Cijela ta situacija na Velikogoričkoj obilaznici je jako jadna i promašena totalno.Prvo nisam prometni stručnjak i ne mislim davati savjete nikome iz struke, jer mislim da je struka svoje dobro odradila.
Ali vjerujem da se kao i u sve do sada uplele politika , koja ima kratku pamet, simbolično rečeno.
Objasnit ču zašto mislim tako.
Svi se dobro sjećamo euforije 88 stabala za druga Tita. Sadilo se po cijeloj zemlji, pa tako i po trasi današnje brze ceste za Goricu. Prometne studije u bivšoj Jugi, ( oko 1965 godine) predviđaju povezivanje tadašnjeg gradića Velike Gorice sa Zagrebom tramvajskom prugom.
Godinama ništa i tada odjednom počinje!
Proširuje se velikogorička cesta, ruše se stabla od druga Tita, i gradi se «brza cesta» za Goricu, naravno prekasno i preuska za najprometniji pravac u Hrvatskoj.
Da su tada te mudre glave proširile tu novu trasu i ostavili mjesta za dvije pruge, kamo sreće.
Ovako napravili brzu cestu, presporu i preusku, promet opet ide puževom brzinom, jer se obadva grada razvijaju ( što je normalno i poželjno ) ,sve je više automobila na cesti , transport se povećava, i gdje smo ,opet na početku.
Sada se gradi autoput koji bi trebao riješiti međugradski promet, Zagreba i Siska uz ostatak zemlje to je točno.
No sada se gorica pridružuje ostalim gradovima sa kojima taj Zagreb ima vrlo tijesnu i usku povezanost; Samobor, Zaprešić, Sesvete. Sve se između tih gradova pretvara u jednu veliku Gusjenicu , koja nikako da se pomakne, prometno totalno zbrkano.
Nadvožnjakom kod Hrašća sigurno prelazimo preko Velikogoričke ceste, ali mjesta za tramvajsku prugu opet nema. Jer kad se konačno jednog dana počne povezivati Gorica i Zagreb , evo nam opet kopanja.
Mislim da je to jedino moguće rješenje za brzu vezu između ta dva grada, koji će se sigurno brzo povezati. Dvadeset godina izgleda puno , ali za ovakve stvari to nije puno. Mislim da se prometnice moraju graditi za malo duže vrijeme i da moraju na duži rok riješiti moguće gužve . Ali kako vidimo sve se to radi samo za danas, na našu žalost.