Baština > Tradicija i baština
Sveci,svetki i običaji
kuntakinte:
Slavko Stepanić
PROŠTENJA u Turopolju, Posavini, Pokuplju i Vukomeričkim Goricana
POĐIMO NA PROŠTENJE!
Proštenja su oduvijek bila vrijeme i mjesto posebnog susreta čovjeka s Bogom, mjesto molitve, zagovora, ali i susreta s ljudima.
Proštenja imaju neko posebno ozračje, ozračje milosti Božje, zajedništva i duhovne snage. Čovjek tada osjeti da nije sam ni na svom životnom putu, ni u vjeri. Zajednička molitva, pjesma i zajednički hod ispunjavaju nutrinu, jačaju i obnavljaju našu vjeru i daju nam snagu za život.
Turopolu ima puno puno proščejnof ali najpoznatija su marijanska, na Vukovine i Dubrancu Velika Meša i Mala Meša v Dubrancu a tu je nezaobilazno Jurjevo, najpoznateše je na Odre
Siječanj
Donja Lomnica-sv.Tri Kralja 6.1.,
Roženica-kapela sv.Tri kralja 6.1.ili nedelja iza
Kuče- Kapela Sv. Fabijana i Sebastijana, iza 20.1
Letovanić-Kapela Sv. Fabijana i Sebastijana, iza 20.1
Veljača
-
https://docs.google.com/View?docid=dgwcr37b_137fp6xdh
kuntakinte:
ponedjeljak, siječanj 31, 2011
Knajpa
Ko i navek zadnju subotu siječnja meseca, v mraclinskomu Društvenomu domu, mraclinski vatrogasci prirede tradicionalnu knajpu. Tak je bilo i prekčera, a više o tomu poiščete na stranica DVD Mraclin http://dvdmraclin.blog.hr/
http://mraclin.bloger.hr/
-
31.01.2011., ponedjeljak
123. redovna izvještajna godišnja skupština DVD-a Mraclin
U subotu 29. siječnja 2011. godine u društvenom domu u Mraclinu održana je 123. redovna izvještajna godišnja skupština DVD-a Mraclin.
...
Slike sa skupštine možete pogledati na ovo linku: http://drazenkish.jalbum.net/dvd%20mraclin%202011
Upravni odbor DVD-a Mraclin
http://dvdmraclin.blog.hr/
kuntakinte:
14. veljače
Sveti Valentin († 269)
Teško je protumačiti činjenicu da se u narodu naročito štuju baš oni sveci o kojima nemamo nikakvih sigurnih povijesnih podataka. Kod nas je veoma razvijeno štovanje sv. Valentina baš na današnji dan. Njemu su posvećeni mnogi oltari, osobito na području stare zagrebačke nadbiskupije, a u Batini u Baranji podignuta mu je župna crkva. Mnogi bi vjernici, a još više svećenici koji danas moraju propovijedati, htjeli što više saznati o današnjem svecu. Moramo ih, na žalost, razočarati, jer ne znamo gotovo ništa. Ono što znamo samo je legenda. Da ih, ipak, posve ne razočaramo i ne ostavimo na cjedilu, evo bar nešto.
Rimski martirologij spominje sv. Valentina s izvještajem koji potječe od sv. Bede Časnoga iz VIII. stoljeća. On ga je uzeo iz legendarne muke Marisa i Marte. Tu se o sv. Valentinu kaže da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt. Okrijepljen snagom svetih sakramenata hrabro je stupio pred cara. Taj mu je rekao:
«Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim: povratak k staroj vjeri u rimske bogove.»
Valentin je odvratio: «Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje slave, to nikad ne bi od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji.»
Na upit jednoga od sudaca što misli o bogovima, odgovorio je: «To su demoni!» Sudska skupština se podigla na noge te zatražila Valentinovu smrt. Valentin je zamolio od cara samo koji trenutak te mu na brzinu istumačio osnovne kršćanske istine. Car je bio duboko potresen. Ali je gradski prefekt uzviknuo: «Valentin je čarobnjak!» Na to je nastala velika gužva. Car se prestrašio bune u narodu pa je Valentina predao gradskom prefektu, a ovaj opet sucu Asteriju. Molitvom i polaganjem ruku Valentin mu je ozdravio slijepu kćerku. Asterije se odmah dao krstiti te uskoro skupa sa svojom obitelji umre mučeničkom smrću. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao istući, a zatim naredi da mu odrube glavu. Bilo je to godine 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla.
Jedan drugi izvještaj mlađega datuma spominje da je na mučenikovu grobu papa Julije I. dao sagraditi baziliku. Nju je kasnije pregradio i obnovio papa Teodor. Pisani spomenici VII. stoljeća spominju da je bila prekrasno urešena. Svečev se blagdan slavio već za vrijeme pape Grgura Velikog. Narod ga zaziva u pomoć kod očnih bolesti, padavice i u drugim potrebama sve tamo od ranog srednjeg vijeka.
Kad čitamo kritički pisane studije o sv. Valentinu, ostajemo zbunjeni. Naša se zbunjenost temelji na činjenici da je baš taj za povjesničare tako nesiguran i sporan svetac i mučenik toliko štovan. U tome se štovanju očito krije nadnaravni element. Pa da li je moguće da sve to skupa visi u zraku? Nije li, ipak, rješenje u tome da su se povijesni podaci o svecu izgubili? Znamo da je Dioklecijan dao spaliti sve kršćanske spise do kojih su njegovi krvnici mogli doći. Mnogo je toga propalo i kasnije za seobe naroda i drugih nedaća. Povjesničari su neumoljivi. Oni priznaju samo ono za što imaju pisane izvore. Kao učenjacima ne smijemo im zamjeriti. Ali, osim strogo znanstvenih postoje li i drugi vjerodostojni kriteriji? Možda postoje. Jedan bi od njih mogao biti «sensus fidelium» - kršćanski osjećaj Božjega puka. Taj nam kod sv. Valentina može biti mjerodavan jer drugi - povijesni - sve stavlja pod upitnik.
Za vjernike koji se danas okupljaju oko oltara, slika i kipova sv. Valentina, neka to bude dan obnove u ispovijedanju vjere, u prihvaćanju svakidašnjeg križa, u kršćanskom životu, bez žalosnih ustupaka bilo kome ili bilo čemu. To je ono najvažnije, a objektivnu stvarnost ćemo saznati tek u vječnosti.
http://www.skac.hr/svetacdana/
Ajd,fala Bogu,da se i ovoga više rešimo posle mesec dan topničke pripreme ze se dučanov.Dobro kaj nisu tržili i gnoj za i z motivom Valentinova...
kuntakinte:
Ožujak
1. Albin,Hadrijan,Jadranko,Zoran,David
2. Lucije,Čedomil,Iskra,Ines
3. Kunigunda,Marin,Kamilo,Anzelmo
4. Kazimir,Eugen,Natko
5. Euzebije,Vedran,Teofil
6. 9. Ned. U god.,Marcijan,Viktor
7. Perpetua i Felicita,Ruža
8. Ivan od Boga,Ivša,Boško
9. Čista srijeda – Pepelnica
10. Emil,Makarije,Krunoslav,40 mučenika
11. Firmin,Tvrtko,Kandid,Blanka
12. Teofan,Bernard,Maksimilijan
13. 1. koriz. ned.,(Čista),Rozalija,Patricija
14. Matilda,Miljana,Borka
15. Longin,Veljko,Vjekoslava
16. Smiljan,Hrvoje,Julijan kvatre
17. Patrik,Domagoj,Hrvatin
18. Ćiril Jeruzalemski,Cvjetan kvatre
19. Sv. Josip,zaručnik BDM,Josipa
20. 2. koriz. ned.,(Pačista),Niceta,Dionizije
21. Serapion,Vesna
22. Oktavijan,Jaroslav,Lea
23. Oton,Pelagije,Turibije,Dražen
24. Latin,Javorka,Sv. Katarina Švedska
25. Nav. Gospodinovo – Blagovijest,Maja,Marijan
26. Montan i Maksima,Emanuel,Goran
27. 3. koriz. ned.,(Bezimena),Lidija,Rupert
28. Priska,Sonja,Polion
29. Jona,Bertold,Eustazije
30. Kvirin,Viktor,Vlatko,Leonard
31. Benjamin,Amos,Ljubomir,Natalija
-
Ožujak
Lomnica-Bijela Nedelja 1. po Uskrsu. Ožujak ili travanj
Kravarsko-bijela nedelja prva po uskrsu, Ožujak ili travanj
Velika Gorica-Blagovijest 25.3.
https://docs.google.com/View?docid=dgwcr37b_137fp6xdh
kuntakinte:
Stjepan pl.Stepanić-Štefinof (1920-1976)
Cvetnica, običaj iz sela Lomnice (pisano 1962.g.)
Uvod: Od Pepelnice do vuzma to vrijeme na selu zoveju Korizma. Nekada u staro vrijeme do toga naši stari su mnogo držali, i to se je u selu moglo dobro opaziti, na odijelu na jelu i na delu. Žene su nosile modre pisanke, a ukućani su u zadrugama jeli posnu hranu u sve dane kroz to vrijeme, osim u tih sedam korizmenih nedelja koje su i posebno nazivali i jedva čekali da prođu, pa da budu slobodni, to jest da prestanu postiti a počneju jesti i piti, pjevati i veseliti se. Jer kroz to vrijeme korizmeno nije se smjelo održavati, niti zabava niti svadba. Postelje su bile pokrivene sa žuteninom a na klinčenici visjeli su žuti ručnici isto tako je bio i žuti ručnik nametnut oko zrcala, tako da je hiža izgledala da je u tuge, a svaki petak popslije podne nisu radili već su išli u Veliku Goricu u crkvu na Križni put. Isto tako nisu htjeli raditi, tojest orati i kopati , u zemlju dirati. U petak prije cvijetne nedelje, jer su taj petak zvali žalosni petak. V zemlju dirati nisu htjeli u petak prije Vuzma jer su ga zvali Veliki petak. Kao što sam već napomenuo svaku nedelju u nazvali su posebno i to ivim redom:
I. Čista
II. Pačista
II. Bezimena
IV. Sredoposna
V. Glušna
VI.Cvetnica
VII. Vuzmena
Cvetnica nekad
U starim turopoljskim zadrugama domačin je imao dužnost i običaj da u petak prije cvijetne nedelje odredi jednog mladića koji bude nosil vu crkvu drenek na blagoslov. Tog dana ujutro kad su svi zadrugari bili oko stola i jeli žgance, onda se je gospodar zadruge zdigel i rekel ,,Dragi moji zadrugari, denes žalosni petek denes nebudete orali ni kopali niti vu zemlju dirali, jer ki bi diral vu zemlju denes na žalosni petek, bi se zemlja sedem let žalostila i nebi rodila. Otiđite v trsje i tam delajte, vežite trsove za kolce, da nam budu bole rodili trsi, ali kopati nesmete, a vi dečki ote znemi, pak tam narežite drenka, nabavite u šumi imela a to vam raste gore na starim rastima na grane i nemojte zabiti nabrati v šume zimzelena z črlenemi bobicami,,. I tako su djeca sa posebnim veseljem išla u šumu i u trsje po zelenilo za cvetnicu. Obično su u petak brali i navečer donesli kući zelenilo, a u subotu su pleli vjenac za blagoslov. Drenek na blagoslov u crkvu nosio je onaj mladić iz zadruge koji je lani bil na viziti i ostal je za vojnika. Takvog dečka kije ostal za soldata, takovog je domačin odredio da nosi zelenilo na blagoslov i da zastupa v cirkvi našu zadrugu, denes na cvetnu nedelju. Ako u zadugi nije bilo mladića za vojsku onda je drenek nosio mlađi, može od 16-20 godina starosti. Djevojke i sneje iz zadruge ljepo su vjenac kinđile , ali u crkvu na blagoslov nisu smjele nositi, to se njima ne šika rekli su stariji. To mora nositi samo muški da bu u zadruzi sve rodilo i napredovalo. Sneje su na vjenac rezale partline pa taj vjenac bil cifrast. Lijepo je bilo vidjeti na Cvjetnu nedelju mladiće iz sela Lomnice kada su bili obučeni u mentene i pantalone a na glavi kape crne od kunovine, u rukama su nosili zeleni vjenac drenek, sav okičen od crvenih bobica koje se drže na zimzelenu, a visjele su crveni i šareni pantlini, koji su bili svezani za taj zeleni vjenac drenek. Tako ljepo obučeni i okičeni sa zelenilom i šarenim pantlinima išli su u grupama mladića iz Lomnice u župnu crkvu u Veliku Goricu i nosili drenek na blagoslov. U crkvi za vrijeme obreda držali su drenek u rukama, a kad je pop škropio onda su dulali sa drenkovima, tojest dizali u vis i spuštali a zatim je procesija išla oko crkve i nosili u rukama zelene grančice drenka. Kad su mladići ili mlađi muževi došli iz blagoslova iz crkve, onda je u kući za onda zadružnoj hiži bio veliki svećani objed. Najprije je domačica odvezala pantalone iz drenka a onda je domačin stao na stol i izvadil je stari lanjski drenek i predao ga u ruke domaćici uz ove rijeći: Primi ovaj stari drenek i prije nek buš pekla vuzmenu gibanicu vužgi ga u krušnoj peći. A sad mi daj v ruke novi drenek letošni, bum ga del za sleme da nas bu ovo leto čucal i branil od groma i zla duha, a sad si svi sednite i da počnemo v miru božjem jesti. Svi su zadrugari oko stola sjeli i to samo muški članovi, a žene su jele šnima ali one su morale po starom običaju jeszi, ali na stojeći. Blagoslovljemi drenek stajao je zateknut za sljeme cjelu godinu dana. U njega se nije diralo, već samo se je otkinulo nekoliko grančica i bacilo na Jurjevo u onaj krijes koji je bio naložen na vratima putnenim kada je blago dolazilo iz paše. Kada je u ljetno doba grmilo i kada su strijele pucale, onda bi u starim zadružnim hižama zapalili svijeću, a u vatru bacili su grančice iz tog blagoslovljenog drenka. Vatrala je gorela u kujni na komenu i domačica je molila da nas Bog očuva od groma i sitne svjetove male grančice i list od drenka je stavljala na vatru, zapravo na žeravku.
Cvetnica danas
U turopoljskim selima nema danas više niti jedne zadruge, jer su se svi podjelili, ali od starih zadružnih običaja još nešto ostalo kao draga uspomena. Jer stari ljudi govore još i sada ,,Bolje da propadne selo, nek selski običaji,, dakle na Cvetnicu, još i sada nose zelene grančice na blagoslov. Samo sada može nositi tko god hoće, pa i nose mala djeca, veča djeca, mladići i djevojke, muževi, žene, pa čak i stare bake i stari dedeki, ali iz svake kuće samo jedna osoba nosi na blagoslov. Imade mnogo kuća, iz koje danas više nitko ne nosi zelene grančice na blagoslov. Nekada je bilo obavezno za jednu zadrugu da naprave drenek što veći i cifrastiji, a napravili su ga od drveta drenka, zimzelena, imela i bršljana, a danas uzmeju bilo kakve grančice od proljetnog zelenila, naprimjer od vrbe, od jorgovana a najviše od drenka, jer to je običaj od starine. Ali to se nose male grančice u rukama, tako da izgleda kao za jednu malu vazu, tolika količina. Jedino dječaci još i danas spleteju vjenac od drenka, ali to je tako mali da je tek sjena i uspomena na onakav veliko kakav je bio nekada. Danas je običaj da tih malo grančica kad donesu iz blagoslova, metneju na stol u vazu. Neki zatekneju grančicu za okvir od slike u sobi, a drenkov vjenac i ako je maleni ne drže ga u sobi, več je takav običaj da ga metneju na tavan za rožnicu, da ga nitko ne vidi, a če bu grmelo onda bumo išli po drenek na tavan, tako govore danas.
Stjepan Stepanić Štefinof (1920-1976) (pisano 1962.g.)
https://docs.google.com/View?docid=dgwcr37b_142g4xtqz
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju