam da je general Zagorec, kako mi je rekao Slobodan Đurović angažirao ljude za ubojstvo Ive Pukanića, ne znam kada je to točno bilo, ali svakako prije mog saznanja da oni rade na tome. Po riječima Đurovića, Zagorec ili njegovi ljudi, odlazili su k njima, dakle izvan Hrvatske na dogovor o ubojstvu Ive Pukanića, ali nisam uspio shvatiti gdje se točno nalazila lokacija njihovih sastanaka.
Također sam od Đurovića doznao da su sa generalom Zagorcem postigli dogovor da „odrade“ ubojstvo Ive Pukanića, međutim, Đurović mi ništa detaljnije nije rekao, niti je imalo smisla da ga ja ispitujem detaljnije s obzirom da sam na tom istom sastanku odbio sastanak sa Stankom Subotićem odnosno da preuzmem ubojstvo Ive Pukanića.
Slobodan Đurović mi u razgovoru nije spomenuo tko je bio naručitelj prvog atentata na Ivu Pukanića niti sam ga ja to podrobnije ispitivao.
Smatram da su Milovanović i Gudurić izvršili ubojstvo Ive Pukanića djelujući na temelju angažmana od strane Slobodana Đurovića, a da je Slobodan Đurović narudžbu za ubojstvo dobio od generala Zagorca, odnosno moguće od nekoga iz okruženja generala Zagorca, a svakako po njegovom nalogu“, tvrdio je Matanić u svojem iskazu 22. prosinca 2008. godine, na Županijskom sudu u Zagrebu, pred odvjetnikom Zvonimirom Zebecom, ravnateljem USKOK-a Dinkom Cvitanom, njegovim zamjenikom Slobodanom Šašićem i istražnom sutkinjom Ernom Dražančić.
Posebno je zanimljivo kako u zapisniku nisu evidentirana nikakva suvišna Cvitanova, Šašićeva ili pitanja sutkinje Dražančić o Zagorcu kao naručitelju ubojstva, odnosno o drugim detaljima koje je u iskazu iznosio Matanić, što jednako tako dokazuje kako na strani USKOK-a i suda nije postojao interes za utvrđivanjem objektivnih činjenica u Slučaju Pukanić, nego je jedini cilj sazivanja istražnog ročišta 22. prosinca 2008. godine bio u tome da se potvrdi montirana verzija Pukanićevog ubojstva, za koju Tomislav Karamarko i danas, usprkos sve brojnijim dokazima o montiranju i manipuliranju istrage, tvrdi kako predstavlja „riješen slučaj“.
U istom Matanićevom iskazu od 22.12.2008. dvije verzije ubojstvaSama činjenica da je u istom iskazu pred istražnom Ernom Dražančić, istražnom sutkinjom Županijskog suda u Zagrebu, Robert Matanić opisao dvije verzije ubojstva, jednu po kojoj je naručitelj Stanko Subotić Cane i drugu po kojoj je naručitelj Vladimir Zagorec, dovoljno govori o tome na kakvom se dokazu temelji optužnica Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala u Slučaju Pukanić.
Zašto, naime, kada su se USKOK i istražna sutkinja odlučili za proširenje istrage u odnosu na Slobodana Đurovića, na temelju ovog Matanićevog iskaza, istraga nije proširena i u odnosu na primjerice Vladimira Zagorca, kojeg je svojim iskazom Matanić izravno teretio kao navodnog naručitelja ubojstva.
Zbog čega istražna sutkinja selektivno uzima iz matanićevog iskaza jedan dio informacija i postupa po njima, dok očito ciljano ignorira sve druge dokaze koje je ponudio Matanić u istom iskazu.
Zašto Erna Dražančić nije saslušala Vladimira Zagorca?
Zašto Zagorčevo saslušanje nakon Matanićevih tvrdnji kako je on naručitelj ubojstva nije zatražio i USKOK?Činjenice očito nisu bile predmet interesa USKOK-a i istražne sutkinje, a upravo bi istraga po Matanićevim navodima tek otkrila razloge zbog kojih je njegov iskaz od 22. prosinca 2008. godine kontradiktoran sam po sebi, te bi možda tek sveobuhvatnija istraga utvrdila što je od matanićevih navoda iz tog iskaza laž na koju su ga nagovorili djelatnici SOA-e i USKOK-a, a što je eventualno istina.
Ovako, iskaz Roberta Matanića, kojeg je 22. prosinca 2008. godine dao sutkinji Erni Dražančić sam po sebi predstavlja najbolji dokaz činjenice kako se USKOK-ova optužnica temelji na lažima i konstrukcijama samog USKOK-a, SOA-e, policije, i na koncu Roberta Matanića koji je ispunjavajući njihove zahtjeve na sudu, po vlastitom priznanju, odlučio lagati.
Druga verzija slučaja u istom iskazu: Naručitelj ubojstva je Stanko Subotić„Sa Slobodanom Đurovićem našao sam se negdje tijekom ljeta u tri ili četiri navrata na istom mjestu na kojem smo na kraju i uhićeni.
U razgovoru s njim ja sam shvatio da je naručeno ubojstvo Ive Pukanića od strane Stanka Subotića zvanog „Cane“ te mi je Đurović rekao da bi se Stanko Subotić htio naći sa mnom i da, između ostalih, i Stanko Subotić želi se osvetiti Ivi Pukaniću.
Đurović mi je tada rekao da Stanko Subotić nudi nagradu za ubojstvo Ive Pukanića između 300.000 i 500.000 eura ali da bi Subotić meni svakako dao 500.000 eura jer da samo u mene Subotić ima povjerenja i da bi se samo sa mnom pristao sastati.
U tom razgovoru Đurović mi je rekao da ukoliko pristanem preuzeti taj posao, misleći na Pukanićevo ubojstvo, da ću isključivo ja postati nositelj navedenoga i da će ostale izvršitelje otkazati, a pri tome je rekao da su ta druga angažirana dvojica Milovanović i Gudurić.
U tom razgovoru sa Đurovićem ja nisam pristao na njegovu ponudu i odbio sam se vidjeti sa Stankom Subotićem. U to vrijeme ja sam tek došao u RH, pitao sam Đurovića zbog čega se to zbiva, odnosno zbog čega toliki pritisak na Ivu Pukanića, pri tome sam mislio i na pokušaj prvog atentata na Ivu Pukanića, a on mi je rekao da se Pukanić zamjerio mnogim ljudima pa tako i Stanku Subotiću zvanom „Cane“ a isto tako i generalu Zagorcu.
Rekao mi je da je Ivo Pukanić napravio štetu velikih razmjera Stanku Subotiću i da on točno zna koliki su razmjeri te štete te da se Stanko Subotić zavjetovao da će kad tad doći glave Ivi Pukaniću. Također mi je rekao za generala Zagorca da se ispočetka nisu mogli dogovoriti jer da on ima više zahtjevali da je on također naručio ubojstvo Ive Pukanića“, navodi Robert Matanić u svojem iskazu od 22. prosinca 2008. godine.
Na tom istražnom ročištu Matanić je, očito u dogovoru s USKOK-om dao i prilično nesuvislo objašnjenje zbog čega u tri ranija iskaza nije spominjao Slobodana Đurovića, navodeći sada u četvrtom iskazu kako ga sada spominje praktički iz osvete, jer se boji da bi Đurović tobože želio njemu napakirati slučaj Pukanićevog ubojstva.
Takvo objašnjenje Roberta Matanića zvuči prilično neuvjerljivo, posebno kada znamo da u čak tri ranija iskaza Matanić nije povezivao Đurovića s ubojstvom Ive Pukanića. Štoviše, tvrdio je izrijekom kako nikada s Đurovićem nije razgovarao niti dogovarao ništa što bi na bilo koji način bilo povezano s Pukanićevim ubojstvom, da bi u četvrtom iskazu, nakon dogovora sa Cvitanom teretio Đurovića i u odnosu na njega potpuno promijenio svoje ranije iskaze.
„Na pitanje zbog čega do sada u svojim ranijim obranama nisam spominjao Slobodana Đurovića niti sam detaljno opisivao okolnosti koje su mi poznate, odgovaram da ja od početka nisam krio povezanost sa Milovanovićem i Gudurićem, ali smatram da su mi oni pokušali namjerno napakostiti kao i Slobodan Đurović i prikazati da sam ja počinitelj ovog kaznenog djela iako nisam. Pretpostavljam da je to zbog toga što sam ih odbio u njihovoj zamolbi za pomoć u ubojstvu Ive Pukanića, odnosno da to osobno izvršim“, navodi u svojem četvrtom iskazu Matanić.
Ovaj njegov odgovor na postavljeno pitanje, možda najbolje ukazuje na činjenicu kako je ovaj Matanićev lažni iskaz iznuđen raznim metodama od strane USKOK-a, policije i SOA-e. Naime, iz ovog Matanićevog odgovora može se zaključiti kako je netko Mataniću prenosio informacije da će Milovanović, Gudurić i Đurović teretiti njega, Roberta Matanića za Pukanićevo ubojstvo, te je pod pritiskom takvih informacija Matanić, između ostalog, pristao na lažno svjedočenje protiv Đurovića, nakon što ga je netko uvjerio kako Đurović navodno pokušava na njega prebaciti odgovornost za Pukanićevo ubojstvo.
Matanićev iskaz od 22.12.2008. najbolje dokazuje da je osnovni cilj istrage bio prikriti tragove prema stvarnim naručiteljima i organizatorima ubojstvaBilo kako bilo, Matanićev iskaz od 22. prosinca 2008. godine jasno dokazuje kako je postojala selektivnost u odabiru dijelova matanićevog iskaza od strane USKOK-a i istražne sutkinje, i to u pogledu izbora verzije o mogućim naručiteljima i organizatorima ubojstva Ive Pukanića, te je jasno kako je već tada postojala poželjna verzija Slučaja Pukanić, koju se nastojalo dokazati bez obzira na nedostatak objektivnih i materijalnih dokaza, te su postojale nepoželjne verzije slučaja ubojstva Ive Pukanića, koje tijekom ove istrage očito nisu smjele biti dokazane, kako se ne bi narušila konstrukcija dogovorena prvotno u Sigurnosno obavještajnoj agenciji i kabinetu Tomislava Karamarka.
Drugo, jasno je iz ovog iskaza kako su u istrazi prikrivani brojni dokazi, tragovi, informacije i iskazi, koji su dokazivali suprotno od verzije Slučaja Pukanić, opisane u konačnoj USKOK-ovoj optužnici protiv optuženika u ovom slučaju.
Treće, postoji osnovana sumnja kako su istragom u ovom slučaju manipulirali SOA, USKOK, policija i osobno Tomislav Karamarko, i to sa ciljem prikrivanja svih tragova i dokaza koji bi istragu doveli na trag glavnom naručitelju ubojstva, iz Zagreba, koji je istovremeno blizak i vlastima u Zagrebu i samom ubijenom Pukaniću.
Iz svih dokaza, informacija i dijelova iskaza koje su USKOK i istražna sutkinja izostavili tijekom istrage, i na koje okolnosti nisu provodili istragu, mogle bi se „sklepati“ još najmanje dvije ili tri različite verzije Pukanićevog ubojstva.
Zato je ta selektivnost u odabiru iskaza i njihovom povezivanju izuzetno zanimljiva, jer jedino što je u cijeloj istrazi nesporno je upravo činjenica da je istražni postupak manipuliran kako bi se „dokazala“ samo jedna od mogućih verzija ubojstva Ive Pukanića.
Slučaj Pukanić, čini se, tako pada na Slučaju Matanić.
Uostalom, tko može reći kako upravo takav kraj i nije bio nečija namjera.
Domagoj Margetićhttp://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1737&Itemid=1
