Réčki Nôvi list
UZ PREMIJERU PREDSTAVE »OSVRNI SE GNJEVNO« JOHNA OSBORNEA U REŽIJI PAOLA MAGELLIJA I PRODUKCIJI SCENE GORICA
Naslov čija provokativnost zaslužuje sve pohvale
Magelli gotovo utopijski računa na mogućnost izravne gledateljske infekcije buntom i znalački je potpiruje, čak i fizičkim spaljivanjem jednog primjerka ultradesnog »Hrvatskog slova« na pozorniciSlika:
Ana Begić i Iva Visković kao Alison Porter i Helena Charles
http://novine.novilist.hr/images/clanci/2009/11/458701.jpgOtvoriti javni prostor ljutitom protagonistu uvijek je podvig intenziteta uličnih demonstracija: ako se lista junakovih pritužbi nastavi glasno ponavljati iz večeri u večer i ako zahvati dovoljno duboko u poniženje, publika bi se i sama mogla zaraziti prosvjedničkim idejama. Redatelj Paolo Magelli najnovijom velikogoričkom premijerom drame »Osvrni se gnjevno« Johna Osobornea gotovo utopijski računa na mogućnost izravne gledateljske infekcije buntom i znalački je potpiruje (čak i fizičkim spaljivanjem jednog primjerka ultradesnog »Hrvatskog slova« na pozornici).
U svaki je prizor izvedbe, nadalje, upisan jaki seksualni podtekst, zbog čega dolazi do radikalnog izjednačavanja promiskuiteta svakog pojedinog protagonista s promiskuitetom goleme socijalne nepravde koja nas sve zajedno polako, ali tvrdokorno lomi (tu bismo, u skladu s Osborneom, zapravo trebali upotrijebiti i onaj glagol iz psovki i ljubavnog »činjenja«).
Idealizam Magellijeva redateljskog postupka sastoji se u tome što zemlja na rubu bankrota – poput Hrvatske – više nema snage za gnjev. Ljudi umiru tiho i disciplinirano, nitko ne diže glas, nitko se ne spaljuje na Markovu trgu. Utoliko je redateljeva dozvola za urlanje od bola terapeutski opravdana. Štoviše, »Osvrni se gnjevno« djeluje kao posljednji poziv pred nastupanje svekolektivne depresije.
Ono što daleko više začuđuje u Magellijevoj inscenaciji Osbornea, samim time postajući najzanimljivi dio produkcije, tiče se načina na koji je likovima »dopušteno« da naličje ekonomskog, političkog i uopće vrijedosnog kraha pronađu u međusobnoj privrženosti i žudnji.
Izvanrednu ulogu napravio je Goran Bogdan kao Cliff Lewis. Bogdanova fizička metafora »pada« u bezglavu zaljubljenost i rušenja u sve dublji egzistencijalni bezdan odigrana je stvarnim izvrtanjem glumčeva tijela u scenske provalije, tuđa tijela, naslonjače. Njegova obnažena samoizlaganja također su forme performativnog protesta: servirati svoj penis ogorčenom protivniku u formi veselog dara s crvenom mašnom, a onda zavezati istu tu mašnu u ratnički povez preko protivnikova čela, duboko je kritički komentar hrvatskog militarizma i superherojskog ratništva, izveden u korist vladavine »obične« igre i njezina užitka.
Bogdanov Cliff je središnji lik uprizorenja i zato što si dopušta da bude iznova i iznova pokošen emocionalnim teretom situacije, ali čak i ležeći nokautirano na podu potresno ponavlja ime svoje ljubljene, ne odustajući od vlastite pasije.
Sjajna je i Ana Begić u roli emocionalno zlostavljane Alison Porter. Umjesto jadne ženice iz holivdskih produkcija ovog komada, Ana Begić igra neku vrstu Sylvie Plath, dakle žene koja je jednako u stanju gurnuti glavu u pećnicu pa pustiti plin, kao i slušati logoreičnu mizantropiju svog supruga s glačalom u ruci, koliko i uživati u buntovništvu jedne pogođene pjesničke replike i »otrova« alkohola u njezinu krvotoku. Ana Begić briljira i u prizoru napuštanja muža, zatvorivši se u ormar i zatim neizdržljivo dječjim glasom dozivajući »tatu«, s time da je prizor dvostruko strašniji za izdržati jer »tatica« (Milan Pleština) sjedi na pozornici i dugo, dugo ne priskače joj u pomoć.
Glumački problemi izvedbe tiču se još uvijek neujednačene, odveć artificijelne glume Nikše Butijera u glavnoj roli Jimmyja Portera te Ive Visković kao sirove, samopoštovanja do kraja lišene glumice Helene Charles.
Scenografija Renea Gjurašina signalizira neodređenu bijedu i nered neke »posuđene« sobe (mnogo raznorodnih stolaca na uglavnom praznoj i tamnoj pozornici, s kioskom u samom dnu izvedbenog prostora), dok kostimografija Marite Ćopo nenametljivo, ali veoma sugestivno i scenski točno ističe socijalne razlike među likovima. Besprijekoran izbor glazbe, u rasponu od stvaranja atmosfere do njezina jakog ironiziranja, potpisuju Ivanka Mazurkijević i Stanko Kovačić.
Kao i raniji Magellijev »Barbello« postavljen ove jeseni u »Gavelli«, novogorička premijera Osbornea također je dočekana grobnim mukom i zatim tihim aplauzom publike, iako je po mom mišljenju riječ o zasad prvom ovosenzonskom naslovu čija slojevitost i provokativnost zaslužuje sve pohvale. U odnosu na ostatak domaćeg repertoara, Magelli doista uspješno poništava nepisani zakon o cenzuri potresno stradalničkog ljudskog govora.
Nataša GOVEDIĆ
http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=2859285A2863285928592863285A28582858286128632893289D2894289C28632863285C285D2860285F2858285928632863286328592863O