Profesor Pravnog fakulteta dr. Petar Simonetti - Poreč 20.04.2010.Poštovani gospodine Rakarec,
U skladu s dogovorom iz Poreča šaljem Vam svoje mišljenje kako slijedi:
Zakonsko uređenje restitucije užitničkih prava na nekretninama zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina oslanja se na ustavna načela jamstva prava vlasništva i njegove nepovredivosti (čl. 48. st. 1. i čl. 3. Ustava Republike Hrvatske). Užitnička prava su stvarna prava izvedena iz prava vlasništva te se jamče i štite kao i vlasništvo.
Zadržavanje državnog vlasništva na poljoprivrednom zemljištu, šumama i šumskom zemljištu spomenutih zajednica, te krajiških imovnih općina nakon 31.12.1997. godine (zadnji rok za donošenje Zakona o naknadi…) predstavlja povredu prava vlasništva tih zajednica i krajiških imovnih općina kao i užitničkih prava njihovih članova, jer nije vraćeno ono što je silom oduzeto. Užitničko pravo na poljoprivrednom zemljištu pretvaralo se u pravo vlasništva po zakonu koji je bio na snazi do 6.travnja1961. godine, pa i nakon toga ako su te nekretnine bile prenesene u općenarodnu imovinu (1947.) ukoliko je postupak pokrenut prije 6.travnja 1941. Kako bi se ovi postupci konačno završili Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o proglašenju zemljišnih i njima sličnih zajednica, te krajiških imovnih općina od 20. ožujka 1987. (NN 13/87) bilo je propisano u čl. 1. st. 1. kojim se dopunjava čl. 3. st. 2.
Radi cjelovitog objašenjenja ovog problema upućujem na svoju knjigu Prava na nekretninama (1945. – 2007.), str. 613. – 616. Pretpostavljam da nemate tu knjigu, citiram kako slijedi:
Kritika zakonskog rješenja kojim se isključuje denacionalizacijaUstavno jamstvo vlasništva i njegove nepovredivosti (čl. 48. st. 1. i čl. 3. Ustava Republike Hrvatske) odnosi se, ne samo na pravo vlasništva u građanskopravnom smislu, nego i na sva ostala stvarna prava (prava na stvarima) koja su zakonom priznata, pa i na užitnička prava o kojima se ovdje raspravlja [1]. Uostalom ta prava su se pretvarala u pravo vlasništva prema pravnom uređenju važećem do 6. travnja 1941. čak i u vremenu od 15. svibnja 1945. do stupanja na snagu Zakona o naknadi (1. siječnja 1997.), ako je postupak bio pokrenut do 6. travnja 1941., a zahtjev je podnijet za dovršenje postupka do 31. prosinca 1988. (infra).
Užitnička prava fizičkih osoba ukinuta su bez prava na naknadu,[2], [3] zajedno s ukidanjem zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina Zakonom koji je derogiran ustavnim poretkom Republike Hrvatske pa se moraju restituirati njihovim ovlaštenicima pod sličnim pretpostavkama pod kojima se restituira pravo vlasništva na poljoprivrednom zemljištu, šumama i šumskom zemljištu po Zakonu o naknadi.
Spomenute zemljišne zajednice i krajiške imovne općine ne mogu se izjednačiti s pravnim osobama na čijoj imovini njihovi članovi nemaju užitnička prava ili druga stvarna prava. Tipično je za pravnu osobu (korporaciju) da je njena imovina potpuno odvojena od imovine njenih članova. Samo na takve pravne osobe se odnosi čl. 12. Zakona o naknadi. Zemljišne i njima slične zajednice i krajiške imovne općine su specifične pravne osobe koje imaju pravo vlasništva na nekretninama na kojima istovremeno imaju užitnička prava njihovi članovi.[4] Zbog toga je, s gledišta ustavnog poretka Republike Hrvatske, nužno regulirati ove odnose posebnim odredbama Zakona o naknadi ili drugim posebnim zakonom na način restitucije prava vlasništva spomenutih zemljišnih zajednica i krajiških imovnih općina te stvarnih prava njihovih članova (užitnika). Bez restitucije prava vlasništva tim se pravnim osobama ne mogu, naime restituirati užitnička prava njihovim članovima. Alternativno rješenje je neposredno pretvaranje ukinutih užitničkih prava u pravo vlasništva užitnika, odnosno njihovih nasljednika pod određenim zakonskim pretpostavkama.
Moguće rješenje de lege ferenda
Mogući prigovor da naš pravni sustav poznaje samo jednu vrstu vlasništva (čl. 1. st. 2. ZV-a) – privatno vlasništvo, pa se ne može restituirati ni jedan povijesni oblik kolektivnog vlasništva, govori u prilog pretvorbe toga oblika vlasništva u privatno vlasništvo ovlaštenika užitničkih prava (npr. na poljoprivrednom zemljištu), odnosno prava vlasništva Republike Hrvatske (npr. na šumama i šumskom zemljištu) ili pak pravo vlasništva jedinica lokalne samouprave, npr. na pašnjacima i na građevinskom zemljištu koje predstavlja prostornu cjelovitost (čl. 55. t. 3. ZN-a) ili drugih pravnih osoba koje obavljaju javnu djelatnost (čl. 54. i 55. toč. 4. ZN-a). U slučaju uskraćivanja stjecanja prava vlasništva, zakonom bi se moralo urediti pravo užitnika na odgovarajuću kompenzaciju. Pretvorba užitničkih prava na poljoprivrednom zemljištu u pravo vlasništva užitnika bila je uređena zakonom do 6. travnja 1941., po ugledu na razvijenije zemlje gdje je ta pretvorba provedena u 17. i 18. stoljeću, [5] pa se ne može ignorirati pri donošenju zakona kojim bi se na suvremen način uredili ovi pravni odnosi.
Restitucijom užitničkih prava pružila bi se mogućnost da se budućim zakonom urede pretpostavke i postupak stjecanja prava vlasništva "užitnika", odnosno Republike Hrvatske ili jedinica lokalne samouprave na nekretninama koje su bile u vlasništvu zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina. Kako je mogućnost pretvaranja užitničkih prava u pravo vlasništva bila uređena propisima koji su bili na snazi do 6. travnja 1941., Zakonom o dopuni Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina od 20. ožujka 1987., [6] propisano je:
"Pismeni zahtjevi za dovršenje diobnog postupka zemljišnih i njima sličnih zajednica na poljoprivrednom zemljištu pokrenutog prije 6. travnja 1941. godine mogu se podnijeti općinskim organima uprave nadležnim za imovinsko pravne poslove najkasnije do 31. prosinca 1988. Zahtjevi podneseni nakon toga roka neće se uzimati u postupak" (čl. 1. st. 1., koji dopunjava čl. 3. st. 2.).
Današnji zakonodavac mogao bi na takav ili sličan način urediti pretvorbu užitničkih prava u pravo vlasništva, a mogao bi propisati i pravo na naknadu za ta prava njihovim nositeljima, odnosno zakonskim nasljednicima tih osoba, uzimajući u obzir njihovu specifičnost i uvjete pripadanja užitnicima, ako se u javnom interesu zakonom isključi restitucija [7].
Kada je socijalistički Zakon priznavao stečena prava ovlaštenicima užitničkih prava spomenutih zajednica koje su do 6. travnja 1941., pokrenuli postupak diobe poljoprivrednog zemljišta, utoliko prije bi se Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi morala predvidjeti restitucija prava vlasništva na poljoprivredno zemljište spomenutih zajednica i krajiških imovinskih općina, da bi se užitnicima priznalo pravo vlasništva bar na to zemljište. Ukoliko bi budući zakon propisivao da se građevinsko zemljište tih zajednica i krajiških imovnih općina prenosi u vlasništvo jedinicama lokalne samouprave, a da šume i šumsko zemljište ostanu u vlasništvu Republike Hrvatske ili drugih javnopravnih osoba, užitnicima bi pripadala odgovarajuća naknada. U slučaju kada nije isključena restitucija bilo bi možda prikladnije izravno priznati pravo vlasništva užitnicima, odnosno njihovim zakonskim nasljednicima pod određenim zakonskim pretpostavkama, a jesu li te pretpostavke ispunjene utvrđivalo bi se u svakom konkretnom slučaju u sudskom izvanparničnom postupku, odnosno u slučaju spora u parničnom postupku.
S poštovanjem!
Petar Simonetti
[1] Gavella, N., ističe: "ta ustavna odredba zajedno s još nekima, Ustavni je temelj cjelokupnog imovinskopravnog uređenja u nas, a u prvom redu pravnoj ustanovi vlasništva." u: Gavella, N., et al., Stvarno pravo, op. cit., str. 269.
[2] Čl. 7. Zakona o proglašenju...
[3] Krbek, I., Nacionalizacija, zemljišnih zajednica…, op. cit.
[4] U raspravi Sabora Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije o zakonskoj osnovi o uređenju zemljišnih zajednica izvjestitelj dr. Franjo Spevec kaže: "te… zajednice nisu ni općina, rimskopravno individualističko vlasničtvo, niti nisu čiste korporacije". Zatim ističe da treba razlikovati "slučaj kad stanovita zemlja pripada u vlasničtvo političke obćine, a pojedinim općinarom pripada uživanje ove zemlje" koji je "različit od slučaja, kad zajedničko uživanja zemlje spadaju u vlasničtvo urbarske mjestne, imovne obćine ili druge korporacije koju sačinjavaju sami ovlaštenici." Rasprave sabora Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, o zakonskoj osnovi, uređenja žemljištnih zajednica, sjednica LXX, od 6. ožujka 1894.; Krbek, I., Zemljišne zajednice, op. cit.; Posilović, S., op. cit.
[5] Proces rastakanja kolektivističkih oblika vlasništva na zemljištu – pretvaranje u individualno vlasništvo užitnika – započeo je u Engleskoj još u sedamnaestom stoljeću, u Pruskoj u drugoj polovici osamnaestog stoljeća, a zatim u mnogim njemačkim državicama koje su donijele zakone o diobi zajedničke zemlje. U Francuskoj je 10. lipnja 1793. donijet Zakon po kome su "zajedničke zemlje" dodijeljene političkim općinama, a one ga dodjeljuju "obćinarima na uživanje po sistemu… allotisseinents-a", Spevec, F., op. cit.
[6] NN 13/87.
[7] Amandman na čl. 20. Prijedloga Zakona o odšteti za oduzetu imovinu HGK – Županijske komore Rijeka, Vijeće za Gorski kotar (ožujak 1996.) je glasio:
"Imovina bivših zemljišnih zajednica vraća se ovlaštenicima u opsegu zatečenim na dan stupanja na snagu Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica, te krajiških imovnih općina općenarodnom (NN 36/47., 31/58.). Način gospodarenja i upravljanja imovinom bivših zemljišnih zajednica, uredit će se drugim propisima".
U obrazloženju se navodi da su nositelji užitničkih prava na svim zajednicama imali pravo drvarenja i pašarenja, a da su mnoge goranske zajednice "sudjelovale svojim prihodima u izgradnji vodovoda, električne mreže, škola, putova, mostova i dr." Prema podacima iz ovoga teksta na području Gorskog kotara kojim upravlja Uprava šuma Delnice ima 24.070 ha visokih šuma i 2.093 ha krških šuma u primorskim općinama. U Republici Hrvatskoj prema istom tekstu bilo je 2835 zemljišnih zajednica.
http://www.zemljisne-zajednice.hr/pravnomis.html