Ad Fines

[Stjepan]

Rimsku naseobinu svojataju (http://hr.wikipedia.org/wiki/Ad_Fines) mnoga današnja mjesta, a danas sam naletio na citat iz jedne njemačke povijesne knjige koja spominje da se Ad Fines nalazio na ušću Bune u Odru. Kanal Sava - Odra - Sava je malo poremetio tokove, ali vidljivo je da je to mjesto točno iza današnjeg KPD-a Turopolje.

Ne znam da li iz vremena kopanja kanala postoje kakve informacije o arheološkim nalazištima?!

Tekst koji je na Zvjezdarnici napisao Mario Šimac (Izgubljena priroda ili jesen u mom kraju zanimljiv je jer spominje nalazište Gradišće, napušteni arheološki lokalitet. A kako je na tom području bio stari grad Želin koji dokazuje kontinuitet povijesnih nastambi na tom području puno je vjerojatnije da je Ad Fines bio na ušću Bune nego kod Hruševca jer je Želin bio uzvodno od tog mjesta.

Kako je u Cerju Lekeničkom (istočno od Hruševca) poznato postojanje rimskog naselja (a neđene su i velike rimske opeke) sve mi se čini da je suradnik Wikipedije zanesen lokalpatriotizmom malo posudio okolnih znamenitosti da bi veličao svoje naselje.

[shaka zulu]

Eto Ad Fines
Panonija i Dalmacija u doba rimskog carstva,
Karte iz Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925. i Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda od najstarijih dana do 1. decembra 1918., Zagreb 1920.
http://www.crohis.com/kartesis.htm

[shaka zulu]

Ad fines
Ilirik
Karte potječu iz Stjepan Srkulj, Hrvatska povijest u devetnaest karata, Zagreb 1937.
http://www.crohis.com/ssrkulj1/ilirik.htm

[shaka zulu]

Kobilić
Država Stefana Dragutina (1282. - 1316.), Bosna 1353., Srbija za cara Dušana 1355.
Karte potječu iz Stjepan Srkulj, Hrvatska povijest u devetnaest karata, Zagreb 1937.
http://www.crohis.com/ssrkulj1/dusan.htm

[shaka zulu]

Kravarsko – oaza zelenila nadomak Zagreba

Mjesto Kravarsko nalazi se u neposrednoj blizini Zagreba. Kravarsko je danas općina sa oko 2 tisuće stanovnika. No, ova se općina ponosi svojom bogatom poviješću, kao i znamenitim ljudima koji su potekli iz ovog mjesta i njegove bliže okolice. Prije nego kažemo nešto podrobnije o kulturnim znamenitostima ovoga mjesta, spomenimo da se Kravarsko spominje još 1334. godine. Taj podatak kazuje nam spašeni dio arhiva nekadašnje cistercitske opatije u Topuskom, jer je Kravarsko pripadalo ondašnjoj velikoj opatiji. Zanimljivo je da neki arheolozi drže, da se u neposrednoj blizini ovoga mjesta nekada nalazila i utvrda kneza Ljudevita Posavskog, koji je Panonskom Hrvatskom vladao od 810.-823. godine.
...
http://www.travelmap.hr/top-ponude/top-destinacije/1292-kravarsko-oaza-zelenila-nadomak-zagreba.html

[shaka zulu]

Godina V. U ZAGREBU, I. SIEČNJA 1883. Broj 1.
V I E S T N I K
HRVATSKOGA
ARKEOLOGIČKOGA DRUŽTVA.

Andautonia (Šćitarjevo)

i započetak izkapanja od strane nar. zem. muzeja na onom tlu.
Medju starimi spisatelji dva su samo zemljopisca, koja spominju
ovaj naš starodavni grad. Prvi je Ptolemaeus (Cl. Ptolemaei
geographiae libri odo. Ed. Wilberg. Essenđiae 1838 pag. 161), po kora
Andautonia fAvSauTÓviov) bjaše grad Pannoniae Superioris, te ju navadja
medju Bononia (Banostor) i Novidunum (blizu Gurkfelda):

Bononia 38° 40'    45° 40'
Andautonium 38° 10'    45° 10'
Novidunum 37° 50'    45° 10'

iz čega se nedaje ništa temeljita opredjeliti za njezin položaj, tim
vec'e, što su u tom poglavju XIII. mjesta veoma neuredno navedena
a ponješto i pogrešno, pošto Bononia spadala bi pravo na
sliedeće poglavje XIV., gdje se opisuje Pannonia Inferior. Drugi
pako, koj ju spominje, jest pisac tako zvanoga Antoninianskoga
putopisa (Itinerarium Antonini Augusti. Ed. G. Parthey el M. Pinder.
Berolini 1848 p. 126), koj ju bilježi na cesti, koja je upravno polazila
iz Optuja (Poetovio) u Sisak (Siscia), ali pod imenom ponješto
skraćenim Dautonia (Dautona, Dantona, Daittond).
Noviji pako zemljopisci jako su zabasali u označenju mjesta,
gdje je Andautonia ležala. Latius meće ju u Ti/fer ili Reyn, Lapié
u Bertinecz, Reichard u Zethan itd.; jedini D' Auuille približio se
je pravomu mjestu, jer ju stavlja u okolici Šćitarjeva ali uz lievu
obalu Save.
...
I jamačno po Antoninianskom putopisu Andautonia dolazi
točno u Sćitarjevo. Evo pruge, kako ju taj putopis bilježi:

A Petovione Siscia mpm C
Aquaviva    »    XVIIII
Pyrri    »    XXX
Dautonia    »    XXIIII
Siscia    »    XXVII
...

http://hrcak.srce.hr/file/75133

[shaka zulu]

o topuskom:
Topusko se nalazi oko 50 km udaljeno od Gline, Petrinje i Siska,
55 km od Karlovca i 65 km od Zagreba.
Smješteno je u brdovitom predjelu Banovine, između Petrove i Zrinske gore. Topusko je manji gradić poznat po termalnim izvorima. Povijest seže po nekim prapovijesnim nalazima čak do 3000. g. pr. K., a govori o naseljima Ilira i Kelta, koje su kasnije prevladali Rimljani. Rimljani su na mjestu Topuskog podigli naselje, koje po nekim stručnim mišljenjima odgovara podacima o naselju Ad Fines. Neki arheolozi pretpostavljaju da je Ad Fines bio na području sela Mali Gradac, dok bi na području Topuskog trebalo smještati naselje Quadrata. Rimljani su se u tim područjima bavili rudarstvom željezne rude, koju su prevozili cestama i rijekama. Važnu ulogu za razvoj mjesta imala je rimska cesta "Via exercitualis", koja je povezivala rimske provincije Dalmaciju i Panoniju, a naselje na mjestu Topuskog s rimskom Siscijom (današnji Sisak). Pronađeni su mnogi tragovi iz doba Rimskoga carstva, a 1877. i temelje građevine (vjerojatno terme).

U 4. i 5. stoljeću nadiru Goti i Langobardi, u 6. stoljeću Slaveni i Avari, a u 8. st. Franci. U 10. st. dolaze i Mađari, pa 1097. u bitci na Gvozdu pogiba Petar Svačić, po kome se danas zove Petrova gora. Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. početkom 13. st. daje cistercitima određene povlastice, i oni se nastanjuju u samostanu na mjestu gdje je danas perivoj Opatovina. Cisterciti su pod turskom prijetnjom otišli iz Topuskog, a kralj Ferdinand I. prava opatije dodjeljuje 1558. zagrebačkim biskupima. Turci su ipak 1556. zauzeli imanje topuske opatije, a cistercitski samostan i crkvu razorili su topovima. Predaja kaže da je po tom događaju Topusko dobilo naziv. Nakon Turaka, 1784. godine Topusko je došlo pod upravu Vojne krajine. Od samostana i opatije preostalo je jedino gotičko pročelje crkve visoko 23 m.
http://www.arhitekt.unizg.hr/xsite/_hr/znanost/projekti/pr_hr/parkovi/zupanije/03_Sisacko-moslavacka/03-top/03-top_grad.htm

[shaka zulu]

A.Durman:"O geostrateškom položaju Siska"
http://hrcak.srce.hr/file/8483

O antičkim putovima za Sisak ili iz njega mnogo je više pisano no o samom Sisku,ali vrlo neujednačeno. Čini se da najproblematičnija cesta, ona izravno u Panoniju premaMursi, barem što se tiče prijelaza preko Save i njezine trase kroz širu nizinu Lonjskogapolja do obronaka Moslavačke gore, nije nikada bila razlogom polemika.

121
--------------------------------------------------------------------------------
Page 6
A. Durman: » O geostrateškom položaju Siska «, Opvsc. archaeol. 16, 117-131 (1992).

Trasa komunikacije iz Tabule Peutingeriane od Siscije do Servicija već je vrlo rano,zahvaljujući nalazu pet rimskih miljokaza, precizno usmjerena obroncima banijskih brdaod Mošćenice i Moštanice prema jugoistoku do Dubice na Unu.1* U sjajnoj studiji o ovojcesti Bojanovski je locirao i prvu, ujedno i najproblematičniju staciju (u Tabuli nemaoznake milijacije do nje) od Siscije za Ad Pretorij (Ad Praetorium), na gradinu Tuk uBaćinu na XXXIII milje od Siska, a sam Pretorij prebacio na desnu obalu Une u Suvaju6 do 7 km uzvodno od Bosanske Dubice. Kraj Crkvine u Suvaji smiješta i riječnopristanište za pretovar robe.17Bojanovski je vrlo iscrpno i precizno iznio svu problematiku i ostalih cesta premaantičkim izvorima, arheološkoj literaturi i situaciji na terenu i tako zaokružio prevladavajućemišljenje o stacijama i trasama u neposrednoj okolini Siscije.18 S obzirom na velik opseggrađe koju je autor obuhvatio u tom radu, ovdje će se naznačiti samo neki problemi vezaniuz relaciju Tabule i iL AnLCesta iz It. Ant Siscia - Poetovio nije nakon lociranja Andautonije u Šćitarjevoizazivala ozbiljnijih rasprava. Trag joj se može pratiti zapadno od sela Dužica i Lekenik,a nastavak kroz sela Peščenica, Buševac, Vukovina19 do prijelaza na Savi kod šćitarjeva.20Na cesti za Petovij preko Andautonije u selo Buševac n, južno od Velike Gorice,lociran je Ad Fines, koji nije na It. Ant., te se u njemu razdvajaju ceste za Emonu (prekoNevioduna) i Petovij. Položaj Ad Fines Bojanovski smatra plemenskom granicom"između Varciana i Andautonensium" koju je poštivala i rimska uprava.n U raspravu opoložaju ove stacije moramo uključiti i trase ostale dvije ceste jer je ona izravno ilineizravno vezana za njih.aTabulaEmona, Acervone, Ad Praetorium (Latovicorum), Crucio, Noviodunum, Romula,Quadrata, Ad Fines, Siscia.It. Ant.Emona, Praetorium Latovicorum, Noviodunum, Quadrata, Siscia.It. AntSenia, Avendone, Arupium, Bibium, Romula, Quadrata, Ad Fines, Siscia.Zadnje tri stacije prema Sisciji (Romula, Kvadrata /Quadrata/, Ad Fines) potpuno suidentične na dvije različite trase. Ta podudarnost razlogom je dvjestogodišnjim polemikamameđu arheolozima. Izdvojila su se dva oprečna mišljenja u kojima se, s jedne strane,zastupa ideja o zajedničkoj trasi u tri posljednje stacije prije Siscije, odnosno da su podacio cesti Senia - Siscia iz It. AnL nepouzdani i zabunom prepisani s trase Emona - Siscia.Prvo se mišljenje najbolje odražava u Kukuljevićevu stavu: "Najveće brige zadavaloje mjesto Noviodunum. Budući da se oko grada Krškoga u Drnovu i Vihru našlo rimskih

122
--------------------------------------------------------------------------------
Page 7
A. Durman: » O geostrateškom položaju Siska «, Opvsc. archacol. 16, 117-131 (1992).

starina i nadpisa, na kojih se spominje municipium Neviodunum, Io su mnogi pisci tajNeviodunum proglasili za Noviodunum Itinerara.... Katančić prvi presieče čvor smetnja,dokazavši da su Noviodunum i Neviodunum dva različita grada, kao što bijahu i dvijerazličite ceste iz Ljubljane u Sisek.... Naime jedna u itinerarih spomenuta preko Noviodunai, druga vojnička nespomenuta preko Nevioduna uz desni kraj Save." M Kukuljević jesmatrao da se ova prva cesta spajala s onom iz Senja i da od Romule zajednički vode uSisak. Noviodunum je locirao u Starom Trgu ili Vinici na Kupi.Bojanovski pretpostavlja da stanica Ad Fines pripada cesti Emona - Siscia te "da seradi o grešci itinerara i kontaminaciji podataka dvaju komunikacija, one dolinom Save(Tab. Peut.) i ove iz Like (Itin. Ant.).M2SIpak, bez obzira na opći stav o pouzdanosti podataka Tabule za cestu Emona - Sisciai stava Bojanovskog da se terminima iz vodiča Ad Fines naznačavala granica lokalnihplemena, potrebno je iznijeti neke podatke. U Tabuli do prve starije od Siscije premaServiciju - Ad Pretori)- nema oznake milijacije. I to je podatak koji pokazuje da i Tabulaima nedostataka.U izvanredno obrađenoj trasi ceste od Servicija do Salone, Bojanovski je osobitupozornost posvetio prvoj stariji Ad Fines.2* Razjašnjavajući natpis Dolabeline ceste (P.Cornelius Dolabella) "a colonia Saloni tana ad fines provinciae Illirici" (CIL IH 3198=10156)gdje cestu dovlači do Save kod Servicija, Bojanovski uočava da taj natpis ne dajeadministrativnu već geografsko-etnografsku granicu Ilirika, a ta je po svoj prilici završavalana Savi. Dobro je usporedio neke antičke izvore i zaključio "Prema tome imali bismo doSave Ilirik u užem smislu i Ilirik u širem smislu: Dalmacija i obje Panonije".CTAd Fines je šesnaest rimskih milja udaljen od Servicija, odnosno Save, prema jugui lociran u Laktaše na obroncima Kozare.28 Vjerojatno se prema tome može zaključiti dapreko obronaka Kozare ide prava administrativna granica između provincija Panonije iDalmacije (Ilirika u užem smislu). Ostaje čudno da Bojanovski insistira na analogijamaiz Galije, pa za njega Ad Fines obilježava granicu između lokalnih plemena Oserijata ivjerojatno Mezeja.MAko od Save kod Servicija (Bosanska Gradiška) nakon 16 rimskih milja, na prvimobroncima planine Kozare, nailazimo na putu u Dalmaciju na Ad Fines, zašto tu situacijune bismo preslikali i u Sisciju? Od Save u Sisku na 21 rimsku milju (It Ant) nalazi se AdFines, kao prva starija prema provinciji Dalmaciji na putu za Senj.Lepeza cesta koja se otvarala nije nužno imala i lepezu izlaza iz Siscije. Zbog togao cesti o kojoj se najmanje zna ima i najmanje nedoumica - onoj na istok u Panoniju.Postojala je samo jedna i samo jedan mogući izlaz - prijelazom preko Save. To bi morala,s obzirom na njezinu panonsku pripadnost, biti i njezina najznačajnija cesta, a njezin jezavršetak doslovno bio ključ u panonsku bravu. Naravno i njezin produžetak premaDalmaciji, odnosno Seniji, pridonosio je njezinu značaju. Svakako da u njoj valja gledatiodraz komunikacija iz davnije prošlosti.

123
--------------------------------------------------------------------------------
Page 8
A. Durman: » O geostrateškom položaju Siska «, Opvsc. archaeol. 16, 117-131 (1992).

Magistralna cesta Akvileja, Emona, Siscija, Sirmij, kao civilna varijanta puta zaistok iz Italije, isključivo je odraz gradnje rimske uprave koja postavlja cestu iza Save, uzaleđe vjetrometine Panonije, i nije imala predrimsku tradiciju. Tome u prilog govori istav Bojanovskog o gradnji Dolabeline ceste "Salona ad fines provinciae nivrici".30 Naisti je način nastala trasa ceste iz It Ant. Siscia - Pœtovio, kao politički odraz rimskogpomicanja limesa sa Save na Dravu i Dunav. Ta vojnička cesta ubrzo postaje ključnomza gospodarski život Siscije, s izlazom na vojničko tržište limesa (industrija oružja,opreme i kovnica).Budući da je ulaz u Sisciju bio vezan uz vodni režim okolnih tekućica, smatram dasu se kasnije ceste, koje nastaju kao izraz rimskog osvajanja ili izgradnje vlasti: Siscija -Emona, Siscija - Sirmij i Siscija - Petovij, sve zajednički poslužile istim izlazom, onimtradicionalnim koji je spajao Panoniju i Dalmaciju, uvjetno govoreći put Siscija - Senija.Taj se zajednički izlaz već nakon nekoliko kilometara otvara u lepezu cesta. Na starimaustrijskim topografskim kartama (1894. i 1914.) uočava se, jugoistočno od Petrinje,istočno od Generalova Brijega, Vukova Brda, Vasiljeviča Glavice do potoka Moštanice,kroz šumu Kotar, cesta s oznakom Römerstrasse. Taj je smjer paralelan sa zamišljenomcrtom Emona - Servicij, odnosno sa Savom, te bi bio okomit na izlaznu cestu iz Siscije.Udaljenost od Siscije do ove trase iznosila je 7 do 8 kilometara. U produžetku je ta cestamogla prijeći Kupu, istočno od Petrinje, odnosno ušćaPetrinjčice, i dalje niskim brežuljcimaravno na sjever do eventualnog razdvajanja ceste za Emonu i Petovij. Tako se, nakonizlaska iz Siscije i putovanja od 4-5 rimskih milja, udari na čvorište od barem pet cestaod kojih su četiri zabilježene u rimskim vodičima i ne bi se trebalo čuditi da je netkomogao međusobno pobrkati i njihove stacije. Kao očiti dokaz tome u prilog možeposlužiti i ispuštanje oznake mihjacije na Tabuli za udaljenost Siscia - Ad Praetorium.Krene li se od potoka Moštanica uzvodno na zapad, u selu Moštanica, odvojak DonjaMoštanica, u komunikaciji koja je provedena kroz tvrdo dno korita dadu se naslutiti brojnipiloti. Ti su piloti zbog erozije počeli izvirivati iz vode pa ih je lokalno stanovništvomoralo sustavno potpiljivati da ne bi smetali na putu. Masivni hrastovi piloti, kako ihopisuju, podsjećaju na one iz korita Kupe u Sisku. Ovdje su se odvajale trase za Serviciji Seniju. Nastavimo li dalje na zapad, slijedi uspon na plato iznad sela Gornja Budičinapreko kojega prolazi put, odmah ispod kote Leskovac (375) i danas velikoga kaptiranogizvora, što ga ovdašnji stanovnici zovu rimski. Zbog opsežnih radova na novom vodovodune primjećuju se tragovi rimske kaptaže, ali stotinjak metara na zapad uz rimski se putnalaze ostaci nevelike rimskodobne građevine kojoj se izrazitiji tragovi naslućuju udimenzijama 20x10 m. Vidljivi su brojni ostaci opeke i tegula. Premda je ovaj položajudaljen 15 kilometra zračne linije od Siscije, s njega se izuzetno dobro mogao nadziratigrad i njegovo zaleđe. Još bolju poziciju zaposjeda nekoliko stotina metara sjeverno, naistom platou, srednjovjekovna utvrda Klinac-grad na koti 331. Svuda se oko njega nalazebrojni keramički i metalni ostaci pa se tu može locirati i velika halštatska gradina. Daljena zapad slijedi strmi silazak u dolinu Petrinjčice kod sela Donja Mlinoga, s već

124
--------------------------------------------------------------------------------
Page 9
A. Durman: » O geostrateškom položaja Siska «, Opvsc. archaeol. 16, 117-131 (1992).

spomenutim najudaljenijim ostatkom trase siscijskoga vodovoda. Tu je trasa ceste presijecalavodovod i Petrinjčicu i njezinom lijevom stranom nastavila do sela Jabukovac. Cesta jedjelomično vidljiva u njivama. U selu Jabukovac na jednoj uzvisini obrasloj šikaromnalazi se gomila kamenoga materijala i masivni temelj jedne okrugle kule. Premda je tomjesto čak 13 km udaljeno od Petrinje, mnogi smatraju da je to ona srednjovjekovnaPetrinja kojoj je još Bela IV dao povelju slobodnoga kraljevskoga grada.U nizini ispod spomenute ruševine nalazi se položaj Crkvine s kojeg je tridesetihgodina ovog stoljeća prota R. Jakšić od seljaka dobio figurimi brončanog Lara visine 10,5cm.31 Tom je prilikom zapazio i nekoliko obrađenih kamenih blokova na kojima su senazirali tragovi slova.Nekoliko kilometara jugozapadnije nalazi se halštatska gradina u selu Šušnjar.Od Donje Mlinoge trasa ceste proteže se smjerom sjever-jug dolinom Petrinjčice iudara ravno u klanac između Anđeline Kose, na zapadu, i Šamarice, na istoku. U seluMali Gradac Mala se Petrinjčica spaja s Velikom koja dolazi s juga. Njezino korito, kojeovdašnji stanovnici nazivaju Grčki jarak, najkraći je put u srce Zrinske gore preko kojese izlazi na Unu.Odvojkom u smjeru zapada udara se na prostranu gradinu Budim (kota 349).Keramički nalazi pripadaju starijem i mlađem željeznom dobu. Tu se vide i opsežnijifortifikacijski zemljani radovi. Na blagu zaravan s jedne strane gradine mogli bi seodnositi podaci učitelja Vjekoslava Dukića32 koji svjedoče o izoravanju opeke, željeza,do 30 cm dugačkih olovnih cijevi i bakrena novca. Ti se podaci odnose na neku,najvjerojatnije antičku, građevinu jer je srednjovjekovna utvrda u istom selu priličnoudaljena od tog mjesta. Ta gradina štiti dva moguća prijelaza preko Zrinske gore, onajkroz "Grčki jarak'' i drugi, preko Brestika, na selo Ljeskovac. U privatnim zbirkama kojepotječu s ova dva mjesta može se naći arheološkoga materijala iz kasnoga brončanog istarijeg željeznog doba.Dade se zaključiti da su antički ostaci u Malom Gradcu najjužniji na trasi rimskeceste prije ulaska u Zrinsku goru.Odavde trasu ceste možemo pratiti ravno na zapad. Prvi je izravni dokaz udaljen oko4 km zapadno uz crkvu u selu Dragotina. Tu je jedan stari grob pokriven pretesanimblokom rimkog miljokaza koji je 1900. godine izvučen prilikom obnove crkve. Natpis jesrećom većim dijelom sačuvan, a nestala su samo početna slova u svakom redu. UčiteljĐ. Rožić javlja u pismu J. Brunšmidu 1900. da je u obnovi iz temelja stare crkve osimmiljokaza izvučeno i mnogo rimske opeke, velikih kamenih blokova i "ogromni kamens dva lika u basreljefu. Raspoznaju se dobro glava, vrat i prsa." U Brunšmidovoj bilješcistoji "rimski nadgrobni spomenik s poprsjima pokojnika".Na miljokazu se jasno vidi oznaka milijacije, od Siscije XIII, ali je Brunšmid spravom uočio da je u širini preklesavanja početnih slova svakog retka mogao vrlo lako bitiizbrisan i jedan X.MTo bi značilo da taj ogromni kameni blok, visok 210 cm i težak više

125
--------------------------------------------------------------------------------
Page 10
A. Durman: » O geostrateškom položaja Siska «, Opvsc. archaeol. 16, 117-131 (1992).

od jedne tone, nije na ovo mjesto donesen, već daje stajao in situ. Udaljenost od 23 rimskemilje odgovara stvarnoj udaljenosti od Siscije.V. Hoffiller je zabilježio kazivanje učitelja Vjekoslava Dukića o građevini načinjenojod rimske opeke, dimenzija 40x10 m, na koti 250, u selu Dabrina oko 4 km zapadno odDragotine.Protegnemo li smjer na zapad od Malog Gradca preko Dragotine i Dabrine, put izlaziravno u Topusko. Ovom trasom Topusko je nešto više od SO km udaljeno od Siska, štobi odgovaralo udaljenosti od 35 rimskih milja, dakle upravo toliko koliko je na It Ant.Kvadrata udaljena od Siscije, a tom trasom poslije miljokaza u Dragotini (X)XDI u MaliGradac pada stacija Ad Fines (XXI rimska milja). Time se može dokazivati daje granicarimskih provincija Panonije i Dalmacije, Ilirika u užem smislu, prolazila vrhovimaZrinske gore i protezala se preko Une na Kozaru, gdje se na izlazu važne ceste u Panonijuopet nalazi drugi Ad Fines.Ideju Bojanovskog, daje "do koruptele Antoninova itinerara došlo kontaminacijom(nekritički spajanjem elemenata raznog porijekla) podataka sjedne na drugu prugu"34, moglibismo, u ovom dijelu trase, pripisati Tabuli. Kukuljević je Kvadratu locirao u Steničnjak,Kamensko ili Degoj, a Ad Fines kod Međuraće, sjeverno od Gore, ali za Topuskoizjavljuje: "U Topuskom izkopaše dapače prije njekoliko godina i stup od milja, snaznačenom daljinom od Oglaja sa 168 ili 188 rimskih milja. Sad je i toga stupa žaliboženestalo." *Zbroji li se udaljeljenost svih stacija It Ant. od Akvileje uz obalu do Senije pa uunutrašnjost do Siscije, iznosi ta duljina 213, odnosno do Kvadrate 178 rimskih milja.3*Ostaje problem zašto Kukuljević nije pretpostavio mogući dodatak samo jednog Xumjesto XX, pa bi udaljenost na miljokazu Aquileia - Quadrata potpuno odgovaralaudaljenosti na It. Ant Međutim, mnogo je važniji podatak da je u Topuskom nađenmiljokaz koji ima izraženu udaljenost do Akvileje, što znači da se ono nalazilo na važnoji izravnoj komunikacija, jer bi inače bila zabilježena udaljenost samo do prvog većegsredišta na značajnijoj komunikaciji.Bez obzira na tu formalnu vezu izraženu u miljama, komunikacija od Siscije doMalog Gradca i dalje na jug u Zrinsku goru, suština je egzistencije Siska.Prelaskom sljemena Zrinske gore, samo 5 km južnije od Malog Gradca, otvara se putna Unu i dalje preko Bihaća u središte Dalmacije.Jugozapadni dio Zrinske gore, Trgovska gora, velik je rudonosni potencijal, a tvorioje cjelinu s onim na Sani, Japri i Uni u sjeverozapadnoj Bosni.37 Izuzetno značajne officinaeferrariae uz Japru i Sanu38 nadopunjuju se uz željeznu rudu i obojenim kovinama (bakar,olovo i srebro) na području Zrin, Catrnja, Srebrenjak te Gradski potok, na TrgovskojGori.3»Čitav je ovaj kraj pod dominantnom kontrolom gradine Osječenica u selu Goričkajužno od Zrinske gore, neposredno uz trasu koja dolazi iz Malog Gradca.40 Ta gradina, sasvojim dugim kontinuitetom naseljavanja, od vremena ranog brončanog doba do kraja

126
--------------------------------------------------------------------------------
Page 11
A. Durman: » O geostrateškom položaju Siska «, Opvsc. archaeol. 16, 117-131 (1992).

antike, južni je pandan na prilazu Zrinskoj gori gradini u Malom Gradcu. Usvojimo listav41 da dio žrtvenika42 iz Goričke predstavlja carinski natpis, tada je neprijeporno da sejužno od toga položaja nalazimo u rimskoj provinciji Dalmaciji. Tako se na najkraćemputu od Siscije prema rudnicima mora proći kroz Mali Gradac (pretpostavljeni Ad Finess panonske strane), doći na vrh Zrinske gore (kao granicu) i spustiti na jug do Goričke gdjeje mogla biti carinska kontrola s druge strane granice (ona u Dalmaciji).Ta je granična komunikacija mnogo starija od rimskih vremena i oduvijek je bilavezana za naselja u Sisku pa se moglo činiti da, zbog rimske uprave nad rudonosnimpodručjem stacioniranim u Sisciji, i ovaj kraj pripada Panoniji.Značaj predrimskog naselja iz starijeg željeznoga doba na položaju Siska imao jesvoju egzistenciju zahvaliti toj komunikaciji, a keltska je Segestika (Segestica), osobitopotencirala ovu trasu. U Goričkoj su, kao slučajni nalazi, nađene dvije noričke tetradrahmei jedan rimski republikanski denar iz 84. g. pr. Kr.43, što govori o zajedničkoj cirkulacijioba novca44, ali i keltskoj vezi s tim područjem.Vrlo je vjerojatno da se u rimsko vrijeme, zbog naraslih potreba za željezom, otvarai komunikacija rijekama (Kupa, Sava, Una, Sana i Japra) te je na tu stranu skrenula iglavnina tranzita. Možda je upravo u Pretoriju (Suvaji), gdje se prema Bojanovskomorganizirao pretovar tereta45, nalazila i carinska ispostava (portorij) gdje je uz korito Unenejasna granica izmađu Panonije i Dalmacije.U gospodarstvo Siscije uključila se sada i čitava trasa uz Unu, od Sane i Japre do ušćaSave. Cjelokupni sustav metalurških radionica uz Unu radio je za tržište Siscije. Tome uprilog ide i skupni nalaz nizvodno od Dubice, nedaleko jedne antičke građevine, od 97željeznih ingota teških u prosjeku 4,40 kg. Rijekama je u Sisciju dopremano željezo igotovi proizvodi, a u obrnutom je smjeru čak do Japre stizala, uz ostale proizvode, i opekaiz Siscije.4*Nalaz opeka s istim znakom zabilježen je uzvodno Savom na sjever u Dmovu.47U prometnom je smislu položaj Siscije (Segestike) izuzetan i njezin je značajnadjačavao čak i ne baš osobito povoljan pristup gradu. No, u nesigurnim vremenima tase poteškoća mogla iskoristiti u obrambene svrhe. Prijelaz preko Save u Sisciji najvažnijaje tradicionalna veza Panonije i Dalmacije koja je u rimsko vrijeme prerasla u čvorištecesta. Komunikacija kroz Zrinsku goru vezala je rudonosna područja obojenih metalaTrgovske gore i željezne rude oko Une, Sane i Japre s preradom u predantičko i antičkovrijeme u Segestiki (Sisciji). Kako raste potreba na limesu za oružjem i opremom, rasteznačaj i ceste Siscija-Petovij, ali i vodeni put rijekama Kupom, Savom, Unom, Sanom iJaprom do rudnika i pogona za preradu željezne rudače. Na putu iz It. Ant. Siscia-Senia,i pored opće sumnje arheologa u točnost zabilježenih starija, može se Ad Fines (udaljen21 rimsku milju od Siscije) locirati u Mali Gradac, a Kvadratu (14 rimskih milja dalje) uTopusko.
127



http://hrcak.srce.hr/file/8483

[shaka zulu]

Rimski put

Područje Petrove gore bogato je povijesnim zbivanjima. Poznato je još iz prapovijesnih vremena preko panonsko-ilirskih plemena Breuca i Kolapijana. Značajna je stara rimska cesta Via exercitualis ili Vojni put, koja je bila najkraća veza od mora prema kopnu, između dviju rimskih provincija Dalmacije i Panonije sa središtem u gradu Sisku - Siscia. Cesta je prelazila preko Petrove gore na što upućuje nalaz srebrne rimske fibule, kopče, na iskopinama pavlinske crkve sv. Petra na Malom Petrovcu. Uz tu cestu razvilo se naselje "Ad Fines" (u prijevodu "Na granici") ili današnje Topusko. Dio ceste uklopljen je u poučnu stazu koja je zbog toga prozvana Rimski put.

Petrova gora-otkad i zašto

Najznačajniji je povijesni događaj na Petrovoj gori vezan uz pogibiju posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi Petra Svačića u sukobu s Mađarima 1097. godine nakon čega je Petrova gora i dobila svoje sadašnje ime. Prije toga zvala se Gvozd (šuma) ili još ranije Slatska gora (Slatina-topla voda).
http://www.muljava.com/petrova_gora.html

-

U Topusko se ne ide »u prolazu«. To je mirno slijepo crijevo - u kutu, nikom na putu. Ipak, nisu ga baš ostavljali na miru. U rimsko doba bilo je na rubnom području (Ad Fines), o čemu govore brojni arheološki nalazi, a zna se kako prolaze oni »rubni«. Prvi put se spominje 1192. godine, a 1205. Andrija II osniva ondje cistercitski samostan, u sklopu kojega je i crkva sv. Marije, prva gotička građevina u sjevernoj Hrvatskoj, od čega je danas ostao samo jedan gotički luk (koji vapi za zaštitom). A onda je, kao i mnogim drugim krajevima, i Topuskom zaprijetila turska opasnost, prekidaju se trgovački putovi, trgovište propada, a i cisterciti napuštaju Topusko, no Juraj de Topusko ipak je u tim nemirnim vremenima (16. st.) još uspio napisati svoj Misal na latinskom jeziku, jedinstven primjerak prekrasnoga iluminiranog rukopisa koji se čuva u riznici Zagrebačke katedrale. Turci udaraju i 1593. razaraju Topusko.
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac279.nsf/AllWebDocs/opacic

[shaka zulu]

Topusko

U broju prvomu Viestnika hrv. ark. družtva godine П., naime
1880. dosta obširno smo iztakli starine rimske, koje su se vremenom
izkopale na tlu staro-rimskoga grada Ad Fines (Topusko) kao
uvod u razpravu o ostancih njegove gotičke crkve, koji su najstariji
do sada poznati spomenik čisto gotičkoga sloga. Našli smo onda
samo devet pisanih spomenika na kamenu, kad evo slučajno ta se
sbírka liepo pomnožala. Dobili smo naime nedavno od gosp. Andrije
Rakića dalmatinca, sada načelnika u Topuskom, velecienjeno
pismo, u kom nas obaviešćuje о novom odkriću nadrjisa u onom
mjestu. Evo njegovih rieči:
«Veleučeni gospodine!
Na mojoj livadi, koja se nahodi izmedju katoličke crkve i
Benkova vriela u dosta nizkoj dublji, izkopao sam osam komada
klesarskih kamena, koji su sasvim lino izradjeni, i na svakom latinskimi
slovi obstoji nadpis Silvano itd. Na šest pomenutih kamena
još se pisrao dosta dobro poznáva, doćim na sedmom kamenu malo
se koje slovo razabrati može, a osmi kamen sasvim je sdrobljen, i
na jednom komadu od istoga poznaju se samo tri slova t. j . v • s • м.
Od ono šest nadpisa dobro sačuvanih šaljem Vam prepis, kako sam
ga najbolje učiniti mogao, da Vaša Velenčenost vidi, jesu li nadpisi
od kakove važnosti, te ako jesu, da jih objelodani.
Još mi je Vašu Veleučenost obznaniti, da se je kamen sa
viDASou, о kom u Vašoj razpravi pišete (I. с. р. 9), da ga je možda
gosp. Dr. Rudolf Hinterberger u Štajersku sobom odnio, ovdje našao,
i nalazi se sad kod ovdašnjega župnika velečastnoga gosp. Josipa
Brežnjaka.»
5
66
Ali pošto u tih prepisih jasno se pokazivale njeke netočnosti,
zamoli smo gosp. Řakica, da nam napravi i pošalje otiske od onih
nadpisa. G. Bakić rado se odazva našoj želji, i posla nam otiske,
po kojih evo nadpisa:
1.
S I L V A N o
S A C R V M A
V R E t V S D o
N C I V S - V - S - L L
MMIL-fcGxG
Nadpis vis. 0-22, a šir. 0-19.
2.
S I L V A N O
SACR
VLPTAVRV
S-MIL-LEG-I
ADEXVOTO
Nadpis vis. 0-20, šir. 0-23'
S I L V A N O
SACR
C E P A S I V S
SECVNDVS
MIL LEG XHII
V S L L M
Nadpis vis. O'lÔ1/*, šir. 0*16.
4.
S I L V A N o
SA CRV M A
VREIiVSDo
NCIVS-V-S.Li.
M MIL.feGxG
Nadpis vis 0-21-/8, šir. 0/19-/4
67
. 5.
S I L V A N O
SAC
P A P - T E RM
I N A L I S • E T
I V L - A T L I V S
MIL-LEG-ХИН
G . V . S . L . ĽM
Nadpis vis. 0-27 »/•, sir. 0 1 7%
6.
SILVANO
FLAALBI
NVS-MIL
LEGXIIIlG
V-S-L.L.M
Nadpis vis. 0-24, Sir. 0-22.
7.
Na jednom komadu jednoga kamena, koj je nadjen bio izdrobljen,
čitaju se, kako je gori rečeno, slova V. S • M.
8.
Na osmom kamena páko, koj je zadnji, po izvještaja gosp.
Bakica, nabodi se urezano
SILVANO
SACR
i drugo ništa». Vjerojatno, da je izkopana samo gornja strana ovoga
kamena.
Ovdje nadovezuje" g. Rakić* još nekoliko viesti veoma zaniinivih
о ovom odkriću. «Nadjena kamenja bila su skoro na vrhu
zemlje i izprevaljivam jedan kraj drugoga. U blizini nema traga
ni zidinam, ni groblju, te ni opekám ili ma kakvoj ruševini. Nazad
stotinu godina na istom mjestu bila je velika šuma, t. j . okrupno
hrašće, a sada je nizka bara imenom zvana Gjon. Stari ljudi ne
siećaju se, da je na tom mjestu postajala kakova sgrada ili štogod
drugo, nego na sredini toga zemljišta tlo se dobrauo diže, te je
moguće, da je tu u starodavna doba bila nekakva sgrada1, te kada
•) Po evoj prilici Silvánov hram.
*
68
mi vremena preostane, točnije ću cielu okolicu pregledati i iztražiti,
nebi li se još štogod našlo. Nadje li se što, o tom ée ubavješćena
biti Vaša Veleučenosf.
U koje doba spadaju ovi nadpisi, nije moguće točno opredjeliti.
Po licu pisma i načinu poredanja čini se, da polaze iz druge
polovice drugoga stoljeća. U ovih nadpisih spominju se tri rimske
legije, naime:
LEG • I • ADjutrix
LEG • X • Gemina
LEG XIIII (LEG XIIII Gemina)
Po Mommsenu (Corp. Insc. Latin. III. p. 482. Herinaes vol.
3. p. 109.) sve tri ove legije došle su iz Njemačke u Panoniju
koncem prvoga stoljeća il početkom drugoga; te 1 adiutrix stanovala
je u Brigetione, X gemina u Vindobona a XIIII gemina u ad
Flexum vel Carnuti; ali znamo po istom za stalno, da su one ostale
u Panoniji na vjekove.
S. Ljubić.
http://hrcak.srce.hr/file/75085

[shaka zulu]

CISTEECITSKI SAMOSTAN U TOPUSKOM

Posavska Hrvatska između Drave i Gvozda spadala je prije utemeljenja
zagrebačke biskupije u područje Kninske biskupije. Jesu li se ovdje Osim njezina
svećenstva brinuli za duševnu pastvu i redovnici, naročito Benediktinci, koji su
tada po Dalmaciji veoma razgranjeni bili, samo bi se moglo nagađati, ali ipak
toliko stoji, da u posavskoj Hrvatskoj nije bilo redovničkih samostana prije početka
XIII. vijeka, kada je zasnovan prvi cistercitski samostan u Topuskom.
Osnivač cistercitskoga reda Benediktinac sv. Robert, videći kako dnevice
propada samostanska stega, odluči, da ju uspostavi, te stoga ode sa nekolicinom
odabranih članova u Citeaux (Gistercium) kraj Dijona u Francuskoj, te ondje na
podlozi regula benediktinskoga reda zasnova cistercitski red (1098.), koji se u brzo
razgrani po Francuskoj, a iz nje po Njemačkoj, Italiji i drugim pokrajinama.
...
Namjera mi je, da u ovim redcima nacrtam, u koliko je preostalo povjesnih
vrela, povjest prvoga cistercitskoga samostana u Hrvatskoj u Topuskom.
Topusko je znatnije mjesto već u rimsko doba, kako to svjedoči ovdje iskopano
rimsko votivno kamenje.1 Čini se, da se je mjesto zvalo „Ad Fines." Hrvati ga
prozvaše radi ljekovite tople vode „Toplice", kako je ubilježeno u sredovječnim
listinama, dočim se u poznijima spominje iskvarenom riječi Topolzka ili Thopuska,
koji mu naziv osta i danas.
Topusko u gorskoj županiji,* naseljenoj od šest hrvatskih plemena, bilo
je već na koncu XII. vijeka znatno mjesto, kada je njegova crkva bi. d. Maiije
morala g. 1192. platiti jedan dukat papinske daće.2
...
Tekar kada je god. 1205. po bratovoj
smrti zasjeo ugarsko-hrvatsko prijestolje, pozove on iz cistercitskoga samostana u
Clairvauxu (de domo clarevallensi) opata i redovnike, kojima za stan odredi Topusko
doznačivši im podjedno za uživanje gorsku županiju, u koliko nije pripadala
Templarima.1 Godine 1206. dade ih u posjed uvesti po svojem pristavu knezu
Martinu sinu Voj inom.2
Kada je prve polovine god. 1211. sagrađen bio topuski samostan sa crkvom
bi. d. Marije, izdade mu kralj Andrija II. svečanu utemelji!eljnu ispravu, u kojoj
spomenu, kako su njegovi pretšasnici kao bogoljubni kraljevi, počitujući sv.
vjeru, srećne i slavne dane proživjeli, „a tim veli, potičemo se i mi, da uzbudimo
u sebi pobožnost prema sv. crkvi. Na to nas osobito nuka ona blagodat božja,
koju iskusismo, kada oslobodivši se teških nevolja iz zatočenja povisismo se na
vladu, iz tamnice na prijestol, dä što i više porodom sinova željne i spokojne
dane zadobismo." Naglasivši još, kako su njegovi pretšasnici posagradili mnoge
samostane, da je i on odlučio podići samostan sa crkvom bi. d. Marije u Topuskom,
kamo je pozvao redovnike iz cistercitskoga klarevalskoga samostana. Za opskrbu
istih darova im već druge godine svoga vladanja (g. 1206.) cijelu gorsku županiju
sa svim dancima, osim posjeda templarskih i šestih plemena, te odredio, da u cijeloj
gorskoj županiji osim onih izuzetih posjeda, samostanska crkva uživa sva prava
na oranice, sjenokoše, sela, Šume, trgove, lov, vode, luke, mline, ribolove, sluge,
kmete i gradšćane, kako su ih nekoč uživali i posjedovali vojvode cijele Slavonije
i gorski župani. Podjedno zapovijeda, da se samostanu odmah povrati svaki od
kralja darovani posjed, koji bi bio od koga, preotet. Iza ovoga svečanoga uvoda
kralj poimence spominje darovane posjede, i to: ribolov u potocima Ilovenju (utok
Ilove), Bratkoviću, Lubinu, Vustilonji, (utok Lonje), Crncu, Terdeći i Bukoviji.
Pošto bi tegotno bilo, da darovanim posjedima označi i međe, to im samo imena
spominje, naime: Toplice (Topusko) sa svojim kotarom, Golina (dan. župa Bučica)
sa svojim kotarom, Bović (u kotaru Virginmost), Podegaš preko Kupe od ušća
Kravarske u Kupu do Pešćenice, Hoytna (Hotnja na potoku Utinji u župi Pokupskoj)
sa svojim kotarom, Strizov (Strezojevo kod Kravarskoga), Dužice (selo u
župi Zažinskoj), zemlju Mladecevu, zemlju Brestetovu (Brest preko Kupskog mosta
kod Petrinje), Hrastovicu nad Savom sa ribolovom, Mošćenice (potok i istoimeno
mjesto među novim Siskom i Petrinjom), zemlju Strepizovu, Bakušu (Blatušu u
općini Cermenici), Peći (kod Kladuše), zemlju Stankovu (Stankovac na desnoj
obali Kupe župe Sešinačke), zemlju Berkiševu (Brkiševina, gdje utiče Grlina u
Kupu), zemlju Budila na potoku Glini, Obet sa kotarom, zemlju Mogoš, Cultić,
(Cuntić), Melinoga (Mlinoga u župi Cuntićkoj), Strežice, Visoko zemlju Kadoša i
Gradimira, Jalševnicu zemlju Murte; Brebrovicu (blizu Komogojne) i Oselsko sa
kotarom; Gradušu (Gradusa kod Sunje), zemlju Provinje i Čavku sa kotarom;
Verniće, Cernihu i zemlju Slavonje i Kopaču sa kotarom; Bogdanov otok (na Uni

u Bosnoj); zemlju Holdice i Zlobec i Delin sa kotarom, Goznu i Cavu (kod Bužima)
sa kotarom, zemlju Ruiske i Cudina i zemlju Krete sa kotarom, zemlju
Slavena, zemlju Ratena na potoku Glinici, zemlju Godimira i Stabanču (iza Vranograča)
sa kotarom, zemlju Gostovinu i njegove braće, Bivkovu, Leskovu i Verkovlju
sa kotarom, zemlju Vučenićevu, zemlju Gajna sa kotarom, zemlju Mezilojna
(Lonjsko polje), zemlju Vulkanovu na utoku potoka Maje u Glinu kod Gline,
Gračenicu, zemlju Bojlenikovu, zemlju Bročinu (dolnji Gradec), gdje je sagrađen
prvi samostanski majur, Slatinić i zemlju Tršinu, Strežinju, zemlju Hranka sina
Hlaponjina, Lahoviće ili zemlju Muškonovu sa cijelim kotarom, zemlju Valetu i
Bučinu sa kotarom i zemljix Leskonovu t. j . Črnec sa prevozom na Savi.
Nabrojivši sve posjede, koje je darovao topuskomu samostanu doznačuje
mu kralj i dohotke, i to one iste, koji se davali njemu kao vojvodi cijele Slavonije,
naime : u ime kunovine svako će selište (unaquaeque mansio) davati na godinu
24 frisatička novca, a od toga plaćanja, da nije nitko izuzet osim ove petorice:
Bremivira u Boviću, Vlkana, Brkiše, Bogdana i Gostova. Od ovih će svaka zadruga
samostanu plaćati godimice tri pense (150 dinara) i davati zalazinu. —
Svinje, kako se do sada uzimale za kralja, neka se odsele daju samostanu, a od
toga da nije nitko izuzet. Topušćani morati će osim kunovine davati bačvu vina
i jednoga vola, a svaka kuća napose po jedan hljeb о božicu, jedan о vazmu a
jedan na sveták uznesenja bi. d. Marije kao na god samostanske crkve. Stotnici
sa počinjenom si satnijom moraju točno obavljati samostanski poljodjelski posao,
kao žetvu, košnju, sušenje i dovoz sijena i žita i sijanje usjeva i to о vlastitoj
hrani i sa svojim kolima, a kada ustreba moraju popravljati ili dizati samostanske
zgrade. Svaka će satnija, kako je nekoč davala kralju ili vojvodi, davati od sada
samostanu svake godine četiri vola, trideset kokoši, četiri guske, tri stotine hljebova,
trideset kabla vina i četrdeset kabala zobi; a u ime daće dvorskoga župana
kabal raži, kabal prosa, kabal meda, jednoga vola, petnajst kokoši, jednu ovcu,
petnajst vrčeva vina, trideset kabala zobi i jednu gusku. U Bakuši ima stanovnika
koji će, kad im to zapovjedi dvorski župan, morati popravljati samostanske zgrade,
bačve, mlinove i krušnu peć držati u dobrom redu, te polaziti kamo im se zapovjedi.
Ove đosadanje službe, terete i daće može samostanski opat suglasno sa
braćom promijeniti, ali kod promjene ima da pazi, da novi tereti, službe i daće
ne budu ni veći ni teži od prvanjih. Kralj naređuje nadalje, da se svaki slobodan
čovjek, došao on odakle mu drago, dozvolom samostana može naseliti na samostanskom
zemljištu, te mu onako služiti, kako i drugi služe; u tom da ga ne
smije nitko priječiti, a kamo li stvari mu zaplijeniti, osim ako je ovim njegovim
dolazkom nanesena kakova šteta prvanjemu njegovomu gospodaru. Svako, kako se
može slobodno ovdje naseliti, tako se kada ushtije može i odseliti. Budući da je
topuski samostan kraljevski samostan i pod osobitim kraljevim okriljem, to ne
potpada pod ničiji sud osim kraljeva suda. Zato nijedan ban, ni župan niti ikoji
sudac ne smije samostanskim podanicima ni suditi niti u njihov imetak dirati
osim kralja il njegova suca, a ovi samo kada bi to opat naročito zaprosio. Opat
ima potpunu i nepovrjedivu vlast suditi svojim podanicima, kakovu su imali nekoč
gorski župani; a ushtije li to može ovlastiti dvorskoga župana, da im on sudi. Kako
topuski samostan uživa sve povlastice kao i ostali kraljevski samostani, to od

samostanske robe, koja bi se prodavala ili kupila, ne treba nigdje plaćati ni maltarine,
ni pijacovine ni brodarine.1
Ovo je potpuni sadržaj utemeljiteljne listine topuskoga samostana, koja
je za nas tim važnija, što iz nje doznajemo kakove su nekoč bile pristojbe u toj
županiji za slavonskoga vojvodu.
Tim što je kralj Andrija II. prenesao na topuski samostan sve posjede i
sva prava, što su ih u gorskoj županiji imali slavonski vojvode, kao vojvode i kao
vlastela, u gorskoj je županiji nastala znatna promjena. Kako je ugled svjetskoga
vlastelina bio znatniji od samostanskoga, to se i topuski podanici odmah prvih
godina počeli dizati protiv samostana, uskraćivajuć mu dužne daće i robote. Da
se tomu prkosu za vremena doskoči, topuski se opat Theobaldo sa svoja dva
slobodnjaka Gostovom i Petrom sinom Murtinim u proljeću godine 1213. uputi do
samoga kralja.
Saslušav kralj opatove tužbe, novom ispravom potvrdi iznovice sva dosadanja
prava topuskomu samostanu „koji mu je, akoprem ljubi sve cistercitske
samostane što su ih sagradili njegovi prešasnici, ipak najdraži, pošto ga je sam
utemeljio, posjedi nadario, izuzeo od svačije zalazine, te banskoga i koga mu drago
drugoga suda". Naredi nadalje, da stranci, koji bi se na samostanska zemljišta naselili,
te gradšćani po cijeloj gorskoj županiji, kunovinu onako samostanu plaćaju,
kako su j u nekoč vojvodi plaćali, te uza to da daju još jedan kabal pšenice i
jedan zobi, a to sve da podmire do Miholja ili Svih svetih. Pobiračima kunovine,
kada ih samostan odašalje, imaju naseljeni stranci i gradšćani u ime prehrane od
svake kuće dati dvije pogače,* kabal zobi za konje i jednu kokoš, a tu prehranu
da moraju na vlastitim kolima dovesti u samostan. Gradšćani su dužni, da kada
bude od potrebe grade i popravljaju samostanske staje, i to uz vlastitu hranu.
Gradšćanin ne smije radi duga zaplijeniti nekretnine drugoga gradšćana. Od slobodnih
zadruga, koje su na samostanskim posjedima dati će svaka mjesto kunovine
tri frisaticke pense. Te su zadruge: Gostovinova, Bremiverova, Brkišina,
Vratislavova, Petra sina Murtina, Bogdanova, Holdičina, Vukotinova, Srepićeva,
Brglezova s onu stranu Kupe, Zlobčeva, Dilinova, Nesturšinova, Vukova i Hmelkova.
Kako su Gostov i Petar sin Murtin vijerno služili ne samo prešasnike
opata Theobalda nego i njega samoga, prateći ga na kraljevski dvor, to na naročitu
opatovu prošnju odredi kralj, da ova dvojica i njihovi potomci od onih stanovnika,
koji bi se naselili na njihovim posjedima imaju dobiti trećinu kunovine
a samostan dvije trećine. Ovi posjedi jesu, Gostovinovi: Maja i Stebenča, a Petrovi:
Jalševnica (Komogojna kod Zrinja), Žrnov i Zelna. — Svi oni slobodnjaci, koji mjesto
kunovine plaćaju tri frisaticke pense, kada im zapovjedi opat, dužni su na vlastitim
konjima i о svojoj hrani i trošku putovati u samostanskim poslovima, a
tko se nebi pokorio, tomu će opat suditi. Ne samo gradšćani nego i svi drugi
stanovnici dužni su davati samostanu svinje onako, kako su ih davali nekoč vojvodi.
— Općinari u trgovištu Topuskom plaćati će svake godine samostanu deset
frisatičkih pensa i to: pet pensa о božicu, a pet о uskrsu; kunovinu davati će
kao i drugi. — Na templarskom trgu u Gorama polovina pijacovine pripada
...
Godine 1269. topuski je opat Matej pred vojvodom Belom mlađim sinom Bele IV.
i njegovim kancelarom kninskim biskupom Ladislavom kupio od Farkaša sina
Damjana kneza Klokočkoga za sedamnajst maraka srebrnih dinara dvanajst sluga
i sluškinja i to: Ljubna, ženu mu Juřicu i sina Rado mira, Martislava, Obrada,
Maru, Martu, Ljubušnu, Kalkavu, Vučicu i Đavolu; a drugih dvanajst mu je darovao
u ime zadušbine: Tomu i ženu mu Kaniševlu, Radoselu, Radišku, Luciju, Lupeka
i ženu mu Dragvu, Tekavu, Milovanu, Jelenu, Srnicu i Drobrinu.3
...
Ne ima sumnje, da je samo silom i to početkom g. 1362. buna utišana
bila, kada je Sifrid kao glavni krivac zatvoren u svjetovnu tamnicu, a kolovođe'.
Majhen, Ivan, Radoš, Ivek i Luka lišeni svoje imovine bili izagnani. Općinski sudac
Ivan postolar i zastupnici: Petar, Matej, Križan, Adrijan, Blaž, Marko i Benko
zamolivši u opata Vilhelma oproštenje ispovjediše, da su bili zavedeni, a da su
nevini u ubojstvu samostanskoga ključara. Obrekoše da će biti samostanu vijerni
i da će nositi propisane terete, a ako bi itko ikada ustao protiv samostana, da će
ga oni svim silama braniti. Konačno prihvatiše i to, da se sva njihova imovina
zaplijeni za samostan, i da se i oni i njihovi potomci do sedmoga koljena drže
za izdajice i vjerolomce, ako bi oni ili njihovi potomci vjerom krenuli. Ovu izjavu
potvrdiše pred zagrebačkim kaptolom 12. ožujka iste godine.4
...
Ovaj se opat Ivan spominje još god. 1402., a god. 1408. bio je „Thomas
episcopus Srebernicensis commenđatarius abbatiae". Po tomu topuski su Cistercite
među god. 1403—1408. napustili svoj samostan pa se kojekuda razselili. Uzrok
tomu pojavu sigurno su bili ratovi, koji se u tom razdoblju vodili među kraljem
Sigismundom, te Tvrtkom Tvrtkovićem bosanskim kraljem i vojvodom Hrvojem.
Od toga vremena о topuskom samostanu i njegovoj opatiji malo se je vijesti
sačuvalo, a iz njih doznajemo, da su s njom upravljale razne duhovne ličnosti
sve do godine 1448, Tada dodje u Topusko opći vizitátor cistercitskoga reda u
Hrvatskoj, Ugarskoj, Štajerskoj, Kranjskoj itd. Ivan opat Morimundski i postavi
topusku opatiju pod nadziranje Kranjske opatije od Zatična (Sittich), proglasiv
ovu materom topuske opatije, budući da je prvašnja mati Francezka od Clairvauxa,
pradaleko bila.1
U opustjeli topuski samostan sada se po drugi put doseliše Cistercite iz
Zatična, ali se samo kratko vrijeme održaše, jer se opet — na uvijek — odseliše,
kada je iza pada Bosne (1463.) stupio Turčin na prag Hrvatske. Od tada topuskom
opatijom i njezinim imanjem opet upravljahu razni crkveni dostojanstvenici pod
imenom topuskih opata, dok konačno kralj Ferdinand I. g. 1558. i naslov i cistercitske
posjede ne podijeli za vječna vremena zagrebačkim biskupima. Od cistercitskoga
samostana i veličanstvene njihove crkve, koja je još u prošlom stoljeću
postojala,2 danas se j e sačuvalo samo velebno njezino pročelje.*
Ivan Tkalčić.

http://hrcak.srce.hr/file/75895

[shaka zulu]

Rujan 11

Pomen gora

Povijest | lovec | Rujan 11, 2008,20:53

Gospon kuntakinte mě jě pital pak sem rěkel da bum poiskal de sem čul da su sě našě Goricě negda zvălě Pomen gora. To pišě v knige Zagrebačke starine koju jě napisal Mirko Marković.

Jamačno iz rimskoga vremena potječe i turopoljski oronim mons Pomeno koji je označavao današnje Vukomerićke gorice. Na tom brdu izvori spominju grob Hoga ili Hoka, ali nije poznato zašto je taj grob bio tako važan u tom slabo naseljenom i šumotivom kraju.

 I unda, malo dalě jě još napisal i ovo...

Turopoljski kraj završavao je prostranim šumama koje su tada pokrivale čitavo Vukomerićko pobrđe. Taj šumovit i nenaseljen dio Turopolja zovu suvremene isprave Pomen gorom. Novije ime toga pobrđa nastalo je u 14. stoljeću prema jednom Vukomeru iz roda vukota, koji je u toj pustinji prvi sagradio kuću.

Pobrđe? Još nésem čul da negdo tak mrsko zově našě bregě. Pustinja? Morti v Goricami né bilo puno kmetov, ampak něbi baš rěkel da jě to pustijna bila.

Grob nekakvoga Hogya sě spominja 1256., pri Lipnice med trsjem. Puno višě němrem rěči...
 

Slijedeći | Prethodni | komentari (7) | Reagiranja (0)

komentari
Kaptol skromni
kuntakinte | 12/09/2008

Fala na informacijami.Mene bi još intereseralo kak su popi došli v posed Vukomeričke goric i do kulkoga tala V.g..Znam da su jem plemenitaši v noveje vreme šenkali Šilakovinu i Petrovinu samo ne znem zakaj...

Re: Pomen gora
lovec | 12/09/2008

 
To ti sě zgodilo Anno 1395. 10. iunii. Valda su jem sě Petrovina i Šilakovina nekaj grdo zamerilě ter su odunda slavili taj dăn kakti dăn opčině. ;-)

Pomen-Ad Fines
kuntakinte | 27/09/2008

Nekaj sem ti kopal po internetu i pogleč na kaj sem naletel;

"Ad Fines
Izvor: Wikipedija
Ad Fines je bilo rimsko naselje u pokraijni Panonia-Savia na prostoru današnje Hrvatske, u općini Kravarsko, naselju Gornji Hruševec na mjestu zvanom "Gradišće".
I danas su sačuvani zarasli šumom još uvijek nedovoljno istraženi mnogobrojni ostaci tog starog Rimskog grada. Grad je bio opasan zidinama od pečene crvene cigle po rubu strmog brijega a na ravnom platou unutar zidina bilo je mnoštvo nastambi goje su se redale dijagonalno od gradskog trga prema obrambenom zidu. Zanimljivo je da je u središtu grada postojalo uzvišenje kružnog oblika visoko nekoliko desetaka metara na čijim temeljima je u kasnijem starohrvatskom razdoblju postojala obrambena kula.
Prva istraživanja pokazala su da je naselje AD FINES bio veličinom i položajem trgovačko naselje i urbano središte rimskih vazala iz ilirskog plemena Kolpika koji su nastanjivali to područje u prvom stoljeću nove ere. Smatra se da je sam grad razoren i propao u velikoj seobi naroda između 400. i 600. godine, iako je kasnije na ruševinama grada bila podignuta obrambena kula vjerojatno kneza Panonske Hrvatske Ljudevita Posavskog što pokazuju pronađeni ostaci starohrvatskog oružja i keramike.

Kravarsko
Povijest
Kravarsko se dosta rano spominje već 1334 godine u srednjovjekovnim ispravama kao stara Katolička župa. Politički taj je kraj pripadao Plemenitoj općini Turopolje (slobodni predijalci koji nisu bili u kmetskom odnosu). Južni dio općine nalazio se na granici veleposjeda Topuske opatije. Prema legendi u blizini naselja Gornji Hruševec na vrhu strmog brijega zvanog Gradišće leže ostaci utvrde Kneza Ljudevita Posavskog (knez Posavske Hrvatske), protiv kojeg je Franačko carstvo vodilo četiri rata. Istoimena gradina Ljudevita Posavskog podignuta je na ostacima starog Rimskog grada Ad Fines , spomenuti lokalitet nalazi se u privatnom posjedu te još nije dovoljno istražen.

Gornji Hruševec
Uprava
Mjesni odbor obuhvaća niz zaseoka (Godinići, Grebenci, Kostadini, Milatovići, Brezovci i Švabeci), koji pripadaju naselju Gornji Hruševec, a nastali su kao posjedi plemenitih obitelji po kojima nose imena ( Godinić , Grebenac , Kostadin , Brezovec ).

Povijest
U Starom vijeku na prostoru Gornjeg Hruševca na lokalitetu zvanom Gradišće nalazilo se Rimsko naselje Ad Fines, čiji mnogobrojni ostaci cigle i lončarije još i danas leže netaknuti na tom prostoru pod šumom. U srednjem vijeku naselje Gornji Hruševec nalazi se na granici posjeda Topuske Opatije i Plemenite Općine Turopolje, stanovnici su bili slobodni plemići-predijalci (jednoselci), što bilježe stare crkvene knjige.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Gornji_Hru%C5%A1evec

http://hr.wikipedia.org/wiki/Kravarsko

http://hr.wikipedia.org/wiki/Ad_Fines
"

Ali Ad Fines je samo tu da bi te pital kaj znaš i misliš ob ovem.
"Kravarsko
Povijest
...Politički taj je kraj pripadao Plemenitoj općini Turopolje..."
-Nigdar nis čul da su Vukomeričke gorice bile v sastavu POTa dale od Male Bune i Šilakovine (tu ne mislim na Vrhovje).

"Gornji Hruševec
Uprava
...a nastali su kao posjedi plemenitih obitelji po kojima nose imena ( Godinić , Grebenac , Kostadin , Brezovec )."
"Povijest
... stanovnici su bili slobodni plemići-predijalci (jednoselci), što bilježe stare crkvene knjige"
-Ja sem navek mislil da su se bregom i zaselkom delila imena po zadrugami tere su jem bile vlasniki il su tam živele.Tak bi onda po te logike plemenitaši bili i Zguriči,Posavci,Gvozdaniči,Vujnoviči...
-Nis nigdar čul da su nekteri Brežani plemenitaši..

Re: Pomen gora
lovec | 30/09/2008

 
Hm...Ad Fines znăči Na měje, a za Topusko isto veliju da sě negda zvălo Ad Fines.

Ni jă nés čul za to za plemenităšě ni za to da bi ti bregi bili pod POT-om.

PREDIJ HRUŠEVEC
Marcoantonio | 24/05/2009

"Praedia Felsew Hrusewecz, Also Hrusewecz", spominju se u XIII stoljeću, a slobodu koju su imali od ranije potvrdio im je 1213. godine kralj Andrija II što su zapisali i naknadno potvrdili Toplički (Topuski) Opati u starim crkvenim listinama iz 1334.godine. Svaki Hruševečki plemić trebal je u slučaju vojne kao konjanik služiti u vojnem banderiju velikoga Topličkog Opata. Hruševečki plemiči predijalci su na svojim predijima imali i nadničare iz okolnih sel (collon) koji su delali za nadnicu na njiove zemle.

Plemeniti jobagioni od Hruševca
Marcoantonio | 24/05/2009

Meje plemenitoga predia Hruševačkog!
Na severu se predi Hruševečki mejil z Turopolskim posedom "Selin-Chiche" gospodarov grofov Erdödy koji su imali sela (Pustzike, Novo Brdo, Chakenetz,Milichic, Barbaric,Podvornicza,Kravarsko et Gladovecz), a meja je išla po potoku "Kravašćice" do izvora, a od tuda po gore "Pomene" (vodna razdjelnica) prema posede od još nektere Cerke predijalcev i dalše opatov Ivanovcov teri su bili gospodari zemle Pešćenske i Lekenske. Istočna meja bila je z posedom Miholje (Stari Farkašić) teri je pripadal gospodarom Jelačićem. Na zapadu i prema jugu Hruševec se je mejil z mestima Gornja Opatija (na zapadu) i Donja Opatija (na jugu), ovo su bili posedi velike opatije Toplica (Topuskpo).

Sam Hruševec imal je dva poseda, jeden je pripadal plemenitem jobagionom - slobodnjakom (nad Kravašćicom i pod gorom pomenom) to je bil severni posed a drugi manjši je pripadal grofom Eisnerna (na jugu), od navek je tu bilo kavge za meje med njemi i dosta suda je tu bilo. Tak je jedna zgoda z suda pripoveda kak je na sudu završila parnica med jobagionom Godinićem i grofom Eisnerom. Grofi Eisneri imali su trdi grad na drugomu bregu (tam de je denes škola), a pod gradom u doli "Kraljeva Draga" park z lepemi drvorede sekakvoga lepoga drveća (koji je i denes još tam ze sve tem zapušćanem lepotam). Čez park su bili perivoji, kupališća, ribnjaki i još sešta, ali taj park je bil ob same meje z šumskim posedom "Gaj" jobagiona Godinića teri su tu tovili svoje svinje z žirom, bukvicami i kostajnem. Gusto su svinje meju prešle i rovale po perivojem od grofa a grof ni smel z svojemi slugami svinje fundati rebo su ti predijalci bili konjaniki vični sablje i kubare pa su gospoda Eisneri svoju šumu u Lukami i na Gradišću ponudili za Godinićev Gaj...

AD FINES
Bobesic | 24/05/2009

Sve naznake od precizne udaljenosti u miljama od grada Siscie do lokaliteta Gradišće u Gornjem Hruševcu preko trase stare Rimske ceste i preliminarnih prvih istraživanja oblika grada te površine grada upućuju da bi doista Ad Fines trebalo smjestiti na Turopoljske brijege, to jest potražiti upravo na prostoru Gornjeg Hruševca odnosno Gradišća.
http://lovec.iz.vg/povijest/2008/09/11/pomen-gora

[shaka zulu]

Eto Ad Fines
Panonija i Dalmacija u doba rimskog carstva,
Karte iz Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925. i Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda od najstarijih dana do 1. decembra 1918., Zagreb 1920.
http://www.crohis.com/kartesis.htm

Ad fines
Ilirik
Karte potječu iz Stjepan Srkulj, Hrvatska povijest u devetnaest karata, Zagreb 1937.
http://www.crohis.com/ssrkulj1/ilirik.htm

Karte su dosta neprecizne al po ovem postavu mi se čini da je taj Ad Fines bližeši Save nek Kupe.

PREDIJ HRUŠEVEC
Marcoantonio | 24/05/2009

"Praedia Felsew Hrusewecz, Also Hrusewecz", spominju se u XIII stoljeću, a slobodu koju su imali od ranije potvrdio im je 1213. godine kralj Andrija II što su zapisali i naknadno potvrdili Toplički (Topuski) Opati u starim crkvenim listinama iz 1334.godine. Svaki Hruševečki plemić trebal je u slučaju vojne kao konjanik služiti u vojnem banderiju velikoga Topličkog Opata. Hruševečki plemiči predijalci su na svojim predijima imali i nadničare iz okolnih sel (collon) koji su delali za nadnicu na njiove zemle.

Plemeniti jobagioni od Hruševca
Marcoantonio | 24/05/2009

Meje plemenitoga predia Hruševačkog!
Na severu se predi Hruševečki mejil z Turopolskim posedom "Selin-Chiche" gospodarov grofov Erdödy koji su imali sela (Pustzike, Novo Brdo, Chakenetz,Milichic, Barbaric,Podvornicza,Kravarsko et Gladovecz), a meja je išla po potoku "Kravašćice" do izvora, a od tuda po gore "Pomene" (vodna razdjelnica) prema posede od još nektere Cerke predijalcev i dalše opatov Ivanovcov teri su bili gospodari zemle Pešćenske i Lekenske. Istočna meja bila je z posedom Miholje (Stari Farkašić) teri je pripadal gospodarom Jelačićem. Na zapadu i prema jugu Hruševec se je mejil z mestima Gornja Opatija (na zapadu) i Donja Opatija (na jugu), ovo su bili posedi velike opatije Toplica (Topuskpo).

Sam Hruševec imal je dva poseda, jeden je pripadal plemenitem jobagionom - slobodnjakom (nad Kravašćicom i pod gorom pomenom) to je bil severni posed a drugi manjši je pripadal grofom Eisnerna (na jugu), od navek je tu bilo kavge za meje med njemi i dosta suda je tu bilo. Tak je jedna zgoda z suda pripoveda kak je na sudu završila parnica med jobagionom Godinićem i grofom Eisnerom. Grofi Eisneri imali su trdi grad na drugomu bregu (tam de je denes škola), a pod gradom u doli "Kraljeva Draga" park z lepemi drvorede sekakvoga lepoga drveća (koji je i denes još tam ze sve tem zapušćanem lepotam). Čez park su bili perivoji, kupališća, ribnjaki i još sešta, ali taj park je bil ob same meje z šumskim posedom "Gaj" jobagiona Godinića teri su tu tovili svoje svinje z žirom, bukvicami i kostajnem. Gusto su svinje meju prešle i rovale po perivojem od grofa a grof ni smel z svojemi slugami svinje fundati rebo su ti predijalci bili konjaniki vični sablje i kubare pa su gospoda Eisneri svoju šumu u Lukami i na Gradišću ponudili za Godinićev Gaj...

Neznamo za tero leto su ove meje važeče i tero je vrelo informacij zajne.

"...a slobodu koju su imali od ranije potvrdio im je 1213. godine kralj Andrija II što su zapisali i naknadno potvrdili Toplički (Topuski) Opati u starim crkvenim listinama iz 1334.godine."

Kak se zoveju te stare crkvene listine?

A v ove dve lete je "mali črni" našel i breške plemenitašof ("Radim ko crnac" )

Turopolski vekopisi spominaju tri pl. prezimena kaj su odzgor;
-Brajković
-Domitrović i
-Miković

Ovi su drugi valda f Toplica...

[shaka zulu]

U Starom vijeku na prostoru Gornjeg Hruševca na lokalitetu zvanom Gradišće nalazilo se Rimsko naselje Ad Fines čiji mnogobrojni ostaci cigle i lončarije još i danas leže netaknuti na tom prostoru pod šumom, nakon prvih preliminarnih istraživanja utvrđeno je da je AD FINES bilo veliko trgovačko središte opasano zidinama ponad srma brijega zvanog "vražja jama" a u središnjem dijelu imalo je žrtvenik stožastog oblika visok iznad desetak metara koji se je isticao od ostatka grada, objekti u gradu bili su dijagonalno poredani od zidina prema središtu.

Ad Fines znači pokraj granice i takva imena susrećemo na skoro svim rimskim granicama. Ad Fines na ovom području svojata i Topusko, a veliko trgovačko središte pretpostavlja da je tuda išla cesta. Ima li tragova te rimske ceste?

Arhitekti u Starome Rimu     
Nedjelja, 23 Novembar 2008 18:50 
Koloseum u Rimu
U antičkom je Rimu živjelo manje velikih filozofa nego u antičkoj Grčkoj koju su upravo ti filozofi učinili tako izvanrednom. No, u Rimskom Carstvu su bili najveći građevinari i graditelji antičkog svijeta. Njihovi mostovi, ceste i akvedukti predstavljaju čuda učinkovitog graditeljstva koja i danas, nakon više od 2000 godina, postoje.

Neke, poput osam akvedukata koji Rim opskrbljuju vodom, još su u upotrebi i jednako su djelotvorne kao što su bile i onda. Teško je zamisliti da bi savremene građevine mogle trajati tako dugo kao što je to slučaj sa gređevinama Rimskog Carstva.

Pont du Garde, akvadukt u blizini Nimesa
Dobar dio rimskog graditeljstva bio je povezan s rimskim vojnim osvajanjima, a građevinrai su putovali sa vojskom kako bi gradili ceste i mostove. Svaki je časnik rimske vojske morao posjedovati solidno građevinsko znanje, a vojnici su bili glavnina radne snage u velikim građevinskim poduhvatima. Kad god bi Rimljani osvojili neki novi teritorij, jedna od prvih zadaća vojske bila je da podigne gradove prema standardnom tlocrtu, sagradi ceste za opskrbu vojske te sustav opskrbe čistom vodom.



Slojevi rimskih cesta
Od 334. godine p.n.e., pa do vrhunca njihove moći, sagradili su više od 85.000 kilometara cesta. U to doba većina cesta bile su jednostavni putevi od utabane zemlje kojima se zimi nije moglo prilaziti zbog blata. Nasuprot takvim putevima, Rimljani su gradili ravne popločane ceste koje su ravno prolazile kroz močvare, preko jezera, ponora i brijegova. Koristeći se tim cestama, rimska se vojska nevjerovatnim brzinama mogla kretati cijelim carstvom.

Čak i danas ceste u mnogim dijelovima svijeta za ružna vremena brzo postaju neprohodnima. Međutim, Rimljani su svoje ceste gradili tako da su se mogle koristiti u bilo koje doba godine. Za izgradnju svojih cesta oni su polagali dubog i čvrst temelj od velikog kamenja. Preko toga bi položili ravan sloj plosnatog kamenja, nešto viši u sredini na mjestu tzv. "krune" kako bi voda mogla otjecati s obiju strana. Uz obje strane ceste iskopaval su rovove za odvođenje vode.

Rimljani su neke od svojih građevinskih tehnika naslijedili od Grka i Etruščana. Grčka su znanja unaprijedili, a grčke tehnike podigli na višu razinu te su im dali mnoga vlastita obilježja. Jedan od temeljnih elemenata rimskog građevinarstva bio je luk. Luk je jednostavan, ali pametan način izgradnje čvrstih mostova. Plosnat komad kamena položen na dva potpornja moće podnijeti tek ograničenu težinu prije nego što pukne. Ali kod luka što je veća težina na kamenu, to se ono jače zbija te tako luk postaje čvršći.

Centralno grijanje u antici...
Još jedno od obilježja rimskoga građevinarstva bio je cement. Rimljani su proizvodili opeke u dotad nezapamćenim količinama. a rimski mostovi i zgrade prve su velike građevine od opeke. U početku su se opeke spajale smjesom pijeska, vapna i vode. U drugom stoljeću p.n. ere dodan je novi sastojak: vulkanski pijesak pronađen u blizini današnjeg grada Puzzuolija u Italiji. Ovaj sastojak, koji se danas zove pozzolana, pretvarao je žbuku u nevjerovatno čvrst cement koji se stvrdnjavao čak i pod vodom. Pozzolanske žbuke bile su tako čvrste i jeftine da su Rimljani počeli graditi samo od cementa, ne trošeći opeke. Naposlijetku su cementu dodali šljunak i dobili beton. Čak ni centralno grijanje u kućama nije izum modernog doba. Mnoge rimske vile imale su prostor ispod poda koji se zvao hipokaust. Topao zrak, zagrijan vrućim opekama u peći, kružio je tim prostorom održavajući ga toplim, a temperaturu u cijeloj kući vrlo ugodnom.

S lukom i pozzolanskim cementom Rimljani su skoro svugdje mogli graditi mostove i akvedukte, poput poznatog Pont du Garda u blizini Nimesa u Francuskoj i 780 metara dugog akvedukta Segovia u Španjolskoj. Činjenica da su ti mostovi preživjeli preko 2000 godina svjedoči o njihovoj čvrstoći i trajnosti.

Izgradnja akvadukta bio je zahtjevan građevinski poduhvat u koji su bile uključene stotine, a katkad i hiljade ljudi. Za izgradnju svakog luka građevinari bi izradili drveni kalup u koji su slagali kamene blokove. Visoke skele izrađene od drva omogućavale su im da stvaraju nizove lukova čija je visina dosezala i više od stotinu metara.
 
http://www.cyber-mahala.com/istorija/nauka-i-tehnologija/11.html

[shaka zulu]

Još malo o rimskemi cestami...

Ceste su služile u ratne svrhe, a zatim trgovini i potrebama prometa. U vrijeme Rimskog carstva je postignut napredak u učvršćenju cesta i izgradnji, neke od takvih cesta su se održale do danas. Rimljani su povezivali cestama carstvo od Hadrijanova bedema do Perzijskog zaljeva i od gorja Atlas pa do Kavkaza. Sve to su izveli na vrhuncu moći, ceste su projektirali što ravnije preko planina i stepa, isušivali su močvare, gradili mostove.



Slika 1. Ceste u vrijeme Rimskog carstva


Rimljani su gradili ceste za povezivanje legionara koje su služile i svim uvjetima i klimama. Služili su se podlogom od velikih kamenih stijena i nasipali slojem sitnog kamenja i pijeska. Površinu su izrađivali od blokova bazalta ili od šljunka sa vapnenom žbukom. U močvarnim predjelima su gradili tzv. drvene ceste na balvanima. Imali su rubni kamen na većini cesta, a uzdignute nogostupe sa svake strane ceste su izvodili u gradovima.
Rimska cestovna infrastruktura je imala oko 150 000 km dugačku mrežu. Oko 28 cesta je povezivalo Rim s sjevernom Afrikom i Azijom, mreža cesta je povezivala gotovo cijelu srednju Europu, a u zenitu vladavine su imali oko 320 000 km cesta.
Primjerice, tunel Posillipo duljine 770 m, a širine 6 m je imao nekolicinu otvora za osjetljivanje. Godine 312 p.n.e. cestu "Kraljica cesta" je izradio Apije Klaudije Slijepi, koja je povezivala Rim i Brindizi u duljini 540 km. Ostaci rimskih cesta nalaze se u mnogim zemljama primjerice u Italiji, Hrvatskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj i mnogim drugim zemljama Europe.

Godine 476. godine dolazi do propasti Rimskog carstva te prestaje gotovo bilo kakva djelatnost na gradnji cesta u Europi sve do 12. st. Razvojem većih naselja i razvojem trgovine započinje gradnja cesta, s time da se brže razvijaju gradske nego zemaljske ceste. Zbog potreba trgovine i vojske grade se cestovni pravci za karavane.
Prometni tokovi između starih naroda se odvijaju najintenzivnije na vodi tj. u pomorskom prometu.
Tijekom prve polovine srednjega vijeka gotovo i da se nisu gradile ceste na europskom kontinentu.

U Engleskoj je prvi graditelj cesta bio slijepi John Metcalf (1717 – 1810). Unatoč svemu Metcalf je za trideset godina sagradio oko 300 km vrsnih cesta (Lancashire i Cheshire). Temelj cesta je bio od kamenih blokova koji su bili zabijeni u podlogu od kamenih krhotina i prekrivenih zdrobljenim kamenom.

   Krajem 18. st. i početkom 19. st. uveli su u Francuskoj Tresaguet (1775.g.), a u Engleskoj Thomas Telford iz Dumfriesshirea koristili su novu tehnologiju sa dvostrukim slojem sitnog kamena kao podlogom ispunjenom sitnijim izlomljenim bazaltom. Na vrh slojeva došlo je 20 cm debeli sloj drobljenog kamenja, a na njega sloj šljunka.

   John Macadam (1756 – 1836) proslavio se prekrivajući površinu ceste granitnim kockama tako da je bila glatka površina.
   Ova vrsta ceste je dobila ime po Macadamu, a metoda je postala uspješna oko 30 godina nakon njegove smrti kada se počinje koristiti parni valjak kojeg je izumio Thomas Aveling.
...
http://www.fpz.hr/~dkovacev/download/predavanjapds/1.doc



Nekak mi se čini da su v pripovesti o cesta,uvetno rečeno,važne samo dve točke; Siscia i Andautonia,ne verujem da su do zajdne sukašnice v sake vuko***ine išli ceste delat.Mene se čini da su osim civilne imali i vojne ceste a da te nisu imale oznake z kamenemi miljami.Most sem fulal al...