Réčki „Nôvi list“, 24.09.2009. / Kolumně
Beseda7 člankov na čakavskomu:
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * Članek 2/7obašli smoČuvaj se senjske ruke, bure i brkate cure Kad smo četrdeset i petu paralelu minuli Senj nas je dočekal uprav onako kako rabi, po svoju, po našu z vetrun ki pred sobun se pometa, se raskuži, po buri. Po putu smo uz balkun Marije Terezije pasali
Piše Marina TIJAN HAJDINIĆ Slika :
Ura je bila za poć va Senj i domislit se na ljude ki su Kraljevicu i Senj va pasanin vrimenu zavavik zauzlali
http://novine.novilist.hr/images/clanci/2009/9/448879.jpg Na punti od lanterne fiče, tuli vapor ko da se preši, riva, more siče, dimi i kad bura puše, jugo nabija, daž zliva, lampa, strele pucaju dan ali noć, il opolnu, kad sunce žge, pali, peče. Si se preše, jedni već čekaju, drugi nose, teku, aš je poć! Ljudi, vapor gre! Koštiva! Ala! Ala! Zvoni, šija! Parćiva stari vapor.«
(Želimir Mandekić)
Se ako mu nismo rekli, va Kraljevici j' zvon Sv. Mikule zvonil. Spametil se j' un na »Uru od vapora«. V jutru, va neverinu va kin se ćuti da j' letu došal kraj ovako nan napovida: »Znemireno j' more, štanja bura puše. Umnije j', sigurnije, da vapor dobro uz mul koštate i va portu pušćate. Mesto š njin z busun se va Senj uputite.«
Poslušali smo, na put se dali, janjčiće i ovce, ovčetine opake na moru se vrime abadali. Grad uskočki z duga nismo razaznali aš se j' va njemu bura semoguća rajala. Na njegovomu mestu gljedali smo kako se nebo z morun, z pinun, maglun od vala, bure i soli spaja.
»Danas je ura za poć va Senj i domislit se na ljude ki su Kraljevicu i Senj va pasanin vrimenu zavavik zauzlali. Jedan od njih je i Marko Susanni bil. Va 18. viku nastavil je z onin z čin su se, davno nigda Frankopani i Zrinski bavili, z žitun trgovat, z Banata. Marko je va svoje vrime već imel Karolinu i plovni put Dunava, Save i Kupe do Karlovca. Nastoji da se čin prvo fini Jozefina. Želja mu j' da se uz ove, znova udela još kakova cesta va Hrvackomu primorju, z starimi poveže, pa uprav nikako ovako piše i moli cara Josipa II: Dragi care, vi znate da država ima samo jedan sigur i dobar porat ki j' zapušćen i prazan aš nima cest ke bi va njega trgovinu namaknule. Predlažin Van i va ime toga obraz svoj čist van v ruke davan, da ću o svomu trošku zgradit cestu od Plas, priko briga Seč i Krešišća do Novoga kaštela va Kraljevici. Jedno Vas molin, da mi obećate vrnut se solde ke ću okol toga potrošit i to onoga časa kad pod slavolukun budete stali, fijok rizali i prve kola z žitun po njoj pušćali. Car tomu ni mogal odolit.Va kratko vrime o semu se j' z Markun dogovorili i 1785. leta počeli su gradit novu cestu ka će spojit Kraljevicu z Karolinun. Ta veli posal, ki j' par let dural, povjerili su pravomu meštru od arta, mladomu Ivanu Evandjelistu Turkoviću.
Marko se to vrime ni miroval. Umićan i provižijan kapital je svoj vrtel, brode j' va Veneciji gradil, na nje tope zaštanjal da se od gusari na moru brani, va zakup je kraljevički Novigrad zel i va njemu senar za silno žito uredil. Sprot je caru opet pisal, jako delikato ga j' molil da Kraljevici da status porta z koga te vapori priko veloga, sinjega mora žito po svitu razvažat. Car mu j' i to udovoljil, pa 1790. leta Kraljevica postaje najmoćniji, ma i najjeftiniji porat za trgovinu žitun. Više od šeždeset vapori na leto je sam Susanni va Marsiju i Genovu peljal. Najveć je trgoval z frmentunun, šenicun, ma i z tabakun koga j' z požeške doline va glavnu trafiku v Rimu peljal. Va svitu j' kupoval sol ku j' nalahko tržil va svojoj zemlji. Umrl je leto dan prvo leh će Lujzijana bit gotova, koda j' znal da će š njun Rika zavavik Kraljevici zet moć i sjaj.
Drugi čovik ki j' dva dična grada zavavik vezal bil je kraljevički zet Sebald Cihlar, učitelj z Češke. Od dvajset let je va Kraljevicu došal. Na to ga j' August Šenoa, njegov pajdaš nagovoril. Uz mul nahaja svoju ljubav, ženu Ljudmilu, hćer umne, na dugo poštivane familje Martina Polića. Va njihov dom znali su dohajat mnogi znani ljudi, med njimi i češki poeta Jan Neruda. Sebald je i tajnik kraljevičke Narodne čitaonice, piše za list Primorac ki se štampa va Kraljevici, potle stare glagoljaške štamparije va Senjskoj dragi, prvoj Primorskoj štampariji, osnovanoj 1873. leta. Sudbina j' otela da se preseli va Senj na delo tajnika Trgovačko-obrtničke komore. Kad god je mogal, ča sam, ča z familjun vrnjival se j' va naš dragi grad ki j' siguro zel jedan kusić njegova srca.
Treti čovik ki j' i jedan i drugi grad kod svoj držal je vnuk Martina Polića, sin Ljudmile i Sebalda, Milutin Cihlar Nehajev, ki j' va dobi od osavnajstak let već bil književnik od imena. Va nonićevoj kući kraj mora velo j' slavlje zad kuće, va hladu, uz šternu bilo, kad mu j' vnuk prvi put kod duhtor nauk z Beča došal. Kad se j', jedanput po letu, z barbun, profesorun Stjepanun Polićun šetal, fermali su se va šmričkoj oštariji. Zapisano j': »u hladovini i polumraku te »šterne«, dok je vani još sijalo sunce spuštajući se polagano prema Učki, dva su čovjeka zaljubljena u primorski kraj i pod krovom ovog domaćeg i intimnog ambijenta, u tom skrivenom kutku i zatišju raspleli razgovor, čudesan razgovor o primorskim ljudima i događajima o....«
Mnogi j' kraljevički sin, kroz vrime njih četrdesetak va Senju bival i gimnazije finjival. I crkveni ljudi su za dobro našega grada puno put Oče naš zmolili. Skupa su se 1872. leta, pet put na šetemanu va parnomu vaporu »Hrvat« vozili, ki j' saobraćal na redovitoj prugi Senj – Rika...«, pripovidal je Želimir Mandekić voditelj projekta »Ure od vapora« va busu.
Kad smo četrdeset i petu paralelu minuli Senj nas je dočekal uprav onako kako rabi, po svoju, po našu z vetrun ki pred sobun se pometa, se raskuži, po buri. Po putu smo uz balkun Marije Terezije pasali. Senjani ćakulaju da j' za lipoga vrimena na njemu ona sidela, z kapetanun Vukasovićun ćakulala, družila se, more i grad svoj ogljedala. Za jedan kočul smo zavrnuli, va palac familje Vukasović, danas va Gradski muzej došli. Tu smo veli del dične senjske prošlosti našli; Senjsku ploču i druge od kamika spomenike, na glagoljici pisane, ku j' i papa Inocent IV, kod i naš starohrvacki jezik va listu biskupu Filipu 1248. leta priznal, i dal njoj i nan božji blagoslov, aš je na umu imel »...da je govor podložan stvari, a ne stvar govoru...«, Doznali smo da j' kroz pasano vrime Senj imel 26 crikav, da su danas ustale četire, razgljedali smo amfore, upoznali se z delun glagoljske štamparije i njejimi libri, čuli za staklenu bočicu z ditetjun glavun ka j' putovala va Rim na izložbu rimskoga stakla va Hrvackoj. Čuli smo i videli del njihove slavne pomorske tradicije, i to da su i ono kod i mi kalafati bili i vapore delali. Prodavali su ih najveć Veneciji. Pročitali da leta 1762. » Senj ima 219 brodova, a kao najznačajniji brodovlasnik spominje se Marko Susanni«. Pozdravili smo i poklonili se Vitezoviću, Kranjčeviću, Novaku, M.C. Nehajevu, Ogrizoviću..., simi onimi ki su va besedi i libru proslavili Senj i našu Hrvacku. Od kud su došli i kako su Bunjevci živeli, o Domovinskomu ratu va Senju, o Velebitu... čuda toga smo videli i čuli od naših dragih Senjani.
Bit va Senju, znat da j' od 12. vika sjedište biskupije a ne poć va njihovu katedralu, jednu od najvećih senjskih svetinj, bil bi veli grih. Do dana današnjega se nezna kad su ju gradili, ma da j' jako stara svedok je del uščuvane nigdanje facade delane od pikul. Mnogi časni ljudi, odličnici grada va njoj su zavavik svoj počinak našli...
Produžili smo i do zbirke Sakralne senjske bogatije. Pasivajuć uz sliku nadbiskupa i metropolita duhtora bogoslovlja Viktora Burića, rojnomu doduše v Riki, od oca Petra i matere Jelke rojne Burić ki su z Kraljevice bili i va nju se živit preselili, pa ga Kraljevičani za svoga drže, čujin kako Mirjana Kovač rojna Grubišić z Šmrike ovako pripovida: »Bilo j' to ratno vrime. Nigdi 1942. leta. Da ni bilo mora ko nas je hranilo puno put bimo bili lačni. Barba Vitor Modričin i moj otac su šli na ribe. Ta put su na dinamit lovili. Ča ih nisu talijanski soldati čuli, videli, ulovili i va rešt va Crkvenicu zaprli. Žene njihove su se za pomoć obratile velečasnomu va Šmriki, Matu Buriću. Za nikuliko dan Vitor i moj otac su doma došli. Doznali smo da su pušćeni zato aš je za nje, svoje ljude, senjski biskup Burić talijansku komandu prosil i molil da ih pusti.«
Tu smo našli i pravoga Kraljevčana, senjskoga i modruškoga biskupa Roka Vučića. Mat Paulina i otac Aleksandar, mornar, odgojili su svoga sina komu j' 1907. leta papa Pio X regalal zlatni križ. Zapisano j' da j' bil »sveta života, u svemu uzoran, blag i razborit, a prema siromasima poslovično skrban i darežljiv.«
Polne j' va Senju zvonilo kad smo se va Nehaj uputili, kadi su skoro 80 let senjski uskoki živeli, bolje reć mučili se, hrabro borili, rate z Turci, Mlečani vojevali, sih nas branili. Poštivali su našu kršćansku veru, slobodu, svoj narod i familju, čuvajuć od starih bogatiju. I zato su va srcu sakoga Senjana, i sih nas na rojnoj grudi još vavik živi. Anci sleda se nismo bojali one stare: »Čuvaj se senjske ruke, bure i brkate cure«. Dobro se poznamo. Skoro pa smo svoji!
Na putu za Krasno poslušali smo Dr. Furlana: »Potle rata, kad još ni bilo redovite pruge po cesti z Kraljevice za Riku ja san hodil va šušačku gimnaziju. Redovito san dohajal saki dan, se ako puno put nisan znal kako ni š čin ću va nju doć. Najveć san do Brajdice dohajal z brodun, ma puno put san do Bakra pješke hodil ali se na koli z furmanu vozil. Se su to znali moji profesori, pa su meni i još nikuliko nas z Kraljevice, Hreljina, Šmrike... predložili da četrti razred finimo va gimnaziji va Senju. Nisan rad na to pristal. Z štamacun i lancunun na hrbatu oprćenin san došal i kad san se z mojimi pajdaši spartal, žal mi j' bilo da nisan prvo došal. Senj je osebujan grad, osobito po zimi. Kad god va njega dojdin, pa i sad, srce mi j' puno spomeni na sih onih kih san dobro poznal, skoro celi žitak š njimi vezan ustal i danas kad ih većine više ni. Med sobun smo bili jako vezani, jedan drugomu va semu pomagali, veselili se žitku i mladosti. Saki od nas sanjal je svoj budući san. Pa kad prvi vikend sako leto va šestin misecu simo dojdin, na susret senjskih đaki, domislin se, pripovidan i smijin se semu onomu ča smo va Senju, jednomu dičnomu, staromu i dragomu gradu doživeli. I dokle god san na pameti Senju se vrnjivan, njega kod ni moju Kraljevicu ne pozabljivan.«
Va Krasnu smo se va Šumarski muzej javili, Veloj Gospi pomolili i »Stolu«, kraljevičkoj udrugi va kulturi, ka j' i ovoletnju »Uru od vapora« uredila, zahvalili. Branku i Milanki, ka j' nogu pred put zvenula smo kartulinu poslali i si se potpisali. Radmilu, osobito Želimira držimo za besedu. I k letu će »Ura od vapora« doć. Vapor će pred Kraljevicun koštat. Va njega ćemo se ukrcat, š njin navigat i spametit se na ljude ki su Kraljevicu imeli rad, va njoj živeli, o njoj se pojidali, va tuji svit prohajali, nikad ju zabljali.
Opet ćemo, sigura san si na kupu bit. Poćakulat, zabavit se, va društvu uživat, o Kraljevici pripovidat, Senja se domišljat onako kako Pavao Ritter Vitezović piva: »Ja sam Vam onaj Senj, što pobjede preslavne dobiv, Bogu i kralju sam svom vjernost sačuvao sveđ.«
http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A285C286328612863285A2858285828612863288A288D28632863285C285C28602860285F286128632863286328592863J