Baština > Kajkavski
Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
Ljudevit Kaj:
Vjesnik, 6. srpnja 2007. / Tribina
Paradna kajkavska demagogijica
......naglašavajući izočnost kajkavštine iz javnoga, medijskoga prostora, g. Horvat upravo u tom medijskom prostoru stvara krivu kulturološku sliku!
Ukratko - između kajkavskog političarenja i paradiranja, jafkanja i kukurikanja, s jedne strane - te suvisle i sustavne kulturološke skrbi za cjelokupnom povijesnom i suvremenom podlogom materinskoga kajkavskoga jezika, s druge strane - Kajkavsko spravišče osvjedočeno je izabralo ovo drugo.
Piše Božica Pažur
Kad jedan od konkretnih rezultata gotovo 35-godišnjeg djelovanja Kajkavskoga spravišča i 40 godišta njegova časopisa »Kaj« ne bilo više od 350 knjiga u prilog dostojanstvu cjelokupnoga hrvatskoga kajkavskoga govornog područja - neupućenima bi se novinski napisi kajkavskoga tutorstva g. Ive Horvata i mogli pričiniti kao »glas kričečega vu puščini«, posljednjega novovjekog (a samozvanog) Mohikanca kajkavskoga jezika i književnosti.
Ipak, sudeći i prema ovdje iznesenom podatku, razina i bogatstvo kajkavskoga govornog kontinuiteta, kajkavske kreativnosti i istraživanja daleko su (i odavno) prerasle razinu dežurne svijesti g. Horvata. Njegove uzastopne objede na račun Kajkavskoga spravišča tendenciozne su, paušalne, pa i apsurdne - pogotovu one u nedavno objavljenom Vjesnikovu »Stajalištu«: »Ignorantski odnos prema zavičajnim inicijativama.«
Apsurdnije tim više ako se ima u vidu kako članovi, znanstvenici i umjetnici Kajkavskoga spravišča - na širem kajkavskom prostoru - upravo u takvim »inicijativama« (barem) sudjeluju i osmišljavaju ih. Kao čitatelju i pretplatniku časopisa za književnost, umjetnost, kulturu »Kaj« g. Ivi Horvatu sve su te informacije itekako dostupne, kao što bi imao mogućnosti - doduše, argumentirano! - u njemu i pisati o problemima kajkavijane danas. No, unosnije je, čini se, suditi i pamfletirati.
Usputno - između dva javna Horvatova novinska »ukora« (u nepunu godinu i pol) Kajkavskom spravišču, društvu za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti (čiji je predsjednik akademik Miroslav Šicel) - ta je kulturno-znanstvena udruga ostvarila: sedam brojeva časopisa, pet knjiga unutar dviju biblioteka, 10-ak stručnih kajkavskih (javnih, dakle) tribina, više izložaba, sedam poticajnih natječaja…
Zanijekao to g. Horvat ili zamijetio, objavljeni rezultati obrade nedovoljno istraženih mjesnih kajkavskih govora (unutar programa Jezičnica kajkaviana i natječaja Spravišča i Kaja) - u kratkom razdoblju vu kojem nas gospon Horvat »štrofuju« - ispunili bi pristojnu knjigu. Uz programe kajkavskoga povezivanja, tu su i oni konkretni (a ne verbalicidni) Kaj & ča kulturnog povezivanja… itd., itd.
Upuštajući se u jalov posao reagiranja na napis gospodina Horvata (prisilno, na svaki treći takav, na svaku treću krivotvorinu - kako se ona, doista, i ne bi ukorijenila u javnosti), pitam se - kakva je dobrobit njegove pisanije za materinsku kajkavsku riječ? Nikakva.
Zapravo, višestruko joj šteti, i to: potenciranjem još većeg nesnalaženja s fenomenom kajkavštine i čakavštine; iznuđivanjem: kajkavskih »junaka« i kajkavskih »favorita«, jedne udruge, jedne kajkavštine na račun druge.
Kajkavsku aktivu danas ne čine jedna udruga i dva pojedinca…Nitko, pa ni g. Horvat, nije pozvan snižavati suvremeni status kajkavštine na razinu početaka pismenosti, buđenja ove-ili-one svijesti, da ne velim - na proizvoljno lamatanje dičnom toljagom krapinskog pračovjeka!
I sam je g. Horvat jednom ustvrdio kako kajkavštini mogu pomoći samo konkretni rezultati. (A o takvima je u Kajkavskom spravišču riječ!)
Međutim, naglašavajući izočnost kajkavštine iz javnoga, medijskoga prostora, g. Horvat upravo u tom medijskom prostoru stvara krivu kulturološku sliku!
Ukratko - između kajkavskog političarenja i paradiranja, jafkanja i kukurikanja, s jedne strane - te suvisle i sustavne kulturološke skrbi za cjelokupnom povijesnom i suvremenom podlogom materinskoga kajkavskoga jezika, s druge strane - Kajkavsko spravišče osvjedočeno je izabralo ovo drugo.
Iako to drugo nije u obzoru nečije medijske ekskluzive ili pomodnosti, Spravišče i dalje ugrađuje kajkavski kontekst i tekst u temelje nacionalne kulture i znanosti - u ravnopravnoj mjeri u kojoj to oni višestoljetno i jesu.
Autorica je glavna i odgovorna urednica časopisa Kaj
Zvir:
http://dns1.vjesnik.hr/html/2007/07/06/Clanak.asp?r=sta&c=2
Ljudevit Kaj:
Vjesnik , 11. srpnja 2007. / Tribina
Treba terenski snimati sve naše zavičajne govore
Nikakvim pisanim znakovima, ni institutskim ni onim Zvonarovim, ne može se naučiti pravilan izgovor kajkavskih vokala i uopće kajkavski govor tako kao što se može slušanjem izvornih govornika
Piše Ivo Horvat
Jedva jednom! - uzviknuh pročitavši ovih dana u tisku da će Hrvatska u rujnu dobiti svoj prvi nacionalni fonoarhiv po uzoru na gotovo sve europske zemlje koje u svojim fonotekama čuvaju zbirke audiobaštine. Projekt će se realizirati sredstvima pretpristupnih fondova Unije. Inicijatori su dobili potporu Hrvatskog državnog arhiva i austrijskog fonogramskog arhiva koji djeluje u sklopu Akademije za znanost i umjetnost u Beču. Kako ističu inicijatori, u fonoarhivu će, uz vrijedna glazbena djela hrvatske baštine, biti moguće čuti i govore, dramske recitale i stare predstave te niz skladbi s festivala.
Pomalo je čudno što inicijatori ne spominju kakve su kontakte dosad imali s Hrvatskim radijem i njegovom fonotekom, najbogatijim arhivom tonskih snimaka u Hrvatskoj koji se svakako može ubrojiti u značajnu nacionalnu instituciju.
Ovo je prigoda da ponovno istaknem potrebu terenskog snimanja svih naših zavičajnih govora, mjesnih idioma pojedinih hrvatskih narječja, kako bi se, dok je još moguće, bar na taj način zabilježilo i za buduće istraživače sačuvalo sve jezično blago tronarječnoga hrvatskog jezika.
Kao rođeni kajkavac posebno mi je stalo do toga da se tonski snime i trajno sačuvaju kajkavski govori od govornika koji još izgovaraju iskonske kajkavske samoglasnike. U mojoj generaciji još ih ima, ali će za desetak godina nestati. Kod mlađih kajkavaca prvo što nestaje upravo je izgovor kajkavskih vokala - izgovaraju ih štokavski. Čuje se to i na Krapinskom festivalu, a i na skupovima kajkavskih društava, ako uopće govore kajkavski.
U tom smislu vrijedna je inicijativa Knjižnice Nikole Zrinskog u Čakovcu da, uz knjige, sakupi i tonske snimke pojedinih kajkavskih autora i uopće kajkavskih govornika svoga kraja.
Prava je šteta što u Fonoteci Hrvatskog radija nisu sačuvali snimke, prije pola stoljeća snimljene na gramofonskim pločama, pojedinih kajkavskih balada Miroslava Krleže, pa tako ni baladu »Na mukah«, snimljenu prvih dana veljače 1947. u zgradi Radio Zagreba u Vlaškoj 116. Pozvali smo samoga Krležu da je presluša prije emitiranja i on ju je odobrio odajući priznanje mojoj interpretaciji s osobito izraženim izgovorom na međimurskoj kajkavštini. Kasnije je dao onu fantastičnu izjavu o međimurskom kaju (vidi: J. Šentija »S Krležom poslije "71.)«.
Ne znam jesu li u kajkavskom odjelu Instituta za hrvatski jezik stvorili i tonsku arhivu (fonoteku) kajakavskih govora prilikom istraživanja u pojedinim krajevima, ali da bi na tome trebalo hitno poraditi, mislim da ne treba posebno dokazivati. Normalno bi bilo da inicijativu u tom smislu pokrene i Kajkavsko spravišče, ali bojim se da oni još ne shvaćaju dalekosežnost ovakve akcije.
Na razini lokalnih zajednica ovim bi se mogli sustavno baviti županijski muzeji, veće knjižnice i pojedine radijske postaje, gdje bi se skupljena građa presnimavala i slala u središnji fonoarhiv svih hrvatskih govora. Još bi nešto trebalo imati u vidu. Nikakvim pisanim znakovima, ni institutskim ni onim Zvonarovim, ne može se naučiti pravilan izgovor kajkavskih vokala i uopće kajkavski govor tako kao što se može slušanjem izvornih govornika, što je problem svih jezika, pa je zbog toga smišljena audiovizualna metoda kao najbolja. Htio bih vidjeti onoga štokavca i uopće nekajkavca koji bi samo po pisanim znakovima uspio pravilno izgovoriti ijedan stih kajkavske narodne pjesme, primjerice: »Svetli mesec sveti meni celu noć«. Uzalud rječnici, i varaždinski Lipljinov i prekodravski Večenajev i ivanečki Hrgov i onaj međimurski što ga priprema Blažeka, ako nema živog (snimljenog) glasa da se čuje sve blago kajkavskih govora. Stoga bi fonosnimke mogle poslužiti i nastavnicima kao pomoćno sredstvo u školskoj nastavi kajkavskog jezika.
Autor je novinar i publicist iz Zagreba
Zvir:
http://www.vjesnik.hr/html/2007/07/11/Clanak.asp?r=sta&c=1
Ljudevit Kaj:
Réčki "Nôvi list" 14.02.2009. / pogled
Relja Bašić, jedan od najvećih hrvatskih glumaca slavi 79. rođendan
Još uvijek sam tremaš
Vrlo ste kritični prema vlastitom radu?
— Bio sam peta generacija zagrebačke Akademije za dramsku umjetnost, i u toj petoj generaciji bio sam prvi Zagrepčanin koji je uspio ući. Smatralo se da Zagrepčani, bez obzira na urbanost, zbog kajkavskog okruženja akcentološki nisu pravi, dobri štokavci, za razliku od mojih prijatelja Vanje Dracha, pokojnog Fabijana Šovagovića ili pokojne Semke Sokolović. Međutim, onda je došao Bojan Stupica, Slovenac koji se odlično snašao u Beogradu, osnovao Jugoslavensko dramsko, osnovao Atelje. Došavši u Zagreb naslutio je u meni taj nekakav urbani i komičarski talent. No, ja sam pak dobar dio života, sve dok nisam odigrao 260 puta predstavu Ljubaf, na dan svake premijere bio 30 do 40 posto kvalitativno slabiji nego u kasnijim izvedbama.
Što je činilo tih 30 posto? Trema?
— Trema, koja je završavala na najbanalniji način, povraćanjem, proljevom, promuklošću, svačim. Ima glumaca koji nisu, ali ja sam još uvijek tremaš, sa svim što imam iza sebe. Ali ono je bila baš destruktivna trema.
Razgovarao Zoran Angelski
Zvir:
http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=2859285C2863285A2863285A285828582861286328982897288F28632863285C2858285A285D2858285B2863286328632863D
Ljudevit Kaj:
Réčki "Nôvi list" / Kolumně, komentâri
02.12.2009.
Ćićo Senjanović
AJME MENI
Kapetan Laptalo govori arhaičnim dubrovačkim jezikom.
Jo lipote: čuvaš svoje, a svi dobronamjerni te razumu.
http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A28632859285A2863285A28582858286028632893289328632863285B2860285D285F2860286128632863286328582863M
Ljudevit Kaj:
(Kajkavsko-hrvacka inačica)
Švicarski jězični modél prevlasti nestandarda nad standardom na radiju i TV
1. Vuvod
2. Krajši prikaz
3. Dûkši prikaz
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
1. Vuvod
Evo primera koriščejna švicarskoga nemačkog vu Švicarske, de su (v nemačkom délu Švicarske, teri obuhvâča cca. 2/3 te alpske zemle) na radiju i TV (osim v TV-dnevniku i v radijske vésti) sě emisije na "švicarsko-nemačkomu dijalektu/jeziku", teri k tomu né standardizéran, pa tak vu iste emisije jěn novinâr npr. rodom z Zuericha govori na svemu zueriškomu nârečju, drugi rodom z Luzerna z svojém luzernskim govorom, trejti, onaj z Basela, na baselskomu (teri ima puno francuske reči), i si sě lépo razmu - kak kad bi se prinami v iste emisije na kajkavske TV istodobno saki na svemu zavičajnomu govoru spominali Varaždinci, Međimurci, Turopôlci, Bednjânci.
Po istomu tomu modélu na nacionalne državne TV v iste emisije bi saki na svemu zavičajnomu govoru nastupali čakavski Istrani i Primorci, ikavski Dalmatinci, štokavski Slavônci, severno-hrvacki kajkavci …
Za "nemačke" Švicârcě (ima je oko 4.5 milijûnov) nemački jě (v uvetno rečěno dijalektalne fôrme) materijni i (vu fôrme visoko-nemačkoga standarda) prvi strâni jězek. Slično jě z Hrvâti, čiji jě materinji (i paterinji) jězek hrvacki (zavičajni, nestandardizérani) kajkavski (ili čakavski), terem jě štokavski prvi nematerijni, t.j. strâni jězek.
"Nemački" Švicârci su v pismenomu obliku puno siromašneši od npr. Hrvâtov kajkavcov - skoro da némaju stârě knižévnosti na schwyzertütschu. Suvremeni tisek (dnevni, tjědni) izadâva sě isklučivo na visokonemačkomu jězičnomu standardu, pa jě više nek očigledna "tiskovna" diskrepancija z govornem i "(daleko) vidnem” medijem, de jě praktički sě v znâku absolutnoga monopola schwyzertütscha.
Sim, v arhivu SF-a (švicarskě "germanskě" dalekovidnicě), sě moru videti emisijě zâjně dânov/tjědnov (npr. Meteo, Schweiz aktuell, Arena, ...)
http://www.sf.tv/var/videos.php
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
2. Krajši prikaz
Koriščejně švicarskoga nemačkoga
Za râzliku od večině regionâlne dijalektov v moderne Evrope švicarski nemački jě (sako)dnevno govor(e)ni jězek se društvene slojov v industrijskem grâdem, kak i na sělu. Vuporaba dijalekta ne znâči ni društvenu ni obrazovnu podređenost – dijalekt sě govori z ponosom.
Ima tek nekuliko posebne priliki v terem sě vuporaba standardnoga nemačkoga jezika zahtéva ili jě uludna, npr. v nâstave (ali ně i za vrémě prekidov), v višejězičnomu parlaměntu (sâvezni parlaměnt i nekuliko kantonalne i opčinske skupštin), v glâvnem informativnem emisijam ili v prisustvu strâncov teri govore nemački.
Stâjně sě nazivlě srednum diglosijum*, buduči da jě govorni jězek vuglavnom dijalekt, dok jě pisani jězek (pismo) vuglâvnom standardni nemački.
Švicarski nemački razumliv jě govornikem druge alemânske dijalektov, dok jě govornikem standardnoga nemačkoga nerazumliv (ili mejne razumliv), vuklučivo Švicârce z francuskoga i taljanskoga govornoga područja teri v škôle vuče standardni nemački. Spikeri teri govore z švicarskem nemačkem na TV ili v filmem sinkronizéraju sě ili titléraju ak sě prikazivlu v Nemačke.
Dijalektalni rok jě glazbeni žanr; puno švicarske rok-sastavov, međutim, popéva na engleskomu.
Swiss German - Švicarski njemački (Wikipedia)
http://en.wikipedia.org/wiki/Swiss_German
*Diglosija (Wiki):
Diglosija jě jězična situâcija v tere zajednica govornikov vupotreblâva paralelno dvé bitno râzličite varijantě istoga jezika, ovisno o komunikâcijskomu kontekstu. Diglosija jě pojava tera zahvača čitavu zajednicu, dok jě dvojězičnost (bilingvizem) individualna pojava.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Diglosija
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
3. Dûkši prikaz
Švicarski visokonemački (standardni jězek) i švicarski nemački
Vuporaba jezika v Švicarske sě râzlikujě od oně v Nemačke ili Austrije po tomu kě postoji jasna suprôtnost med dijalektom i standardnem jezikom: dijalekt i standardni jězek nésu stvorili kontinuitét, pri teromu bi bil moguči klizni (lagani) prelaz. Jězično izrâžavajně němrě sě odvijati na višě ili mejně dijalektalni ili standardnojězični nâčin; govori sě ili dijalekt ili standardni jězek i prelazi z jenoga na drugi.
Dijalekte v Švicarske vupotreblâvaju si društveni sloji v vusmenomu (govornomu) području kak normalni govor za ophođejně i komunikâciju; govorejně dijalekta, dakle, né socijalno proskribérano (progojněno). I z ludmi z više socijalne slojov i v ophođejnu z institucijam vlâsti vuobičajeno jě govorejně dijalekta v sake prilike.
Švicarski visokonemački (standardni jězek) koristi sě vuglâvnom za pismeno izražâvajne pa sě zâto puno put nazivlě i „pisani nemački“
Zâjne děsetléč primetna su pojâčana širejna vuporabě dijalekta na račun (švicarskoga) visokonemačkoga (pri čemu v nâstavku pod „visokonemačkem“ tréba razmeti nemački standardni jězek (delomično z jasnem švicarskem akcentom)).
* v vusmenomu (govornomu) području trebal bi visokonemački dodušě biti službeni jězek v škôlske nâstave, no vučiteli v sem stupnem škôlstva puno put sě ograničâvaju na to, da samo nâstavno gradivo v vužemu smislu predâvaju na visokonemačkomu; primedbě i vuputě med tém (npr. Štefek, bûj tak dober i zapri obluk /„Štefek, budi tako dobar i zatvori prozor“) iznosě sě suprotno tomu na dijalektu. Visokonemački postajě tak jězek odstojâjna (“jězek (raz)uma“), dijalekt pak jězični (govorni) oblik blizině („jězek srca“). I medpitajna i slični zâhvati (intervencijě) vučenikov i studěntov postâvlaju/odvijaju sě navék na dijalektu. Ovo stâjně neizravno potvrđuju i opetovana upozorejna škôlske vlâsti, da visokonemački tréba višě negovati (prakticérati) v nâstave.
* Pre sěga v privatnem radijskem i televizijskem kanâlem praktički sě govori još samo na dijalektu. Međutim, budûči da su mnôgi suradniki navikli sve govorně tekstě prvo pisati na visokonemačkomu, puno pût pri čitajnu nastajě govorni oblik jâkoga visokonemačkoga prizvuka z izričajem dijalekta, ali z sintaksum i réčničkim fondom visokonemačkoga. V državnem medijem tréba razlikovati:
o na radiju (privatně postajě i Švicarski radio DRS) sě gotovo još samo vésti i političkě informativně emisijě (npr. Echo der Zeit / Odek vremena) kak i celokupni program kulturnoga kanâla (DRS2) emitéraju na visokonemačkomu.
o na privatne i na Švicarske televizije (SF) vuobičâjen jě dijalekt v zâbavnem showem, v sopunicam i serijam (pri čemu sě visokonemačkě i visokonemački sinkroniziraně serijě ne sinkronizéraju još posebno na švicarski nemački), v dečjem programu, v sem emisijam z izrazitem švicarskem temelom (nârodna glazba, regionalne vésti), v sportskem emisijam, v sem intervjuem i râspravam z švicarskem Némcem osim v glâvne vésti.
* v občinskem i kantonalnem skupštinam jě délom vuobičajeno, govoriti na dijalektu
* v sâveznomu parlaměntu sě, radi obzira prema onem teri govore francuski, taljanski i retoromanski, govori (švicarski) visokonemački.
* I v pisane („pismene“) komunikâcije sě visokonemački potiskuje, da sě déla o privatne sfere
o e-maili (e- dopisi) i SMS pré sěga mlajšě generâcijě
o jězek chatrooma („čet-nikovajna“)
o kontaktni oglasi i reklâmě (annonces) v novinami.
* Poleg toga koristě sě v visokonemački pisanemi novinami (delomično čak i v svecki poznâtem listem poput NZZ-a), vezano za lokalnu tematiku, sě češčě posebně švicarskě réči (npr. «Töff» mesto «Motorrad» za motociklin, «Büsi» mesto «Katze» za mačku, Güsel (Zürich)/Ghüder (Bern) mesto «Müll» za smetje)
Nemački Švicârci daklem nedostatno véžbaju vusmenu (govornu) vuporabu visokonemačkoga; rašireno jě mišlejne, da jě taj službeni nacionalni jězek zaprav strâjnski jězek. To ima za posledicu, da sě višě né treba bojati izumirajna dijalekta. Visokonemački sě od 1. sveckoga rata mejne ceni i smâtra sě tuđem. Z drugě strane zvuči švicarski visokonemački i za mnôgě Švicârce nezgrapno i kruto. K tome dolazě i povesno vuvetovaně ogradě i predrasudě prema Némcem i Austrijâncem i z tém povezan česti odbojni stav naspram visokonemačkoga. Dijalektalni govor koristi sě z tém i svesno kak razgraničejně, pri čemu bûju ga, nakon vremena potrebnoga za navikâvajne na dobro, pozorno slušajně i drugi teri govore nemački, oni izvan Švicarskě, v određene mere, dobro razmeli, vukuliko su i sâmi govorniki dijalekta teri sě protežě južno od Benrath-ove crtě.
Za švicarski nemački doduše pré bi se moglo rěči da pod utecajem prethodno spomenute čimbenikov napredujě, z drugě pak strane doživlâva zâjne děsetléč dramatičně promeně. Z jene strane pělaju masovna migrâcijska krétajna nûter zemle do nivelérajna (poravnâvajna) prema velikoaglomeracijskem (urbanem) dijalektem, z drugě strane jě prâčejně (konzumirajně) nemačke medijov dopelalo do prodora mnôge visokonemačke elementov.
Dok jězično razumévajně (pisanoga i govornoga visokoga (standardnoga) jezika), inače ovisno o društvenomu sloju i izobrazbe, ne zaostajě vu odnosu na prosečnoga stanovnika Nemačkě, sposôbnost izražâvajna i vumešnost pri vlastitomu koriščejnu sě višě slâbi.
Istodobno sě švicarski nemački sě višě govori z visokonemačkemi rečmi i izrazi. Medtem i engleski sě sě češčě râbi vu sakodnevnomu govoru mlâdeži. Tak sě često koristi npr. „easy“ mesto vuobičâjenoga „einfach“ (lako, jednostavno).
Zvir:
http://de.wikipedia.org/wiki/Schweizerdeutsch
Dô govori švicarski nemački
Prema popisu stanovništva z 1999. leta vudel Švicârke i Švicârcov teri govoriju nemački jě 63,6 % od vukupnoga stanovništva. Od te jě 93,3 % navodi da sakodnevno govori dijalekt. 66,4 % navodi da govori isklučivo dijalekt i da uobče ne govori visokonemački.
Opširneše:
Mundarten in der Schweiz
http://www.mundarten.ch/
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju