Puno ti hvala, Kramer Werke!
Potražiću g. Emanuela, njega sam lani upoznala i dogovarala s njim neku perad na proljeće. Znači on jest u Dubrancu, samo je ovaj prvi gospodin, kipar, odselio. Kako mi je žao.
Pročitala sam ove posljednje tekstove o devastaciji Kravarščice; sve mi je jasno. Imena su različita, ali princip je isti. Ja sam pobjegla sa Cvjetnog trga (centar Zagreba) kojega uporno devastiraju zato da bi "oprali" novce koje drpavaju od građana. Cijeli Zagreb protestira protiv rušenja i divljih gradnji po srcu Zagreba - Cvjetnom trgu, a vlast šalje na njih specijalce i dalje tjera svoje radove koji su plaćeni novcem od tih istih građana na koje šalju policiju i specijalce. Tolike šokove sam doživjela na svom rodnom Cvjetnom trgu, svojoj rodnoj grudi, da mi je i zdravlju naškodilo. Pola mojih susjeda, sa kojima sam odrasla zajedno na/oko Cvjetnog trga, je odselilo nakon više ili manje borbi, patnji i razočaranja. Kolike smo mi prijave slali policiji, kolike tužbe na sudove - samo smo potrošili snagu, vrijeme, novac i nade: građevinska mafija je jača od svakog suda i od pravde. A oni "na vrhu" sve znaju, i čak svime i upravljaju.
Doselim ovdje, pronađem mir, dobre i radine ljude, gotovo netaknutu prirodu, oduševim se - i onda vidim što su učinili ovdje, i to kud baš etno selu?!
Zašto nisu išli prati novce u neki drugi potok, ili barem negdje malo dalje od komadića zemlje gdje se stvara mali domači Raj.
Ali, s druge strane, vrbe brzo rastu, već za par godina bi tamo opet moglo biti jako lepo. I Cvjetni trg, ma koliko udaraca dobio, opet nekako poprave ljudi koji tamo žive, rade, zalaze.
Volim vrbe. Imam na svojoj zemlji samo dvije, ali planiram ih rasaditi uz svoj dio potoka.
Evo još jedne kratke Priče iz života: sjećam se ogromne, starodrevne vrbe koja je rasla iza dvorišta u Đurđevcu. Tamo sam se sa drugom djecom igrala, vezali bismo vrbine grane u čvor i tako napravili ljuljačke, pa smo se ljuljali, ljuljali do neba i natrag! Moglo se i par odraslih osoba ljuljati istovremeno na toj vrbi, toliko je velika bila!
Onda je došao Plan "razvoja" grada Đurđevca, i iza tih dvorišta povukla bi se ulica sa obitlejskim kućama s dvorištima. Kako po planu sve kuće izgledaju isto i nalaze se na istoj udaljenosti jedna od druge, tako je jedna došla baš na mjesto te vrbe. Naravno, arhitekt i grad neće mijenjati plan, pa se vrba mora posjeći.
Koliko su se mještani bunili protiv toga! Potpisivali peticije, davali na sud, život si skratili u toj borbi za vrbu!
Naravno, bageri su došli, izravnali predjel i uništili vrbu.
Kuće su sagrađene, ljudi su u uselili.
A podzemne vode su počele rasti.
Postavili su pumpe, drenažu, odvode; podrume su obukli u plastične kade, ali podzemne vode su i dalje nadirale, močile i uništavale kuće.
To sve su ljudi koji tamo žive znali unaprijed.
Nakon preko 10 godina muka, novaca i rada neizbrojivo mnogo, štete također, gradski vijećnici su se po stoti put sastali i napokon donijeli jedinu ispravnu odluku: na tom će mjestu, odakle od pamtivjeka prodiru podzemne vode, POSADITI VRBU.
Priča je istinita, časna riječ!
