PURANI - ISKUSTVO JEDNOG POČETNIKA (apsolutnog
)
ili
PURANI DALEKO LETE
Tek što smo doselili u Vukomerečke Gorice iz grada, a i zato kaj smo uz kuću (nehotice) dobili još neke građevine i prek 3 hektara okućnice, odlučili smo uzgojiti neku perad (to je kao najlakše). Neznam više kak, ali odlučili smo se za purane. Zagorske.
Jedva smo nabavili piliće i skupo smo ih platili, i daleko smo po njih išli.
Prvo su bili u kutiji sa žaruljom, onda smo jen stari ormar položili na leđa i tamo su rasli sa žaruljama, onda smo ih premjestili u štalu.
Maleni su rasli (k'o ludi) a proljeće zatoplilo, pa smo ih počeli puštati van.
Smiješnih li životinja... joj kad ih se setim! - ajmo natrag na priču: pratili su me svugdje, ko cucki. Valjda su mislili da sam im ja mama. Ja kod susede na kavici, kad čujemo vani neku gužvu, auti stoje a moje jato me traži po selu.
A onda, jednoga dana, jedan puran je zamahao krilima i - poletio!
Ee, to im je bila nova fora.
Počeli oni letjeti. Svi.
Prvo nisko, par metara, pa sve više.
Preko krošanja voćaka, pa prek pol brega.
Počela onda ja njih tražiti po selu i po bregu, pa po bregima. Sva sela naokolo su znala da su to moje pure, pa bi me dozivali prek brega i pokazivali di mi je jato.
Jer te životinje uopće nemaju potrebe vratiti se na mjesto otkuda su krenule - samo idu, idu i idu. Nikad nije bilo skakavaca ko te godine, hodaš kroz travu i slušaš kak skaču - ma kao da hodaš uz more i slušaš valove (skakavaca po travi). Purani narasli, zjačali se, prekrasni su bili, pol muških pol ženskih - ma milina jedna!
Ujutro otvorim vrata od štale, a oni već čekaju, samo izlete, zamahnu krilima i polete niz breg, odmah hvataju visinu i ode ludo jato...!
Seljaci samo gledaju, kažu: mi ovak nekaj još nigdar nismo videli.
Već su i jaja počeli nesti (počelE), mislimo kak bi sad već mogli smanjiti broj muških (da izvinete) ali tad su već bili svoji, ne više naši...
I tak, jedne večeri, idem ja po njih, dozivam - odzivaju se oni, čujem ih, ali ih ne vidim. Hodam po livadi uz potok, sve u krug, a nikak im prići bliže. Gledam i po granama, ali ih nema.
I onda pogledam gore, još više, pa najviše - a oni po vrhovima onih ogromnih joha i kaj sve tam ne raste, smjestili se nebu pod oblake.
I neće sići dole, ma nemam šanse.
Dignem se još pred zoru, idem na potok - pure se digle prije mene, pol sam našla a pol... od nekih samo malo perja (lisice odnijele) a neke leže, utrobe im pojedene a krila i prazna rebra ostala... jesu to bili škanjci, ili kaj?
Zanimljivo je ovo: većinom su muški stradali, i to oni najjači. Da nisu oni išli braniti ženske? Ili su bili teži pa su spavali na nižim granama? Neznam. Jer ostatak jata smo pojeli mi.
Tak da, kaj se njih tiče, izišli su na isto.
A kaj se naše računice tiče, jest da smo pol jata izgubili, ali ono drugo pola je bilo tak fiiiiiinooo!!!
Jedna suseda je došla pokazat nam kak ih klat i očistit. Divila se i divila, da takvoga MESA još ni videla: i masni su bili, umastili se jedući skakavce s početka priče (zato su i leteli sve dalje, jer su naš breg već bili obrstili) i druge insekte, i puni mišića, pogotovo prsnih, za letenje.
A druga suseda, mudra jedna žena, veli da se tek posle setila zakaj su tak čudni ti purani bili: trebali smo nabaviti i jednu staru kokoš da ih odgoji, i onda oni nikad nebi proletjeli.
Ovako su letjeli JER IM NITKO NIJE REKAO DA TO NE MOGU.