Pogovor
Zlatarov povratak romanu(izvod)
Možda je najvažnije i prijelomno to što je Zlatar prvi pokazao književno-žurnalističkim sredstvima da "takozvana NDH" nije bila takozvana, nego baš tako imenovana. Da to nije bila zemlja jedino genocida i zločina, kao što bi htjeli jedni, nego i zemlja u kojoj se dokraja živjela mladenačka nevinost bez zaštite, ostavljajući doživotne tragove kako na stvarne i slavne (Lovro Matačić, Viki Glovacki, Novak Simić, Marija Crnobori, Vinko Nikolić itd.) tako i na izma-štane osobe. NDH nije bila isključivo crna, ni bijela, kao što to nije bila, potom, ni Titova Jugoslavija. Premda sivu sintezu najradije odbacujemo, i na nju teško pristajemo, ona je svakako bliža istini od jednodimenzionalne isključivosti. Pokazujući čitaocu cijeli raspon života, kako iz vremena NDH, tako i iz vremena poslijeratne Federativne Narodne Republike Jugoslavije, romanopisac Pero Zlatar uspio je autorski problematizirati točku političkog i društvenog preokreta i preobražaja. To je prvi put da se jedan hrvatski autor usudio opisati ovu temu savezništvom fakcije i fikcije, donoseći nova politička, socijalna i književna otkrića.
Kako je Zlatar već predao izdavačima rukopis knjige kratkih priča "Oproštaj Čaruge i Prpića Velikog noć uoči vješanja", može se reći da njegov povratak prozi, i romanu napose, pretpostavlja dužnu čitalačku pažnju. S romanom "Meta poglavnik: živ ili mrtav" pisac je učinio ono što mnogi među nama nisu u stanju: suočio se s nezahvalnom ali jedinom historijom i donio iz nje književno djelo vrijedno pažnje. U marionetskoj državi genocida prepoznao je izgubljenog mladog i malog čovjeka, i prepustio sud čitatelju.
U susljednoj Titovoj zemlji pokazao je naličje nade. Konzekvence obaju tih državnih uređenja reflektiraju se na suvremenost i suvremenike, pa makar mi to ne htjeli. Zlataru dugujemo zahvalnost zato što nam je to pokazao vodeći nas kroz već daleku prošlost. S druge strane, darovao nam je nekoliko ljubavnih priča koje su preživjele totalitarne režime. I poruku kako je ljubav jedino imala smisla u histeriji i kaosu historije.
Željko Ivanjek
Konec Zlatârovoga româna „Meta(k) poglavnik(u)“ jě na kajkavskomu
(konec delo k(a)râsi, formalno i/ili sadržajno)
Kad su zakopali lijes, najstariji grobar zabode u zemlju točno po sredini polirano obilježje od orahovine zvano piramida, ateističku zamjenu za kršćanski križ, s vrhom nalik oštro zašiljenoj olovci: Đuro Milić *1917 - 1966. Sjetio se pokojnoga gos-pona policaja, koji je poslije nekoga sprovoda prije dvadeset godina počastio vinom njega i njegove dečke. Rekao je pomoćnicima, trojici mladih pilka, kad su nakon obavljena posla krenuli put kapele da odrade sljedeći pokop:
"Ne razmem, zakaj komunistima vmesto križa mečeju desku? Bog i bogme, če mi ona ne sliči na glogovac. Zagorka je napisala da su vu starome Griču stavlali glogovac coprnicama kak se ne bi zdigle z groba i vrnule se med žive!"
http://www.forumgorica.com/kajkavski/pro%28iliti%29za-kajkavsku-p%28r%29oeziju/msg17033/#msg17033