Nemškutari prekleti, s pemskimi dijakriči, kaj nad slovom lepečeju kak ftiči, Latinščinu nam našu kvariju norčaki . . .
Mi nedamo jezika kaj v Lukavcu i v Mlaki kak đemant blisiče naša đunđanosna reč, kaj tverja je neg jesu i Hapšpurg i Šenprun i Prag i Beč . . .
Nam dosti je predosti ilerskog požderuha več! Fkanjilonosci to su, falšivi prepisavci, krastače to su, guži, gube, prasci i žmigavci, bedaki, jakobenci, kramari i kukavci . . .
Kucovlahi, janjičari, letoralci, graničari, Latinščinu se nam kvari. Ti čalarni domorodci, z vana surka, z nutra koci, pišeju kak govedari, a ne kak naši pavlinski oci, naši pismoznanci stari!
Ti frassi gladni, fuchsi, demetri, vlaški gerci, kaj v kamarilu bleje kak tepeci, to su sami gaji, carski oficeri, semi jeno oko pod bečki topferl žmeri. Danas su puntari, zutra buju žbiri, čarni su i žolti ti ilerski špaliri!
Turopolci, Međimorci, Varaždinci i Klanjčani, Grajani na Gracu Gričkem, slavni Vlaškovuličani, naj bu komeš domorodec onaj isti kaj i lani! Gdo ilerski danas laje zutra gledi da te fkani!
Gdo hoče gulaša orsaškega pojesti, taj s komešom gre po turopolskej cesti.
Mi nedamo jezika kaj v Lukavcu i v Mlaki kak dijamant blisiče naša biserna reč, kaj tverja je neg jesu i Habsburg i Schönbrunn i Prag i Beč . . .
Vlado Kreslin in Lidija Bajuk - Ljubav se ne trži, 04:06 Vlado Kreslin in Lidija Bajuk - Ljubav se ne trži (http://www.youtube.com/watch?v=tLKHe3kJ_Ng#)
Posle kolin teden dan Imbra nas je pozval na stran Veli Imbra pet ih je za domovinu palo Pak bi to trebalo probati malo Se sam zriktal i obavil i rad bi z vami to proslavil Kad smo došli to su bila čudesa tega je bile kup od čvarkof do biranega mesa Tu scenu teško je opisati morti bi ju lakše bilo narisati Štefek z mustači devenice navlači Devenice a još i zelje Štefu je to veliko veselje Čelavi Maks i svinjski rep vu zelju ja sam se divil kak to njegvi zubi melju Matek je z kuhani kobasi zaposlen bil kobasi su bili šarf pak je stalno pil Jura se je z vratinu boril I da mu ni Franc pomogel ne znam kaj bi stvoril Ja sem pak od sega pomalo probal da bi na kraju male čvarkof dodal Onda je Imbra lagof dokotural k nam I rekel je nek si saki toči sam lagviček ot sto litri je bil pri kraju kat je saki odlučil posetiti svoju domaju Ostavili smo Imbru i nered na stolu A mi smo se rezišli po gaju i po dolu
Zdravko Škrapec (str. 15 v SRAKE AD 2009 (183. Samoborski fâšnik) http://www.samoborski-fasnik.com/dld/sraka2009.pdf (http://www.samoborski-fasnik.com/dld/sraka2009.pdf)
W. Shakespeare: Na Sveta tri krala... - KAJ, XXXVI, Zagreb 4-5 (2003.)
kajkavski prijevodi
WILLIAM SHAKESPEARE:
NA SVETA TRI KRALA ILI KAK OČETE
Prijevod: Vladimir Gerić, Zagreb
Z angleškoga pretočil na kajkavski i malo podomačil, za HISTRIONE, Anno Domini MMIII Lacko Gerić*
* Naslov Shakespeareova originala " Twelfe night, or what you will"; za izvedbu u sklopu ovogodišnjega Histrionskoga ljeta "na horvatski z anglikanskoga igrokaza pretočil i postavil" Vladimir Gerić, a "postavljenju pripomogel" Vid Balog
Dramatis personae: MEDVEŠKO ...je ban, neje ban VIOLA .. .je srečna nesrečnica ZLOVOLKO ...je bogec zalubleni mrnđek LIVIJA ...je nesrečna srečnica TOBI PODRIGAČ ...je, bu pil dok ima DRAŠ ZIMLJIČICA ... je jen vitez NORJAK .. je spametni norc MARIČA .. je jena veselača SEBASTIJAN .. je na svoju mamu ANTON ...je luturan FABEK ...je bi... VELEČASNI .. je fest jako jaki plebanuš VALEK ...je kojekaj FLOSAR ...je sim, pak tam POČIMALJE ..jesu fine puce kaj lepo zgledaju i lepo popevaju, a ima ih se kaj za videti i kaj za čuti Histrioni, dečki, pucke, stražari, mužikaši....
PETI ČIN 1. Glumec, Mariča MARIČA Anda, ak me voliš, pokaži mi njegovoga lista! GLUMEC Draga moja Mariča, napravite i vi meni jenu uslugu. MARIČA Se, kaj želite! GLUMEC Najte od mene iskati da vam pokažem njegovoga lista. MARIČA To bi bilo, kak da mi darujete cucka, pak onda za revanša od mene isčete da vam ga vrnem! Dohajaju Ban, Viola, Korlek i plemiči. BAN Ste vi del družine milostive gospe gospodične Livije, prijateli? GLUMEC Je gospone, mi smo del njezinoga nakita. BAN O, pa ja tebe dobro poznam! Kak si kaj, Slavek, dobri človek? GLUMEC Da vam po istini povem, gospone, ležeše mi je z neprijateli, neg z prijateli! BAN Valjda obratno: ležeše ti je s prijatelji! GLUMEC Ne, gospone, z neprijatelji! GROF Kak je to moguče? GLUMEC Bormeš, gospone, prijatelji me ceniju, pak delaju od mene bedaka. A neprijateli mi otprto zmišljaju da sem bedak, tak da sem pri neprijateli, gospone, na dobičku vu poznavanju samoga sebe, a prijateli mi to kratiju; pak ak je pri zaključkih slično kak i pri poljupcih, te četiri negacije dajeju dve afirmacije, ergo: gorse sem, kaj se tice prijatelof, a bole, kaj se tiče neprijatelof. BAN No, alzo, ovo je briljantno! GLUMEC Bormeš ni, gospone! Makar ste se vi izvoleli vbrojiti v moje prijatele. BAN Kaj se mene tiče, ne bu ti bilo gorše. Na, zemi ovoga cekinčeka! GLUMEC Ak vaša levica ne zna kaj dela desnica, naj si levica zeme za uzora desnicu! BAN O, daješ mi slaboga saveta! GLUMEC Naj se vaša milost zavleče vu vaš žep, gospone, i naj joj se vaša put i krv pokoriju! BAN No, dobro, vidim da bum pak pogrešil i postal ponavljač. Evo ti i drugoga! GLUMEC Poznata je jena igra, koju zoveju: primo, secundo, tertio; a stara poslovica veli "Treči put Bog pomaga". Tročetvrtinski takt je, gospone, lepi i frčni takt; setite se zvona Svetoga Benedikta, gospone: jen, dva, tri! GROF Z ovakvimi zvijačami više ne buš zglupiral peneze od mene: ali, ak obavestiš svoju gospodaricu da bi se ja štel š njom pospominjati i ak ju dopelaš sim, to bi moglo zbuditi moju naknadnu dobrotu! GLUMEC Seh vam svecof i svetic, zeziblite v sen svoju dobrotu, dok seja ne vrnem; ali ne bi mi bilo drago da mislite da je moja želja za dobičkom porok pohlepe! Ali, kak ste rekli, gospone, naj vaša dobrota majčkeno zadrema; ja bum ju hitro probudil! Odide. Dohajaju Anton i stražari. VIOLA Gle, ide človek koji me je spasil, Ban! GROF Gle, ovo mije lice nekakšno poznato! Makar, gda sem ga pri zadnji zgodi videl, bilo je mrko, kak Vulkan, sajavo, kak od ratnog dima. Bil je bocman jene vojne lađe, slabe, zarad plitkosti i male zapremine, al je š njom prevročil tolke teške škode najbolji zmed naših vojnih lađ i brodic, da su ga čak bes i zavist nas, pobeđenih, i falili i slavili! Da čujem, kaj je bilo? PRVI STRAŽAR Plemeniti Ban Medveško, to vam je on Antun kaj nam je fkral lađu "Feniks", s tovarom iz Kranja; isti, kaj se je zakvačil za brod "Tiger", gda je najmlajši nečak vaš, Tituš, zgubil desnu nogu; A vlovili smo ga na Potoku, v grdi svađi, koja je je na špot i sram, svadljifcima i gradu! VIOLA Al, on je samo zvlekel meč, da mene spasi; ali mi je posle zrekel čudaj čudnih reči, pak mislim da ni bil silovni, nego zmotani! BAN O, slavni razbojnik odurni! Hahar! Kakšna te prevzetnost nora tenta da na kušnju mečeš milost ljudi koje si uz cenu pokolja i krvi stvoril svojim protivnikima?! ANTON Prečasni Grof, dopustite mi da otklonim vaše prekore; jer Anton vam nigdar ni bil ni razbojnik, ni hahar, prem je bil, to priznam, s puno razlogof, vaš protivnik, gospone! Čarobija me je nekšna sim navlekla; z virov besne savske vode, spasil sem, v oluji, nezafalnoga ovoga dečka tu; gda bole za njega ni bilo nade! V život sem ga vrnul, i daruval mu, znad svega svoju bezgraničnu i prijatelsku ljubaf, posvečenu sam njemu; radi njega sem se, sam iz čiste ljubavi, izložil progonu i reštu, v ovomu neprijatelskom gradu! I gda sem videl da ga negdo tuče, zvlekel sem i ja svoj meč! A gda je on, prefriganec, zračunal, da ne mora deliti opasnost z menom, odma se obrnul kak da me ne pozna, i tak se na sto let, vu jenem času, od mene udaljil; tak da je zatajil čak i mošnju, koju sem mu dal, s penezi, malo prije, niti pred pol vure! VIOLA O, Bog moj, je li to moguče? BAN A gda je ov tu dečko došel sim, v naš grad? ANTON Pak denes, gospon grof! Tri smo pune mesece, do denes, bili skup, na putu, nerezdvojno, v dobru, kak i v zlu, po danu, kak i f noči! Dohaja Livija, z pratnjom. BAN Gle, ide grofica! Kak da se nebo spušča k zemli! A kaj se tebe tiče, sve je norost! Of dečec meni služi več tri mesece, pak...! Ali, o tom bumo posle! Otpelajte ga proč! LIVIJA U čemu Livija bi Grofu mogla služiti, ak mu ne more f tomu kaj zahman ju prosi? Vi niste spunili obečano? Kaj, Ciprijan? VIOLA Ja, milostiva...! BAN O, ljupka Livija...! LIVIJA Da čujem, Ciprijan! - Prepoštovani Ban...! VIOLA Moj gospodar vam ima nekaj reči, a ne ja! LIVIJA Ak bude spomenka o vaši stari pesmi, Ban, za moje vuho pak bu stranjska i neprilična, kak buka posle glazbe! BAN Kak i navek - brez milosti!? LIVIJA Naveke stalna, svetli Ban! BAN F čudljivosti, to je! - O, kruta gospodična, na čiji nenaklonjeni oltar moj duh i ve prinaša prepune poštuvanja i verne, ali nesprijete žrtve! Kaj da još napravim? LIVIJA Kaj god vas vola, Ban, to i napravite! BAN A zakaj bi, da opče imam srca za to, kak on razbojnik, on Egipčan, pred smrt, vbil svoju Ijubaf? - Divja ljubomornost ima , gdagda okus gordosti! - Al, čujte me, buduč da vi prezirjate moj bol i moju vernost, buduč da deloma vre slutim stvarni zrok kaj mi je zel su vašu dragocenu naklonost, živite i dale, tiranka, brez srca, ali vasega ljubimca, kojega, kak čutim, volite, a i meni je, kunem se, bil dragi, njega bum vani ščupal iz potmajnog oka, v kojem vlada, ftruc svojemu gospodaru! No, dojdi, dragec! Moje misli su rodile zlo: žrtvuval bum sad negda meni drago janje, ftruc grlici, kaj ima krv i srce - vranje! VIOLA A ja bi drage vole, več kak sto put, hmiral, v radosti i sreči, za volju vašeg mira LIVIJA Ciprijan, kam ideš? VIOLA Idem k onom koga volim više nego život, sonce i svet koli mene, više nego sklonost bilo koje žene! I ak vam lažem, o, nebeski vi svedoki, zemite mi život, jerbo kaljam svoju ljubaf! LIVIJA O, ja, omražena, prevarena, bogica! VIOLA A ko vas je prevaril? II vam nekaj skrivil? LIVIJA Kaj ne znaš ko si ti? Je tomu več tak dugo? Pozovite mi svečenika! Jeden zmed pratiteljef odide. BAN Hodi, idemo! LIVIJA A kam to, svetli grof? O, stani, muž moj, Ciprijan! BAN Vaš muž? LIVIJA Je, muž! A to bu vam i sam potvrdil! BAN Vi, njezin muž, gospone? VIOLA Muž? Ja, ne, presvetli! LIVIJA Ajoj, kaj nije nedostojen ti tvoj strah, kaj te natiral da pred semi sramno tajiš kaj si? O, naj mi se bojati, Ciprijan, i zgrabi svoje sreču, budi kaj si, pak buš veliki, kak onaj koga se bojiš! Dohaja Svečenik. Dobro došli, Otec! prosim vas, da mam, i v ime vaše svetosti, objavite - prem da smo još malopredi šteli zatajiti, kaj je ve sam slučaj otkril prije vremena - objavite, kaj znate da se dogodilo zmed mene i ovoga mladiča! SVEČENIK Je, sklopljena je večna veza ljubavi, mam potprta i spajanjem ruk naših mladencof i zapečaćena presvetom vezom vusnic, kak i običajnom izmembom dveh prestenof; a celi obred bračnog sporazuma ja sem sam potvrdil svojom službom, svojim svedočanstvom: a kak mi dobnik moj veli, od toga časa sam sem dve-tri vure bliže svemu grobu. BAN O, gnusni ti šmrkljivec, kakof buš ti človek stopram gda te vreme z belimi lasmi zasipa!? Ili bu tvoja potmajnost tak ojačala da buš i sebi jemput sam podmetnul nogu? Pak, zbogom, beži ž njom; al biraj takšne pute, gde neš naletel na me! Pazi, zmrvil bum te! VIOLA O, gospodar moj, kunem se...! LIVIJA Joj, nemoj, muči! Naj gubiti svu čast vu strahu kaj te muči!
DRAŠ Za pet ran božih, doktora! No, hitro, doktora za viteza Tobija! LIVIJA Kaj se dogodilo? DRAŠ Reskolil mi je glavu, a i vitezu je Tobiji rezbil tikvanju! Za ime bože, pomorite! Dal bi 40 cekinof, da se ve doma! LIVIJA A ko je to napravil, vitez Jendraš? DRAŠ On grofov štičenik, nekšni Ciprijan. Mislili smo daje kukavica, ali on vam je pravi inkardinirani vrak! BAN Moj štičenik, Ciprijan? DRAŠ Ti bokca bogoga, pak on je tu! Reskolili ste mi glavu brez razloga; a ono kaj sem ja napravil, napravil sem na nagovor viteza Tobija! VIOLA Kaj se meni obračate? Ja vas nis ranil! Navalili ste z mečom na mene brez razloga, lepo sem govoril z vami, ali napal vas nisem! Dohajaju Tobi i Glumec. DRAŠ Ak je ovo rana, onda ste me ranili! Meni se vidi da vi krvavu, reskolenu glavu ne smatrate za ozbilnu ozledu! Glečte kak šepajuč dohaja vitez Tobi, čuli bute vi još dosti toga! Ali, da on ni bil v oberštoku, malo bi vas on i drukče zežegetal! BAN No, kaj je, Vitez? Kaj vam je? TOBI Ni bitno! Ranil me je i to je se! Si našel vrača Pimpača, Glumec? GLUMEC Jesem, vitez Tobi, ali pijan je več jenu vuru; na oči mu je pal mrak več v osem vur vjutro! TOBI Onda ni niš drugo, kak hurmeš i cucek i mesovje paunsko! Mrzim pijane hurmeše! LIVIJA
Otpelajte ga proč! Ko ih je tak rezmesaril? DRAŠ Ja bum vam pomogel, vitez Tobi, idemo skup na premotavanje! TOBI Ti buš mi pomogel, ti, reskolena glava oslinja!? Ti norjak, ti gnus jeden praznoglavi! Ti, bolvan!? LIVIJA F postelu ž njim i povežite mu ranu! Odhajaju Glumec, Fabek, Tobi i Draš. Dohaja Sebastian. SEBASTIAN Ve žalim kaj sem ranil vašega rođaka, milostiva; ali da je to bil i moj brat, ja bi napravil isto, da bi se obranil! Gledite me baš nekak čudno, vidim da sem vas uvredil, kaj sem tak postupil, žal mi je! Oproostite mi, mila moja, v ime zaveta, kaj smo ih malopredi jeden drugom dali! BAN Sam jeno lice, glas, obleka, a dva biča! Kak slika v dva zrcala, koja je i nije! SEBASTIAN O, Anton moj, moj dragi Anton! O, kak me vure mučiju i žereju, od onda gda sem tebe zgubil! ANTON Sebastian ste vi? SEBASTIAN Kaj si se splašil, Anton? ANTON Pa kak ste to vdvojili? Dve polovičice raskolene si jabukice nisu sličneše neg ova dva stvorenja! Koji je Sebastijan? LIVIJA Baš zbila čudno! SEBASTIAN Pa, kaj to ja tam prek stojim? Ja nemam brata; a moja naraf nema tu božansku moč da budem tu i drugde! Mel sem sestru, koju su mi besni safski viri želi! F kakšnom ste vi rodu z menom? Otkud ste? Povečte: ime, rod? VIOLA Z Tirola sem! A otec mi se zval Sebastian, a, čudno je, Sebastian se zval i brat moj; vu isti je obleki vu vodeni grob potonul! I ak su duhi kadri zeti čiji lik i ruho, vi ste došli sim da me sprestrašite! SEBASTIAN Je, duh sem; a ipak sem oblečen v ruho, bi se reklo, f koje me je ženska utroba oblekla! O, da ste ženska, jer se drugo slaže, ja bi vaše lice sozami orosil, pak bi kriknul: "O, tri put dobro došla, Viola ftoplena!" VIOLA Moj otec mel je mali madež tu, znad obrve! SEBASTIAN I moj, takaj! VIOLA A hmrl je v dan gda je Viola slavila nesrečni svoj trinajsti rodendan! SEBASTIAN O, ja se toga dana još tak živo sečam! On je zbiljam skončal svoj zemalski vek, baš gda je moja sestra skončala trinajst let! VIOLA Al, ako naši sreči nema druge smetnje, osim ovoga prisvojenoga muškog ruha, najte me zagrliti, se dok se si podatki, glede mesta, sudbe, vremena, ne složiju vu dokaz, da sem ja Viola: o da bi to potkrepili, otpelala vas budem k jenom flosaru, tu, v gradu, koji ima moje kiklje; on mije to spelal da pri Grofu služim! SEBASTIAN, Liviji A tak je došlo i do vaše zabune, gospa; al na tu vas je sklonost sam Bog navel; šteli ste se, namreč, vezati za pucku, ali niti tu baš niste niš pogrešili, jer ste se ovak, zaručili i z pucikom i z dečkom! BAN Ne čudite se, on je plemenite krvi; ak je tak, i ak of privid nije laž, i ja bum splival srečen s toga srečnog brodoloma. Violi. Kaj nisi stokrat rekel, dragi dečko moj, da nigda neš zavolel žensku, kak si mene? VIOLA Ja na sve kaj sem rekla, morem i priseči, a se te zakletve, kak istinu zadržati gliboko f srcu, tak kak onaj žarki plamen koji deli den od noči! BAN Sad mi pruži ruku; i daj da te zagledam i vu ženski kikli. VIOLA Al moje kikle jošče su pri flosaru, kaj me je spasil z vode. On pak vam je v reštu, rad nekšne krivnje, a na zahtev gospona Zlovolka, kaj je dvorski pri gospi, kak mislim. LIVIJA Pa bu ga oslobodil! Dopelajte Zlovolka! Ajoj, da, zbilam, kak se nisem zmislila: veliju, da je bogi človek čisto znorel! Vračaju se Norjak, s pismom, i Fabek Vu svoji vlastiti sem nori zmotanosti pozabila na čudne njegove norije! No, kak je ž nim, ti, glumec? GLUMEC Da vam praf velim, jedva se jedvice bori protiv Belzebuba, kolko god je to moguče človeku v njegovomu stanju. Nate, napisal vam je pismo, moral sem vam ga predati jošče vjutro, ali kak glumačke poslanice nisu evanđelje, čist je sejeno gda se donašaju. LIVIJA Daj, otpri pismo, čitaj. GLUMEC Astam, pazite, da vam bu čist jasno kak je to gda Norjak citera norca. (čita, besno.) "Za ime bože, Gospa...! LIVIJA Kaj ti je, pa kaj si i ti znorel? GLUMEC Ne, nisem, gospa, ja sam čitam nourosti. I ak vaše gospouctvo želi da to napravim kak je treba, mora mi dopustiti da se male reskourim! LIVIJA Prosim te, čitaj kak razboriti človek! GLUMEC Tak i dielam, presvetla; al da bi čital onuak kak je on to mislil, muoram čitati kak čitam; zato si premislite, gospa i posloušajte. VIOLA, Fabeku Prečitajte to vi, dečec! FABEK, čita " Za ime bože, Gospa... nanesli ste mi nepravdu i svet bu za to zeznal. Prem ste me hitili f kmicu i zapovedali da mi gospodari vaš pijani rođak, ja jošče obladam ze svojimi naravnimi čutlivosti, jednak dobro kak i vaše gospoctvo. Imam vaše pismo, koje me je natentalo na to da se ponašam kak se ponašam i niti malo ne sumljam vu to da me ono opravdalo, a vas ozbilno posramilo! Mislite o meni kak očete. Na jen čas pozablam kaj mi je dužnost naspram vama, pak zato pišem o uvredi koja mi je fčinjena! Znoreli Zlovolko. LIVIJA Kaj je on to napisal? GLUMEC Uon, gospa! BAN Ovo baš ne diši na zmešanost! LIVIJA Naj ga pustiju, Fabek, pak naj dojde sim! Fabek odide. Gda se spregruntate, ak bu vam z voljom, Grof, da me prigrlite, al ne kak ženu, nego sestru, bumo isti dan pripravili čak duplu svadbu f moji hiži; i ak vam je z voljom, na moj strošek! BAN Z veseljem primam tu ponudu, milostiva! Violi: Tvoj gospodar te oslobađa; a za vernu službu, malo čudnu za vaš ljupki ženski spol i malo čak prenisku za tvoj plemeniti odgoj, i zato kaj me dugo zoveš gospodarom - ja ti pružam ruku: sad buš ti svom gospodaru gospodarica! LIVIJA O, draga moja sestra, sad si i ti ženska! Vrne se Fabek, ze Zlovolkom. BAN Je to taj norc? LIVIJA Je, milostivi ban, je, to je on. No, kaj je kaj, Zlovolko? ZLOVOLKO Gospa, nanesli ste mi grdu uvredu, je, strašnu uvredu! LIVIJA Kaj ja, Zlovolko? Ne, ja ne! ZLOVOLKO O, jeste, milostiva! Prosim vas, prečitajte to pismo! Rukopis je vaš, tu dvoma nema! Kaj vi ne pišete ovak, sa slova i se črknje? Kaj ovaj pečat ni vaš? Kaj ni taj stil vaš? Ne, vi to nemrete poreči! Anda, priznajte, pak mi objasnite, otprto i pošteno, zakaj ste mi skazali tuliku naklonost, i prosili me naj se furt režim, naj nosim žute štomfe i kriš-kraš povezane štrumfpantle; da se mrnđim na viteza Tobiju i na sluge; a gda sem to napravil, verni, z nadom, zakaj ste dopustili da dospem v zatvor, v nekšnu kmičnu luknju, da mi dojde kapelan, pak me napraviju najvekšim norcom, bukvešom nad bukveši! Da čujem, zakaj? LIVIJA Zlovolko, žal mije, al ovo nije moje pismo, prem je rukopis i sličen mojemu; al sumlje nema, te je rukopis Maričin! I sad se sečam, baš je ona prva rekla da si jako znorel! A ti si onda došel, z osmehom na licu, scifran, baš kak su te s pismom fputili! No, zmiri se! No, prosim te! Se to je zišlo jako grubo, čak i grdo; no sad, gda znamo razloge i krifce za to, ti buš v isto vreme i tužitel, a i sudec, f parnici, mam zutra, ako očeš! FABEK O, dobri milostiva i gospa, štel bi vam reči, najte dati da vam svaje niti spačke kvariju lepotu ovoga prelepoga trenutka, zbilam čudesnoga! Bar za mene! Zato vam otprto rečem, da smo Tobija i ja podleknuli tu lečkicu Zlovolku, zbok nekšnih njegovih nelepih, trdoglavih, nama mrskih osobin! A onda je Mariča, na Tobijašov nagovor, napisala to pismo, a on se posle ž njom, za uzvrat, čak i venčal! Al, kak smo se to, grdo, ali i šegavo, spelali, zavredili bi predi smeh, kak osvetu; i ak se te dve uvrede pravično vagneju, vu semu tomu si bi našli zadovolščinu! LIVIJA Ajoj, moj norček, kak su te nasanjkali! GLUMEC Pak - "Nekoji su rođeni kak veliki, nekoji osvajaju veličinu, a nekomu veličina pada z neba!" - I ja sem bil jeden ot sudionikof, gospone, v tom ludom interludiju - nekšni gouspon velečasni Kuzma, gospuone! Al, nije bitno, ne!? - "Za Boga, Norjak, ja nisem nori!" Ali, sečate se... "Gospa, kak se morete smejati ovomu šupljoglavomu veterhanzlu!? Da mu se ne smijete, ostal bi brez reči!" -I tak ringlšpil vremena sam nosi svoju osvetu! ZLOVOLKO Osvetil bum se ja jenput svima vama! LIVIJA No, zbilam ste ga grdo, šašavo uvredili! . BAN Odidite si za njim, zmirite ga, bokca! Al niš nam ni povedal kaj je z onim flosarom! Gda zeznamo i to i zlatni čas nam bude sklon, naj naše drage duše zveže svečana i čvrsta veza! A tak dugo, draga sestra, ostali bumo tu! No, dojdi, Ciprijan, jer dok si tu kak muški, tak bum te i zval; a gda te zgledam v ženskim opravama, bil buš ti Medveškova gospa i kraljica! Odideju si, osim Glumca Plesači i glazbari zaigraju, Glumec zapopeva: "When that I was and a little tine boy, with hey, ho, the winde and raine: A foolish thing was but a toy, for the raine it rineth every day. i td.
1) kakvoča hrvackokajkavskoga prevoda morě sě vusporediti z angleškum i nemačkum verzijum:
http://www.bartleby.com/70/2351.html (http://www.bartleby.com/70/2351.html) Twelfth-Night; or, What You Will Act V. Scene I.
http://www.symbolon.de/downtxt/shakewasihr.htm (http://www.symbolon.de/downtxt/shakewasihr.htm) Was ihr wollt
2) Sažetek V. čina na angleškomu jeziku (Summary of Act 5): http://www.twelfthnightsite.co.uk/act5_summary.htm (http://www.twelfthnightsite.co.uk/act5_summary.htm)
3) Znâjně o 5. činu morě sě (na angleškomu jeziku) proveriti prék sledečě poveznicě: Twelfth Night Act V quiz http://www.twelfthnightsite.co.uk/act5_quiz.htm (http://www.twelfthnightsite.co.uk/act5_quiz.htm)
4) Na časopis KAJ morě sě pretplatiti kontaktérajuč kajkavsko.spravisce@zg.htnet.hr
PS angleški nâziv "twelft hnight" (= dvanâjsta nôč) odnosi sě na vremenski pomek vu odnosu na Božič. Englezi, kak ni Šveđani, ne koristě izraz Sv. tri krâla, nek Epiphany (Šveđani obiležâvaju 13. dân iza Božiča). [/blue]
RAZGOVOR - Vladimir Gerić, redatelj i prevoditelj drame »Na Sveta Tri Krala ili kak' očete« koja se prikazuje u okviru 18. zagrebačkog histrionskog ljeta
KAJKAVSKI SE NE SRAMI NI NJEŽNOSTI NI SLABOSTI
Svaka se »norma« s vremenom istroši, postaje neosobna, općenita. Zato bježi u »šatru«, odnedavna u nepodnošljive prostarije i anglizme. Da ne spominjem povampirene politicizme i srbizme, koje nam mediji i pojedini političari sve više podvaljuju, kaže Vladimir Gerić
Kajkavski podjednako zna izraziti i bol i vedrinu, ali je često i – samoironičan
Poveznica na članek: http://www.vjesnik.hr/pdf/2003%5C08%5C14%5C19A19.PDF (http://www.vjesnik.hr/pdf/2003%5C08%5C14%5C19A19.PDF) ili ("privremeno" nedostupno) http://www.forum.gorica.hr/index.php?topic=2321.msg70927#msg70927 (http://www.forum.gorica.hr/index.php?topic=2321.msg70927#msg70927)
Reply author: Muzh Replied on: 09/01/2007 19:17:04 Message: ……………… Kaj se pak prevodov dotikavle slazhem se da je Shakespeare-a lezhe prepevati na Kajkavski nek na Schtokavski ter da je poetichki takov prepev blizhi originalu. Kajkavski a i Chakavski samoglasni sustav je puno raznovrsneschi i rekel bi prirodnejschi nek Schtokavski teroga se samoglasni sustav svodi na standarnih pet samoglasnikov. Schesti pak, pomochni samoglasnik "r" je pak za razliku od schtokavskoga zmekschan samoglasnikum (crno - cherno, crveno - cherveno, drveno - derveno.S tog razloga je Kajkavski puno pjevniji i poetichniji nek Schtokavski. Pjevnosti istom doprinosi i akcentuacija. Isto tak je dosti razlikov vu sintakse (ni ga chuti - ne chuje ga se) kaj doprinosi raznolikosti izrazhaja.
William Shakespeare: TWELFE NIGHT, OR WHAT YOU WILL
Viola - A kakva je ovo zemlja, prijatelji? Kapetan - Ovo je Ilirija, gospo!
Shakespeare - NA TRI KRALJA Shakespeareova komedija NA TRI KRALJA, ili KAKO HOČETE (Twelfe night, or what you will) po mnogima je najbolja, a prema podacima i najigranija Shakespeareova komedija. Njezin značaj za hrvatsko glumište potkrepljuju dvije neosporne činjenice - na Svjetskoj izložbi kazališne scenografije 1925. u Parizu scenografsko rješenje Ljube Babića (u redateljskom ostvarenju Branka Gavelle) dobilo je visoko priznanje; a jednako je značajno i to da je predstava Zagrebačkog dramskog kazališta, u režiji Dine Radojevića, odigrana preko 200 puta! A to je, koliko znamo, do sada nenadmašen broj odigranih predstava jednog Shakespeareovog teksta na hrvatskim pozornicama!
A to, drugim riječima, znači, da tu komediju naši kazalištarci umiju pretvoriti u značajna ostvarenja, a da ga naše gledateljstvo iznimno cijeni. A "...Shakespeare je pisao...da ugodi gledateljstvu" - ocjenio je J. Dover Wilson.
Veliki je kazališni čarobnjak radnju komedije, smjestio u - Iliriju! Što god ta "Ilirija" Shakespeareu značila, nije li nekako logično da je mi, danas, ovdje, u Hrvatskoj, histrionski, dosljedno, uprizorimo u nekom našem mogućem vremenu i prostoru, pod zidinama gdje oduvijek zvoni kaj, a koje su možda i starije od zgrade u kojima ta ista "Ilirija" prikazala u Engleskoj? Dakle, jedna nova, HISTRIONSKA predstava, pod imenom: NA SVETA TRI KRALA, ili KAK OČETE !
KAKO HOĆETE Od trinaest Shakespeareovih komedija, Na Tri Kralja ili Kako Hoćete, (Twelfth Night; What You Will) pripada najzrelijima i najizvođenijima. Po nekim izvorima, napisana je prema narudžbi tijekom 1599. ili krajem 1600. godine, a prvi put je izvedena 6. siječnja, 1601. na dvoru kraljice Elizabete, a u čast visokog gosta Don Virginia Orsinija Bracciana iz Italije. U njegovu čast Shakespeare je čak i nazvao jedno od lica - Vojvoda Orsino, vladar fiktivne zemlje Ilirije. Postoje mišljenja da Shakespeare nije bio osobito zainteresiran za tekst Na tri kralja, pa ga je zato i nazvao What You Will ili Kako Hoćete (u smislu nazovite komad kako vam se sviđa). Ali, kako je tekst bio namijenjen visokom gostu, a i kraljici, moglo je to zvučati uvredljivo, pa mu je dao naslov Na Tri Kralja. Naime, na taj se dan odigrala praizvedba. Sam tekst ne bavi se ni na koji način tim blagdanom i nema nikakve veze s njim, izuzmemo li činjenicu da je taj praznik u Engleskoj bio posvećen veselju i smijehu. (negdašna poveznica: http://www.hnk-split.hr/drama/natrikralja/ (http://www.hnk-split.hr/drama/natrikralja/)
HARCUVAJNE (ALITI VOJUVAJNE TUROPOLCOV I DRUGE HORVATOV) Z BANOM JELAČIĆEM VUGERSKE LETA GOSPODNEGA 1848.
Josip Kovačević, Buševec
... I onda, gospon plebanuš, to vam je bilo tak. Leta jezeroosemstočetrdeset i osmoga još za ranoga proleča vse se zburkalo vu naše domovine. Ćela Horvatska tresla se kak v zimice. Sekakvi glasi ze sveta, čak z Beča i dale dopirali su do nas. Straf i nekakva neizvesnost zavlekli su se v narod. Vse se govorilo o velikom nezadovolstvu narodov s celoga sveta da se ne poštuje Bog, red i pravica. Da praf za praf na svetu i onak nema pravice, a da je nigdar ni(je) ni bilo. A da je sigurno i nigdar ni nebu. Da močni i jaki navek kroje pravdu onak kak im paše, a puk mora biti pokoren i slušati ili ga još vekšo zlo čeka. Vse se osečalo da se na ovaj grešni svet sprema velika kaštiga. Ali gdo bu kaštiguvan. Gdo bu trpel za svoje i tuđe greje ni se znalo. A vsi smo se bojali koga bu to zastiglo. Gdo bu spaštal i kak bu spaštal za sebe i za druge. Zato se gusto k meše išlo, puno se molilo dragoga Boga i Devicu Mariju. I v prošecija se molilo. Postilo se. Obdržavale su se pokore. Nu, vse je to bilo premalo da bi se umilostil dragi Bog i da bi veliko zlo tero se spremalo na nas od nas se odvrnulo. Stari naši teri su pametili kad su k nam došli i od nas otišli Francuzi, Napoleonovi soldati, da se isto tak govorilo o pravice, poštejnu, slobode, jednaki vseh ludev pred zakonom kak i pred Bogom. A šteli su nam vuništiti našu Plemenitu opčinu turopolsku, zeti nam našu zajedničku imovinu, našu plemenščinu i našu sloboščinu. Zato smo se i zdigli na ustanak i tak vuz pomoč Rusov teri su v Rusije potukli neznabošce Francuze i Austrije oslobodili se ove gospodarov z, kak su je oni zvali, Ilirije. Vrnul nam se pak austrijanski car. I pak smo bili tam gde smo i pređi bili, pod tuđemi gospodari. Sada su se čuli glasi da nas budu Vugri aliti Mađari napali. Da hočeju ćelu Horvacku pregaziti i pokoriti. Da naša deca budu morala v školu iti i vugerski jezik vučiti. Da se po horvacki nebu smelo dugo govoriti, jer da smo mi Turopolci po nijovom Mađari, samo ke još to ne znamo. Da smo zabili ke smo negda bili. Drugi su pak govorili da austrijanski car nas je prepustil na milost i nemilost te naše lakome i goropadne susedov Mađarov. Da se moramo sami mi Horvati obraniti od n(j)ih kak znamo i moremo, ako se moremo. A pak je naš komeš Antun Danijel Josipović na Gorice na vse glas vikal ke ga grlo nosilo, da nam Turopolcem mesto je z Mađari teri nam budu čuvali i priznali našu Plemenitu opčinu turopolsku, našu imovinu, privilegije i vlast. Ono ke su nam i negda svojemi listinami priznali i potpisali vugerski krali. Da nekakvi negdašni Ilirci vu Zagrebu stalno neke ruju i puntaju narod protiv vlasti i da nam govoriju kak mi nesmo Horvati nek nekakvi, valda, Iliri. I naš lepi horvacki jezik da su nekam skrivopetali i hitili ga na stran kak stari podrapani i smrdlivi obojek. A je li to more tak biti? Nesmo veruvali. Po naše sučija po celomu Turovomu polu obdržavaju se spravišča, sluša se glas našega komeša za teroga negdašni Ilirci vele da je mađaron. Onda se pitam a ke smo mi Turopolci Horvati ili Iliri? Ili smo morti stvarno Vugri. Bog moj, a kak bi bili Vugri aliti Mađari, a po vugerski ne znamo ni beknuti?! Potlem toga je pak pukel glas da je glinski pukovnik i barun Josip Jelačić na zapoved cara Ferdinanda postal general i ban trojednice Horvacke, Šlavunije i Dalmacije. Onaj isti veliki časnik teroga smo znali viđuvati kak se na fijakeru vozi z Gline v Zagreb. Tu v Buševcu znali bi zastati na dve vure pri krčme, okrepiti se, kojne naraniti i napojiti. Pratili bi ga negvi vojniki šerežani na kojne, kak se to i šika i patri velikomu carskomu i kralevskomu časniku. Videl sem ga i ja vu modro plave bluze i crlene konjaničke (h)lača. Obično je nosil i sivi ogrtač. Pripovedalo se za n(j)ega da je to pravi junak odlikovan vu više bojov od samoga našega presvetloga cara i krala horvackoga, austrijanskoga i vugerskoga za junačka dela, tere je vodil po ćele carevine i dale. Sada da ga je car postavil na čelo vse horvacke regimenti ako dojde do rata z Mađari aliti Vugri. Onda su pak dopirali glasi da je naš komeš turopolski pl. Antun Danijel Josipović z četum naše dečkov, ali bez Buševčanov, otišel Vugersku da skupa z Vugri aliti Mađari budu vojuvali protiv horvacke vojske bana Jelačića. Razjaren ban Jelačić pozval je vu Zagreb vse suce ze vse naše sučij Plemenite opčine turopolske i jako ružil na nepokorne i nedopovedane Turopolce. Naš buševski sudec došel je ves splašen domom i samo je govoril: Nebu dobro! Nebu dobro! Joj, koga burno slušali?! Vse je to bila velika zmešancija ke ja nis razmel kak ni skorom ćeli naš narod. Mislil sem pak, kak bi se borili Horvati vu protivu Horvatov, i to Vugerske. To neke ni v redu. Naš narod tu neke mesa, a praf za praf ne razme se vu politiku, a i vesti tere donašaju pojedinci i šire po Turovomu polu nesu navek točne niti istinite. Naši nepismeni ludi niti imaju, niti znaju čitati novine, a i one mort ne pišu istinu. Vse je to jedna velika kaša teru su nam drugi skuvali, a ja se samo bojim da ju mi siromaki seljaki bumo morali sami, kak god bu gorka, pojesti. Ali za naše urbarce došla je i dobra vest, da je ukinuto kmetstvo. Za nas plemenitaše turopolske većinu i ni bilo važno, ali je bilo čudnovato i znakovito. Jelačičovi vojniki jahali su od cirkve do cirkve, zvonili da je odzvonilo kmetstvu i to narodu objavili. Zatem se pripovedalo da je pak v Zagrebu ban Jelačić jako se rasrdil na nas plemenite Turopolce zbog mađaroštine i poslal vu Goricu vojsku tera je v rešt otpelala goričkoga farnika, za to ke je puntal narod protiv bana i v nekakve grobnice čuval liste tere je pisal komeš Antun Danijel Josipović z Mađarske i vugerski puntar Lajos Kossuth, da se ćelo Turopole zdigne na ustanak protiv bana Jelačića. Želi su nam i naše oružje z oružarnice Plemenite opčine turopolske. Za to se po ćelom Turovom polu zbila velika strka i zbrka. Naš sudec buševski vikal je po selu: Došla je naredba od samoga bana Jelačića ze Zagreba da mi plemeniti Turopolci moramo hitro napraviti premembu i zebrati novoga komeša kad je stari odjekal tija v Mađarsku. Tak je i bilo. Pak su naši zebrali novoga komeša Stjepana Josipovića, od staroga komeša bratovoga sina. A on odma da je počel spremati Turopolce za rat protiv Mađarov. Sada više nigdo ni govoril da smo mi Mađari nek Horvati. A horvacka vojska vrnula nam je naše rajneše oteto oružje. I onda se spominal narod da je bilo veliko slavlje i veselje vu Zagrebu kakvoga ne pamete niti najstareši purgeri. Da se vu Zagrebu na Griču na Katarinskomu trgu zjatil silni svet s ćele Horvacke, Šlavunije i Dalmacije i takaj velika horvacka vojska. Da je ban Jelačić slavil svoju instalaciju, da ga je blagoslovil vlaški patrijarh, a ni naš katolički biskup. A zake je tak nigdo ne zna. V lete vu velike polske posle nesmo imali čas ni razglobati o tem ke se po svetu događa. I kad smo se već ponadali da se bu svet smiril i pak se bude živelo v Božem miru i blagoslovu, iznenada najenput, jeden dan za rana, naš sudec naše sučije buševske donesel mi je poziv za (soldačiju) vojnu protiv Vugrov, a takaj i još nekterem mlajšem mužem i starešem dečkem. Iznenadil sem se i splašil. I tedešna moja ženica Barek vsa se uzbunila, zaplakala i zajavkala: - Joj, gospon sudec, a zake baš moj Marko mora iti na vojnu, a ke bum ja sama doma počela? - A ke bi ti štela?! - obrusil je sudec - em idu i drugi teri ostavljaju i više glav drobne dece, pak moraju iti, a ti bi štela da tvoj muž ostane če nemate ni deteta ni kmeta. - A kak bum imela decu, kad mi ga bute odegnali?! - Ako nesi dosad, ove četiri lete ke si zamužom imela, onda moreš i još četiri lete pričekati dok rat ne prejde. A bude se i pređi tvoj muž vrnul domom. Tebe v Katulićeve zadruge ne bude med družinum teško čekati kad gospodar zadruge misli i skrbi se za vsako svoje družinče. - Ako se vrne?! A ako se ne vrne?! - zavapi Barek. - Ne tak govoriti - dreknu joj zaprepaštena mati, a moja punica - govoriš koda zlo zazivaš. Moli se Bogu da se čem pređi vrne živ i zdrav domom, onda, ufajne Bože, bude vse vredu. Takaj se pripovedalo da je Dorica Filipova z Mraclina otpravila jednoga sina z komešom Antunom Danijelom Josipovičem v Mađarsku da se bori rame uz rame z Mađari aliti Vugri na strane Laj osa Kossutha, a protivu horvacke vojske bana Jelačića, a onda pak kesneše z novem komešom Stjepanom Josipovićem poslala je i drugoga sina Vugersku da vojuje pod horvackom trobojnicum bana Josipa Jelačića za dičnog nam vladara našega krala i austrijskoga cara Ferdinanda a posle za Frajnu Josipa HABSBURGOVCA. Vele da je takve materi bilo i vu druge sela: Kuca, Lomnice već i širše vu Turovom polu. Tak se boril brat protiv brata, a ni nam bilo jasno zake je to tak. Matere pak, praf za praf, se razme, nigdo ni niti pital je li se one slažu da im sineki idu na vojnu.
već duge nis jel bele žgance bum denes ima f tiblice još čvarki f masti pak bum ih zotim prelil krumpijera sem ščupal iz sena fest me žiga f križima pak nis za motike i morem vam reč da ni prava ona kaj veli nema kruva bez motike ima sega pod senom krumpijer sem obelil metnul f slane vode i na plin dok se to zavri sem se odgegal do plota i zazval sosedu micu ona jema krave pak od nje zemlemo sira i vrnja mica mi je dala (prostaki jeni nije ono kaj ste gruntali) friškega vrnja jer moja barek voli bele žgance zaliti s vrnjem koje se male z maščobo provri taman sem se vrnul dok je krumpijerek počel vreti (i da sem micinu micu štel pogladiti ne bi mogel kaj bi mi krumpijer skipil prostaki jeni da prostaki) i gda je to f vodi hroptalo sem se nekaj zmislil kak se ta bogečka hrana negdar mogla po agramu sikud pojesti ni ondak ajngemahtes bil špecijalitet f skupi restorani a bormeš i čvarki su se mogli za par kovanic kupiti tak sem si to gruntal i oštre mele priredil pak opet male kroz obloka f kujni lukal rože i brajda su mi ove lete fajn držeći a cinije su plota skrile tak da ga bum tek najesen pofarbal gledim tiče po vrtu vrapci i črlenerepke se naganjaju grlica vabi mužeka a sraka kak kakšni pulitičar gledi iz prikrajka kak bi nekaj fkrala no sad se primi posla z ladla zvadim drobilicu i odlijem male vode krumpijer se dobre skuhal pak ga male posolim dodam male putra i zasipljem oštrega brašna dok drobim slaže se jen fini gemišt glatkega žganca dok to odstoji nakošem mladega luka i vlasca ak ima pridodam ljutike pak sve male prepržim na masti z čvarkimi za moju barek ono vrnje male na maščobi podgrijem i časkom provrim taman na vreme evo moje bare čujem lesu
...
krumper šalata duge nis ništ skuhaval jer je barek furt f kujni i ima me na brigi veli da se ja bolše f dvorišču snajdem pak i za žifce je dobre oko cveča prčkati ovi teden je pak morala hoditi na redovnega pregleda pak sem celi den bil sam no ne baš skroz sam je tu bila i moja kusa kaj navek njušku za menom vleče tam na plotu je sedel i moj maček i gledil kaj bi nekaj flovil sem čul da se u zajdnje vreme o nekakovi krumper šalati pripoveda pak mi se baš štele tak nekaj pojesti ni to jelo komplicijerano ak si ga takvega ne napraviš moje su dve živine bile fest hude kaj sem se prijel krumpera prati maček je skočil f sosedov vrt a kusa se legla na kameni pod f ganjku i zaspala kaj top f šalatu vam ide f ljuski kuhani krumper ja sem dobil jake finega mladega kaj se topi med zubimi kaj kostanj f šalatu ide i lukec rečime mladi srebrenjak tega sem imel na gredici stal sem se pred onega velkega frižidera kak pred oltar barek je navek štela imeti mrzlega ormara kak na filmu sem joj ga kupil otprl sem jena vrata i poiskal one kuhane junetine z juhe kaj sme ščera imeli za obed sem ju mrzlu z juhe zvadil bil je komad od plečke mi je došle da pomešam dve šalate one z krumpera i one z kuhane govedine znam da ni dobre ali rada jedem črlenega mesa pak tak navek velim od nečeg se mora vmreti bile je f tem mrzlem ormaru i kiselih vugorki pak sem i njih zvadil nuz to vinskega octa i maslineva ulja i pušlek peršuna z vrta kad se krumper zmrzlil sem si se to lepe f kuji kaj z oblokem na vrta gledi posložil i počel delati i najemput se mi je bile bistre sem videl kak je nebe plave kak je žite zlatne kak su šume žive i kak je more mirne se sem videl kak mesija sem se čutil sem se prosvetlil
sad sem zgruntal zakaj se o toj krumper šalati tulike u zajdnje vreme pripoveda
...
sejmeni den a baš sem si nekaj ščera gruntal kak bi ove nedele mesto na mešu mogel na sejem f jakuševec žmehko bude kad tega moram mojoj barek dati na znajnje pripreme počmem koji teden predi nacepam fest drf saki den pometem ganjka če treba ga i povapnim otprem joke s prvim pevcom i malo moju barek po čučici pošmajhlam zemem si koji put i balticu pa male po lesi zabijam i tak projdu deni f sobote pred sajmeni den hoblam če je barica voljna potlem se prvi zdignem i zakurim f kujni pak metnem đezvu i kad se moja barek z fakinskim smeškom z kreveta zvleče se ju čeka no teške je nju coprnicu žemsku preveslati čim ja nju po čučici male pošlatam zna ona da je meni nekaj na pameti a kad vidi da se oko lese i ganjka motam čist sem joj sumnjif z hoblanjem sem jutri male preteral kak bi rekli predi smo kak mlajši jene drugega naganjali po celemu gruntu sad ti to dojde kak prestupna veljača osim ak ni f planu kakva huncutarija
sejmeni den bumo rekli
...
junija ščera svrnem f ganjek pri grgi da si male zalijem se te medicine z kojima me šopaju
kad tam na jenom šamleku f čošku čuči gustek kaj dela f šumariji i baš sam ga štel za dreva pitati barek je povedala da jih borci dobe badaf pak je rekla da nabavim kad gustek z staklenimi jokami od preveč žganice počme f jenemu dahu
saki sem den se više f strahu za ove naše zemle jer mi se nekak vidi da bu nami radnimi selaki još gorše i još žmekše ak vujdemo f tu juniju a rekel sem jutri i kumu joži pri brleku smo si pelinkofca predi dela spili sem mu rekel da sme mi iza slemena navek vu tu juniju išli na bauštelu hrmbati pak smo si tak i hižice naredili i malko bolše živeli a denes gastarbajteri z junije k nami dolaziju evo šćera gledim su f šumariji rumujni pri delu vele da su oni već f juniji a pri nas posla išćeju i ga dobiju kaj je tožne a sred sela je neki žuti z kitaja dućana otprl se po kunu i dve pak onda čujem f aftobusu ščera da je nafti pak cena išla gori i za štroma vele da bu išel gori pak gledim da se i deca već puntaju i selaki mleko prolevaju i se mi to na ni dobro zgledi još sem ti jenoga štikleca štel povedati su k nami f šumariju polek tih rumujna i dva nova menažera dopelali su se tek ispileli i mam su nas krenuli žuliti vele da se prve morame stan dar dje ze rati kaj bi se po naški povedalo da ja prve moram šlema na lasi metnuti kožne rokavice čižme i mantla na se navleči i tek ondak smem vužgati motorku i još predi se po redu proveriti od lanca do bencina ali najgorše ti je kaj sé to moram predi našrajbati i nim to pri je zen te rati nis celu noć spal prvo rumujni pak kitajci i sad menažerija kaj nas još čaka kad f juniju vujdemo sem ti skroz vrit prešel dragi moj pajdaš daj prosim te zovi još jeno žganico
tak sem ja skroz na drva pozabil i s gustekom sem si same jene žganice spil kaj je potle bilo bole da vam ni pri pameti
...
hrvacka kujna
glečte pajdaši problem nastane kad se barek zbeteži pak f kujni nastane praznina
nekak je se mrzle i puste
ja vam onda moram šircla zvezati
priznam ni mi baš po voli
i nekaj f lonec metnuti
sem se bil zaželel ričeta ali je dugočasno taj cušpajz skuhavati pak sem ja stvari male
pobrzal
imel sem grajeka jenu konzervu
kuhanega z italije je črleni i fino diši kad odpreš
pak sem fletno skuhal hajdine kaše tak za jenu vinsku kupicu
luka sem i špeka najsitnejše skosal
barek ima nove nože jer stalne gledi te teleprodaje i furt poštar jura zvoni mi to zna
dojti nekak sumnivo
no sem f tave luk i špek zdinstal i zajnji čas hitil vujne oni črleni grajek
male je zaribani jer se od njeg fejst prdi ali grajek je grajek
papra i soli sem obilnije del jer sem ščera z goric jen demižon domaćega prinesel
potajno sem i jenu podrafkinu kocku z glivami gurnul pod grajeka da se ne bi vidlo a
teka daje i pomešal heljdu
miris je bil kak z raja no potle bu malo gorši al si dumam bum male na dvorišču cepal
pa se bu zvetrilo
i f času je sé bilo abšmalcano
na kraju skošem peršuna i zdrobim male česena i moj heljda ričet ti je fertig
fajn uz tega šmeka i kiseli vugorek
onaj z teglina kaj se fletno s kruhom kiseli na sončeku
mi se vidi da bi to dobre bilo f kotlovinu zmešati kad sme pri kleti
...
piva sem si nekaj gruntal da skroz prejdem na pivu em je leto kaj je prešlo bilo fest loše za gorice a i cene cukra hopšeju pak onda i barek furt jamra da gemišti s pekla potiču a i bogek je špareta z suhom bukvom naložil pak vinčeko lakše vudri f glave japica su navek govorili da je piva hrana pa tak i f cajtungima piše al ondak sem se jene prilike z mladih dana setil smo se tam na gmajnju iza stare pivare mameka i tateka s pucama iz pučke škole špilali još se sećam one licitarove deklice furt se štela naguravati i tak sem opet nit zgubil sem već sklerozen a štel sem o pivi blogati sećam se da su f toj pivari imali velke kace f kojima se piva mešala su bile na otprtom i jemput smo se najnje popeli i zavirili nuter mi se začrnilo pred jokami kak da sem zmeglel sem štakore videl kak plavaju bormeš cepleni su bili kak i ne bi od tulkog jačmena ondak ti loči pivo pak još stranjsko moreš si gruntati kakovi su štakori f njihovim kacam i morti gemo jačmena nuter mešaju no bum si još do sobote pregruntal idemo si f klet pri juri slavi kaj mu mali nepe f vojsku
sem se još i ovo setil neki den kad sem kramu z tavana vun hital našel sem f staremu kredencu jen zrolani pakpapir nutri se praf dobro držala jena slika kaj ju je japica imel f svojemu bircuzu predi prve vojne za jenu pivaru ga je narisal nekakovi erik još jezerač i devetstote poglejte ju totu
reč po reč sosedova jalža je fajn deklica se je razrede f pučki školi prošla s dve ocene navek je bila dobra i dovoljna kak sebi tak i nama f selu jedine mi nikak ni išle f glave kaj su ta bebironska deca tak živčana i svadljiva kak zločeste kuse jalža je za primer navek bila svoje glave a kak je bila napredna f smislu cic i rit za svoje lete lepih las i plačnih joka sosed štef i soseda roža su joj navek male popuštali tak da je bila fest razmajena a nisu bormeč ni druga deca bila ništ bolša same su norili drečali i huncuta delali stari popek je već bili gluhi kak top a i slabe je videl pak velke koristi od veronauka ni bilo miništranti su mu navek bili raskuštrani i naopak oblečeni jenput su čak umesto tamjana duhana vužgali berem sme se dobro napušili a bile mi je videti da su f duhani nekakove trave spomešali em su se celemu selu potle maše joke tak caklile a jeziki fuflali da to ni bilo normalne jalža ni bila miništrant bogek sačuvaj nekaj tak i na čas gruntati ale je f zboru cirkve popevala no to je bile za celoga romana našrajbati se se f živlenju menja pak je i stari popek f pemziju odišel vele da su ga nekam k bodulima na jadrana šiknuli f sele je došel onaj mladi popek kaj je na dan glasuvanja se vernike f lurda otpeljal pak sme fulali prvega kruga no i to je za jen drugi roman je taj mladi pop bil fest nadobudni i mam je med decom počel reda delati ni se mam vidlo al se bormeš čulo sem neki den pri dolfeku po špeceraja svrnul pak je tam bila i sosedova jalža nekaj joj je dolfek f škrnicla metnul f ruke tutnul i rekel izvoliju a ona je f pol glasa promuklo ali tak da sme si na blizu čuli rekla fala mi se vidi da neko novo vreme nahodi
muke jenog veterana - 21:49 Kraći su dani i sprovode su u to doba godine običavali završiti prije sumraka ..... A i tada slučajno, zgubili su se po bregima i fulali proštenje f Loboru. ...... Članki su deti na turopôlski for-um. PS Dok sem bil mlajši žěna me zvâla ... bigblog.tportal.hr/ptsp_ovac?... - Spremljeno u privremenu memoriju
muke jenog veterana ( stanarima Kupske ulice u Zagrebu koji iščeju pravicu od 23. rujna 2007.,uz ...... A i tada slučajno, zgubili su se po bregima i fulali proštenje f Loboru. ...... Članki su deti na turopôlski for-um. PS Dok sem bil mlajši žěna me zvâla ... bigblog.tportal.hr/ptsp_ovac - Spremljeno u privremenu memoriju - Slično
Kažu da je Lika zemlja vukova: opora, neprijazna, siva. Zimi sjeverni vjetar sa snijegom briše trag ljudi i životinja, raznosi u magli granicu brda i dolova; ljeti, pod užarenim nebom, pukotinom zijeva crvena zemlja, vri kamenjar zmijama, jetko miriše oštra i rijetka trava. A pjeva čobanka: »Oj, slobodo, alaj si krvava..".« Cesta je nekad značila život: prolazio je njom dalmatinski trgovac, i kriomčar katkad, gonič stoke iz Bihaća, žene u grad, ljudi sa sajma, sprovodi i svatovi, turisti, žandari i automobili; njom je Ličanin; mlad i plećat, odlazio u svijet; njom se, sijed i pognut vraćao bez nade. Danas je cesta izumrla. Pokušavali su njom proći tenkovi i kamioni osvajača, ali zagreznuše u protutenkovskim jamama, pred zidom od kamena i pred prsima ljudskim koja su još tvrđa i pouzdanija nego zid od kamena. Jednog od posljednjih dana mjeseca svibnja četrdeset četvrte godine posve neočekivano niz šumsku padinu spustili se Nijemci, Odrazilo se bljeskom sunce od naočala ispod kacige. Smrt je skočila: s ležaja podmuklo, na mačjim nogama. S njenim je dolaženjem buka rasla. Divlji glasovi ispremiješaše se s topotom čizama, željezom okovanih. Užurbano, nesabrano planuše prvi hici. Martin Klen, mitraljezac, baš je spokojno hrkao zavaljen poleđice u dubokom hladu i sanjao glup san: kao da je malen, posve malen dječarac pa čuva krave na stričevoj sjenokoši, a krave su šarene i velike i govore ljudskim jezikom; govore, a onda se počeli svađati. »Krave, pak se svadiju«, mislio je Martin, »to još nigdar nisem čul...« On se polako budio. Polako je i uživajući trenutak na toj nejasnoj, i zbog raspršenih crta toploj granici između jave i sna, protezao noge, pridigao se, počeo trljati oči. Bio je veseo momak, smiješna, tubasta nosa i rijetkih zuba ispod pahuljastih žutih brčića što su nalikovali na olinjali pasji repić. Došao je prije godinu dana iz Zagorja u Kordun — veli — zato, jer su bojevi u Kordunu ljući. Premda je već tako dugo boravio među ljudima, kojima je govor tvrd i isklesan, kao od kamena, on je ostao vjeran rođenoj riječi kojom govore seljaci iz Zaboka i Stubice. Drugovi mu se zbog toga rugahu. A on zauzvrat Ličane oponašao na takav način, da su svi rzali od smijeha. Pucnji su razgovijetno odjekivali, raznoseći jeku dolinom. Mitraljez, u blizini, kašljao je kao prgavi, zli starac koji se ljuti... Martin Klen nije morao dugo razmišljati. Dobro je on poznavao to kašljucanje, to praskanje i fijuk, te zvukove boja koji je počeo da se razgorijeva. I najedanput je izgledalo tako kao da je dunula silna vjetrina i povukla za sobom i Martina i njegov »brnac«: on je, ne ogledavajući se, u velikim skokovima jurio između kuća, preko vrtova i plotova, preko hrpa cigle i kamenja, preko stabla koje je oborila bura prema mjestu odakle je dolazila sve žešća, paljba. »Pričekaj samo, prst ti nebeski«, psovao je Martin zarinuvši nosom u hrbat izbrežine, »pričekaj, bando, sad ti ja bum ... « Ali pljusak čelika, koji se sasuo po njem, prekine mu riječ. Sada leži u dubokom hladu na mekanim borovim iglicama. Kroz nejasnu trepetljivu mrežicu iznenađeno gledaju put..« Onda se obraća bolničaru, starom, uvijek natmurenom, jednookom čovjeku, koji pospano gnječi duhan u svoju lulu. »Ćoro, dobil sem kaj me patri, a? I za hasen sem dobil.« On se pokuša pridići. »Nemrem, prst mu nebeski, ni vrcnuti.« »Druže«, cijedio mrko bolničar i sprema duhankesu za pojas, »nemoj se micati.« »Kam me je spetilo?« Na dnu glasa drhturio je pritajeni strah. »V nogu, a?« Ćoro šuti, zapalio lulu, pa odbija kratke dimove, a ono jedino njegovo oko izgleda kao da suzom suzi. U daljini se čuje kad koji pucanj. Sunce jasno sja iznad borovih grana i vidi se lijepo jedan pahuljasti oblak tjeran vjetrom, gdje plovi po nebu. Nekakav smiješni, sjajni, crni kukac naumio da se uspne uz deblo. I jedna ptica cvrkuće. Martinove sljepoočice posule su kapljice znoja. »Prst mu nebeski« počinje on govor opet, »kak je to zaprav bedasto! A baš sem senjal nekaj smešnoga... o kravami! I ni zišlo na dobro!« Nakon kratkog razmišljanja reče tihim i jasnim glasom: »Čoro, zemi olovku i papir i piši!« »Šta?« pita starac. »Pri domu imam mater ... staricu, znaš!... Bu preveč žalosna... a ja sam zamislil nekaj .. Zemi olovku!« Gledao je širom rastvorenim očima u modro nebo, u široko i modro nebo. Zatim mu je pogled odlutao zemljom preko sjenovitih proplanaka i oranica, zelenih od mladog ječma. Vjetar se zapleo u krošnji šume. Pijetao je negdje kuku-riknuo u selu i pas je zalajao. Crveni mravi pužu po tlu i vuku građu od borovih iglica za svoj dom. A izdaleka dopire snažna, pobjednička pjesma drugova koji se vračaju odagnavši neprijatelja. »To je, eto, život«, misli Martin, »a o životu se pravzaprav i dela...« Zaklopio je vjeđe. Ćoro položio papir na ranac za lijekove i piše pismo Martinovoj majci s vidljivim naporom, riječ po riječ, kako ih Martin kazuje: »Zdravo starice moja, i smrt fašizmu! Piše vam i pozdravlja vas partizan Martin Klen, sinek vaš i vaše dete. Javiti vam morem da se osečam kak treba, apetit, burno rekli, dobro nam služi, a krmkom švapskim i ustaškim prašimo tur poprav partizanski. Sečate se, mama draga, kaj ste govorili prede nek sem od doma odišel? Strina Jalža i kuma Jana cmizdrile su i ruke lomile i furt govorile: Bu pro-pal, bu propal, majka, Jezuš i Marija, bu propal, naj nikam nejde. Si oni bogci v šume kaj amen propali buju. A vi ste nato šeptom kak svetica rekli: Pet sem sinov imela, pet sinov, pet golubov plavih. Jožeka je zmrvil vuglen v Golu-bovcu, Grgi je v Amerike saki trag zginul, Tomaš je od griže i nevole sake druge vmrl, v Lepoglave je Ivek strunul, a peti — ov Martin, naj ide. Naj samo ide, pravicu vu za-pečku nigdar i niko zvojevati mogel ni. Šeptom ste rekli, mama draga, a meni je bilo tak kak da vaš šepet grmi i šo-bonji i zvoni prek Bednje, Sutle i Save, prek cele zemle Horvatske. I ni mi žal kaj sem odišel. Našel sem ozde dobre drugare, kak gar, crne Kordunaše, skup smo prohajali čez Liku i Baniju i Žumberak i Kordun, skup smo hodili, sve dobro i zlo delali, boje krvave vodili...« Njegov glas postajao sve slabiji, nerazgovjetniji. Ovoj na čelu probila tamna mrlja krvi, pa se širi sve više, postaje tamnija i crnja, a jedna teška kap skliznula preko jabučice, ostavljajući iza sebe ljepljivosjajni crveni trag. Ćoro podigao zabrinuto ono jedino svoje ukočeno oko, »Druže«, pita, »jesi li žedan?« »Ne«, veli. I nastavlja šaptati dalje ubrzanim, na kratke stanke isprekidanim dahom, koji odaje grčevitu volju za životom, za radošću, za srećom, za svim onim što je nemoguće više spasiti: »Rajše, mama draga da vam nekaj lepšeg pripovedam, kaj ne? Kad mi veselje v srcu dojde, ja si zapevam, prst mu nebeski, da sve gora ječi. A najrajše si popevam pesmicu zagorsku: Zvirek zvira z glibočice, joj kak črne imaš očice... Ta mi pesmica uvek nekak k srcu paše, prem naša Milica naspram toga ima svoje mišljenje, koje u pajdaš z mojim veseljem i radostju nejde. koristi i tako dalje, a prave pesmice su one kaj našu borbu i slobodu spominjaju. Ima Milica takaj prav, ali meni se čini da prav imam i ja. Ona je Srpkinja z mesta Veljuna, tri leta je već v naše vojske, pušku nosi i monduru solda-čku, a črne ima okice — ni trnule pri naše hiže nisu bol črne. Pak vam ja, mamica moja draga, zbogradi šega toga poručujem da sam tvrdo rešil i odlučit, da se skoro ženil bum. Kad rat skonča i pobeda naša dojde, mam se bum ženil i nebum zel Jagicu z Brezja neg jenu drugu, jenu skroz na skroz drugu ...« Udahnuo je pohlepno zrak, koji je na zagonetan način nestajao iz prostora oko njega, i nastavio brzo kao da želi pred nečim umaći: »I još vam javlam da kad Švabe buju bežali z naše zemle van, naj stari kum Imbra, sused Bartol, i klepavi Valent, i Vinko, i si drugi iz sela zemeju vile, bradve, hrge, i ko kaj more, i nek im nedaju da zideju živi i čitavi z naše zemle van. Preveč su zla pri nas napravili... preveč...« Hropac mu prekida glas: »A ja... sad moram iti, zoveju me, najte biti žalosni, stara... bum se vrnul ... vrnul... vaš sinek Martin na kamionu s pesmom... jednog poldana kad sunce najbolše sja...« Šutljivi, jednooki čovjek (Ćoro ga zovu, a on se ipak ne ljuti) spuštene glave stoji pokraj druga mitraljesca Martina Klena koji je prestao da živi. U ruci je Ćorinoj — komad papira, pismo majci. Putovat će pismo preko planina i šuma, preko voda i močvara, dalekim cestama i skrivenim stazama, od krvave Like do zelenog Zagorja. I stići će na svoj cilj. I čitat će ga s uzbuđenjem starica majka. I živjet će ona od nade da će je jednog dana stići njezin Martin na kamionu kao pobjednik, s crnokosom vjerenicom, s pjesmom na ustima. Zašto joj ubiti tu nadu? Ona će njen napaćeni i turobni život ožarivati blagom srećom do konca. Zašto joj je ubiti? Jer istina sama po sebi nije uvijek najbolje rješenje. Čak ni plemenita uvijek nije. I Ćoro odlučno pripiše na dnu papira grubim nespretnim pismenima: »Otišao po dužnosti u daleki kraj. Nemojte biti u brizi za svog sina Martina. «
Konec Zlatârovoga româna „Meta(k) poglavnik(u)“ jě na kajkavskomu (konec delo k(a)râsi, formalno i/ili sadržajno)
Kad su zakopali lijes, najstariji grobar zabode u zemlju točno po sredini polirano obilježje od orahovine zvano piramida, ateističku zamjenu za kršćanski križ, s vrhom nalik oštro zašiljenoj olovci: Đuro Milić *1917 - 1966. Sjetio se pokojnoga gos-pona policaja, koji je poslije nekoga sprovoda prije dvadeset godina počastio vinom njega i njegove dečke. Rekao je pomoćnicima, trojici mladih pilka, kad su nakon obavljena posla krenuli put kapele da odrade sljedeći pokop:
"Ne razmem, zakaj komunistima vmesto križa mečeju desku? Bog i bogme, če mi ona ne sliči na glogovac. Zagorka je napisala da su vu starome Griču stavlali glogovac coprnicama kak se ne bi zdigle z groba i vrnule se med žive!"
Svaki dan u Jutarnjem listu HRVATSKA, ŽIVOT U VRIJEME DIKTATURA (1939.-1966.) KRONIKA ZLOČINA I LJUBAVI Autor: Pero Zlatar
Objavljeno: 16.01.2010. ZLOČIN I LJUBAV U NDH Pero Zlatar: Našao sam se sa stotinama ljudi da bi napisao roman o Paveliću Doajen hrvatskog novinarstva najavljuje svoj roman čiji dijelovi od sutra izlaze u Jutarnjem listu http://www.jutarnji.hr/pero-zlatar--nasao-sam-se-sa-stotinama-ljudi-da-bi-napisao-roman-o-pavelicu/491549/ (http://www.jutarnji.hr/pero-zlatar--nasao-sam-se-sa-stotinama-ljudi-da-bi-napisao-roman-o-pavelicu/491549/)
DOMEK TUROPOLSKI POVODIČ ZA ONE S PITAJNI A NA TROAGU ZAVIČAJNOSTI I OSOBNOSTI Miesečni dobopis Broj 1. / Velika Gorica 27. srpnja 2010. leta / Doarek za strošek!
Citat:
str. 13Poezija na turopolskomu pisanomu govoru http://www.forumgorica.com/kultura-i-umjetnost/poezija/msg22252/#msg22252 (http://www.forumgorica.com/kultura-i-umjetnost/poezija/msg22252/#msg22252)
DOMEK Vezila na sě stranicě pojedinačno:: http://www.forumgorica.com/turopolje/domek-turopolski/msg22263/#msg22263 (http://www.forumgorica.com/turopolje/domek-turopolski/msg22263/#msg22263)
Ni daleko od zajčovoga gnjezda imel je medved svoje mlade pak je zajček gda goder hodil k luknji medvedovi pak je mlade špotal: vi grde ptičice dajte zapopevajte da čujem; pljuval na nje i zasmehaval je. Kad je stara došla dimo"mladi su se navek tužili da jeden mali zajček hodi pak je navek špota. Na to se stari medved resrdi i veli: čekajte samo ja ga budem vre vlovil pak vam ga budem v jamu hitil. Na to se stari medved skrije a zajec dojde pak prične špotati mlade. Stari medved to čuje pak skoči zajcu ali zajec hip! vu šumu a medved za njim zajec po grmju a medved za njim. Zajec skoči čez jednoga škrakastoga hrasta a medved štel je za njim skočiti pak je skočil med škrake i nije mogel van. Na to1 dojde človek i veli mu medved: oslobodi mene človek ja znam vu šumi za meda v jednom drevu samo si dopelaj lagva pak si nakladni kuliko ti drago; samo to ti velim da ne smeš doma nikomu povedati da on mali zajček je z mene jakoga medveda tulikoga bedaka napravil. Človek mu obeča da on ne bude nikomu toga povedal i prime sekiru pak podseče polovicu hrasta škraku jednu. Hrast se zruši a medved se oslobodi i ide taki š človekom pak mu pokaže drvo gdi je med. A človek dimo pak zapreže svoje voleke i dene lagva na kola pak ajd po med. I on nakladne meda pa ga odpela dimo več po fioči.
'Se za njim medved šuta i dojde do hiže pak stane pod oblok: čekaj ja budem tebe poslušal. Človek skladne meda. To deca vidiju pak veliju: japa gdi ste vi tuliko meda zeli? Ei deca našel sem vu šumi. Na to i žena pita svojega muža: čuješ japa pak 'de si se za tulik med pomogel? Muž veli: ej daj mi mir jeden veliki medved stari bedasti naganjal je zajčeka pak je opal med škrakasto drevo ja sem ga pak oslobodil pak mi je pokazal ov med gdi je bil vu drevu a pak sem ga ja dopelal; neg i prav mu budi staromu brglesu lenomu tromomu kaj se ide puščat vu beg za zajcom? To medved čuje pak misli: čekaj čekaj naplatil buš ti meni moj špot. Na to muž svojum ženum i decum ideju spat. Drugo jutro stane se muž i ide orat a njegovo polje je bilo blizu šume. Muž zapreže vole i nagrabi jeden žakelj pšenice pak ju hiti na kola i pluga takaj pak hajd hajs voleki pak dojdu do polja Muž se pripravi svojemu oranju ali eto ti medveda: hoj striček tak si tu? ti si rekel da ti mene ne budeš nikomu pripovedal da kaj se je z menum pripetilo a ti si doma povedal pred ženum i pred decum. Ali muž veli: prijatel nisem nikomu povedal. Medved veli: ja sem pod oblokom tvojim poslušal. Misli človek: ha kam puklo tam puklo več je vun zna 'se. Medved veli: ja bum tebe vezda zaklal.
To lisička dobro čuje pak z repom maše iz grmja i veli: človek pamet ti je v glavi a batina v ruki; ar je muž držal otku v ruki i premišljava kaj bu vezda. Lesica samo navek kriči: človek pamet ti je v glavi a batina v ruki. Na to se muž zmisli da bu dobro jednu probu probati; i zesiplje vun iž žaklja pšenicu pak veli medvedu: ja sem krščenik ja sem ni pripravljen k smrti niti spovedjum niti s pokorum anda ti medved idi v žakelj pak bum ja tebe za pokoru nosil ako si ikak žmehki; dva tri put bum te čez moje polje prenesel za pokoru onda čini z menum kaj očeš. Medved veli: ehe kakov ja veliki gospon bum da me človek bude na pleči' nosil. 1 zajde vu vreču a človek dobro vreču zveže pa zotkumvudri po glavi tak dugo dok je medveda vu vreči zatukel. Na to dojde lisica pak veli: človek kaj buš ti meni vezda dal da sem ja tebe naputila da te itak ni medved zaklal? Človek veli lisici; ja ti dam guske. Lisica veli: ni. Onda ji obeča race. Lisica veli: ni. Ja ti dam kokoši. Lesica veli: ni. Onda veli človek: kaj pak očeš? Lesica veli: budem ti odgrizla nosa. Človek misli: kak to bude da bum ja brez nosa? Od straha velikoga prdne jenkrat. Lesica posluša pak veli: oho kaj je. to? Pak človek i drugi put pak i trejti put prdne. Lesica veli: kaj je to? Človek veli: ej nikaj; včera sem pojel devet lovnih psov pak vezda ze 'sum silum očeju iti vun. To lesica čuje pak veli mužu: naj ti bude tebi tvoj nos i 'se kaj imaš samo naj cucke pustiti vun dok ja ne odbejžim. Lesica pusti se vu beg a človek ostal je živi.
Zvir :
Narodne pripovjedke Avtor(ji): Valjavec, Matija (prireditelj) Leto: 1858 Narodna in univerzitetna knjižnica ---------------------------------------------------------------------
Frazeologija križevačko-podravskih kajkavskih govora s rječnicima (Tvrdi uvez) Marešić, Jela Menac-Mihalić, Mira
Cijena: 180.00 kn
ISBN: 9789536637423 Izdavač: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje Godina izdanja: 2008 Broj stranica: 352 Format: 17*24 cm Područja: Ostale društvene znanosti , Rječnici
Knjiga "Frazeologija križevačko-podravskih kajkavskih govora" sadrži korpus od oko 3000 različitih frazema i 5500 primjera frazema iz 8 križevačko-podravskih kajkavskih govora (Bakovčice, Kloštar Podravski, Peteranec, Križevci, Podravske Sesvete, Virje, Veliki Raščani, Vrbovec).
U uvodnim se poglavljima donose karakteristike istraženih govora, a neke su od tipičnih karakteristika prikazane na zemljovidima. Posebno se govori o frazemima, razrađuju se njihova značenjska i strukturna obilježja tipična za cijelu grupu istraženih govora te se izdvajaju specifični lokalizmi karakteristični za istraženu grupu ili za samo jedan govor. Prikupljena je dijalekatna frazeološka građa leksikografski obrađena u poglavlju knjige Rječnik frazema. Na temelju različitih prikupljenih ostvaraja određivani su uopćeni frazemi iz kojih se mogu izvesti drugi, konkretni oblici potvrđeni na terenu.
Svaki leksikografski članak sadrži egzemplifikacije frazema u kontekstu te geografsku odrednicu, kraticu mjesnoga govora u kojem je pojedini frazem zabilježen. Takav pristup omogućuje uvid u prostornu proširenost frazema na istraženom području. Prezentirana će frazeološka istraživanja i leksikografska obradba frazema omogućiti usporedbe s frazeologijom različitih dijalekatnih područja, frazeologijom suvremenoga hrvatskoga standardnoga jezika te drugih slavenskih i neslavenskih jezika.
U Rječniku istoznačnih i bliskoznačnih frazema frazemi su uvrštavani u značenjska gnijezda pod natuknicom koja ih značenjski najbliže određuje. Sastavni dio knjige čine i dva dijalekatna rječnika u kojima su objašnjena značenja manje poznatih riječi potvrđenih u Rječniku frazema. http://www.vbz.hr/Frazeologija-kri (http://www.vbz.hr/Frazeologija-kri)ževačko-podravskih-kajkavskih-govora-s-rječnicima_b12534.aspx
Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci? (Meki uvez) Žanić, Ivo
Cijena: 109.00 kn ISBN: 9789533160610 Izdavač: Algoritam d.o.o. Godina izdanja: 2009 Broj stranica: 199 Format: 17*23 cm Područja: Lingvistika , Film, kazalište
Ova knjiga prva u Hrvatskoj obrađuje temu koja u svijetu poodavna zaokuplja javnost, sociolingvistiku i politiku: sinkronizaciju animiranih filmova na dijalekte i slengove umjesto isključivo na standardni jezik.
Kina je takve sinkronizacije zabranila, Iran ih potiče, Québec se uzbunio kada je jedan sivac progovorio pariškim slengom, Talijanima je dodijao napuljski i vraćaju se standardu, Španjolska jezičnu raznolikost izvornika svodi na minimum, a Irska dodaje dijalekte i gdje ih izvorno nema… Neki se razlika boje, drugi im se raduju, treći u njima vide izvor manipulacije. Na globalnoj se razini pojavio moćan akter jezične politike koji sili govornike da se suoče sa sociokulturnim i političkim okvirom svake komunikacije i s tuđom predodžbom svojega govora.
Otkad su i hrvatski distributeri uveli takvu praksu, novine i posebno internetski forumi puni su tvrdnji da se neki govori zapostavljaju, drugi nameću, treći planski dodjeljuju negativcima, a četvrti pozitivcima…
Pišući duhovito i provokativno, Ivo Žanić objašnjava kako to da američka vjeverica škotskog porijekla govori dubrovački, a dobroćudni zeleni div rabi i kaj i lipo, što gledatelj ima na umu kad ga živcira ubijanje vokativa, aeeeekanje i gutanje samoglasnika, kako Zagreb i Split vide sebe, jedan drugog i ostale, a kako ostali njih, zašto u sinkronizacijama nema Rijeke i Osijeka, slavonskih i istarskih govora, što su stvarne značajke nečijega govora, a što njegova percepcija, te jesu li djeca zaista zbunjena kad s ekrana čuju izraze iz drugih krajeva. I pitanje svih pitanja: Zašto jedan veseli magarac govori kao osel umjesto kao tovar i je li na djelu urota ili slučajnost?
Filmske sinkronizacije nisu autonoman jezični svijet, nego odraz odnosa u društvu, regionalnih stereotipova, raspodjele ekonomske, političke i simbolične moći, hijerarhije prestižnih i žigosanih varijeteta… One i u Hrvatskoj pokazuju koliko gledatelji poznaju druge, sebe i jezičnu stvarnost svoje zemlje. http://www.vbz.hr/Kako-bi-trebali-govoriti-hrvatski-magarci_b16773.aspx (http://www.vbz.hr/Kako-bi-trebali-govoriti-hrvatski-magarci_b16773.aspx)
Kajkavska književnost i leksikografija znale su uvijek, u svim povijesnim razdobljima, iskazati, odnosno svjedočiti sva lica, naličja i mračne sjene svojega vremena.
Stvarni likovi epohe, usudi njezinih graditelja, čelnih sudionika i običnih ljudi koji se imenuju kao purgari i kmeti, veliki potezi, kobne taštine, nesloga i fatalni porazi tvore čarobni krug njihovih stalnih tema. Tako opis vlastita vremena postaje vjerodostojna krhotina višestoljetne panorame. Osobna slika i pogled na svijet žive u hladnoj zjeni povijesti. U kajkavskim renesansnim tekstovima, u stegnutim, lapidarnim iskazima kronika ili preciznim leksikonskim natuknicama povijest (vrijeme) gotovo je uvijek nasilje, zločin i umorstvo.
Riječ je, dakako, o hrvatskom, kajkavskom Sjeverozapadu, o ostatku ostataka, o banskoj strateškoj bazi, rekao bi Miroslav Krleža, koja se uvijek zvala Hrvatska. Potkraj krvavog, poraznog, ratnog 16. stoljeća (sjetimo se na dugoj listi gubitaka samo Mohača i Sigeta) pobuna seljaka 1573. temeljito je uzdrmala već ratom ozbiljno erodiranu vladajuću strukturu.
Do konca sedamdesetih godina ovi će prostori morati preboljeti još osnivanje Vojne krajine (znači još jednu amputaciju teritorija) i zidanje karlovačke tvrđave. Tek kraj stoljeća, i velika sisačka pobjeda o stotoj obljetnici Krbave, donose određeno olakšanje. Pobjede, međutim, ni po čemu nisu jeftinije od poraza.
Gupčeva pobuna nije bila nevažna povijesna epizoda nego dramatični društveni potres, signal i dijagnoza prema kojima su se morali odrediti i suvremenici i kasnije generacije.
Starija kajkavska književnost može, srećom, dokumentirati stavove i jednih i drugih. Antun Vramec, kroničar i pisac, doktor filozofije i teologije, zagrebački kanonik, poslije varaždinski župnik, i Ivan Pergošić, prevoditelj i notar županijskog suda i općine varaždinske, Gupčevi su suvremenici, a Juraj Habdelić, književnik i leksikograf, doktor filozofije i profesor retorike i poetike, rektor isusovačkog kolegija i propovjednik u Crkvi sv. Marka u Zagrebu, pripada sljedećem stoljeću. Sva trojica odviše su bliski pobuni i njezinu krvavu epilogu, odviše obrazovani i vide događaje u širem kontekstu da bi Gupčev slučaj mogao proći bez njihova komentara. Istodobno, oni su dio strukture protiv koje je jahao seljački kralj. I njihove povlastice i tretman kmetova smatrani su tada neupitnim i nepromjenljivim segmentima društvenog ustroja.
Godinu nakon Stubice, 1574, Ivan Pergošić u Nedelišču tiska svoj kajkavski prijevod glasovite latinske zbirke zakona Tripartitum, mađarskoga plemićkog zakonodavca Istvana Verböczyja. Dodamo li da je taj zakonik popisao i potvrdio sve privilegije plemstva i da po njemu "kmetovi nisu subjekti prava", Pergošićevo stajalište i poruka postaju posve jasni. Vramčeva Kronika vezda znovič zpravljena (Ljubljana 1578) pripada najužem krugu obilježenom seljačkim buntom. Prostorno, Vramčeva bilješka o stubičkom ustanku sumjerljiva je ostalim domaćim i stranim jedinicama kronike. Njezinu emotivnu, afektivnu šifru valja tražiti u tročlanoj glagolskoj sintagmi "posekoše, obesiše, pomoriše", koja, opisujući ustanike, potkazuje zapravo pisca:
Kmeti na Slovéneh vstali i vzdignuli su se proti svoje Gospode i Plemenitim ljudem, kotere posekoše, obesiše, pomoriše i ostale na pokornost dopelaše.2
Koliko su emocije određivale Vramčeve tekstove u Kronici, najbolje se ogleda u dvije varijante njegova napisa o Zagrebu koji je označen godinom 1241. U ljubljanskom primjerku knjige tiskana je umjerena verzija, a ona puna prijekora ulijepljena je u neke Kronike namijenjene Zagrebu. Nije mogao zaboraviti Zagrepčanima kako su se odnosili prema njemu:
Bela Kral zidati i načiniti včini varoš Gerčku goricu v Zagrebe, i da onem purgarom velike pravice. Ali vezda je luctvo vu nem nesložno i okorna i terda vrata, malo imajuči gizdavi, vučenim i mudrim ludem neprijateli i protivnici jesu.3
Habdelićeva moralno-poučna proza Pervi otca našega Adama greh izlazi u Grazu točno sto i jednu godinu nakon stubičke tragedije. Želio je opisati glavne ljudske poroke (gizdost, skupost, nestalnost, lenost, srditost itd.). Tekst o pobuni ima naslov Nestalnost priprostoga ljudstva. Njegovi navodi temelje se na proučenoj literaturi mađarskoga povjesničara Istvánffyja i hrvatskoga Rattkaya. Iako su mu deskripcije iz druge ruke, uvjerljivije su i životnije od suvremenih, osobito precizni, gotovo brutalni opisi represalija nakon poraza seljačke vojske. Opisujući ljudske poroke Habdelić slika tadašnje društvo. Kontrapunktirajući slike ustanka i kažnjavanja s prepunim gospodskim stolovima i zaumnom raskoši života on pokazuje društveni mehanizam koji u krajnjoj konzekvenci uvijek završava pobunama i morem krvi:
Oni pak, ki su živi u ruke došli, velike su muke terpeli, natuliko, da je vse skoro dervje obešeneh nevoljneh ljudi puno, najmre poleg putov. Na jedne same divjače hruške, ka je polag puta bila dobro visoka i široka zrasla, šestnajest, ako ne več nesrečneh mužakov viselo je na igru vetrom i hranu karvanom. Nektere su podpunoma žive pustili, ali prez nosov i vuh, ke su im odrezati učinili na vekivečno svedočanstvo puntarije mužke i proti gospode podignenja oružja;4
Pisati feljtone o Hrvatskoj Ljeta Gospodnjeg 1991, o njezinu svakodnevlju, o hrvatskoj povijesnoj memoriji, o demokratiziranju njezina života i prijetnjama toj demokraciji, o majkama koje traže svoje sinove, o ratu protiv Hrvatske i Dubrovniku koji je njezino "ranjeno serce", o europskom sljepilu, neznanju i prepotenciji i hrvatskim europskim iluzijama, o vukovarskoj otvorenoj rani i ratnom Božiću, o Mitterrandovoj sarajevskoj ruži, o tome kako pod srpskim topovima "ne vmire tek mularija bosanska i hrvatska neg vmire Zahod! ", o hrvatskim političarima i Saboru, o varaždinskim baroknim večerima i kultu kuće u Hrvata kojima je "hiža kak domovina", o čudu proljeća i Bezjacima i testamentu na Ovčari ? pisati o Hrvatskoj gotovo svakodnevno više od tri godine, koje su istodobno najteži ratni dani, pisati za vrijeme uzbuna, u potpunoj, neljudskoj tišini, kad tvoje vlastito osamljeno napušteno srce stvara zaglušnu buku u grlu i ušima, učiniti Hrvatsku svojim stalnim sveprisutnim tokom svijesti, svojim smislom i sveznanjem, znači ljubav neizmjernu, neutješnu, dječju.
Kad je Maleković odlučio da feljtone o Hrvatskoj piše na svojem materinskom jeziku, na kajkavštini, "jednom zaboravljenom i umirućem jeziku",5 "koji se danas ranjen, izubijan i perforiran sa sviju strana, kreće još samo kao sjenka na čudnoj spiritističkoj seansi, više sentimentalni uzdah na grobovima nego živa riječ",6 on je prešutno pristao i na kajkavski gubitnički signum, ali i na sve njegove ponosne barjaktare pera, od Vramca, Pergošića i Habdelića preko Belostenca i Krleže do Zvonka Kovača i Ernesta Fišera, koji pokrivaju nekoliko stoljeća kajkavske književnosti. Zato je u gluhim ratnim noćima njegov radni stol bio okružen blistavim kajkavskim sjenama koje su ga poticale, koje su sugerirale rješenja i pazile na svaku njegovu rečenicu. Malekovićevom raskošnom kajkavskom frazom nikad nitko nije govorio, ona, kao jezik Kerempuhov, postoji samo između korica svoje knjige.
Na razini jezične tvorbe Maleković slijedi Krležinu misao o ekspresiji kao jedinoj normi izbora iz kinčene komore kajkavske književne, leksikografske i molitveničke baštine koje je načelo u potpunosti ostavreno u Baladama Petrice Kerempuha i obje prozne, kajkavske Lamentacije. Najbolji suvremeni kajkavski pjesnici, počevši od Ive Kalinskoga, svoje su pjesničke jezike gradili upravo na toj slobodi izbora iz magme kajkavskoga jezika. Krleža je pokazao da kajkavski jezični kadaver može i mora postati dragocjeni humus za novu kajkavsku književnost. Malekovićeve potrebe bile su, međutim, mnogo veće i kompleksnije od pjesničkih.
Svojevrsnoj ratnoj kronici hrvatskoga naroda u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća, napisanoj jezikom koji je "već više od stotinu godina mrtav",7 trebali su, da bi funkcionirala, brojni terminološki sustavi. Neki su od njih novost i na književnom standardu. Maleković je uspio premostiti stoljeća i upravo tim činom otvoriti dramu koju nije ni slutio. Pokušajmo to objasniti digresijom.
Gazophylacium, latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik Ivana Belostenca, napisan prije 1675, kad umire njegov pisac, a tiskan tek 1740, smatramo jednom od najčarobnijih hrvatskih knjiga. Dijelom zato jer su latinske natuknice eksplicirane kajkavskim riječima i vrlo često čakavskim i štokavskim sinonimima, što je, dakle, hrvatska strana trojezična. Mnogo više zbog izbora natuknica, zbog njihove postave koja omogućuje, koja nudi da se ovaj rječnik čita kao nevjerojatna, egzaktna, autentična hrvatska povijest s kraja 17. stoljeća. U tom smislu valja svakako pročitati natuknice Boj, harc vojuvanje, borenje, Konj, odnosno Zastava, bandera, barjak.
Vratimo se svojim prethodnim mislima. Proveli smo tjedne uz ovu knjigu, pročitali je više puta i shvatili da u njoj, globalno, postoje dvije velike drame. Hrvatska ratna drama s kojom ćemo živjeti do smrti. Ni jednu od njezinih etapa ne možemo i ne želimo zaboraviti. Jer, Bogomraki su probudili sve naše sablasti. Uz ovu se knjigu loše spava.
Druga je drama mnogo starija, ali je nama kajkavcima iznimno bolna. Čitajući ovu knjigu povjerovali smo, naime, u iluziju kajkavskoga književnog standarda, zaboravili smo "književnost kajkavsko-čakavskog kruga, koju su naši Iliri bacili kroz prozor kao truplo".8 Kako svakim novim čitanjem Gazofilacija ponovno otkrivamo dramu hrvatske kajkavske povijest, skrivenu, sadržanu u njegovu trojezičnom leksiku, tako će svakim susretom s kajkavskim čudom Bogomraka, s malekovichianom, biti obnovljena potresna drama kajkavštine.
1 Tekstovi u ovoj knjizi prvotno su tiskani pod naslovom Pisma s ladanja kao feljtoni u "Večernjem listu" od 8. ožujka 1991. do 5. studenog 1993, a potom u "Hrvatskom rukopisu "od br. 1 (16. studenoga 1993) do br. 7 (11. srpnja 1994). Autor ih je potpisivao pseudonimom Adam Grabowski.
2 Vladoje Dukat, Sladki naš kaj, Ogledi iz stare kajkavske književnosti, izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb 1944, str. 17
3 Vladoje Dukat, nav. djelo, str. 14.
4 Vladoje Dukat, nav. djelo, str. 76 i 77.
5 Predrag Matvejević, Razgovori s Krležom, šesto, prošireno izdanje, BIGZ, Beograd, 1987, str. 140.
6 Miroslav Krleža, Pismo Zoltánu Csuki. "Forum", br. 10-12, zima 1982, Zagreb, str. 974.
7 Miroslav Krleža, uvodna riječ na Znanstevnom savjetovanju o 130-godišnjic hrvatskog narodnog preporoda (29-31. III 1966), "Forum", br. 2-4, mart-april 1966, Zagreb, str. 283.
Proveli smo tjedne uz ovu knjigu, pročitali je više puta i shvatili da u njoj, globalno, postoje dvije velike drame. Hrvatska ratna drama s kojom ćemo živjeti do smrti. Ni jednu od njezinih etapa ne možemo i ne želimo zaboraviti. Bogomraki su probudili sve naše sablasti. Uz ovu knjigu loše se spava. Druga je drama mnogo starija, ali je nama kajkavcima iznimno bolna. Čitajući ovu knjigu povjerovali smo, naime, u iluziju kajkavskoga književnog standarda
Kajkavska književnost i leksikografija znale su uvijek, u svim povijesnim razdobljima, iskazati, svjedočiti sva lica, naličja i mračne sjene svojega vremena. Stvarni likovi epohe, usudi njezinih graditelja, čelnih sudionika i običnih ljudi koji se imenuju kao purgari i kmeti, veliki potezi, kobne taštine, nesloga i fatalni porazi tvore čarobni krug njihovih stalnih tema. Tako opis vlastita vremena postaje vjerodostojna krhotina višestoljetne panorame. Osobna slika i pogled na svijet žive u hladnoj zjeni povijesti. U kajkavskim renesansnim tekstovima, u stegnutim, lapidarnim iskazima kronika ili preciznim leksikonskim natuknicama povijest (vrijeme) gotovo je uvijek nasilje, zločin i umorstvo. Riječ je, dakako, o hrvatskom, kajkavskom Sjeverozapadu, o ostatku ostataka, o banskoj strateškoj bazi, rekao bi Miroslav Krleža, koja se uvijek zvala Hrvatska. Potkraj krvavog, poraznog, ratnog 16. stoljeća (sjetimo se na dugoj listi gubitaka samo Mohača i Sigeta) pobuna seljaka 1573. temeljito je uzdrmala već ratom ozbiljno erodiranu vladajuću strukturu. Do konca sedamdesetih godina ovi će prostori morati preboljeti još osnivanje Vojne krajine (znači još jednu amputaciju teritorija) i zidanje karlovačke tvrđave. Tek kraj stoljeća, i velika sisačka pobjeda o stotoj obljetnici Krbave, donose određeno olakšanje. Pobjede, međutim, ni po čemu nisu jeftinije od poraza.
Posekoše, obesiše, pomoriše
Gupčeva pobuna nije bila nevažna povijesna epizoda nego dramatični društveni potres, signal i dijagnoza prema kojima su se morali odrediti i suvremenici i kasnije generacije. Starija kajkavska književnost može, srećom, dokumentirati stavove i jednih i drugih. Antun Vramec, kroničar i pisac, doktor filozofije i teologije, zagrebački kanonik, poslije varaždinski župnik, i Ivan Pergošić, prevoditelj i notar županijskog suda i općine varaždinske, Gupčevi su suvremenici, a Juraj Habdelić, književnik i leksikograf, doktor filozofije i profesor retorike i poetike, rektor isusovačkog kolegija i propovjednik u Crkvi sv. Marka u Zagrebu, pripada sljedećem stoljeću. Sva trojica odviše su bliski pobuni i njezinu krvavu epilogu, odviše obrazovani i vide događaje u širem kontekstu da bi Gupčev slučaj mogao proći bez njihova komentara. Istodobno, oni su dio strukture protiv koje je jahao seljački kralj. I njihove povlastice i tretman kmetova smatrani su tada neupitnim i nepromjenljivim segmentima društvenog ustroja.
Godinu nakon Stubice, 1574, Ivan Pergošić u Nedelišču tiska svoj kajkavski prijevod glasovite latinske zbirke zakona Tripartitum, mađarskoga plemićkog zakonodavca Istvana Verböczyja. Dodamo li da je taj zakonik popisao i potvrdio sve privilegije plemstva i da po njemu "kmetovi nisu subjekti prava", Pergošićevo stajalište i poruka postaju posve jasni. Vramčeva Kronika vezda znovič zpravljena (Ljubljana 1578) pripada najužem krugu obilježenom seljačkim buntom. Prostorno, Vramčeva bilješka o stubičkom ustanku sumjerljiva je ostalim domaćim i stranim jedinicama kronike. Njezinu emotivnu, afektivnu šifru valja tražiti u tročlanoj glagolskoj sintagmi "posekoše, obesiše, pomoriše", koja, opisujući ustanike, potkazuje zapravo pisca:
"- Kmeti na Slovéneh vstali i vzdignuli su se proti svoje Gospode i Plemenitim ljudem, kotere posekoše, obesiše, pomoriše i ostale na pokornost dopelaše. " (Vladoje Dukat) Koliko su emocije određivale Vramčeve tekstove u Kronici, najbolje se ogleda u dvije varijante njegova napisa o Zagrebu koji je označen godinom 1241. U ljubljanskom primjerku knjige tiskana je umjerena verzija, a ona puna prijekora ulijepljena je u neke Kronike namijenjene Zagrebu. Nije mogao zaboraviti Zagrepčanima kako su se odnosili prema njemu:
"Bela Kral zidati i načiniti včini varoš Gerčku goricu v Zagrebe, i da onem purgarom velike pravice. Ali vezda je luctvo vu nem nesložno i okorna i terda vrata, malo imajuči gizdavi, vučenim i mudrim ludem neprijateli i protivnici jesu." (Vladoje Dukat)
Srce stvara zaglušnu buku
Habdelićeva moralno-poučna proza Pervi otca našega Adama greh izlazi u Grazu točno sto i jednu godinu nakon stubičke tragedije. Želio je opisati glavne ljudske poroke (gizdost, skupost, nestalnost, lenost, srditost itd.). Tekst o pobuni ima naslov Nestalnost priprostoga ljudstva. Njegovi navodi temelje se na proučenoj literaturi mađarskoga povjesničara Istvánffyja i hrvatskoga Rattkaya. Iako su mu deskripcije iz druge ruke, uvjerljivije su i životnije od suvremenih, osobito precizni, gotovo brutalni opisi represalija nakon poraza seljačke vojske. Opisujući ljudske poroke Habdelić slika tadašnje društvo. Kontrapunktirajući slike ustanka i kažnjavanja s prepunim gospodskim stolovima i zaumnom raskoši života on pokazuje društveni mehanizam koji u krajnjoj konzekvenci uvijek završava pobunama i morem krvi:
"Oni pak, ki su živi u ruke došli, velike su muke terpeli, natuliko, da je vse skoro dervje obešeneh nevoljneh ljudi puno, najmre poleg putov. Na jedne same divjače hruške, ka je polag puta bila dobro visoka i široka zrasla, šestnajest, ako ne več nesrečneh mužakov viselo je na igru vetrom i hranu karvanom. Nektere su podpunoma žive pustili, ali prez nosov i vuh, ke su im odrezati učinili na vekivečno svedočanstvo puntarije mužke i proti gospode podignenja oružja;" (Vladoje Dukat)
Pisati feljtone o Hrvatskoj Ljeta Gospodnjeg 1991, o njezinu svakodnevlju, o hrvatskoj povijesnoj memoriji, o demokratiziranju njezina života i prijetnjama toj demokraciji, o majkama koje traže svoje sinove, o ratu protiv Hrvatske i Dubrovniku koji je njezino "ranjeno serce", o europskom sljepilu, neznanju i prepotenciji i hrvatskim europskim iluzijama, o vukovarskoj otvorenoj rani i ratnom Božiću, o Mitterrandovoj sarajevskoj ruži, o tome kako pod srpskim topovima "ne vmire tek mularija bosanska i hrvatska neg vmire Zahod!", o hrvatskim političarima i Saboru, o varaždinskim baroknim večerima i kultu kuće u Hrvata kojima je "hiža kak domovina", o čudu proljeća i Bezjacima i testamentu na Ovčari - pisati o Hrvatskoj gotovo svakodnevno više od tri godine, koje su istodobno najteži ratni dani, pisati za vrijeme uzbuna, u potpunoj, neljudskoj tišini, kad tvoje vlastito osamljeno napušteno srce stvara zaglušnu buku u grlu i ušima, učiniti Hrvatsku svojim stalnim sveprisutnim tokom svijesti, svojim smislom i sveznanjem, znači ljubav neizmjernu, neutješnu, dječju.
Kad je Maleković odlučio da feljtone o Hrvatskoj piše na svojem materinskom jeziku, na kajkavštini, "jednom zaboravljenom i umirućem jeziku" (Miroslav Krleža), "koji se danas ranjen, izubijan i perforiran sa sviju strana, kreće još samo kao sjenka na čudnoj spiritističkoj seansi, više sentimentalni uzdah na grobovima nego živa riječ" (Miroslav Krleža), on je prešutno pristao i na kajkavski gubitnički signum, ali i na sve njegove ponosne barjaktare pera, od Vramca, Pergošića i Habdelića preko Belostenca i Krleže do Zvonka Kovača i Ernesta Fišera, koji pokrivaju nekoliko stoljeća kajkavske književnosti. Zato je u gluhim ratnim noćima njegov radni stol bio okružen blistavim kajkavskim sjenama koje su ga poticale, koje su sugerirale rješenja i pazile na svaku njegovu rečenicu. Malekovićevom raskošnom kajkavskom frazom nikad nitko nije govorio, ona, kao jezik Kerempuhov, postoji samo između korica svoje knjige. Na razini jezične tvorbe Maleković slijedi Krležinu misao o ekspresiji kao jedinoj normi izbora iz kinčene komore kajkavske književne, leksikografske i molitveničke baštine koje je načelo u potpunosti ostvareno u Baladama Petrice Kerempuha i obje prozne, kajkavske Lamentacije. Najbolji suvremeni kajkavski pjesnici, počevši od Ive Kalinskoga, svoje su pjesničke jezike gradili upravo na toj slobodi izbora iz magme kajkavskoga jezika. Krleža je pokazao da kajkavski jezični kadaver može i mora postati dragocjeni humus za novu kajkavsku književnost. Malekovićeve potrebe bile su, međutim, mnogo veće i kompleksnije od pjesničkih.
Drama kajkavštine
Svojevrsnoj ratnoj kronici hrvatskoga naroda u posljednjem desetljeću dvadesetog stoljeća, napisanoj jezikom koji je "već više od stotinu godina mrtav" (Miroslav Krleža), trebali su, da bi funkcionirala, brojni terminološki sustavi. Neki su od njih novost i na književnom standardu. Maleković je uspio premostiti stoljeća i upravo tim činom otvoriti dramu koju nije ni slutio. Pokušajmo to objasniti digresijom. Gazophylacium, latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik Ivana Belostenca, napisan prije 1675, kad umire njegov pisac, a tiskan tek 1740, smatramo jednom od najčarobnijih hrvatskih knjiga. Dijelom zato jer su latinske natuknice eksplicirane kajkavskim riječima i vrlo često čakavskim i štokavskim sinonimima, što je, dakle, hrvatska strana trojezična. Mnogo više zbog izbora natuknica, zbog njihove postave koja omogućuje, koja nudi da se ovaj rječnik čita kao nevjerojatna, egzaktna, autentična hrvatska povijest s kraja 17. stoljeća. U tom smislu valja svakako pročitati natuknice Boj, harc vojuvanje, borenje, Konj, odnosno Zastava, bandera, barjak.
Vratimo se svojim prethodnim mislima. Proveli smo tjedne uz ovu knjigu, pročitali je više puta i shvatili da u njoj, globalno, postoje dvije velike drame. Hrvatska ratna drama s kojom ćemo živjeti do smrti. Ni jednu od njezinih etapa ne možemo i ne želimo zaboraviti. Bogomraki su probudili sve naše sablasti. Uz ovu knjigu loše se spava.
Druga je drama mnogo starija, ali je nama kajkavcima iznimno bolna. Čitajući ovu knjigu povjerovali smo, naime, u iluziju kajkavskoga književnog standarda, zaboravili smo "književnost kajkavsko-čakavskog kruga, koju su naši Iliri bacili kroz prozor kao truplo" (Miroslav Krleža). Kako svakim novim čitanjem Gazofilacija ponovno otkrivamo dramu hrvatske kajkavske povijesti, skrivenu, sadržanu u njegovu trojezičnom leksiku, tako će svakim susretom s kajkavskim čudom Bogomraka, s malekovichianom, biti obnovljena potresna drama kajkavštine. http://www.exlibris.hr/malekovic_bogomraki2.htm (http://www.exlibris.hr/malekovic_bogomraki2.htm)
Stric-vujc, stric-vujc. Idu babe sa zornice, veter ščiple nos i lice, muž bu dobil zanoftice, zakaj nema rukavice?
Sanjinec lešči, iskri se i blišče. Zajec mamu išče, sneg škriple i blešči.
Stric-vujc, stric-vujc. Zaružil je tujc na čarna vrata hižna, starinska alamižna: vu ime Baltazara, vu ime čarnega cara, egiptovskeg Gašpara, udelite krajcara!
Badnjak za pečjum, Vuzem na drvocepu. Kuhamo sarmu, klobase i kiselu repu. Stric-vujc, šic-mic, kraj pisane pečenke i devenic.
Ali biti gol, kak goli bažolek, pod jaslicam, kadi su oslek i volek jedina peč, kak marhenjska sapa, i biti bos kak bosa capa, a nemat niš neg bogečkog ščapa, gledat na nebu mlaji serp, kak gnjili canjek zamotanjek od osmujenih cunj i kerp, i biti kakti samec pes bez domovine, bez penez, a na te laje saki pes, pandur za petom, Herodes, biti fačuk i smujin sin, tega je preklel sam Gospodin! Temu je sam Belzebub i stri i vujc, stric-vujc.
Kaj je tako tužno vsigde? Žalost mir mi muti. Je l' na svetu koga igde da bi štel me čuti?...
Mraki su zaprli tvoje, mame, drage oči. Bežal sem pun tuge svoje grobu tvojem v noći.
Zval sem tebe, da l' bi mi se glas tvoj z groba javil. Rekel sem: - Da l' sećaš li se - Tatek me ostavil...
- Sam sem, sam na ovem svetu, vse mi je moj pinklec. Zmolil bum se za vas, dragi, gda zvon bu širil cinklec...
A ja bum ostal zmučen vuz cestu, tam pri Križu. Dragi Božek, daj me zemi v tvoju drobnu hižu...
Zora, 1931.
Zvir: Ivan Goran Kovačić: Pjesme / Lirika http://ponude.biz/knjige/i/Ivan%20Goran%20Kovacic%20-%20Pjesme.pdf. (http://ponude.biz/knjige/i/Ivan%20Goran%20Kovacic%20-%20Pjesme.pdf.)
Po vetru glas o turopolskem ognu. Turopolje pali kusin sin Mehmed Zoglu, s tri horvacke glave na barjaku voglu.
Zvon zveni po turmezejskim cirkvam, simtamaju na jogenj, kampanaju na stran. Mraclin gori, Lukavec, Komešov glavni stan, Kerestinec pod Odrom, Botinec je zežgan.
Brenči Sveta Klara, cingilinga celi dan, Pleso, Buzin, Čehi v megli nastrankuju. Ti glasi javču, kak pošta putuju na Kaptol, gdi kak jazbec harče v lukni pospani biškup ban.
Zvon žvenka kak brunda, bobnja kak tempan, cincinka loterščak, kak febra gnojneh ran. Turmezejsko se dimi, žge ga Hasan-Kan, kak more se muž zvleči z tega sega van?
Kaj muž pravzaprav, ak prav se zeme, ima od sega tega banskega šerega? Baba mu se vleče od francuskeg betega, zadnju mu češnjofku Španjol je fkral z dima. Mužu spasa neje, nebu ga i ne ga...
Blisičeju meči, zelenki goreči, kak šlivovka plavi gda se peče v peči. Žvepleni turski meči pri ognjenoj sveči, od karvi turopolske čarni i rdeči.
Muhurli-gadare zbulane v Stambulu, kurdistanjke sable kaj preseku đulu kakti tikvu trulu. Nagiftana giftom, kača v sakoj kirmanjkinji spi. Šamlijanjke, ađemkinje, misirlije, kolankinje, a pod njimi kak megla se dimi konjskih repov tri jezer i tri.
Ročaj mečov balčak zvani z đemantima nacifrani, šeregbontov nebrojani, denes je tak kak i lani: pišu nam se čarni dani, Turopolci, Petrinjani!
Sablje britke, ostre, tanke, šerežanke i taljanke, kosijeri, buzdogani, si su martvi naši bani, kapetani, kapelani.
Ak pak Turčin nazaj prejde, došli buju nacifrani valonski jopci, kopilani, trumbentaši, lutorani. Na bandjeri bande banske, Leowenclau von Bonaventura, ki je imel vre pod Siskom pune hlače, punog tura. Kaj je lani pri Kaniže na loncu sedel od muslomanjske griže. Loncknehtov banda, soldateska stranjska, kaj im je skarb banska kak snežnica lanjska.
General bu došel grički grof Aldo Aldobrandini, kteri se naše snaše, cure, žene slini. Pak Obrist Regemente, Salvador San Clemente, kaj pelaju za njimi muškata tristri brente.
Gigerl z ogerličum kune valpovečke, ki devicam našim poštucal je se kečke; na galgam zibluč turopolske dečke, s harcom komandjera iz kočije, sedečke.
Pak kervavi svat Mosje Bouquoi, tat, ilerski ftergnivrat, ki drugo nezna nigdar komandjerat neg regiment pusjerat: à la Cravate!
bilo je sparno i vruče celu večer motali sme se po našemu sitiju bili sme v pet, šest luknji vse jedino starkenjci il bebači nigde normalne ljudske face bilo je il doma v popizditis il po cugu pa v park kupili dve litre pive i dva deci vinjaka več ne bilo love cigse sme po sreči imeli v parku je vre bilo nekaj bend jedni več nacugani od drugeh to ne družba za mlade đentlmene mi si našli klupicu vuz brezicu prvo zmiksali naše cuge i vužgi tekučicu mi polehko tankirame kap po kap onak kak veli moderna agronomija kap vu škembu, puh vu Mesec gli je romantično bilo jedna vura čisti paradajz negde potlam polnoči zmenjkale nam dima Bog nam dal ne bu, susedi su nas išče predi žicali benzinska je blizu kot Hollywood al zato ide dečko mlad mi ga stopirame i najkulturnejše prosime jenu pljugu on ko sveti Francek veli da ne puši to nas raspizdilo nesme mi glupci zato kaj pušime mi oko njega, on porine Kuku da pobegne ja njemu svoju nožnu kljuku pod nogice i on opadne vezda sme mi na konju, a on pod njeh tri naše noge mam zaigrale nogomet z njim on se plače, nudi nekaj kunic, mobitel jebeš mobitel gda pičke ne ga da ne bu da sme huligani ja predložim ekološki kompromis dečko bu z jezikom očistil asfalt zmed nas mi se razmeknuli, tip starta liže on asfalt, liže mi mu govorime da je šče malo do kličke klitorisa njemu zmenjkalo pljuve pa mu mi servirame par svojeh hračkov on liže, liže, liže meni se zdiže, zdiže, zdiže da se ne porigam, šupiram lizača v rit on beži, mi se smejeme smejeme se dok cigcagame kakova divotna večer velime vsi
Vundato v zkupniku 30. recitala suvremenoga kajkavskog pesništva "Dragutin Domjanič" - Sv. Ivan Zelina 2011.
Spod starog se listja fijolica zdigla Pa s klimavu glavu semu se čudi Nutri pod malim grmom spavečim Črleni peharček* klobučec svoj nudi
Rad sunčeve zrake kaj ga žegeče Žuti maslaček za čas bu potiral I svilna se trava po zemlji prostrla Prebrana je kak da bi ko ju sortiral
Svržicu malu ftiček je kljuknul Hišku popravlja kam pucu bu vodil Čisto malečka vraca za nutri je pustil Kaj fačuk mu lucki ne bi se rodil
Na drevu pak jastrep nekak se stisnul Je morti mu zima,il nekaj pikira A pri potoku pod dračom pokrita Se krastava žaba seg glasa razdira
Kaplja preteška v mlaku zaruži Kaj veter ju stepe čim stiha zahludi* Još z jutra bi ranog sakom štel reči Je vuletje došlo, se naj se zbudi
zahludi* - zapuhne črleni peharček * - ona mala crvena gljiva što u rano proljeće raste po šikarama i dvorištima (mislim da je jestiva),sigurno ste ju vidli
Napisal: Riba (Bednja) http://www.vinogradarstvo.com/forum/index.php?PHPSESSID=1f730ad94f77cdd6cf894db6d6cb9d69&topic=809.msg18570#msg18570 (http://www.vinogradarstvo.com/forum/index.php?PHPSESSID=1f730ad94f77cdd6cf894db6d6cb9d69&topic=809.msg18570#msg18570)
Gda vuletje dojde, a mraz jos prešel ni svaki od nas po trsju gledi. I muka nas lovi, kajti započet bi šteli a trsek nam dragi još navek spi.
No sunčece svojom zrakom blešči i zimu nam tira, daj vugni se ti. Ljudi betežni, najemput zdravi su si a veseli žamor kak pesma zvoni.
Ružiju motike, krampi, se iskra leti motorke brenčiju i stupi buju novi. Za čas trsje kaj puca zgledi čisto i speglano, kaj za k meši iti.
I grozdek već se kaže, sretni smo si sad smo v nevoli, a kak to spasiti? Znoj nam se cedi, špricamo si neko par put, a neko bogme četiri put po tri.
Al se se pozabi, muka i problemi kad iz zlatnog grozda slatki mošt curi. I pesma se cuje ,da Bog te veseli uz rujno nam vino ŽIVJELI SI!
Napisal: Riba (Bednja) http://www.vinogradarstvo.com/forum/index.php?PHPSESSID=7befebac101dc498e9b3de7dcd43bd96&topic=809.msg9096#msg9096 (http://www.vinogradarstvo.com/forum/index.php?PHPSESSID=7befebac101dc498e9b3de7dcd43bd96&topic=809.msg9096#msg9096)
Jezuš na križu grešni dole gmižu pekleni jeziki se poližu hudi jemle hižu
Jezuš na križu kaštige ih ne stižu
Jezuš na križu si si riti ližu sisiritiližusisiritiližusisiritiližu igledijujezušanakrižupaksiritiližupaksiritiližu paksiritiližuimeeejurižuimeeejurižuoženilibi jezušazvragomnakrižu
REQUIEM II
Agnus dei, dies irae.
Hiža po hiža Križ do križa
Hiža po hiža Križu je se bliža
Polem orem , Polem Križ do križa
Se kaj gmiže Otide jenput od hiže
Se se zide Jenput pod križem
Gledim zemlu I se kaj vidim Križ do križa
Prazni se polahke Horvacka hiža
REQUIEM III
Cicero pro doma sua! iliti po engleški Smoke on the water
Dim na vodi vrag se rodi
Dim na vodi vrag vraga rodi
Hudemu to godi tisoč antikristov rodi zemlom suhom človek hodi muški kripl se sporodi čara krug zlomi plug jemle vatro riga žuč diše brez pluč pekla nese kluč oko hiže hodi dim na vodi
Tomislav Ribič rođen je 20. svibna leta1959. v Varaždinu. Diplomirani je ekonomist. Zaposlen je v Varaždinske banke d.d. Varaždin. Dobitnik je dvanajest kniževne nagrad. Vuvrščen je v antologije i antologijske prikaze kajkavske kniževnosti.
Pesme, pripovesti i drame objavil je v novina i v časopisem ( Kaj, Plima, Vesnik, Večerni list, Hrvatski sever, Hrvatsko zagorje, Sfera, Konture, Gamad, Tragovi, Marulić ..). Selektor je pesničkoga recitala "Srebrna cesta 2001." v Varaždinu.
Do sada je vundal dve zbirke pesmi "Aztlan" (Val 042, 1997.) i "Zapisci anđela" (VKD 1999.). Drama " Prizemlje" preobrnuta mu je na nemački jezek. Kniga "Američki sen" tiskana je vuz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
ad Requiem I ) Pesma je zvedena na XIX. recitalu suvremenoga kajkavskoga pesništva "Dragutin Domjanič" v Svetomu Ivanu Zeline leta 2000. i vundata je v zbirke "Zeleni bregi Zeline" ; Nagrada za najceloviteši pesnički opus na Recitalu.
ad Requiem II ) Pesma je zvedena na XIV. recitalu suvremenoga kajkavskoga pesništva "Dragutin Domjanič" v Svetomu Ivanu Zeline leta 1995. i vundata je v zbirke "Zeleni bregi Zeline" ; Nagrada časopisa "Kaj" za najbolšu lirsku minijaturu. Vuvrščena je v Antologiju moderne kajkavske lirike 20. stoletja "Rieči sa zviranjka" dr. Jože Skoka, te v knigu "Zercalo horvatsko - Hrvatski kajkavski pjesmotvor devedestih" Ivana Kutnjaka. Pesmu je vuglazbil Stjepan Mikac.
ad Requiem III) Pesma je inspirerana pesmum "Smoke on the water" grupe Deep Purple.
Baš sem ve si za stol sela Kak bom vezda žmahno jela Kad na vrati: cin, can, cin, ca Skočim fletno, Ciganica. Što te, jarec, ve donesel! Mira nemam ni k obedu. Nemam nikaj - idi prosit tam k sosedu.
Daj mi kuma, počne ona, Malo soli, il vegete dve tri žlice Daj tu bluzu na rožice Koju kunu daj mi, prosim, vidiš dete gladno nosim Ja se smrknem, pa jo gledam nemrem da joj nikaj ne dam. Evo kruva ti za dete, evo malo ti vegete daj se primi negde posla pa jaka si za dva osla.
Kaj joj se to reči vredi gle več v ladu tam si sedi. Pivu pije pa se smeje dete se na soncu greje. Kaj je ve za prav pravica? Sejeno je daš il ne daš ostala bo ciganica. Morti drugač živet ne zna morti nemre, ili neče. Morti to je život pravi, morti tu je više sreče.
Zvir: Katica Rajič Sunčani brežuljci – Sounčece ne brefčece
Vlastita naklada
Priprema, tisak i uvez Nakladnička kuća “Tonimir “ Varaždinske Toplice
Koprivnica 2008. (Kro-pivnica)
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Održana promocija dve zbirki pesmi Katice Rajič – Popijač, 17.10. 2008. http://www.kud.podravka.com/literati/KRPopijac_promocija.htm (http://www.kud.podravka.com/literati/KRPopijac_promocija.htm)
Kad je nekomu mati vugerska Slovakijna, a otec pemski Nemec (Schönoa), kak je to slučaj z Augustom Šenoum, nikakvo čudo da napiše pesmu o pive.
August Šenoa
Čudnovita dveh kaputov zmešarija (Pivo u stihu i prozi)
I.
Vredno je zapisat vu sveg sveta table Kak su harcuvale viteške te sable, Kako mudroznanec s pametjum se bori, Tuča žito tuče, kuga marvu mori. Kak si ludstvo liste sve po drotu piše, Ili vu balonu človek v nebu niše; Bez ladštoka puška kak se sad nabija, Kako bez kobile leti sad kočija. Al' vrednejše vam je et miraculosum Ono pripečenje triste et jocosum Kaj na staro leto čudno se pripeti, Vu horvatski verzuš kaj sad hoču deti. Bledi mesec hodi, hodi, simo gde si? Mesec koj z mračnjaki bratimstvo pil jesi, Cigan, lump ti stari, patrio qui more Vekovečni lampuš držiš v nebu gore: Hodi k meni sada, daj mi, daj pomoči, Poveč, kak je bilo v zajdni leta noči.
II.
Tam gde od starine Medveščak miriši, Gde se štakor šeče, žito kradu miši, Tam gde zahman išče krščana ti duša Svetoga kapelu od Alojzijuša, Na Krvavom mostu v noči črni gluhi, Zestali se jesu dva moguči duhi. Gospon Vinko Lozič zove vam se prvi, Pemko Hmelič drugi od ječmenske krvi. Od horvatske zemle prvi je patronuš, V nemškom pak orsagu drugi ima tronuš. "Bes te je donesel, nesrečna ti štanga, Izdrl se je Lozič, kaj češ ti bitanga? Niti voda nesi, nesi niti vino, Lepo si nas scifral i navadil fino. Ti si nam donesel, verek et me hercle, Štinkadores, štempl, krinoline, verkle, Naj in Medveščako turbido piscari! "Prosim te kaj frfraš, Lozič šljivar stari, Nije vredno slušat tvoje fabulije, Opanek ti stari kogmeš škorna nije, Naj mi se tak špinčit, gleč ti moju sortu, Dragec, ti si gmajner, a ja imam portu. Mene gospon pije tam kod Rosenkranca, Tebe mužek z Remet, kad pri bajsu tanca. "Per amorem dei, ti vkanljivi tepec, Kaj mi larmu delaš kakti plehoklepec. Prije neg se Adam, stari ded naš rodil, Več je človek pijan po tom svetu hodil; A ta megla bormeš ni od pive bila, To je vino bilo, bila moja sila, Nisu li svi suci, velikaši, špani Od mojega soka bili prav pijani? Horvatske su ovo stare več pravice: Vino piti čisto, dragi moj amice. Ergo ti se nosi z mojega mejaša, Kuružnjak ni torta, žganec ni ti kaša! "Cendraj, na to Hmelič, semper et ubique, Gde se sadi bažul, tam ne rastu tikve. Ali naj ti bude, vadlajmo se sada, Gospon zmed nas budi onaj, ki oblada Prvoga človeka na ovom križanju, Ter zevsema zmota u pijanom stanju. "Gilta! viknul Lozič, moji znam Horvati Nesu pivopivci, svoga zdravlja tati. Tak su dokončali, pacta si conventa, Kaj človeka predi vu pijanstvo vtenta.
III.
Metem toga časa, tempore nocturno, Veter vam je puhal bilo vreme burno, Dva gosponi dojdu - hm! pr moji duši, Po trbuhu sudim nisu jektikuši. Duge su kapute imali na plečih, Jeden bil je menši, drugi bil je veči, Jeden bil je mlajši, drugi bih je starši Al' jednaki bili, fletni su tovarši. "Kam amice sada? starši si je zdehnul, Vu listajnke Hmelič pri tom ga je pehnul. "Kam amice? mlajši nos si je opipnul, Kajti v nos ga kruto Vinko Lozič včipnul. "Pijmo pivo, starši, mene jede buha, "Pijmo vino, mlajši, mene ščiplje muha. Mlajši misli, misli, ne zna, kam bi, stoji, Stareši pak mahom svoje gumbe broji. Bi li, ne bi l'? Bi li! Pivo mora biti Vu pivaru brate hočemo tam iti. Buče, dragi brate, nisu kaj su dinje, Borovicu pusti, lepše je hoblinje. Lozič vzdehnul: Quo? Vae ruis quo sceleste! Norci bute, norci bili ste i jeste! Hmelič kukuriknul: nakon konec konca, Nosili me bute pišivoga lonca! A gosponi taki v pivaru se vpute I na čavel deli svoje su kapute. Sedeč lepo pri tih tabulis rotundis, Clamaverunt ambo uprav de profundis. "Mamica naj holbu friškog piva daju, Ali ne kaprola, al bez porte, znaju. Gdo bi v glavi imel knigu Šiloboda, Gdo bi ti znal kolko kaplic ima voda, Koliko na sebi perja ima ptica, Koliko put na dan skoči veverica ,Jošče ne bi negve prebrojile oči Šereg holbic punih mamica ke toči, Ke gosponi hiču sad čez požirake Vu želuce svoje široke i jake. Al' mi ljudi boži od železa nismo, Još nam pripoveda, znajte, sveto pismo, Da je dečec David vlapil Goliata Človeka visokog deset i pol hvata. Ali kaj češ, brate, človečansko pleme, Več iz svetog pisma peldu si ne vzeme. Človek meri, bil on kakve goder vere, Samo poleg stare, okičke te mere.
IV.
Naši dva gosponi, Peter po tom Pavel Obesivši mirno svoj kaput na čavel, Počeli su piti, da je bog Gambrinuš Proti njim bil fušar, proti njim bil inuš. "Lepo nam je ovdi, reče mlajši Peter, Ziđimo si hižu, vani puše veter. "Recte habes frater, starši Pavel reče, Bog je stvoril ječem, naj i pivo teče. Prva holba teče kak iz napršnjaka Piva vam je friška, črlena i jaka; Druga holba teče, počeli su cmoknut, I po stolu bubnjat i po stolu skoknut; Treča holba teče, počeli zdihavat I kravatle svoje lehko odvezavat. Kad četrta tekla, počela im koža Farbati se kakti paprika i roža. Peta, šesta, sedma caetera et graeca To ti brunda puše, to se kuca, cveka; Mislili vre jesu ob četrti vuri, Sveti kralji da su varoški panduri. "Oj amice! viknul Peter na to mlajši, Huncut gdo si fali napitek koj slajši! Piva ti je živa, gdo ne pije pivu Naj si ide rakom fučkat u koprivu. Mamek, dragi mamek, od tog vidim hipa, Da je nevmrtelna tvojeg lagva pipa, Da bi, ah, ja mogel, mamek, draga baba, V pivi sve do smrti prčkat kakti žaba! Care frater Paule, mamicam laudemus, Cerevisia credas, liquor est supremus! Svet ti bratec dragi, nije nikak kugla. Več ti ima bormeš baš četiri vugla. Mesec ti po danu, sunce v noči sveti, V zimi travu kosi, peči kuri v leti, Gda ti plivat očeš, na vrat vesi kamen, Bibo, bibis, bibit. Dixi, punctum, amen! Pavel si zašnofa, veli na to: Štimam, Da peklenske krte vu možđanih imam; Care frater Petre, štimam bude iti Razuma se mojeg zmešale su niti. Zeli su kapute po tom toga z čavlov, Pavel zel je Petrov, Peter zel je Pavlov. Pak su išli doma napokonec konca, Pak su si odnesli pišivoga lonca.
V.
Zvezdica se mala još na nebu kresi, Peter se je gibal tam do Nove Vesi, Tam gde s plotom stoji žuta hiža lepa. Kluč od svoje porte zvadil Peter z žepa; Štel ga fteknut v luknju. Brus. Al, kluč ne paše: Petrek, dragi Petrek, ne bu niš s te kaše! "Per amorem dei, kaj si kluč ponoril, Navek si mi vrata poslušno otvoril, Denes si prevelik, čekaj, pasja para, Dam te zutra rano shoblat kod bravara. Britko Petrek plakal, v žep je segnul drugi, Tu cigariuši vun štrčiju dugi: "Libera me deus, ki si, kaj si, gdo si? Kad cigare v žepu dečec Petrek nosi? Nigdar još ni videl lule ni duhana, Unde venit, Petre, herba Nicotiana? To je vraža kaša! Turen kad je zgledal Svetoga Dizmuša, tak mu je povedal: "Dizmuš, sveti Dizmuš, kaj se tako zibleš? Znam vu fundamentu, v žalosti se gibleš. Joj pomozi! Leti na to Petrek, skoči, Preko plota mahom. Danas još svedoči V hlačah luknja, Peter kak na plotu Kruto se našpranjil na svoju sramotu; Pal na nekaj Peter mehko i smerduče, Pustimo ga ležat doklam poldan tuče. Peter spi. Ah muza! Čkomi, tiha budi, Žmehki jesu verek človečanski trudi! Kaj bi vam od Pavla dugo još govoril Od zdvojenja, bogec, mal vam ni ponoril: Kluča vadi, meri, meri Pavel, proba, Neče mu otpirat, oh peklenska zloba! V drugi žep je segnul, ki si, kaj si, gdo si? Opernguker? Nigdar Pavlek ga ne nosi. "Kaj sem norc? Vem nisem denes bil v tiatru, Bil sem na obedu celi dan pri fratru, Večer popil jesem tri holbičke male, Bes mi je donesel vraže te očale. Quomodo, cur, quando? Kutja teremtete! Sve je to coprija! Pavel brusi pete Dok si nije v hižu prijatelu zašel, Pak si pod poplunom requiescat našel. Tak je anda Pavel postal kruti Šavel. Zrok pak svemu bil je mamičin on čavel. To je bila ljudi vraža ta coprija, V noči dveh kaputov čudna zmešarija! Kakvo, drage duše, za vaše življenje More se ispeljat prudno navučenje? Vekovečni to je zakon vu naturi, Ti paštete nebuš daval svoji puri, Nebuš daval kozi z vrhnjem čokolade, A zvonaru nebuš točil limunade. Tak horvatska cela naša domovina Naj si pije vino, bog dal dosta vina. Napij se, o brate, kakti dedi naši, Spi, pak i popoldan moreš hodit k maši. Posle piva budeš včerašni naveke Doktore buš plačal, plačal apoteke. Pij mi anda vino, domorodec pravi! Finis! Punctum! Dixi! Animam salvavi.
Onufrius Kopriva Čudnovita dveh kaputov zmešarija Zagreb 1903. (Ed. I. ma Zagrabiae 1874.)
„Hrvatski” Box-Mark Prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić u Zlatar Bistrici na otvaranju proizvodnog pogona Boxmarka: “I drugi bi se trebali okrenuti izvozu” http://www.forumgorica.com/cuspajz/dober-primer/msg44500/#msg44500 (http://www.forumgorica.com/cuspajz/dober-primer/msg44500/#msg44500)
Miroslav Fric Krleža Hrvatski Bog Mars – Bitka kod Bistrice Lesne
(kajkavski tekst pisan z plavum farbum)
I gospodin pričuvni desetnik Pesek Mato i domobrani Trdak Vid, Blažek Franjo, Loborec Štef, Lovrek Štef, Pecak Imbro i Križ Matija počeli su tu stvar ratovanja ovako idilično, s drmešom u nedjelju poslije podne, ali je stvar kasnije bogme narasla i zapalila se kao rana i bogme su ti naši junaci mnogo stotina i stotina kilometara proputovalivozom i pješke i mnogo se najaukali po špitalima i zatvorima i mnogo istina spoznali do onog nedjeljnog jutra kada im je bilo suđeno da padnu jedan za drugim kod Bistrice Lesne, u navali na kotu tristatrinaest.
Onoga jutra, kada je trebalo da dođe do bitke, bio je domobran Trdak Vid od svih najtužniji. Sanjao je o svojoj djeci, a onda se sjetio praznine, one užasne praznine u koju je zagledao nema tome pet danai nešto ga je steglo u grlu te nije mogao niti da popije svoju crnu kavu, nego ju je izlio u blato. Baš nekako pred njegov odlazak u grad, ukasarnu, pokopao je ženu, a na kući ostalo mu dvoje djece, stariji dečkić sedam, a mlađi četiri godine. Sa svojim i ženinim rodom se posvađao, i sve dok nije stigao telegram da se ide, on je mnogu imnogu noć prostenjao na smrdljivoj slamnjači, što i kako da on to riješi sa svojom djecom? Onu posljednju noć sinula mu ideja da pođe na presvijetlu kraljevsku hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku vladu, gore na Markov trg, pred samoga svijetloga Bana, da se Banu potuži: što će biti s njegovom djecom kada on ode na frontu, pa neka svijetli Ban nešto učini u toj njegovoj stvari. I tako je naš Trdak Vid mnoga vrata obio na Markovom trgu i na mnoga uzalud pokucao: nije znao bi li ostavio kapu na glavi i pozdravio kao pravi vojnik, ili bi se sagnuo s kapom u ruci kao pravi muž i kmet kada moli svoje pravo? I tako je negdje salutirao gologlav, pa su mu se smijali, a negdje su ga opet bacili van, jer je prosta svinja i ulazi u uredske prostorije pokriven, "valjda mu se uši na glavi ne će prehladiti". Tako se na tome križnom putu po onim beskrajnim hodnicima i sobama kraljevske vlade namjerio na jednog čovječuljka, koji je imao bešćutne oči, a nad glavom mu je plamtjela žuta plinska svjetiljka trepereći glasno; u sobi je bilo polutamno.Otpjevao je Vid Trdak onomu čovjeku svoju tužaljku, a taj ga je starčić s bešćutnim staklenim očima slušao, gledao preko njega u zrak i punio Riz-Abadie-tuljčiće srednjefinim Be-ha-duhanom i slagao cigarete jednu za drugom u škatulju, koja tek što nije bila puna.
- Da! Dobro je, kume! Čuo sam ja već to sve, dragi moj! Da! Ali kamo da vam smjestim ja vaše dijete? Mi nemamo tu mjesta za vašudjecu! Mi možemo da uzmemo s vama zapisnik! I tako, dragi moj kume!
- Je! Prosim ih, gospon doktor - bumo rekli - poglaviti! A kaj meni zapisnik bu? Ja ne znam kam bi z decom!
- A koliko grunta imate?
- Dva rala!
- A kuću?
- I kuču!
- No! Pa zašto ne bi djeca ostala na kući?
- Je, gospon doktor! Bog budi ž njimi! Ali sedem letje stareši star! Kajto more ostati sam?
- Vidite, kume, vi dobivate mjesečnu potporu! Pa dajte komu u selu potporu!
- A kaj je to, ta pišiva potpora? Za to nigdo niš neče!
- Pa dajte rodu! Imate valjda roda?
- Imam ga, imam, ali bi bolše bilo da ga nemam! Kakšni je to vražji rod? Da Bog da, voda ga poplavila! Vre bi me trava pet put prerasla da je tak kak meni moj rod želi. Brazde su mi preorali, kuču zrušili,kaj buju moja deca pri takšnem rodu?
- Je! A šta vam mi možemo, kume? Mi djecu principijelno u grad uzeti ne ćemo! Jer ako ih uzmemo, djeca će vam se protepsti.Proletarizirat će vam se djeca! Buju bogčija postali, razmete?
- Je. A kaj ja nis bogec, gospon doktor? Em smo si mi bogčija!
- Neka vam djeca ostanu doma na gruntu! Vidite, kume, narod naš ionako propada! Pak što će biti od nas ako našu zemlju napustimo, ako se proletariziramo!? Buju vam deca postala klatež gradski, kume!
- A kaj ja bum ž njimi? Ja ih onda moram zagutiti da ne krepaju! Kaj ja morem da mi deca klatež ne postaneju? I sam se klatim kakti fakin, Bog ž njimi, poglaviti!
- Kume! Dajte ih nekud dobrim ljudima!
- Ah, prosim ih, a gde jesu ti dobri ljudi?
- Vjerujte mi, kume, u interesu vaše djece nema smisla da ih povlačimo u grad! U interesu je vaše djece da ostanu na zemlji!
- Ali gde buju, gde buju za pet ran Kristušovih? Gde buju ostali? , zavapio je Trdak Vid očajno u jednoj smrdljivoj sobi na Markovom trgu i došlo mu je da zaplače, tako ga je stislo u prsima. "Ta za Bogamiloga! On putuje sutra na frontu! Kako to ovomu "doktoru" tu nije jasno da on sutra putuje na frontu?"
- Već će se nešto naći, kume! Mi ćemo lijepo pisati dopis na općinu!
- Bilježnik je tat i lopov!
- Mi ćemo pisati župniku!
- Ah, prosim ih! Naš velečasni, mahnuo je Trdak Vid rukom.
- Pa pisat ćemo mi već svima! Svima, kume! I na kotar i na županiju! Urgirat ćemo da vam se povisi potpora! Sada će ionako biti povišene potpore. Eto! Sada ćemo lijepo zapisnik sastaviti s vama, kume, pak će sve biti dobro!
Potpisujući tamo gore na kraljevskoj vladi onaj zapisnik, javila se u Vidu Trdaku jedna neugodna misao da je taj zapisnik laž i da tamo nema zapravo nikakve kraljevske zemaljske vlade, ni svijetloga Bana, ni bilo čega, nego ovakav jedan kratkovidni čovjek što puni cigaretne tuljčiće i slaže ih jedan do drugoga u kutijicu. On je o tome već mnogo puta mislio da su ti zapisnici, uredi i spisi prevara i laž za bokce i za muže, ali mu se sve to tako konačno i neopozivo jasno do onoga trena nije javilo još nikada. Sve je praznina i nigdje nema nikoga, samo u jednoj polurasvijetljenoj, mračnoj, škuroj sobi sjedi čovjek sa staklenim očima i puni cigarete Riz-Abadie srednjefinim Be-ha-duhanom.
Črleno grozdje prešlo je vu obraze. Srameča dekla.
(Pajo Kanižaj, ze zbirke “I onda neš pil”)
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Kajkavska lirika Paje Kanižaja sreten je spoj humoristično-erotskoga i autentično kerempuhovskoga doživlavajna sveta. Zbirka "I onda neš pil" naslovlena je po istoimene pesme, a znači celoviti kajkavski lirski opus Kanižajov. Autor se i sim potrđuje kak spreten i domišlat majstor glazbeno vugođene lirske forme, pogotovo v haiku - tj. kajiku stihem.
Zakaj su dinosaurci zumrli, zakaj im je bil tak kratki vek?! Dinosaurice su bile fest srameče i tak su se zdošli zanavek!
(jena od osamnajest kitic z hrvatskokajkavske slikovnice Paje Kanižaja - PRAKRAPINCI i prapišpilinci)
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
2006-06-14 (predi šest let)
Promoverana prva slikovnica na kajkavskomu jeziku
V Muzeju „Hušnjakovo“ v Krapine održana je promocija prve slikovnice na hrvatskokajkavskomu jeziku „Prakrapinci i prapišpilinci“ autora Paje Kanižaja. Autor ilustracij je Niko Barun skuo z Krešimirom Šoštarkom.
Na promocije su o knige pripovedali direktorica muzeja mr.sc. Vlasta Krklec, dramski umetnik Martin Sagner ter stoloravnatel Hrvatske vudruge „Muži zagorskoga srca“ mr.sc. Rajko Fureš.
Pajo Kanižaj zarad betega ne mogal nazočiti samomu predstavlajnu. Vuz interpretaciju stihov z prelepe slikovnice Martin Sagner je okuplene vužgal i Krležinum lamentacijum o kajkavskomu jeziku.
Govoreč o značaju „Prakrapinaca i prapišpilinaca“ kak prve slikovnice pisane na hrvatskokajkavskomu jeziku dr. Fureš je isteknul da moramo biti ponosni na svoj materinski kajkavski jezek, jezek horvacki, jezek na teromu je zapisana skoro petstoletna kajkavska i hrvatska kniževnost. Izdavajne slikovnice predstavla poticaj za dalnu reafirmaciju i procvat hrvatskokajkavskoga jezika.
VLADIMIR MALEKOVIČ Bogokmice. Listi z ladajna (Bogomraki. Pisma s ladanja)
Teksti v ove knige prvotno su tiskani pod naslovom "Listi z ladajna" (Pisma s ladanja) kak feljtoni v "Večernomu listu" od 8. ožujka 1991. do 5. studenoga 1993., a potlam v "Hrvatskomu rukopisu "od br. 1 (16. studenoga 1993.) do br. 7 (11. srpna 1994.). Avutor je je potpisival pseudonimom Adam Grabowski.
Obširneše: http://www.exlibris.hr/malekovic_bogomraki2.htm (http://www.exlibris.hr/malekovic_bogomraki2.htm) ili http://www.forumgorica.com/kajkavski/pro(iliti)za-kajkavsku-p(r)oeziju/msg23557/#msg23557 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/pro(iliti)za-kajkavsku-p(r)oeziju/msg23557/#msg23557)
SAMI VU KMICI
28. ivanščaka 1991.
Vezda je Horvatska deklarirala svoju neovisnost. Na den 25. ivanščaka 1991. Vu nekterih kotrigah mam su serpski žoldoši horvatsku deržavnost potirati počeli.
Ljudstvo strelati, hiže žgati.
Al orsag horvatski skazuje još navek svoju batrivost.
Zmenkava nam jedino mednarodno preufanje.
Nekterimi vse ovo zgledi kak libertas immoderata. Prekoredna sloboščina.
Europljani previđaju ono kaj je neprevidno: kak narod biva narodom po jeziku, navadami i i po hotenju k svojemu historijskom živlenju vu svom arealu orsačkom.
Tak je bilo s drugimi narodi, tak bu i z nami!
Z ladanja gledano, zgledi neveruvano. Amerikaneri legitimavaju jugoderžavu kotera je, pravzaprav, eksleks!
Prosim vas najponiznejše, ekscelencije stranske, kakav je to orsag koteri nema zapovedi postavitela iliti komandanta verhovnog?
A armije maršeraju na Horvatsku i na Kranjsku deželu. Anda i na vaše meje?
Bumo konkluduvali, gospodo: vi podpirate jen zapuščen orsag. Horida regio.
Zverh toga, vi ne merite jednakim metrom demokraciju pri nas i doma, i nemre se povedati da ste brezpristrani. Vi bi demokraciju protežirali vu centralizuvanom jugoorsagu. Prosim vas fino: čijom pomočju? Komunarskog režima vu Belgradu? Pak nismo, spoštuvani, vsi norci!
Ni za veruvati da vi nemrete veruvati da se neovisnost vu Horvatskoj i Sloveniji zazbilja dogodila.
Kaj za vas pri zdravim okima i vuhima, drugi svedočiju?
Mi Horvati neovisnost nismo pridobili Božjom providnošču, neg vekivečnim bojom z našim nenavidnicimi. A vezda smo ju okrepili na demokratskim zahodnim navadama, na referendumu i vu narodnom zastupničtvu.
Pak kad smo vre pri tom pitanju (Quomodo?), hotel bi vam reči, da je naša demokracija nekaj starejša od, primera radi, unioamerikanske. Jezero let vu našim historijskim listinami zacrtana je ona predivnim imenimi nami navek na sercu: congregatio, synodus, conventus, concilium, curia, sabor, etc.
Vu tom deržavljanskom nazivoslovlju verifikuvano je vse kaj se ovih dnevov zgodilo: glede poviestnog dostojanstva Horvati se nemaju čega sramiti pred drugimi europskimi civiliziranimi narodi.
Zato vaše neznanstvo, gospodo mednarodni tolnačniki, nemre stajati na putu slobode orsaga horvatskoga!
Vuokoli nas su same peklenske germade, čerleni tabornjaci. Kamgod pogledaš, odvsud se nakažeju podzemalske sile, larfe črne!
Vre zdavna nam sunce ne izhaja na Iztoku. Nut ak je veruvati poglavitom Beckeru, moglo bi nam zajti i na Zahodu?
A kaj mi Horvati anda moremo, sami i vu kmici?
Baršunska svito europskih i vskikolikih legatuša, horvatski barjak je na horvatskoj hiži: mi slavimo naš historijski laudemium!
I jošče nas navek strelaju. Nego, pripazite da nemilostivnost jugounitarne pajdasije rte vsmeri cevi spram vas. Otih stran Europa i svet vre su jemput bili opoganjeni!
Medtemtoga zaglavljujem: Horvatska je zadnjih dnevov ivanščaka dobila ono kaj ju patri: neovisnost. Bude li pri vas, i drugih, pobudila nehotenje, scienim da stvari buju potekle putimi nevugodnimi.
Zaufati se je zato da je diškuršuš još izgleden, communis regni utilitis. Vse drugo je harc. Kak doskrat na Balkanu, Europo.
VLADIMIR MALEKOVIČ Bogokmice. Listi z ladajna (Bogomraki. Pisma s ladanja)
KAZALO
Niš novega pod kapum bogečkum 5 Inteligent kak zvertavec 7 Spominek z Matuševum sencum 10 Zakonitelji i prekršitelji 13 Kervava vuzemska pisanica 16 Kipodelavci i kipočastiteli 18 Kam iti i kak se vernuti 21 Naj ne bu da nas ni 24 Kaj je Mozart nam i kaj smo mi Mozartu 26 Bradasti Štef 29 Zagorski čudak i človečka vračtva 32 Ak su akademikuši pajceki, akademija ni prasica 35 Zakaj Zagorci buju vudrili na Ameriku 38 Sami vu kmici 41 Spopad z antikristušom 44 Gdo to muza muze 47 O kajkavcimi i krivovjercimi 51 More li biti da je Gottschalk pisal ćirilicom 54 Dies irae 57 Mater misericordiae 61 Historia est magistra vitae 64 Hoteli bi v nami vmoriti Boga 67
291
Croatia rediviva 70 Bogdanovićeva nit v labirintu 73 Zapovjed od ljubavi nad gradom od gospoctva 77 Zakaj Varaždinci nisu zežgali svetog Georgija 80 Kak je Juvenis Serenus vdomil pozoja 83 Barbaruši ante Europas 86 Gabeličanci i Troja 88 Senje o gospoduvanju 91 Vukovarski ablegatuši vu orsačkom spravišču 94 Horugva 97 Badnja noč 101 Miloserdnost za mertvi šereg 105 Valentinovo 108 Republikanci i virilisti 111 Etnogeneza 113 Mangupi i oni drugi 116 Suprotiv štibre 119 Gerb od vune 122 Dvorjanski penati 124 Ignis purgatorius 127 Hudodelniki vu cirkvi 129 Popevke od razboja i ljubeznivosti 132 Bogomraki 135 Šeher vu kervi 138 Gedžovan vu limbušu 142 Gavaler z gatrožom 145 Bog, Horvati i eroplan 148
292
Dissidentia Croatica 151 Biskup z ježenja 154 Holokaust 157 Deželne meje 160 Grincajg gerok 163 Magnificiencije i egzultabundusi 165 Kak je vožd pljunul Ameriku 167 Pupek i autonomaši 169 Varasdin varas i tamburica 171 Beteg 173 Pilki 176 Cinkeri i vuhode 178 Nunc et in hora mortis (posthumna epistola za Ivu Lajtmana) 181 Orbis terrarum 184 Vinum meracum 186 Provinciae praefectusi 189 Lamentacija o podrtoj hiži 192 Znucani Horvat 195 Panem et circenses 197 Veliko harcno bdenje 199 Čiček 202 Gospodinsko preobračenje 205 Periculum piraticum 208 Navek bu kak je bilo 211 Bezjaki vu suprotivi 214 Kadaver 217 Tišlerija literarna 220
293
Protuletje 222 Vritanjek saborski 226 Smert i testament 229 Ora et labora 233 Potkivanje žabe 236 Spomenkuvanje bajki 239 Tužimuži 242 Aeternitatis monumentum 244 Brenta 247 Kerleže zveličanje 250 Zagovor za apostolskog protonotara Milanoviča 253 Matuljski lotriši 256 Konšcijencije 258 Kunin kožuh 267 Urota sokačev 264 Fuga istriana 267 Štimanje o harcuvanju 270 Facies cadaversus (lamentacije o Dnevu mertvih Anno Domini 1993) 273 Harmica 276 Gazophylacium pintin 279 Morilci tic 282 Drame Malekovichiane (Mladen Kuzmanovič) 285
Vreme je školske ferij i letne počinkov. Gruntate kak sadržajno skoristiti zasluženi počinek, nu ne odvajate se od svega notebook ili tablet računala. Ak rada čitate poeziju, kratku prozu, eseje il se samo očete nasmejati dobromu vicu a vuz to ste i lubitel kajkavskoga jezika - imamo dobru vest za vas!
Pučko oprto vučilišče Sv. Ivan Zelina šenka vam za ove vruče letne dane 25 digitalne knig vundane v Male biblioteke "Dragutin Domjanič" tekom pretekle nekuliko let. Sigurni smo da bute prenašli neke po svemu gešmeku.
Vuživajte ma de bili (i naravno - budete on line)!
Dober počinek i dobra kniga još navek idu skup!
Knige poiščete v mape NOVA IZDANJA: http://www.pou-zelina.hr/izdavastvo/novaizdanja.html (http://www.pou-zelina.hr/izdavastvo/novaizdanja.html) na Internet stranicam Pučkoga oprtoga vučillišča Sv. Ivan Zelina.
Narisane živlenje 31. Recital suvremenoga kajkavskoga pjesništva "Dragutin Domjanić" - Sv. Ivan Zelina 2012. poezija (kajkavski) urednik: dr.sc. Ivo Kalinski ilustracije: Nikola Kavić Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2012.
Moja cesta 31. Smotra dječjega kajkavskoga pjesništva "Dragutin Domjanić" - Sv. Ivan Zelina 2011. poezija (kajkavski) urednik: dr.sc. Ivo Kalinski ilustracije: učenici osnovnih škola, naslovnica: Nikola Kavić Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2011.
Gle, kako lijep dan! Ivo Kalinski kratka proza (standard) urednik: mr.sc. Ivan Kutnjak grafička obrada: Ivica Kukovačec Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2011.
Samo sam ti štela reči 30. Smotra dječjega kajkavskoga pjesništva "Dragutin Domjanić" - Sv. Ivan Zelina 2010. poezija (kajkavski) urednik: dr.sc. Ivo Kalinski ilustracije: učenici osnovnih škola, naslovnica: Z. Crnec, I. Kukovačec Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2010.
Kajkavski akordi 29. Recital suvremenoga kajkavskoga pjesništva "Dragutin Domjanić" - Sv. Ivan Zelina 2010. poezija (kajkavski) urednik: dr.sc. Ivo Kalinski ilustracije: Zlatko Crnec Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2010.
Detinstvo, nej me ostaviti 29. Smotra dječjeg kajkavskog pjesništva "Dragutin Domjanić" - Sv. Ivan Zelina 2009. poezija (kajkavski) urednik: dr.sc. Ivo Kalinski ilustracije: učenici osnovnih škola Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2009.
Kiborg kao emotivni alien Ivo Kalinski eseji (standard) urednica: Mr.sc. Božica Pažur grafička obrada: Ivica Kukovačec Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2009.
Štefica Fanjek Život kak ringišpil dramski tekstovi (kajkavski) urednik: dr.sc. Ivo Kalinski grafička obrada: Ivica Kukovačec Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2009.
Ciklame, de još dišite 28. Smotra dječjeg kajkavskog pjesništva "Dragutin Domjanić" - Sv. Ivan Zelina 2008. poezija (kajkavski) urednik: dr.sc. Ivo Kalinski ilustracije: učenici osnovnih škola Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2008.
Zvonimir Kurečič Kajkavska večernica tekst svete mise i večernice (kajkavski) urednik: dr.sc. Zvonimir Kurečić grafička obrada: Ivica Kukovačec Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2008., 2009., 2011., 2012.
Alojz Jembrih Kajkavski Florilegij II izbor iz kajkavskih tekstova (16.-19.st) s transkripcijom (kajkavski) urednik: dr.sc. Alojz Jembrih grafička obrada: Ivica Kukovačec Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2008.
Negdi vu nami pušlek ruož 27. Recital suvremenoga kajkavskoga pjesništva "Dragutin Domjanić" - Sv. Ivan Zelina 2008. poezija (kajkavski) urednik: dr.sc. Ivo Kalinski ilustracije: Ivan Petraš Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2008.
Alojz Jembrih Kajkavski Florilegij izbor iz kajkavskih tekstova (16.-19.st) s transkripcijom (kajkavski) urednik: dr.sc. Alojz Jembrih grafička obrada: Ivica Kukovačec Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2007.
Stojim na steze i čkomim srečen 27. Smotra dječjeg kajkavskog pjesništva "Dragutin Domjanić" - Sv. Ivan Zelina 2007. poezija (kajkavski) urednik: dr.sc. Ivo Kalinski ilustracije: učenici osnovnih škola Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2007.
Kaj je videl gartlic? 26. Recital suvremenoga kajkavskoga pjesništva "Dragutin Domjanić" - Sv. Ivan Zelina 2007. poezija (kajkavski) urednik: dr.sc. Ivo Kalinski ilustracije: Zlatko Crnec Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2007.
Zoran Remenar - Crnjko Ah, ha šale i vicevi (kajkavski) urednik: Stjepan Dragija grafička obrada: Ivica Kukovačec Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2007.
Rascvele veje 26. Smotra dječjeg kajkavskog pjesništva "Dragutin Domjanić" - Sv. Ivan Zelina 2006. poezija (kajkavski) urednik: dr.sc. Ivo Kalinski ilustracije: učenici osnovnih škola, naslovnica: Zlatko Crnec Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2006.
Nosferatu nad čkomečim nebom 25. Recital suvremenoga kajkavskoga pjesništva "Dragutin Domjanić" - Sv. Ivan Zelina 2006. poezija (kajkavski) urednik: dr.sc. Ivo Kalinski ilustracije: Zlatko Crnec i Ivica Kukovačec Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2006.
Den prije, golubica Vinko Hasnek poezija (kajkavski) urednik: dr.sc. Ivo Kalinski grafička obrada: Ivica Kukovačec Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2006.
Čkomi srce 25. Smotra dječjeg kajkavskog pjesništva "Dragutin Domjanić" - Sv. Ivan Zelina 2005. poezija (kajkavski) urednik: dr.sc Ivo Kalinski ilustracije: učenici osnovnih škola, naslovnica: Zlatko Crnec i Ivica Kukovačec Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, 2005.
Tema "Poslednje komunista pasije" je terdokorno-naivni komunistički idealizem. Komedija se pripečuje 1990., mam potlam formeranja Horvatske deržave i ne izsmejava tulko komunističku terdokornost, kulko (skoro dečinski) naivizem. Sami lik komunista je tip komunista i neje (verjetno dostatno) individualizeran. Več se dela o komunističkomu weltanschauungu neg psihologije komunista. Komunist na koncu postaje član zna-se stranke, nu negde drugde on bi postal član bilo kotere pobedničke stranke na zbiratvam. On je isto tulko idealist kulko i "tetec" (z "Gruntovčanov"). Em se zna da je pol komunistov bilo takovo polak hasni, a ne polak idealov. Religija je stopram štrajfana. Ona mi je trebala kak okvir za fabulu, za loceranje, a ne tulko kak del glavne teme. Tu sem največ izsmejaval religijsku bigoteriju - tak je i točka, gotovo, kaj ne da placa miseli i dvojenju.
Adaptacija komedije je emiterana na 2. programu Horvatskoga radija predi 5 let.
Lica: Komunist Sveti Peter Ajngel Purger Vragec Vragica Bog Sveta Karolina (lestor glas)
1. scena: Komunist Komunist: Kaj sem sudbe zkrivil da me nič ne špara? Kaj je smertni greh bit', rečemo, komunjara? Pa ja sem veruval kak i milijuni! Mi sme, zgledi, bili slepe kobi pijuni. Jednakost sme šteli donesti, pravicu. Vse je zišlo gorše neg vu vicu. Vrag ti dal hištoriju, prasicu! Ni da si nesem privuščil vsega, nu tu ima več objektivneh razloga. Tirala me nužnosti roka i noga. Bil sem komunist čist človečkoga zgleda, al sem živel kak Bog zapoveda. V borbe zprotivnosti preživel sem žitek - kaj je drugači svetoga Lojole bitek? Bil sem od kervi i mesa, al i od duha. Navek me pikala "kaj delam dobro?" buha. Moj greh, i vseh, je "vu se, na se, zpod se" - kaj zato ne konca me kalvarije? Kaj je greh če nazdravljaš Titu, Kardelju, a potlam se prepustiš tancu, veselju? Je, delal sem političke tribine, al potlam sem išel na zpoved cecke Dine. Nosil sem lovačku i vatrogasnu štafetu, potlam pak jemal omladinke na metu. Dopelal sem bome i do kongresa. Jaj, kakovoga je tam bilo mesa! Sem Marksa, Tita i Lenjina očenašil, al to je zaklon za hece bil. Bil sem, kak Marks veli, totalni človek, vezda sem piknjine piknje ostanjek. "O, jeste l', kompiči, vu peklu, (popevlje na "Internacionalu") vi, bogci kaj ih muči jad. Je zela sudba smerti meklu, pomela vas v gerdi had." Je, znovič ja sem vu nigdine, nič jesti i piti mi ne gine. (odide)
2. scena: Sveti Peter Sveto Peter: Napokoncu malo mira. Kot svetog portira to me gebira. Delam kot černec, kot konj, kot rob, a sveti Peter sem, ne krastavi Job! Dole su pak napravili novu zmešariju, Veliju, čudorednu revoluciju kajti su vničili komunizem, vere i Cirkve naredili vuzem. I - mam ti vsaki komunič svet, zadužil nebo i celi svet pa vsak odjenput hoče v raj. A ti, Pero, čkomi i rintaj, rintaj, vsaki im greh dobro izpitaj, zvaži, zpregledni, meru odredi, pošlji ga tam kam je zavredil. Se nemreš ni počohat', sesti si, zpiti, skor' ne cajta na šekret oditi. Kaj ti novi moralci misliju da VIP tretman zaslužuju, da Pero je njehov težak, poterkalo, tutlek i bedak? Em si bum gucnul i zapušil. Sem svetec, gospon, kaj sem i bil. (pije, puši) Naj oni ideju v ... Rimini. Ja šče stignem k svoji Karolini, Sveti, a seksi, čisti milini! (odide)
3. scena: Komunist Komunist: Nigdo neče za me ni čuti. Vsigde su za me zapreti puti. Lestor me pošikavaju sim i tam, nečlovečnosti vre nikog ne sram. Nikak do svetoga Petra da dojdem, novi Holandez, zgledi, ja sem. Vsega mi je več neg čisto dost, nis pes, al zavredil sem bar kost. Morti ma pesma nekoga gene, "Celi človek jesem ja bil, (popevlje na "U tunelu usred mraka") dobro delal, puno grešil. Polak tega su me kleli, 'nesi černi, nesi beli' Ve me zato nigdo neče, ni vu smerti nemam sreče. Al če treba, zdignem bunu, Vragim, svecim zmeknem krunu."
4. scena: Komunist, sveti Peter Sveti Peter: (prihajajuči) Vrag te dal, gdo mi tu kruli gangu? Prestani! Na gubec ti denem špangu! Komunist: A, zgledi, sveti Peter sam! Moram ga se prijeti mam. Ja sem bogec kaj ga nigdo neče. Smert z menum vreme pomeče. Sveti Peter: Malo počakaj pa dojdeš na red. Malo se zrihtaj, popravi zgled. Komunist: Ja večnost nemrem več ni hipa durati! Dojde mi treti, ružit', klati! (hoče zgrabiti svetoga Petra) Sveti Peter: (beži) Pomoč! Pomoč, ajngeli i sveci! Gde ste ve, mulci i telci! (naganjanje) Komunist: Nekam me deni, hočem se zmirit'! (guti ga) Če nečeš, mam buš ves kvit! Sveti Peter: Dobro, dobro, ne ga problema. Sveta Karolina: (zvuna) Pero, gde si? Meni se drema. Sveti Peter: Dojdem, draga. Zterpi se malo. Komunist: Aha, svetosti ne nič ostalo. Šefu ti ja vse povem! Sveti ključar, a tak lotren. Sveta Karolina: (zvuna) Nu, dojdi, dragec, dok sem pri volje. Sveti Peter: Dojdem, dojdem. ti zberi okolje... Komunist: Nikam! Dok se me posmertje ne reši... Sveta Karolina: (zvuna) Pero, dojdi, z merličom ne greši! Komunist: Lestor mertev ideš od'vud! Sveta Karolina: (zvuna) Pero, sverbi me vseposud! Sveti Peter: Idem, draga. (Komunistu) Vrata su ti tam. Vseg' ga je, vinca, pizze, salam... Komunist: Kaj je tam kakov lokal? Sveti Peter: Tam ti je, kume, navek bal! (pošikne ga) Sveta Karolina: (zvuna) Pero, mam dojdi, vrag te dal! Sveti Peter: Kak bum ja na nju opal! (odbeži)
5. scena: Ajngel Ajngel: Zemljin planet čist je pošandrcal - dole zmir traje, kak da velim, sveti bal. Vsi v molitve su postali težaki, od čudo Očenašov švica vsaki. V cirkvam su gusto kot i v štacunu, i daju bome več neg kunu. I postiju kak Cirkva naša zapoveda. Tak im gda kruli da to je prez reda. I Caritasu bome nose i daju, al kot kokoš od teg delaju graju. Da su kerščeniki na vsa znova meču, v te halabuke nahajaju sreču. Svojemu poštenju delaju mitinge, njeve himbenosti nefalinge. Za bližnjeg' si ni las ne daju odseči, vsak o vsakom je gerdo govoreči. Kak to da nigdo nič sveg' ne proda, zakaj im je tak važna Versace moda? Več ni popi ne poštuju celibat, samo za scanje ne rabe svoj alat. Nijeno ztvorenje se neče seksa odreči, nigdo živ ne vživa v čistoče sreči. Če se ov post-komunistički trend nastavi, nigdo mene od norije ne izbavi. Vse je postalo čista zmešarija, cirkus, tragikomedija! Bog moj, pomori, reda naredi (kleči, moli) dok ti delo išče nekaj vredi. Nej lestor zmir mediterat', Em se za univerzum vodi rat!
6. scena: Ajngel, Komunist Komunist: "Gde ste, da ste, pajdaši, vi, moji? (zvuna, dohajajuči popevlje na 'Druže, Tito, Prez vas nič su vsemirja vsi kroji. mi ti se kunemo') Samoča je najvekša kaštiga, ovde niti červek ve ne giga. Komunist ja bil sem negda celi, gazda v žitku - ve su vse mi zeli." Kaj sem to v raju, su me v raj deli? Ajngel: Ti!? Komunist!? Kaj delaš v raju? (presenečen, zdigne se od molitve) Svetom Petru pamet je pri kraju. Komunist: Kaj ja morem, tak su me pošiknuli. Za adresu mi nič nesu rekli. Ajngel: Točno, znorel je bome univerzum celi, več ne znašjel' čern čern, a bel beli. Gdo bil je grešnik, zdaj je gore, gdo da zkuži Perine fore. Kaj ne bi vse moglo biti stalno, ne tak da ne znaš jel' noro il šalno. Lepo kot v čipke, da se vide vse niti... Komunist: Oprostite, al borba zprotivnosti... Ajngel: Nej me z tem komunjarskem fintam bosti! Komunist: Kvalitet tre prejti v kvantitet. I obratno, tak se rađa novi entitet. Ajngel: Tovaruš, to ti je deja vu. Vre ti je vreme da zkužiš javu. Komunist: Zmir delaju zakoni hištorije, Vsaka mena je negacija negacije. Ajngel: Čkomi, čkomi, čkomi! Jezuš Kristuš! Dosadnejši si neg je vuš. Komunist: Dobro, čkomel bum, ne za me čut'. Morti se bu totu i za me našel kut. Ajngel: Kaj god. Komunist i raj su negacije. Komunist: Če negeramo, evo kreacije! Morem ja ovde biti bogec, proleter, bum vam pomogel, gače pral, bum dober. Ajngel: Potlam pak zapopevlješ "Ustajte, prezreni na svetu" (popevljeju zkupa) Komunjara! Nemaš nič dara. Komunist: Mogel bi vam pisat parole. "Poštenjaki napred, kurviši dole!" "Bratstvo i jedinstvo naš je put!" Ajngel: Propageraš komunizem, delaš se lud. Komunist: Kaj vaš princip ne "ljubi si bližnjega "? Ajngel: Naravno, je ga, je ga. Komunist: "Ne kradi!" takaj neje šega? Ajngel: Je, je, je, lestor je tu dobrega. Komunist: Če hočeš bližnjeg si ljubit' i ne krasti, moraš delavcom dati vlasti. fabrike im na upravu predat', eksploatatorom objavit' rat! Ajngel: Dost! Da Bog da da ti se v gerlu zaletela marksistička kost! Zdaj si me i na greh napelal, vrag te komunjarskog zhozal! (tira ga proč)
7. scena: Komunist Komunist: A tak sem mu lepo štel pokazat' Da je komunizem kerčenstvu brat. Te ajngel je isti kot on profesor kaj mi je v Kumrovcu rekel da sem nor gda sem svoju teoriju izvađal. Veli on meni: "To ti je, drug, fal." Kaj nigdo ne kuži da z istog korena to su ideje? Ne to Gordijska štrena. Mi sme bedakom kot bratim dali fabrije - kaj ne v tem za bližnjeg ljubavi zlike? Sme bratstvo i jedinstvo širili - tak su i neprijatelji postali mili. Jezuš je navek drukal zprot bogataša - nacionalizacija je bila politika naša. Kaj vse to ne kerščansko polučenje? Kaj su to le komunjarske senje? (odide)
8. scena: Vragec, Vragica Vragec, Vragica (popevljeju): "Peči, tuči, bodi, kuhaj, pekel gle je kulineraj. Jogenj gori, fino greje, gnjus v kriču nam se smeje. Po receptu dok ga rošpaš, z botum po njem dok ti bobnjaš, mu kot ščulec rita cverči, baletni ga tresu gerči. (refren) Zakaj si, zakaj si grešnik bil? Zakaj si tulke gnjusobe naredil? Lepo ve budi jen fini ražnjiček, Skerbi se nam da buš oblizek. Muka ti jako nas vezda veseli, Gotov si, za novu rundu zreli." Vragec: Na zgled lepo, al žmehko je vrag biti. Vragica: Je, je. Žmehko je sedet' na riti. Vragec: Potit' se v poslu kot galijot... Vragica: Moj sučutek, gospon skot. Vragec: Z lotri, kurvi, morilci delat', z tati... Vragica:Gda se zmučiš tak je slatko spati. Vragec: Ruke metat' v debeljake, v žlundravce... Vragica: Za to ne dobit' nikakve novce... Vragec: Nemaš ni svetka, ni godišnji, ni vikend... Vragica: A navek ti svira smoksanov bend! Vragec: Vezdešnji pak povodenj komunjar! Vragica: V hištorije temu nič ne par. Vragec: Kre njeh terpim kot zterpljivi Job. mesto gazda, ja sem im rob. Jel' smert vragov želiju Bog? Vragica: I v peklu nudiju komunizma grog. "Sme pravredni", tekst im je eklog, vsak veli da je hištorije ekolog. Vragec: ve ti ostani zdrav i vrag. Gde je on sladki kotriženja šlag! Od pukanja noktov ne ostal trag. Vre ne cajta za raztezanje i rezanje, lestor je poslušat' komunjarsko cendranje. Vragica: Nej se burit', dragi moj dragec. Ti si gli najodurnejši vragec. Vragec: Da mi bar to veli misica, a ne gnjusava i gerda vragica. Vragica: Ti pak si produkt gliste i majmuna. Čkomi, nej si gnojnost devat na vsa zvona. Vragec: Vragička ma draga, ščave esenca, zboriš milo kot ščave kadenca. Vsi dreki, vso lajno v celomu svetu nemre bit' par tebi, šekretu. Vragica: Šmerkljo-švicni to mi veli ztvor, od šizonje kaj gorše je nor. Rit mu i glava v tesne su vezi: kaj si posere, to si pomezi. Vragec: Zopet si se napila scaline. Kaj te duha z vust ne brine? Ona je za červe pravi vabec. Zaprav, ti si im sama jeden cec. Vragica: Hračkaš i sračkaš, ergo, živiš. Si gigant - malo vekši neg je miš. Vragec: Dobro si zbavila vražji fakultet - z vust ti ide kupletov med. Vragoca: Če dobro si zgruntam - pravi si vrag. Zato si meni tulko drag. ter ti dam pravu vražju pusu. (kušne ga) vragec: Ja takaj - ženskomu krampusu. (kušne ju)
9. scena: Vragec, Vragica, Komunist Komunist: 'Prostite, morti v ovakve klime... Vragica: Gdo nas to mota v naše intime? Vragec: Gda, i če vragi, sme skor' v raju ve? Komunist: Ja sem le jen drobni komič. Vragec: Bog moj, sveci i vragi, pak te kič, hištorije zajeb, parolaški krič, logike boge i mudrosti bič, drug kamerad, parazitov kompič. Vragica: Vmimoritni gospon - komunjara, Doktor glažolog kaj mu nema para. Komunist: Glaž je važen za razvitek demokracije. Čez njeg se vide vsakoga akcije, poglavito triki buržoazije, vsaki falačec eksploatacije... Vragec: Za pet ran Kristoša, čkomi! Šče malo pa sem v predgrpbni komi. Vragica: Kaj su i tebe k nami poslali? Z peklom se peklenski negdo šali. Gdo te i zakaj sim pošilja, kakovog hoče polučiti cilja? Komunist: Jen me ajngel z raja natiral... Vragec: Ne mu zato trebalo očal. Vragica: Zakaj sim, a ne v purgatorijum? Komunist: Sudbe igra z bogcom. Z menum. Vragec: Ti bogec!? Si gazda bin v onem svetu, sekretar, bog i batina v komitetu. Komunist: Šekret ja sem bil vsemi. Navek sem igral po partijske šemi. Če se negdo politički posere, moje je da se lajno vso pobere'. Zredi, zgladi, zrihtaj, zčisti, če ne, te zfundaju iberkomunisti. Vragica: Je, polizal si celu gospu Zlatku. Komunist: To je bilo po partijskom zadatku. Je trebalo nje gospodstvo zmenjšat', z građanstvom i v seksu dobit' rat. Kaj mi to ne bar pri vam bod? Vragec: V pekel te ne odpelja te brod. Vragica: Si komu piknju z nožom napravil? Komunist: Pajceku. Sem ga i zkotrižil... Vragec: (odmehne z rukum) Je li od tebe komu spas bila ludnica? Komunist: Morti le drečeča budnica. Sam sem skoro znorel od halabuke. Klel sem im vse od nespanja muke. Vragica: Jen bod. Si pajdaša koterog izdal, bil Juda? Komunist: Tega sem se klonil kot špeka Buda. Al sem posel našel vseh pajdašov deci! Tu su mi poslužili partijski keci. Sem ih zaigral kot violina. Vragec: Minus bod! Mesto da ti štrument bude strina, da ju zmesiš grešno kak da je glina... Vragica: Mesto da ju zpeglaš i zatekneš... Komunist: Ja sem doma puno put peglal veš. To ne dela partijski sekretar, Al na radničke slobode oltar... Vragec: Ne ti ovo hlebincov škola Kumrovec! Ti si kandidat za Stenjevec! Vragica: Si kaj vredno, prav peklenski naredil? Komunist: V komitetu sem največ Boga švanjil, navečer pak z decum jelku kitil. Na Velki petek v komitetu je bil bal, den potlam ja sem jajca farbal. Kaj to ne peklenski kal? Zemite me k sebi, sem gorši neg Juda! Na kratko, ne do Zadnjeg suda. Vragec: Jesi li kojkrat zel peneze? Komunist: Ja ne, al sem branil o krađi vkradenog teze. To se zove "eksproprijacija eksproprijatora"! Vragica: Kakva si ti huda komunjara! Komunist: Al ja sem z autom zrušil raspelo! Kaj to neje peklensko delo? Vragec: Bog te je pijanog poštedel pa ti se na "hištorijski put" podel. Komunist: Popovska zemlja je plac me vikendice! Za post sem zmir jel najbolše klobasice! Kot kapitalist sem rabil sekretaricu da mi z placa nosi grincajg, šalaticu. Na službeni puti sem hozal flundre, perverzne sem z njimi zbavljal runde. Na ateizem sem si obernul ženu, potreboču za svetim Tončom nje vničil v korenu! Ja imam grehov za dve Tunguzije! Pa mi sme delali felacije!!! Vragica: Kot đurek se dereš z svojum drobninum. Vragec: Za pekel ne dost grehov tveh kvorum. Komunist: Ja sem jene puce zel nevinost! Vragica: Rekla ti fala, nerabe nje bilo dost. Komunist: Ateizem ja sem propageral! Z popov i švor norca delal! Čist malo mi je bilo žal. Vragec: Da ti je prav bilo žal, morti bi mogel k nam. Vragica: Za tu žalost more te biti sram. Vragec: Pa mi sme zabili naše čevapčiče! Vragica: Kak fliču tre pogledati naše ftiče. Komunjarček, nesi šče za nas, bok. Vragec: V grešenju ne ti delal čok. (vragi odideju)
10. scena: Komunist Komunist: Vezda nigde nema nikoga. Mi je samoča kot samoča Boga. Je li, je li, flama zavatana! I meni i tebi ta je sudba dana. Tebe je bar pred kraj Pero izdal, meni se na plenumu napunil gral. Za vulgarni materijalizem me Jura optužil, za zkrivljenje Marksa ja sem razpet bil. za terevenke i za roštiljade, za Talijanske mode parade, za rajfle i za Leibnitz šoping, sem kriv kaj širim Levi's doping. A kulke sem kričal "dole kapitalizem" gda nam je sistem bil v krize. Našel sem tri žertve fašističkog terora, a vse je bilo za promičbu fora. Su naši, pijani, zbili Švabe - ve imaju zpomenik v Jurine grabe. Tak prejde on kaj se trudi muči - vrata mu zapreta gde god pokuči. Prez vsega, a vsud smerti kes. Ničiji, ni Ciganjski pes. (odide)
11. Purger Purger: Kak je pretty v memu purgaču, nowhere ni traga nikakvom draču. Vse blešči v harmonije čudu, vsi su busy v transformation trudu. Vsi zbavljaju svoj posel pokore, kaj nesu mogli, ve vsak more. Ovo je čudoredne ekologije happening, sem ja actually purgerski king! Tu isitne ode singa lažec, tam pak gemište plača skupec. Je ga flundric, z kefam se glancaju, pijanci mir najdu v kamiličnom čaju. Lenjaki prekopano prekopavaju, kumernjaki su zmir v frizeraju. Hotniki pomažu lotrenem babicam, im peru, how nice, pleča i sram. Buzoranti, žigoli i lezbače na rokoko musickerpaju gače. Kot nuns pšaniki rediju krunice, čkomine conductors su tračlavice. Prav je moralen čistilišča design, Vsagdo poštuje pokore si line. Tak ima biti, sem ja mu master, gospon purger, general manager!
12. scena: Purger, Komunist Komunist: (zvuna) "Ve spite, kompiči vi moji, (popevlje na "Internacionalu") Vi, bogci kaj ih muči pad. Zdaj druge žitek z srečum goji, ni vrag več nas nema rad." Purger: Evo meni novog kandidata, odpreti mu treba vrata. (odpira) Please, dobro došli v purgatorijum, designed and made by Purgerov um! Welcome to, po domači, purgač. Hote i če ste prez pants i gač. (čisti, spreja Komunista) Komunist: Gospon, al ja sem čist kot opatica! Pošnjofajte, nigde duhe od švica. Purger: (šnjofa) Si duhe kot rubbish, garbage, litter! Ne te čistog ni deset zer! Komunist: Al mene su oprali kak merliča! Bilo je suz, plača, kriča. Purger: Skoro beautifuldišiš, kot peach. Skoro, al si v smradu išče rich. Moraš biti real purgovnjak, ne as do ve, vmimoriten, mlak. (slači ga) Komunist: Al ja bum čisto zgubil ten! Kaj bum ja morti je.. očiščen? Purger: Čkomi. Ve si ti v zvuncajtne sfere, purgatorske su a bit drugače mere. Alas! Pa ti si mozulov pun! (ztišče mu ih) Komunist: Sem drugač čist, tega zvun. Vsaki je droptinica, le trun. Purger: Kaj god. Zabadav ja purgolog nis. Kmalu dobiš čistoče kiss. Mam ve vidiš kaj je science. Gda zatanca po tebi dance, se buš čutil kot bleščeči star! (hadra ga) Komunist: Jaj, nejte, gospon, vu te kvar! Bi mogel prez sebe celog ostati. Kaj se vaša purgologija zplati? Purger: Po telu ti je, alas, vsega i kaj. (čisti ga z kefom, canjkom, mini-vcecalnikom) Em ti si bil grehov paradise, raj. Tak ti dojde, you know, do revolucije. Komunist: Je, gda se kupica žuhkoče prelije, ljude mogu primit' puntarije. Purger: Gda telo zbeteža i duh kcoj, gda se master ponaša kakti noj... Komunist: Gda se vsi faktori družtva slože, gda nabruse jezikove nože... Purger: Gda se create volja jaka... Komunist: Prez organizacije nič ne šljaka! Purger: Pa se celog družtva naredi scanning, Listing izpiše za tergeting... Komunist: Prez zdraveh subjektivneh snag nigda se ne prejde odluke prag. Purger: Teda se happen očiščenje, Teda se postane a new ztvorenje. Teda you are kot sonce čist! Komunist: Vse to naredit' more komunist! Purger: Kaj!? So ti si ta poškodna beast! Išče se nesi rešil misleneh glist, kot brabonjek smerdiš v marksističke mist. Komunist: Meni je kot Marksu bil ideal Krist. Purger: Tvoje words imaju vrednost kot žlundra, kot prezmasna kost. Bog moj, why več ne poštenog kumernjaka, iliti maleh gnjusob marljivog dijaka, sinnera, al sometimes potezov pravednika. Komunist: Ja sem temu čist pljunuta zlika! Purger: Ti si bogčije i logoreje fačuk, za eyes razuma grizuči luk, štacije ilusion obhodeči cug, čušpajz šalata, falšivi crook, debela prevarancije book. Komunist: Naj budem kakov god hočeš drek, al zmed tulko debilneh v čistilišču fac kaj jedino komunist nemre dobit' plac? Purger: Placa ga je, al ne rezona. Mam mi zazvoniš na komunjarska zvona. To ti se zove incompatibility. Komunist: Kaj men nemreš tu negde zkriti? Mogel bi ti pomoči biti. Purger: Jesi ti mitingaški ztvor, Fletno mi napraviš v duše war. From reda narediš zmešariju, from sklada disharmoniju. Maybe ve postaneš sličnejši človeku, za prezcajtje dobiš podobnu obleku. Bye. Zdurat' ti je do konca sveta. Kaj je to za čerlenoga Hamleta? (odide)
13. scena: Komunist Komunist: Je, ostal bum prekleti Holandez. Navek bum čakal na bolše rez. Nigdinek, večne domovine prez. A vse je to polak jene sitnice - v meni preveč dela červek pravice. Me tira na vsikakve vetrenjače, borit' se zprot hištorijske kače, Mesto da bum v življenju riba. Ta zvest je me kaštige šiba. Kaj ne pisca da ga petne ta tragedija? Em ovo je za lektiru poezija. "Po peklaču i purgaču (popevlje na "Po šumama i gorama") cele vekivečnosti ide jeden David pravi z usudom se on bosti. Kamen on bi vre bil hitil, Mikelanđela pak ne da sačuva lepost njegvu, da ga v' vmetelnost on dene. Gde si, da si, Buonaroti, kaj blesik te ne bode? Huda drama tu se vodi, A artista nigde ne. Šekspir jeden tak bi trebal dok Hamlet je išče tu, monologe dok govori, skor' heroja vre ne bu."
14. scena: Bog Bog: Vezda morem mediterat', v svetu, presvetljen, vživat'. Točno je tak kak ima bit', vsigdo je z svojem bitjem sit. Blešči vse od harmonije - to je delo Božje meštrije. Bravo, Bogo, tvoja dika (repa) lepša je neg tvoja zlika. Bome dober ti je logos, ti za ztvoritvu imaš nos. Tu i tam nekaj zadene, al se fletno ofnja, gene. I - pa je del vesmirskog reda, sreče mleka, sreče meda. Ja dok sem Bog i batina, Samo to bu istina. Kak je lepo moje delo, ima dušu, ima telo! Gdo nemre njega bit sit, naj v nigdine išče bit.
15. scena: Bog, Komunist Bog: Lojtra, lojtra, lojtra... (meditera) Komunist: O, tu ste vi meni, Bogek moj ljubljeni! (gerli ga, kušuje) Bog: Gdo me to liže i mantra? Ja mediteram! Lojtra, lojtra, lojtra... Komunist: Vas vendar je! kulko sem srečen! Vre se plačem. Kak da ste hren. (kušuje ga, gerli) Bog: Nej me lizat', nis ja sladoled. Znovič mi pizdek dela nered. Gda sem se najbolše zamediteral, ta poškoda mi je mantru zteral. Kaj je moja mantra bila? Jel' lagev, larma, kobila? Komunist: O, fala Bogu da Boga ima! Fala ti kaj vse ve štima. (na koleni, gledeč v nebo) Fala ti puno za pravičnost Kaj nem več landral čez večnost. Fala ti kaj nis dobil gli kost, neg tebe, Bogek moj, za rajek most! Bog: Kaj!? Vrag ti tvoj jebi rajek! Kakov je ovo posrani povedek? I kam gore lučeš kot žaba? Nesem ti ja prez gačic baba. Ja sem ti veličetni Japa Bog, gospon. Gde ti je, mulec, verničji bonton? Komunist: Oprostite, sem nevernički vernik. Bog: Kaj!? Nova fela, i krava i bik? Komunist: Drug Bog, ja sem, znate komunist, zajedničar, kak veli vaš sin Jezš Krist. Bog: Moj sin zajedničar!? Vražje promičbe pa novi dar. Em mi sme zveličitelji ljudi! Komunist: Lepo od vas. Faljen Bog budi. Bog: Tak. Reči kaj hočeš. Mi se mudi. Kaj mi je mantra? Kaj mi je mantra? Komunist: I meni se vre čist mantra. Bog: Kaj!? Ti si prosvetljenje polučil? Komunist: Je, je. Puno sem toga ja zkužil. Bog: Daj mi reči, morti i meni pomore. Vse te moje ztvoriteljske fore, celi moj faljeni božanski opus, negda mi se čini, da prostiš, kupus. Ne zelje, prez rebrec, prez ajnprena. Kak da mi dojde v glavu mrena - vse vidim i čujem, a nič mi ne jasno. Tak bi rado preklel glasno, a ne smem, mi je Bog biti, eternuvat', čkominje trebiti. Komunist: Bog, nič se sekirati nej. Opus ti je čist OK. Negda on norjački v harcu halabuči, po zemlje razleje povodenj žuči - nevini se muče, a Bog muči. Bog: Priznam. Kaj morem, i to se sluči. Komunist: A negda pak čevuri kot vulinjak, se oglase reke, veter, ftiči, ztvor vsak, z popevkam naprave do tebe štreke, celi planetarijum se polepša, dobi mašleke, dok Teru znovič ne prime hištorijski fuc gda sme vsi dobri le za ritobrisni nuc. Teda pojdeme na frontu, v Aušvic, v Gulag, gde nam je i napoj kot šunjka drag. Dobro tancamo ratne balete, kaj moreš - človek ti je navek dete. Bog: Ti, bog i bogme, znaš zlatovusteti. Čist lepo te je poslušati. Komunist: Je, svet je điđeren, al se preveč ringišpila, glavotren je, kak da ga tira padavična sila. Vendar, gda se zmislim žitka duhe, kak žmahne on ima sreče kruhe, mam bi se povernul, ma i kak komunist. Bog: Da si mi ti bil peti evanđelist, moj, kak ti veliš, svetski ringišpil, morti bi več kot šlingeraj bil. Komunist: Ne šče kesno, dajte mi obavit' misiju. Svet mam dobi novu harmoniju. Znovič bute zbavljali meditaciju... Bog: Morti je tak. Nu moram si malo premislit'. Ne to tak ajnfah kak ameba bit'. Vugni se, moram vuključit' mišljenja aparat. Polak tebe mi bu pamet haril misleni bat. V glave mi se vre vodi za i zprot rat. Do ve sem jedino svega sina vuskrisil, ve bi komunjca z novem žitkom nagradil... Hodi proč, si me hitil na gruntanja gril. Dojdi za pol vure. Pervo pokuči. Bog moj, zakaj me jen prezbožec tak muči! (Komunist odide klanjajuči se)
16. scena: Bog Bog: Sem to ja takov ztvoril svet? Bog moj, gde mi je bila pamet! Kak da mu ja nis Bog Otec, kak da ga ne napravil jen jopec. Vse se čist v čušpajz zmešalo, apsurda dobilo salo. Ja, gospon Bog, ni na nebu nemam mira, stalno mi gdo z molbum ofira. Vsigdo hoče privilegiju, da zažmirim, hoče protekciju. Velki su, Bog moj, zpetili se kvari, za grehe, za red nigdo ne mari. Šče komunjec za komunjcom ve dolazi, kak da me unda ne primeju frazi. Bome mi bude zato platil Pero - kaj on misli da sem nebeski lero? Komunjce na nebo pušča prez pardona sim gore, čist do mega trona. A komunjcom sem predi bil glavna meta, med verniki ne ve lepšeg cvet'a. Naredili su ne jenu anti-Božju tribinu, ve gude "Bog je ljubav" violinu. Na me su kot pese pujdali ljude, ve su im najbolše me ljubavi dude. Razpela su kurili i krunice, ve ih 'maju v garaže, vikendice. Kaj sem zdaj ja, Bog moj, čineči, kaj na ovu zmešariju reči? Nemreš ni v miru kak Bog mediterat', navek se nekom hoče sr... kakat'. Pozicija mi čisti pat. (v lotus položku meditera)
17. scena: Bog, Komunist Komunist: (zvuna) Kuc, kuc, kuc, Bogek moj, kuc, kuc! Bog: Jaj, kaj je Bog za komunjarski nuc? Komunist: (zvuna) Jesem morti pripuščen dojti k vam? Bog: Za deset let moreš dojti mam. Štel bi bit' "pripuščen" - kak ga ne sram! Kaj sem, Bogek moj, čineči? Kak mi se dugo na dilemam peči? Komunist: (zvuna) Ja idem! Gdo se neje zkril, osel bude bil! (dohajajuči) Bome Bog moj dela fitnesa dril. Segurno ste se prez muke odlučil. Bog: Je, bilo je lehko kot žmehko. Komunist: Jaj, kak volim kmične Božje reči! Tak su mi zgodne - (cmokne) mujcek vu vreči! Nu kakova je, Bogek, odluka? Jaj, kak je sladka porođajna muka! Kak je lepo bilo vašom sinu, na svet se zpustil čez ... Bog: Čkomi! Ne ovo kurs ostipacije! Komunist: Kak prekrasni Božji fuc je! Tak to dela pravi gospon Bog, zpameten, 'telegenteni mundolog. Bog: Kaj!? Ja da mudolog budem!? Pa ja rajše za smetlara odidem. Jaj, jaj, kak je težko Bog biti, Z ovakvem picajzlom žitek delati. Dojde mi čisto za pošiziti. Kaj da non-stop z dreki prevurjam, Da vse pizdarije rešavam sam. Dost mi je svetske zajebancije! Hočem nektara i ambrozije! Komunist: Si počinite. Ste delali kot mrav. Ja vam svet zredim zabadav. Vi pa bute mentalno zdrav. Bog: Dobro. Verni se na zemlju i reda napravi. Nečem da me vsaki čas svet davi. Samo nej pa ztvarat' zajedničarstvo. Zemi si kompjutore, delaj kozarstvo. O komunzmu ni reči. Te pošljem v pekel reš se peči. Komunist: Idem, kak velite, tu kozu derat'. Bute vidli kak se kumeru daje mat.
18. scena: Komunist Komunist: Drage dame i gospodo, velepoštovani glasovači, pardon, glasovatelji! Čujete li zvon gospođe Povijesti, pitam ja vas? Din-don, din-don, din-don! Kao što zvoni podne tako i sada zvoni komunizmu. Ali, to nije molitveni zvon, nego pogrebni, to jest sprovodno zvonce. Jer, komunizam je mrtav. Mrtav, gospodo, ali ne kompletno, nego oko circa devedeset posto jer mi smo ga već na prvim višestranačkim izborima ukokali kako Bog zapovijeda, majku mu četničku. To je dovoljno da beštija otegne papke ko pas ili glista, koji, makar nemaju papke, ipak su živina. A komunizam je velesvjetska historijsko-domaća životinja naravi punice koja je deset puta bila na plastičnoj operaciji i još izgleda ko Miss žaba. Zato, dolje sustav koji te tjera da dižeš kredite i hoćeš-nećeš postaješ vulgarni materijalist ko moj susjed koji ima, zamislite, pet bicikla, tri mlinca za kavu, četiri lopate, sedam čekića, punu ledenicu od tristo litara i - četiri knjige! Sanjaricu, "Sto ljubavnih položaja", kuharicu i priručnik o izbjegavanju poreza. No, dobro, on je višečlani mesar s familijom, ali to ga ne čini vanserijskim.
Jedno od nepostavljenih pitanja, gospodo, jest: što je taj komunizam radio s gospodinom našim Bogom i ostalom gospodom s neba? On ih je ukinuo kao što se ukida porez na pelene! A porez na pelene je razlog za psovku! Boga se kao oca ne može ukinuti ni u slučaju razvoda ma koliko ga psovali, a smrt Boga kao oca nije radost jer ništa ne nasljeđujemo kao razvodna djeca. Naša stranka vam obećaje da ćemo vam ponovno vratiti dragoga Boga. Štoviše, mi ćemo s njim biti u najtješnjim vezama, ništa manje nego s Njemačkom. Na TV ćete moći Boga vidjeti svaki dan, a u nedjelju dva puta. Živio naš gospodin Bog i njegova majka Bogorodica, s kojom su naše vidjelice u direktnoj vezi! Naša stranka vam je omogućila da i vi sudjelujete u viđenjima preko telefona, koji ćemo dovesti do svake kuće pa, prema tome, i Bogorodicu, ako nam vi to svojim glasovima omogućite.
Na kraju, dragi štovanici, Hrvatska, Croatia! Mi sada imamo Croatiu ne samo u osiguravajućem društvu i kao cigarete, nego i kao domovinu. Kao što čovjek koji se uzdigao s dna pa ima svoje cipele, čarape i gaće, ne više Caritasove - tako i mi sada imamo vlastitu domovinu.,koju smo zaradili krvlju, znojem i komunističkim mukama. Mi, koji smo sve to radili, znalački smo je stvorili iz religije religijarum uz ništa manje inteligencije nego kod Nikole Šubića Zrinskog i ostalih narodnih heroja. Mi, gotovo mučenici, imamo prepuno pravo da je i dalje njegujemo, pazimo i rukovodimo. Dozvolite da mi budemo šoferi, a da Hrvatska bude tenk progresa! Krenimo u svijetlu budućnost da zajedno dokusurimo crvenog komunjarskog vraga i ono što je od njega ostalo. Glasujte za nas, stranku koja to zna. Živjeli mi i vi s nama na čelu!
- Da nes tudek več milijon put prešel, rekel bi da je negdo šumu zacopral. - frktal je Matek dok je s teškum mukum pukal noge s čižmami na tere je bilo par kil blata z bljuzgavice. - Dej muči Mato. Sad je kesno rogobunjiti. Sem ti lepo rekel da idemo okolo, cestum, ali ti si štel ovud, čez šumu poprek, da nam bu bliže. Pak sad naj jamrati. - Ja sem štel, ja sem štel. . . sad bum ja za se kriv, kak da je mene sejeno, da ti. . . - tu zastane. Janton ne volel da se kune. Janton je za razliku od Mateka bil pobožen. Istine za volu, ovi su se prijateli najbole slagali f trsiju, vuz delo i kupicu. Vu semu drugem su imali naskroz drugačke, oprečne poglede na svet i na život. Janton je v nedelu išel ženum i decum v cirkvu, Matek je išel v lov. Matek je štel kleti, Janton se sako jutro i saku večer Bogu molil. V bele je Janton bil jakši, v šahu Matek. Janton je imal blizu dva metre i bil suv kak kolec, a Matek je na svoje meter i šezdeset natukel skorom sto kil i bil okrugli kak lajt. Jen i drugi su se međutem, fletno i okretno spuščali niz breg, štucali, optrgavali, špricali, okapali trsje. V trsju su bili međaši pa su tak se delali skup, negda su ižene pomagale, ali gda bi one bile ž njimi, bila je to jena sasma druga situacija. Unda se pazilo kuliko se vina popilo, merilo se i nalukavalo v lajtič z lanjskum slivovicum, se u semu, to ne bilo to, to ne bila sloboda. Tak su prijateli Matek i Janton malo pomalo žene s toga posla izostavali, jedino su još dolazile gda je okapati bilo treba. To su, mora se priznati žene bole obavlale. Če baš su več si oko njih modernu tehnologiju upražnavali, Matek i Janton nesu odustajali od staroga načina proizvodnje vina. - Samo modra galica! - odrešito je rekel Matek sinu gda je of, kak završeni agronom predložil «nejakove nove načine u vinogradarstvu». Sin je odustal i okrenul se poslu f kombinatu. - Samo sumpor! - Nijakovi industrijski otrovi! - drečal je Janton gda je negva žena f poloprivredne emisije videla prilog o «efikasnim sredstvima za zaštitu vinove loze». Jantonova je kči samo prezirno frknula z nosom na te reči. Upraf se spremala na obranu diplomskoga rada z moderne kniževnosti na filozofskem fakultetu i se te japekove priče o trsju užasno su ju dekoncentrerale. Sad ovak, zgublenima f šume na teru se več popraf bila spustila noč, sekej im je padalo na pamet, pak i to su li morti pogrešili kaj od tega trsja več zdamlek nesu zdigli ruke. - Mene je Marice Futačeve sin nudil dve ilade euri za ve pet redof. - mrmlal je Janton ki se baš te čas zaletel z nosom v nejakvu granu. Suze su mu mam pošle na oči. Popipal se po licu. Bilo je oguleno, ali je dobro prešel, mogla mi je grana oko skopati, pomislil si je. - Kaj? Dve ilade je. . . . euri? - zakričal je Matek, a janton se skoro počel plakati od muke. Kak da ne dosti kaj su f Starem gaju kud su tuliko put prešli zabludili, nek of stari norc, Matek još fort kune i prostači. To je Jantonu bilo teže slušati neg kaj mu je bilo noge z blata pukati i zmed šibla se rivati. - Dve ilade euri? - ponovil je Matek i napravil značajnu stanku. Znal je da Janton napeto sluša bu li preklel. Tak je on Jantona i f karta znal zludeti, počel bi kleti, i Janton bi mam kralicu zgubil, i za čas bi usledil mat. F karta se Janton bole snalazil, zato kaj je vraže adute pratil, i točno je znal kuliko ih je još v igre ostalo, a Mateku se to ne dalo pratiti, pak je na karta redovito gubil. - Dve ilade euri? - dreknul je trejti put i potegnul s flašičke teru je navek nosil v nuternem žepu od kaputa. - Kuliko put buš sad to ponovil? - več je Jantonu bilo dosta toga preseravajna. - I čemu sad još piješ? Pa kaj ne vidiš da smo se zgubili? Do jutra nas domom ne bu, norc jen, policiju budu za nami poslali, si nam se budu smejali, a ti još ločeš. - Muči, Janton, babjak jen. Ti se navek one svoje žene bojiš, ja ovu svu flašičku navek nosim. Znaš, gda sem bil mali, pokojna je babica navek v ormaru pod alinjem imala takovu flašičku i kon- ton ž nje potegnula, če baš sem čul da je mama rekla da je to samo «lek za ženske stvari». Babica je pak rekla, je vražu mater, kaj ti Baro znaš, to ti jevraštvo za saku bolest, nema toga kaj domača stara slivovica ne bi mogla zlečiti. - Znaš, Janton, kja si sada mislim da je mene ta slivovica obdržala na životu gda sem onu influencu pred tri lete imal. . . - Kaj hočeš reči, da si ti tu rakiju trusil, a ne lek teri ti je doktorica prepisala? - Kakof je. . . . lek, em to saki norc zna da za tu gripu influencu nema leka. Če preživeš, preživeš, če ne, ne. Ja sem se držal špeka, luka i rakije, a žene sem rekel da smrdim po rakije zato kaj mi je alkoholne obloge metala. Jantonu je bilo se bole i bole zima, a kaj je najgorše, činilo mu se da su pak pri Debelem rastu, praf tam de su pred jenu vuru bili. Matek je fort potezal s flaše i počel popevati: - Devojka je zelen bor sadila. . . Negde se proderal nejakof tič, valda se Matekove pesme poplašil - Mato, pa kaj ti ne vidiš da smo pak pri Debelem rastu? - zavapil je Janton teromu je i zajna kapla vina zlapela z glave, kaj od zime kaj od strava. - Mort je ova šuma zbilam začarana. - prešeptal je. - Ti Janton kak pravi vernik vu te bedastoče ne bi smel veruvati. Jantonek, to ti je veeeliki greh. - Mateku je sakem gutlajem raslo samopouzdajne. - Pak kaj če smo pri Debelem rastu? Bar znamo de smo. - štel si je sesti na zemlu ali ga je prestravleni Janton vlekel gore. - Ojdi Mato, prosim te, mene je počelo biti strav. Tu bi negde morala biti steza. Bogek dragi, kuliko smo put tudek prešli. - Ne spominji ime božje uzalud. - povučil ga je Matek teromu se pričinilo da raspoznaje obrise živice vuz teru bi morala biti steza. Vu to je nekak i mesec iza oblaka zišel, sa sreča pak je kiša bila stala prve večeri, a tri je dana padalo, zato i nesu Bog zna kaj of vikend mogli f trsju narediti, uglavnom su jeli, pili i kontrolerali stajne trsja. - Sem ti rekel da je tu steza. - cuknul je Matek Jantona za rubaču. - Ojd sim, za pol vure smo doma. Živica teru je v normalne okolnosti samo treba bilo slediti, sad je čudno vijugala i of put se činila par kilometri dukša nek inače, tak da gda su došli na kraj, to jest na izlaz ze šume, več se brežđilo znad rastof i grabrof. - Mogel sem zeti pušku i mam v juterni lov na šluke. - smejal se Matek dok je Janton pri samem spomenu puške počel zdihavati. Gda su zišli na selski put bili su si v jenem blatu. Selski cucki su ih se poplašili i počeli lajati kak stekli. - Znaš, Janton, ti si jena. . . nu dobro, nem rekel kaj sem štel, ali bumo rekli, ti si jena baba. - pri te reči potegnul je do kraja sadržaj flašičke i pobožno ju pospravil v žep. - Kaj? Ja sem baba? A gdo se molil dilom putom? Kaj ti misliš da bi mi igda s te šume zišli van da se ja nesem fort molil? To nas je spasilo, a ne tvoja pijana glava i navigacija. Si nas dva put k Debelomu rastu dopelal, kaj nesi? - Jes, nekak da jes, ali to je zato kaj tu volim biti, tu sem ja svoju prvu ljubaf dopelal, tu smo divje ciklame brali. . . kaj ti znaš. . . cupali su tak po selskomu slabo asfalteranomu putu, kak dva ratnika kaj se z rata vračaju domom. Putom su negde zgubili špricu za trsje teru je Matek nosil na pleče i sekiricu «širočku» s terum je Janton kak na filmu granje sekel. - Bumo to potlem več našli. - tešil je Matek svega pajdaša. - Glavno da se doma i postele dočepamo. Posle bumo raspravili gdo je zaslužneši kaj smo se ze šume zvlekli. - Pak bogohuliš, norc jen stari. Em se zna gdo je zaslužen, o Bogek, Bogek, jel ti ovo čuješ, mumlal je Janton sebe v bradu, a unda ga je nekaj za prsa ščapilo i povleklo da su mu mam gumbi na rubače spucali. - A de si ti, čovek boži, mulec šašavi, celu noč nesmo spali, deca te po selu iščeju, ojte, pomorete mi ga f hižu! - vikala je Jantonova žena. - Bogek dragi, em je i ona ponorela. - stenjal je Janton dok su mu se noge zapletale. - Mato! De si, ojdi mi pomori! - drečal je sega glasa. Ali Matek je več odlazil niz vulicu prama svoje hiže tera je tkaj bila osvetlena. A gda je spazil svoju ženu, nalakčenu na lesu kak ga čaka, samo je prešeptal: - O Isusek dragi, ze šume smo zišli, a sad mi pomori. Vubila me bu.
7. Zaprešićka kajkavska večer „Prek Jagodišča kaj germi“ naziv je ovogodišnje kajkavske večeri održane 3. listopada, a koju tradicionalno povodom Dana grada Zaprešića organizira Zavičajno ekološko društvo Zaprešić. Ovoga puta predstavljena je zbirka pjesama Zapreščanke Željke Skledar koja je osvojila nagradu „Katarina Patačić“ za najbolju knjigu na kajkavskom jeziku. ... http://www.zapresic.hr/emu/index.php?page=article_news&cat_id=25&id=2014 (http://www.zapresic.hr/emu/index.php?page=article_news&cat_id=25&id=2014)
Katarina Plantak, 5. (raz)red Pelatelica: Martina Barulek OŠ “Vladimir Nazor”, Sveti Ilija
Moj dobri anđelek
Imeli smo ga radi kak sladoled. Sede, bele lasi kak sneg. Zobi svetliji nek drago kameje. Čelo pono bora starosti i moke. Smeđe oči. Betežna sam, a te su oči pone soza kak oblaki dežđa. Usnice njegove od starosti su ljubičoste. Visok kak stop. Stop familije. Roke grobe, ali snožne od mukotrpnog dela. Siromah koji se muči za koricu kruha. Nema ga više… Moj dobri anđelek. Osečam da me čuva. Moj dedek.
Moj dobri anđelek.mp4, 01:03 31. Smotra dečjoga kajkavskoga pesništva "Dragutin Domjanič" Sv. Ivan Zelina, 22.10.2011.
Ivan Slamnig (1930.-2001.) (male pokajkavizeral Ivica Jembrih Cobovički)
Barica-Bara-Barbara
Bila je Bara bieloga boka Bara je bila čversta, široka Bara je bila naša dika Barica, Barbara, Bara liepa kak sljika. Gda ju zagledaš, gospodja draga, kak je štram on napre, odzadi, serce se strese kak slap na žalu kak štandarec lehki na maeštralu.
To je ladja kakva se rietko radja to je čunec staroga kovanja, te je kerman kaj drobne se derma gda skušne miđga zmed molov kak mala kerčmarica zmed stolov. (Ah, barba, deda, barba, gde nam je Barbara, plave, biele i na černe pofarbana!)
Jel ima i denes brodovja z takvem stasem, jel ima jošče i denes ljudi kak sme mi, jel ima jošče morja, ej ima zemalja, jel ima jošče vina, kaj valja?
Vu kakvi oluja imel sem sreču! Na kakvi sem munja vužigal svieču! Kulike sem pot rekel na šiki: "Kupil bom svieču svetomu Mikuli, Niki če se spasime Barbara i ja, e tutti quanti in compagnia (1)."
Kakva vse morja sem videl daljeke! Jene je bilo biele kak mlieke, morske smo krave dojili v jutre, hvečer - bieli kruh s putrem. A žote morje žote kak ljimun! Od poklem sem na rahitis imun.
Biela jedra i biela bedra, terdeglava Bara, Barbara dobra, kak kornjača* počasna, hitra kak kobra, (* želva ?) nijeden brod nje nie rod!
Morje je temnečerljene boje, mornari stari na ladje stoje. "Paron, zbral si dober si pravec, morje je gosti stari plavec." "Jošče jen kablek naj prejde čez stroj sigurnoče radi" - nalog je moj.
Bara, Barica, Barbara brodi, morje nam godi, ni jena stvar tebe nie par."
I tak je Bara, Barica, Barbara vse dalše i dalja, čerljenem morjem pospane se valja
e il naufragar xe dolce in questo mar (2).
(1) vsi koteri sme vu društvu. (2) i brodolom je sladek na tem morju.
(i) vuz svet(l)u Luciju i(l) zimski suncostaj (Gubec kaj se bez—deni)
Prof. Željko Funda Varaždin
NOČNA LAMPICA / GUBEC KAJ SE BEZDENI
napokoncu me vporabila četiri dni ne me nucala tv nje je bil važnejši menjanje kanalov pa postelja kakovo čtenje knjig ferića ima na nočnomu ormarčeku vre mesec dni štela bi nje reči da bu platila zamudninu v knjigovnice al meni je da svetlim anda da čkomim i zajemljem del prostora da se praznoča ne bi prelejala na nju da je ne odplavi na stene od reči kaj dohajaju zvuna ter je poteru kot morje praznu flašu sreča da nje svetlo v kuhinje neje dovoljno bilo dela me na stol poleg špigla - napokoncu gorim! - ona si polehko z pincetum puče dlačice z oberv postajeva, dugo se gledi kak da se hoče prepoznati kak da si hoče dopovedati da je to zbilja ona ja nje pomažem da se prepozna z svojem svetlom ju rivljem k nje same kak bi se morti zagerlila od veselja kaj je to ona Vesna mesto tega kažeju se soze na njejnomu licu ne od boli od pukanja neg od gubca kaj se vse več bezdeni
zamudnina – zakasnina; knjigovnica – knjižara; bezdeniti se - biti bez dna, zjapiti
Zvir: DRAGA DOMAČA RIEČ 2012. Zbornik zdelovin s XXXII. kajkavskoga kniževnoga natečaja Nakladnik Gradska knižnica i čitalnica “Gustav Krklec” Ivanec
Ti kakti vučeni stručnjaki teri pišu nekaj sam popol z stranjskim i tujim rečima koj niš ne razmeš baš z njih nikaj scijenit nemreš, teri misle kak su fest pametni …svoje ne cene, jadni i nesrečni.
A naša domača horvacka reč kaj se seki dan spomene vu gorici, selu i gradu tak mehka, lahka i podatna topla i vatrena, takaj je živa tak mlada, ubava dekla vrela koj objeručke te bi zagrlit štela.
(na http://www.facebook.com/Kajkavci (http://www.facebook.com/Kajkavci) dela Jasminka Othman)
Kaj, pesme i pripovesti (priče) / Dragutin Dubravčič. – Ščitarjevo : vlast. nakl., 2011. (Zagreb : Mida-graf). – 167 str. ; 21 cm. Autorova slika i bileška o-jnemu na omotu. ISBN 9789537529093 821.163.42-1 821.163.42-9
Politopedia: Dragutin Dubravčič, ilustrator, karikaturist, pesnik i umetnik z Velike Gorice, rođen je 26. studenoga 1950. v Pologima. http://www.politopedia.net/index.php?title=Dragutin_Dubrav%C4%8Di%C4%87 (http://www.politopedia.net/index.php?title=Dragutin_Dubrav%C4%8Di%C4%87)
Se kaj muž, pravzaprav, ima – je klet i v kleti bučkuriša hekto, a če taj ocet popije, onda mu tak veliju da je pijani prasec i fakin! A kak muž pravzaprav živi, ak se prav zeme? Na sejem prasca tira, a fileke si privuščiti, bogi-bogme, nemre, ali kravi svojoj papke z oljem maže i vole frizjera i kobile kristera i pod rep im s temjanom kadi, a sam pak, pravzaprav, kak marha nad marhami krepavle, i ak to mar-hašag ni, kaj onda je život kmetski? Baš prav veli Kinez: če misliš da hekto bučkuriša nekaj vredi, varaš se, dragec! Če misliš da z mlade cure nebu “striženo-košeno” postalo, znova si v zabludi. A ja im velim, gospon doktor: se to denes kaj se z luctvom događa je veliki oselski sprevod – ni repa, ni glave!
Lamentacije Valenta Žganca Miroslava Krleže v režije Dubravka Torjanca
V petek, 10. velače ob 20,00 vur na Scene Zvonimir Rogoz v Varaž(din)u zvedena je predstava Lamentacije Valenta Žganca Miroslava Krleže v adaptacije Matka Sršena i režije Dubravka Torjanca. Predstava je premijerno zvedena 17. velače 2011. Skladatel je Dragutin Novakovič Šarli, scenograf Slaven Edvin Bot, majstor rasvete Marijan Štrlek, dok je kostime zebral Ivan Debeljak. V glavne rola nastupaju Zdenko Brlek (Valent Žganec) i Darko Plovanič (Doktor).
Vuz “Balade Petrice Kerempuha”, drugi Krležin obsežneši tekst na kajkavskomu vupravo su “Lamentacije Valenta Žganca “, istoimeno poglavle romana Na rubu pameti. Stubičanec Valent Žganec, zvani Vudriga, hičen je v-rešt zarad krivolova, čeliju deli z doktorom prava, pa poteknut doktorovum budističkum lektirum, v preobil(j)u vuzničkoga vremena, pripoveda svu životnu pripovest: dva- put se, bezvuspešno, ženil, kak austrovugarski domobran četiri je lete krstaril ratiščima Prve svetske vojne, na vlastite je kože doživel poraze i rasplijnejne obman trojedne cesarsko-kralevske laž, slušal, veruval i razočaral se z hrvatskemi medratnemi politikanti.
Valentova kob je njegov zdrav, vitalen, subverziven selački razum, gotovo instinktivno osečajne financijsko-političke operet: “Se su to gospodske bedarije”. Čitati i igrati ga denas znači znova se, posredstvom Valenta i z Krležum, zapitati o tragičnemi sukobi tere i dale zezivaju “financijske, građanske, feudalne i imperijalističke, klimatske i rasne laži” (M. Krleža, Hrvatski bog Mars).
Nastavek/Zvir: http://www.tacno.net/KulturaNovost.aspx?id=3429 (http://www.tacno.net/KulturaNovost.aspx?id=3429) miroslav krleza - na rubu pameti (http://www.scribd.com/doc/12611357/miroslav-krleza-na-rubu-pameti#)
Gradska knjižnica Dugo Selo u posjedu osobne ostavštine Milana Dobrovoljca Žmigavca Dana 19. veljače 2013. godine dogradonačelnik Grada Dugog Sela g. Ivan Gereci i ravnatelj Gradske knjižnice Dugo Selo g. Aleksandar Antolović preuzeli su za potrebe arhive Gradske knjižnice Dugo Selo u Beogradu građu iz osobne ostavštine Milana Dobrovoljca Žmigavca (1879., Dugo Selo - 1966., Beograd). Ostavština se sastoji od 84 knjige iz osobne biblioteke kao i 170 dokumenata raznih vrsta (osobna pisma, fotografije, službeni dopisi, telegramske čestitke, osobne zabilješke itd.). Da podsjetimo, Milan Dobrovoljac Žmigavec je jedan od najplodnijih hrvatskih kajkavskih pjesnika između dva svjetska rata. Pisao je satiričke, političke, prigodničarske, ali i mnoge lirske pjesme vezane za dugoselski kraj. Od 1938. godine živi u Beogradu sve do svoje smrti 1966. Građa je otkupljena uz pomoć sredstava privatnih sponzora na čemu im ovom prilikom srdačno zahvaljujemo. Gradska knjižnica Dugo Selo http://www.dugoselo.hr/component/content/article/3-novosti/2855-gradska-knjinica-dugo-selo-u-posjedu-osobne-ostavtine-milana-dobrovoljca-migavca.html (http://www.dugoselo.hr/component/content/article/3-novosti/2855-gradska-knjinica-dugo-selo-u-posjedu-osobne-ostavtine-milana-dobrovoljca-migavca.html)
Vi ste morti, moji mili O Krapinskoj čuli špili. Vu tu špilu kad se zašlo Čovečih se kosti našlo. Žnih dokazat to je moči Kak profesor jen svedoči, Da je čovek vu tom kraju Predi živel neg´vu raju...
Autor(i): Dobrovoljac, Milan Naslov: Selačka buna / spopeval Žmigavec ; kipce nacajhnal Maurović
Impresum: [Zagreb] : Jugoslovenska štampa , 1927 Materijalni opis: 175 str. : ilustr. ; 24 cm Jezik: hrvatski Napomena: Pravo ime autora: Milan Dobrovoljac Ključne riječi: hrvatska književnost - epska poezija - dijalektalna književnost UDK: 821.163.42-13'282 Ostali autori / urednici: Maurović, Andrija Signatura: SF 21064 Inventarni broj: 4308 Vrsta građe: knjiga Knjižnica: Knjižnica Zavoda za slavensku filologiju, http://www.knjiznice.ffzg.hr/slavfilologija (http://www.knjiznice.ffzg.hr/slavfilologija) MFN: 18099
Kak to da moč si svu On zgubi lehko tak? Kaj nas ni imel tu Naš Dedek Kajbumščak. I kaj se zrušit dal Od Strele vu črni mrak? Kaj ni za pušku znal Naš Dedek Kajbumščak. I zakaj on je bil Tak hud i tužen svat? Kaj ni tog vinca pil Naš Dedek Kajbumščak. Dedek Kajbumščak
Već više od sto godina poznato je Nalazište krapinskog pračovjeka; potvrđeno znanstveno, oslikano riječima, opisano bojama. Od Nalazišta vode brojne staze i putevi na obližnje brežuljke i vidikovce. Jedan od najpoznatijih je planinarski Put Dedeka Kajbumščaka koji vodi do kapele Sveta tri kralja na brdu Tkalci. Naziv je dobio prema pripovijetki Vladimira Nazora Dedek Kajbumščak objavljenoj u Zagrebu 1939. godine, koja je nastala nakon pjesnikova izleta u Krapinu i okolicu. Šetnja šumom u kojoj je davno obitavao krapinski pračovjek probudila je bujnu umjetničku imagi naciju i ubrzo je pjesnik nanizao mnoštvo slika iz života našeg pradavnog pretka, našega Dedeka. “Kaj” i “bum” spojila su dva svijeta, dva vremena kao most iz među dvojice dobrih prijatelja. Nije čudo što je Nazor Dedeka “krstio” Kajbumščak. Dedek Kajbumščak sveprisutan je u Krapini u nazivima lokaliteta, raznih družina, u šalama i pjesmama.
Pun glavobolkah je lug, Puna fijolicah trava, Kaj se je zmislil taj sneg, Da si sad pak poprhava? Zemlja od sna se budi, Čekaju pupki na grani, Noč si slavička želi Sunčeca toploga dani. Zime je bilo vre dost' V mesece kmične i duge, Vsaki veselja bi štel, Dost' nam je zime i tuge. Vuzem pred vratmi je vre, On se i v srcu nam javlja, Kaj če sad zima i sneg, Vuzem se suncem pozdravlja!
Nova soza žmehka, čemerna čez zmočeni Ti se obraz spustila, Marija na terde zagorske naše hrvatske grude od srama i jada pred bistrički bokci nekam se skrila... ili se morti na friški križi posušila?
Ali – s pervim soncem da z bistričkog turnja zazvoni, Tva soza, Marija, kak dragi kamen pred prošenciju bistrički bokcov naze zablešči. Blešči soza na križnom potu našega Svetišča kak repatica v noči blešči... prošencije bistrički bokcov hrvacki romarof na križnom potu stolietne Kalvarije z istu molitvu, z istu nadu i veru još i denes skup drži.
Na zrovune grude našega Svetišča znad stari i friški naši grobišča Tva soza, Marija, na sakom križu kak svetinja blešči.
Za istu molitvu, z istu veru vu vuzemsko zdignuče se nas skup drži Tva soza, Marija.
II. Recital duhovno-refleksivnoga pesništva “Josip Ozimec” Marija Bistrica, 2000. 2. nagrada Stručnoga ocenivačkoga suda
K suncu prosi vsaka roža, K suncu trava vsaka, Tak i k tebi, Majka Božja, Srce siromaka. Milostiva vsakom ti si, Vse ti vračiš boli, Odbila još nikog nisi, Koi za pomoč moli.
Čuj molitve vruče ove, Draga naša Mati, Tvoj te vezda narod zove, Romari Hrvati: Dobra nam naviek ostani, Zmoli nam pri Sinu, Da od vsega zla obrani Nas i domovinu.
Zvir: Kajkavska večernica i meša vu Sv. Ivanu Zeline 2012. str. 29.: http://www.pou-zelina.hr/documents/Izdavastvo/51_Kajkavska_vecernica.pdf (http://www.pou-zelina.hr/documents/Izdavastvo/51_Kajkavska_vecernica.pdf) iliti sim http://www.forumgorica.com/kajkavski/p-oltar-portal-nas-svagdasni-pobozni-i-vragolasti-bogoslavija/msg4295/#msg4295 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/p-oltar-portal-nas-svagdasni-pobozni-i-vragolasti-bogoslavija/msg4295/#msg4295)
PISME GOSPONU JACQUESU PREVERTU V PARIZ Zlatko Crnec
Sjeti se Barbara bez Prestanka je kišilo... J. Prevert
Je, curel je dežđ, gospon Prevert, fest je curel V Brestu, v Parizu, v Zagrebu i po mouoje hiže I po cuckove hiže je curel I v sercu mojem bile je deždevne
Od četrtka na petek gda curel je dežđ
A bile nam je kak nam nigdar više nebu V Seine sem si opral noge švicavne Flundru Giacondu kaj se smeje Sam prosil za oprost sieh grehoov kajkavskih Za prezdec na Monmatreu pol vure V cirkve ja sam klečal A on kurvanjski črleni melin Tak mi se fest dopal da mi je i denes žal Kaj žakel našieh smrdlivih duš Zmleti nis donesel
Od četrtka na petek gda curel je dežđ
Se sečate, gospon Prevert, kak smo nekaj mokroga Delali saki na jenem vugle Trijumfalne lese I Eiffelovoga turna. Od četrtka na petek gda curel je dežđ
Ni jen policajec v piščalku ni zapiščal Same su platene v perivoju šumele I cvetje je dišeče rasle kak i pri nam Tu blizu, na Zrinjevcu, vu Tuškancu, v sakem klancu
Od četrtka na petek gda curel je dežđ
A mi, mi sme se zmiešali, šampanjec z mliekom Vodu z bielu kavu, mužiku z kervavu glavu Čoveka na Pigalleu, Seineu z Dravu Cieli Pariz z mojim dvoriščem Harmoniku z lajavem Šarkem
Se od četrka na petek gda curel je dežđ
A unda sme otišli na plac cvietja I meste cvietja za naše diekle Vužgali tri šibice v parišku nuoč Za ludsko spražnuvajne želucov Da je i presvietli Quasimodo nad nami Jenu sozu zgubil
Od četrka na petek gda curel je dežđ
Siečam se ja, gospon Prevert, španciera pred jutre Okoli cirkve Notre Dame i gospodo: Mi se pričinile tie čas da poslušam Za jutre kaj dohaja Mojega pievca kak kukuriče v dvorišču A v ruka vaša bila je črlena ciklama Plačliva, plačliva, kervava i sama, sama, sama Z nami skup
Od četrtka na petek gda curel je dežđ
Citat:
Zvonko Špišić - Pismo gosponu Prevertu v Pariz (Popevke zanavek) Krapina 1997. HQ, 04:11
"Ni med cvetjem ni pravice", rekel to je fijolice smardlivi terputec, jalnuš, tvardogutec.
"Lepe ti je, lepe ti je fijolice dišeče, kad se pava po stezice prek gartlica šeče." "Teške je nam, teške je nam na kokošjoj paši, s prepunčecom, z grintom, s ternom, žalosnimi pajdaši. Sunčanice, rožmarin, leha puna georgin. Mačuhica, franciškan dišiju kak marcipan."
"Glavobolka, bogi cvet, glava zna od nje bolet. Kopriva grize, a lopuh kak kačje mleko ima duh.
Žabnjak, osjak i peršin soldački, se te plante nečeju ni mački. Kak mozul imaju vonjhu, kak smardlivi spuriš, od njih nigdo nigdar je ne imel niš."
"Dok v božje plahtice kakti vu zipčice, Isusek mali spi, v cinduli i šašu, v puhlivem jandrašu, v kopitnjaku, v trubentice niščega ni."
Zajček, gumbek, bažulek i slak čuli su terpuca kak punta se bedak. Pak rekel je gumbek: "Ti si bedak, to je tak vola božja, pak ima biti tak"!
"Ni ja nis roža ni fergismajniht ni dijacint, ni holer, ni admiralov cvet! Ja priklonit sem gumbek, a nis dišeča teja, pak srečen sem kak gumbek, kad nis Galateja!"
A rekel je terputec: "Slatki vi gosponček, naj daju mi jen preponizni pardonček, kajti ja ne klimam sakom kakti zvonček!"
"Vi v gartlicu dišite, kakti mačuhice, a nas pak zoblu vrapci i tice krilatice. Po nama smrade krave i cigan se posce, na kačino mleko, na zimolezine. Vu plahticam vašim božje dete spi, na piriku, terpuca ni vrag ne gledi."
"Ak pak če bi tak, da na svetu biti ima tak da na jenog krava i cigan se sce, a drugi pak v gartlicu kak admiral diše, če ima biti tak, naj onda bu tak, a ja, kak jalnuš, gladnuš i bedak, del si bum za škrilak goreči čerleni mak pak nek dojde veter, sivi severnjak!"
"Severec, kozoderec, skunkačov strah i kač, raznesel bu vre farbe s pisanih vaših gač, a nami bu sejeno, mi tak sme polski drač, bespuci, terpuci i kravji kolač!"
ZAČARANA MOČVARA - Ni med cvetjem ni pravice, 04:21
"Etno druženje z Dujnum Knebl", 12.06.2012. Gosti su zveli (med ostalem) NI MED CVETJEM NI PRAVICE z del Miroslava Krleže: Balade Petrice Kerempuva Veno Mušinovič (recitacija) vuz originalni glazbeni beglajt: Nikola Švenda (djembe), Vedran Živkovič (tambura), Ivan Šaravanja (ramunika) Snimleno jenum kamerum v "močvarnemi" uveti, no najgušče to nisu sjajne okolnosti tere daju sjajne rezultate, neg sjajni umetniki. Video: OkoDUBOko (Dunja Knebl & Bojan Slevec)
ZAČARANA MOČVARA - Ni med cvetjem ni pravice (http://www.youtube.com/watch?v=1ZTcRrRdvII#)
V prostori Društva hrvatske kniževnikov v Zagrebe, 15. svibna leta 2013., održana je promocija knige "Humske popeifke" Božidara Brezinščaka Bagole. O knige je pripovedal prof. Mirko Ivanjek, a na Bagolino kniževno stvaralaštvo osvrnul se i prof dr. Ivan Golub, poznati hrvatski teolog, pesnik i kniževni prevoditel. Publiku je svojem nastupom oduševil mešoviti pevački zbor KUD-a Rikard Jorgovanič z Huma na Sutle, posebno pesmum "Rauže" teru je na verse B. B. Bagole vuglazbila umetnička pelatelica zbora prof. Elena Hryazyeva Ciglenjak.
Naš neumorni kniževnik i pesnik Božidar Brezinščak Bagola vundal je vu povodu 20-letnice postojajna Občine Hum na Sutle novu knigu pesmi napisane na zvirnomu humskom govoru teri je pre šest let vupisan v Listu zaštičene nematerijalne kulturne dobri Republike Hrvatske. ... http://www.humnasutli.hr/index.aspx?vId=851 (http://www.humnasutli.hr/index.aspx?vId=851)
ZBORNIK RADOVA S OKRUGLIH STOLOVA (ZNANSTVENIH KOLOKVIJA I SKUPOVA) U KRAPINI 2002. - 2006.
Zabok, 2006.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
KAZALO
PRVI OKRUGLI STOL Uvođenje kajkavskoga jezika i kulture kao izbornoga predmeta u osnovne i srednje škole kajkavskoga govornoga područja Krapina, 17. rujna 2002.
Božidar Brezinščak Bagola Između materinskoga kajkavskog govora i jezičnoga standarda 54
Božidar Brezinščak Bagola (Vrbišnica, Hum na Sutli, 9. studenoga 1947.) je hrvatski i slovenski kniževnik z Hrvatske. Piše pesme, romane, pripovetke, putopise, eseje, oglede, osvrte i radio-drame. Profesor je teologije i filozofije. Prevodi ze slovenskoga i z nemačkoga jezika. Član je Društva hrvatske književnikov ter predsednik Hrvatskozagorskoga kniževnoga društva.
V emisije "Rubala Show - Zvuki mega kraja" v programu Narodnoga radija i programu vuživo Zagrebečke televizije Z1 v petek 24. listopada od 20,00 do 23,00 vur Bagola je predstavil občinu Hum na Sutle v tere obnaša 3. mandat kak občinski načelnik. Emisija je bila posvečena zagorskem občinam Hum na Sutle i Bednja, odnosno humskomu i bednjanskomu govoru, popevajnu i igrajnu.
Božidar Brezinščak Bagola o Humu na Sutli (http://www.youtube.com/watch?v=noYFeMXQZio#)
Gospon Božidar Brezinščak Bagola snočka je imal nastup na TV-Jabuka i prečital nekuliko popeifk v emisije Fio-show.
Zutra (11. lipna) poslušajte na Prvomu programu Hrvatskoga radija emisiju "Jezek i predrasude" (13,30 vur) posvečenu negve knige „Humske popeifke“.
“V emisije bu reči o govoru Huma na Sutle teroga je leta 2007. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske vuvrstilo na popis zaštičene nematerijalne kulturne baščine. Gost emisije je kniževnik Božidar Brezinščak Bagola, a vurednica emisije je Irena Plejić Premec“.
od izborov mi nebu velke vajde zato rajši rujno vince pijem poštenjak se denes teško najde poštenje z žlahtinom zalijem pod brajdami je moja vlast peharček moj mi je na čast tuj me nišče nemre kleti nit mi more stolec vzeti
v politiku se saki rad porivle saki štel bi v zagreb na proščenje al se bogme puno njih zazible v korupciju i nepoštenje pod brajdami je moja vlast peharček moj mi je na čast tuj me nišče nemre kleti nit mi more stolec vzeti
kampanja prejde kakti lepe senje tak je bilo pak i vezda bude vino je za dobrohotne ljude politikant ga nek ne pije pod brajdami je moja vlast peharček moj mi je na čast tuj me nišče nemre kleti nit mi more stolec vzeti
Ode »An die Freude« Odo radosti Oda radosti Oda radosti
Nemački original Slovenskokajkavski prevod I. STAndarden delomični prevod (rablen pri svečanosti kak europska himna) II. STAndarden delomični prevod
O Freunde, nicht diese Töne! O, bratje, nikar teh zvokov, Sondern laßt uns angenehmere temveč vse bolj milo pesmico zapojmo anstimmen und freudenvollere. In vse bolj radostno! Freude! Radost!
Freude, schöner Götterfunken Radost, od Boga nam dana, Radost divni dar božanstva, Radost, krasi sve ljepote, Tochter aus Elysium, Hčerka ti Elizijska, Dijete polja nebeskih, Kćeri iz Elizija, Wir betreten feuertrunken, V tempelj, kjer si nam prižgana, Tvojim žarom opijeni, Opojna ti moć krasote, Himmlische, dein Heiligtum! Stopamo, božanstvena! Stupamo do praga tvog. Uzvišena ti misija Deine Zauber binden wieder Združil čar nam tvoj bogat je, Kad nas tvoja moć izmiri Tvoje snove vežu niti Was die Mode streng geteilt; Kar razbil je kruti čas; Nestat mora razdor sav. Što rastavi zao običaj, Alle Menschen werden Brüder, Vsi ljudje ljudem so bratje, Svaki čovjek brat je drugom Svi će ljudi braća biti, Wo dein sanfter Flügel weilt. Če jim ti zvedriš obraz. Tvoj kad divni slijedi put. Krilo tvoje spajat' zna.
Wem der große Wurf gelungen, Komur je naključje dalo, Svaki čovjek koji sreću Komu bješe sklona sreća Eines Freundes Freund zu sein; Da ima prijatelja, Vjernog prijateljstva zna Biti drugu vjeran drug, Wer ein holdes Weib errungen, Kdor dobil je ženko zalo, Svaki koji zna za ljubav Tomu sreća još je veća Mische seinen Jubel ein! Naj veselju duška da! Nek nam svoj pridruži glas. Primit' u svoj topli krug Ja, wer auch nur eine Seele Srečen, kdor ima na zemlji Sve što može jedno biće Ma, i samo jedno biće Sein nennt auf dem Erdenrund! Eno samo dušico! Na toj zemlji svojim zvat Koje svojim smije zvat', Und wer's nie gekonnt, der stehle Kdor pa sam trpiš, ne jemlji Kom to nije dano, bijednik, A tko nema takvo biće, Weinend sich aus diesem Bund! Naše sreče nam za zlo! Plačuć' skrit' se mora znat'. Taj za radost neće znat.
Freude trinken alle Wesen Radost pije vsako bitje An den Brüsten der Natur; Z grudi, ki jih zemlja da; Alle Guten, alle Bösen Vsak, kdor dober in odkrit je, Folgen ihrer Rosenspur. Radosti sladkost pozna. Küsse gab sie uns und Reben, Radost daje vinsko trto, Einen Freund, geprüft im Tod; Daje nam prijatelja; Wollust ward dem Wurm gegeben, Črv ima k nji pot odprto Und der Cherub steht vor Gott. Kakor kerub do Boga!
Froh, wie seine Sonnen fliegen Z njo kot božje sonce smelo Durch des Himmels prächt'gen Plan, Hodi čez nebesni svod, Laufet, Brüder, eure Bahn, Pojdi, človek, svojo pot Freudig, wie ein Held zum Siegen. K zmagi kot junak veselo!
Seid umschlungen, Millionen! Naj objamem milijone! Diesen Kuß der ganzen Welt! Naj poljubim božji svet! Brüder, über'm Sternenzelt Bratje, čez nebo razpet Muß ein lieber Vater wohnen. Bog, naš oče, ne zatone! Ihr stürzt nieder, Millionen? Mar se treseš, zemlja siva Ahnest du den Schöpfer, Welt? Slutiš, kaj je stvarnik, svet? Such' ihn über'm Sternenzelt! Išči med svetovi sled: Über Sternen muß er wohnen. Nad zvezdami on prebiva!
(Ova priča je fikcijska nadopunitva zgoda kaj se pripetil v Svetomu Ivanu Zelini 2007. v prigode okrugloga stola na temu Kajkavski spomejnek.)
Zgovarajuči vsaki Č i Ć kot stoodstotna Bosanka, Jelča je kruto zpametno štokala o kajkavski emirati, potreboče emancipacije i revitalizacije Kaja, o reči materinske kak materi jezika. Gda je rekla biti nam je što jesmo, dakle, čuvati i njegovati svoj identitet, ja sem pukel. A kaj ne bi zato morali kajkavski govoriti? Kaj nam to ne naša bit? Kaj ga govoreči ne čuvame i pestujeme? Kaj ne bi zato morali i spikati i šprehati kajkavski? – U službenoj prilici koristi se službeni jezik, kolega, rekla mi je Jelča. Unda mi ovde traflame cajt če je tak. Ja vas šče jenkrat pozivam da kajkame. Šinja, Kutni, Riba, Marča, Hlebinec, Petrek, Lajninski, Božurka, same kukme kajkavskega vitiznanstva, kaj su sedeli v dvorane, mučali su. Pol ih je v pod gledele. Ja sem čakal. Več je hasni od jedne pive neg od superintelektualnoga štokanja o Kaju. Pozivam one koteri tak misliju da z menum odidu na jenu kriglu. Nigdo se ni zdigel. Pazite mi na Č i Ć, rekel sem i odišel. Bil sem čemeren. Znovič se ponovilo ladolažje kajkavskeh intelektualcov. Govoriju kak se šika, zameriti se ni svoje tenje ne bi, reč materinska od nijene kune nijenomu ne vrednejša, Marko Marulić bi tak lepo na persi visel. Odišel sem na najbližejšu terasu. Komaj sem čakal da zperem nekaj čemernosti z sebe. Gda je došlo, z velkim žmahom sem poserknul pivo. Lestor malo je bilo ležejše. Ni potlam drugoga guta ne puno bolše bilo. Je, je, je. Ljudi su ti bedačeci, vekši od mene. Znaju getribu, znaju nogomet, al ne znaju živeti po tvomu. Znaju avion peljati, al bogčeci ne znaju kormaniti ze svojem žitkom. Zato ti se ja za njeh molim i zato ti dojdem na mešu. Grešni jesu, al v ovemu svetu se nemre ni hoditi prez greha, kamkoli delati il govoriti. - Zpod terase pokazal se drobni stari človek kaj se glasno z sebum zpominal mašuči z rukami. Cipeliši su mu bili barem dva broja prevelki. Glava mu je bila plešiva, lice gliboko zbrazdano. Bil je v čiste obleke, al stare i znucane. Polak nezpadneh farb i mustri rekel bi da je vse dobil v Caritasu. Vsak čas je na kratko zestal ter pošel dalše. Šče jen mudrijaš, pomislil sem. Nu, kak je lepo po domače govoril, ja sem napel vuha da ga bolše čujem. Ovo je bil lek od štokavske palamude, kaj mi je v temu času največ trebal. – Evo, ve ti se mam molim za te človečje bedačece. – Deda je zestal, zklopim ruke na persi, nagnul glavu ter se zadervenil. – Je li ovo Jurča il suho drevo? rekel je mlajši človek kaj je došel do njega ter ga z perstom dopetnul. Ov je ostal miren. Gda ga je čversto porinul, Jurča je opal na asfalt. – Kaj se ne javiš? veli mu mlajši človek smijuči se ter mu pomore zdiči se. – Molim se, reče mu Jurča. – Za vsakojake pizdeke moreš, za me pak ne. – Ja se molim za vse ljude. Če si jen, i za te se molim. – Zakaj unda ja šče plaču nes dobil? Tri meseca! Zakaj? – Zgledi da se nes dosta molil. Ve ti idem k meši pa bum. Lestor za te i za tvoju plaču, rekel je Jurča pomirljivo. – Nej se moliti. – Zakaj? – Bog te ne posluhne. Pre nam bu gazda plaču dal če dobi na lotu neg da ga Bog na to nagovori. – Morem se ja moliti da on dobi na lotu! – Zakaj ja ne bi dobil na lotu, konj nepotkovani? – Jer mi nesi rekel. – Ve ti velim. – Unda bum. Časna reč. – Daj. Čversto, segurno, mužki. Kot direktor. – Šališ se. - Kaj unda? – Nič. – Dobro. Stari osel na goli posel! rekel je mlajši človek ter dal Jurči z nogum v rit. – Moli se da se kadi! – Bum, Slavek. Časna reč Slavek je odišel na jenu stranu, Jurča proti cirkve. Ni sam ne znajuči zakaj, ja sem pošel za njim. Gda sem mu se približil, on je vre glasno govoril. Je, je, je. Sam vidiš kak su ti ljudeki nerazmeni. Ve bi jeno pa bi drugo, a more i treče. Deca su ti navek deca. Svet ti je prevabljiv ter ti se zato nemreju odlučiti. Lepo spati, fino vino, lepi auti, fine klobase, lepa obleka, fino ležati, lepi đunđi, fina orehnjača, lepo cvetje, fina mužika. Ve ti budi pošten. Z vsakoga hipa nekaj vabi. Gda se išče kotera reč oglasi, tente na brege. Okružiju te kot pesi ježa i ve ti budi jež. Igle imaš, al i iti moraš nekam. Če nikam drugam, bar na šekret. Šalim se. Mam ti zato zmolim jen Očenaš. – Jurča se zestavil na pločniku, zklopil ruke na persi i zaferfuljil. Ljudi su hodili poleg njega, auti jurili na meter od njega. Tu i tam negdo bi mu kakov špot il uvredek dohitil. Njega to ni najmenje ne dopetavalo. Bil je miren kot kip. Gda se genul i zakoračil da prejde cestu, zacvilele su gume i jen auto se zestavil malo pred njim. – Idiote blesavi! Gledaj kuda hodaš! – zakričal je šofer mercedesa. – Prosim vas da mi oprostiju,rekel mu je Jurča ponizno. - Starački ti je ispod brijega! – rekel je šofer i odjuril. Stal sem nekaj metrov podalše. Nesem znal kaj bi naredil. Štel sem mu pomoči da preide cestu, al mi se nekak veđalo. Staroga človeka se ne patronizera. Jurča je odišel do verha gde je cesta zavijala i tu ju je po zebre prešel. Predi se punokrat ogledal levo i desno da vidi je li koteri auto prihaja. Ja sem za njim hodil kot telček. To je bilo stokrat pametnejše neg poslušati lažoladne kajofilce kak štokaviju o dragom si Kaju. Ja te ljude nikak ne razmem. Znam da radi imaju reč materinsku, znaju i dobru kajkavsku vitiju napisati, al če je reči nekaj na kajkavskomu, njemi je to «deplaserano», «zforserano», «teatralno», tijam nehorvatski. Istočasno vsi bi oni Kaj oživljavali i oslobađali, njegovu renesansu prizivali, nekakov antiilirizem. V naslednemu hipu ja sem bil na asfaltu. Skoro sam te zgazio, budalo! – kričal je šofer na me z auta koteri me zrušil. – Zebra ti je, gledaj, tamo. Ja sem se polehko zdigel. Posreče, nič mi ne bilo. Šofer je, zgledi, to mam razmel ter je odjuril, obišelši me. Vuzput me preklel. Gospon, jeste dobro?rekel je Jurča došelši do mene. – Zgledi. Zgledi,rekel sem gledajuči zebru na dva metra od nas. – Ja vas prepeljam prek ceste, rekel mi je Jurča. Prijel me za ruku i odvlekel na drugu stran. Nejte mu preveč zameriti. Posel ga tira, žena, obveza il morti, siromak, mora reč obderžati. Nigdo ne juri če ga huda sila ne natirava. Glava v torbe, a torba pišljiva. Ja sem šče bil v šoku. Nič nes mogel reči. Najbolše da vi z menum odidete k meši. I mene je skoro auto zgazil. Mogli bi se zkupa Bogu zafaliti kaj sme živi ostali. – I za šofere pomoliti? rekel sem dohajajuči k sebi. Se razme. Hudo jureči, oni vam glavu v torbe imaju. A torba pišljiva. – A če pak nekoga zgaziju? – Unda ponajveč našu molitvu trebaju. – Zgaženec pak ne? – I on, al za njega bu njegova družina i prijatelji molili. Krivec vam je navek natentan na greh. – Od koga? Sebe samoga? – Od prelepoga sveta. To vam je najvekša tenta. – Unda je Bog za vse kriv. – Tak zgledi, al neje. – Neg kak? – Jaj, ne znam. Zato vam se ja puno za vse molim. Morti razmem, a morti Bog preveč ne zameri. Kaj vi velite? – Ni ja ne razmem. – Unda je zbilja najbolše da mi k meši odideme. Morti razmeme. – A pivo? Da odideme zkupa na pivo? – Jaj, velka tenta, gospon. Velka tenta. Prevelka. - Hej, bog, Žec! rekel je negdo iza mene tresnulši me odostraga po ramenu. Ja sem se obernul. Bil je to pajdaš Zvonko, poznati kajkavski vitiznanec ze Zagreba. Baš dobro što sam te našao. Ja zakasnio na okrugli stol pa se već pola sata motam po Zelini. Uostalom, što da slušam cendranje i prenemaganje. Krokodilskih suza na hektolitre. Hajdemo mi radije na pivo. Usput promatrati zgodne mačke, puštati sline i gladiti brkove. Što kažeš? – Pa ..., rekel sem zmislilši se Jurče. Medtemtoga, on je vre odhajal proti cirkve. Hajdemo. Žedan sam ko pustinja. – I ja. – Odlično. Kako bi rekao Ujević, žedno kamenje na studencu. – Rekel si ko pustinja. – Nije važno. Važno je pivo. Kaj, recimo. Dobro, a jeftino.
Na ovomu svetu samo prememba, (kontra i) pro-mena stalna je:
Citat:
Vijenac / Godište XIX / broj 464-465 / 15. prosinca 2011.
Razgovor BOŽICA JELUŠIĆ, KNJIŽEVNICA
Kajkavski postoji kao jezik, a ne kao dijalekt Jezični unitarizam jednako je opasan kao i politički http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg45843/#msg45843 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg45843/#msg45843)
Zadruga - Kaj buš ti, bum i ja, 04:39
Zadruga - Kaj buš ti, bum i ja (http://www.youtube.com/watch?v=5DutfdKjR1E#)
Po Medvednici, kakti maček, vleče se čarni, čarni oblaček. Opet bu nam tuče opalo taček, zakaj je prek planke skočil čarni maček?
Po Medvednici kakti tenta vleče se oblaček, zacopral nam je orsag copernjak seh copernjaček.
Muž merka se to bez hasne, bedaček. Garmi, blisiče, veter nosi tiče, tiči perhuču, kriče, bu nam potropala tuča su zob i helde još jedini falaček.
Nigde nigdar nade ni pomenjši traček. Ak nisi pod vodom il pak sušom žgan, popali ti pole nemškutar, Lutoran, Hasankan, Tatarkan, budimski Sinan, al zemalski kapetan, medvedgradski ban.
Sakim vragom sfundan saki božji dan, cvrlji se muž polehko kak v ponjve puran. Kampana Jezuševo, simtamle na stran: “Kaj ste vre čuli, kume: Sisek je zežgan!”
V varožlinske gmajne se podravske hiže popalil je Turčin paša iz Kanjiže.
Sanobor je prepun Ungnadovih Španjolov, otpelali su snočka tristpet jarmov volov.
Tahi je v Stubice spreluknal tri device, kaj muži nisu zmleli muke za gornice.
Jašprišt je včera, vu ime Klera, došel da nam zadnju kravu pretera.
Prešli petek, 20. malomešnaka (rujna) 2013. v Stubaki su odjekivale humske popeifke.
"Humske popeifke" - predstavlajne v Stubičke Toplica
Vučilišče Piramida znajna Stubičke Toplice i Družba Kajkaviana organizerale su predstavlajne knige poezije "Humske popeifke" Božidara Brezinščaka Bagole. Reč je o poezije pisane na kajkavskomu idiomu Huma na Sutle, teri je vupisan na listu zaštičene nematerijalne kulturne dober Republike Hrvatske. Knigu je predstavila Vlasta Horvatič-Gmaz, a zebrane pesme interpreteral avutor. Predstavlajne je održano (v) petek, 20. malomešnaka (rujna) ob 18 vur, v prostori Vučilišča Piramida znajna.
Na štríki visíjọ cáute, svệtečne i ságdešĵe, cáute za k mệiši jệti, cáute za v škóulọ nosíti, cáute za v láudn skočíti, cáute za kaj pobrísati, cáute za kaj pocóuprati, cáute za vrága vbíti!
Cáuta je cáuta, cáuta naprávi človệika, sámo člộvek nệ smę bíti cáuta, člộvek móra bíti fláuta, inštrumént za píhaĵe podóugič i poprệik, ál nígdar všrệik.
Píhati móraš kak se šíka, drugáče v nájlẹipših cáutah ostáneš lẹhko sámo flíka.
Friško ọpráne cáute zrájtajọ me na blátne páute, zráajtajọ na pláĵnke i klataríjọ, zrájtajọ na zídance i káute, kệi smo se flệtno skrívali, po skrivéčki se kušǘvali, v líčeca žarệča píhali.
Rečnik: cáute = obleka, ruble flíka = krpa, zakrpa láud‘n = štacun, trgovina (nem. Laden) poprệik = poprek všrệik = šrek, vkoso zrájtati = podsetiti se (nem. zu erinern) plájnka = široka drvena letva na vrtnomu plotu klatarija = skitna, potepajne v poiskajnu za deklam káut – kut
(LK: interpunkcije mestimično odstupaju od one v knige “Humske popeifke” gospona Božidara Brezinščaka Bagole)
Zvir: Humske popeifke (na govoru Huma na Sutle), Tonimir, Varaždinske Toplice 2013.
Citat:
Božidar BREZINŠČAK BAGOLA
NISU BORMEŠ DOBRI CAJTI
nisu bormeš dobri cajti ja med ljudi ne smem zajti saki bi me mam prevaril na svoj način me pokvaril em po naravi sem tak da bum navek bil bedak
literarna hiša maribor • JAVNI SKLAD RS ZA KULTURNE DEJAVNOSTI • OBMOČNA IZPOSTAVA MARIBOR • • ZVEZA KULTURNIH DRUŠTEV MARIBOR • KD MARIBORSKA LITERARNA DRUŽBA •
Vabimo vas na literarno srečanje
Božidar Brezinščak Bagola: MOJA DUŠA S TVOJO
v petek, 27. septembra 2013 ob 18. uri, Literarna hiša Maribor, Vojašniška ulica 12 v Mariboru.
Knjiga Moja duša s tvojom (Moja duša s tvojo) je izšla leta 2012 (Založba Tonimir in Hrvatskozagorsko književno društvo). Predstavili bomo tudi knjigo Humske popefke.
O avtorju in knjigah bo govoril urednik in literarni kritik Drago Medved (Celje).
Nekaj uglasbljenih pesmi iz obeh zbirk bo zapel skladatelj in pevec Siniša Miklaužić.
Božidar Brezinščak Bagola (*9. november 1947. v vasi Vrbišnica, Hum na Sotli, Hrvaška) Pesnik, pisatelj in prevajalec. Osemletko je obiskoval v Taborskem in Druškovcu, gimnazijo pri frančiškanih konventualcih na Svetem Duhu v Zagrebu. Končal je teologijo (Ljubljana, München, Zagreb) leta 1974, leta 1978 pa še študij filozofije (München, Beograd). Od 1978 do 1990 je bil urednik delavskih časopisov in prevajalec, od 1990 do 1992 kadrovski direktor tovarne stekla Straža v Humu na Sotli, od 1993 do 1995 načelnik občine Hum na Sotli, od 1996 do 2001 ravnatelj Humskega kulturnega središča, 2001. pa je bil drugič izvoljen za načelnika občine Hum na Sotli. Prvo pesem je objavil leta 1968 v novosadskih Poljih pod psevdonimom Ljubo Taborčan. Odtlej se ukvarja s pisanjem pesmi, povesti, romanov, esejev in ocen ter s prevajanjem iz slovenščine in nemščine. Je član Društva hrvaških književnikov, Društva hrvaških knjižnih prevajalcev in Društva hrvaško-slovenskega prijateljstva.
Publikacije: BJEGUNAC SVETE USPOMENE, pesniška zbirka, 1971 • SAMOOBSODBA, pesniška zbirka, 1974 • PJESME O HRVATSKO-SLOVENSKIM SELJAČKIM BUNAMA, 1974 •TRAGANJE ZA SAMIM SOBOM, roman, 1980 • U IME PRAČOVJEKA, poezija, 1983 • SVE HLADNIJA SVANUĆA (pesmi), 1984 • STAKLO U NAMA, 1990 • RAZDRUŽIVANJE, črtice in pripovedi, 1992 • ZAPISI JEDNOG BOGOSLOVA, lirična proza, 1994 • ZAVIČAJNA RADOST ŽIVLJENJA, ocene, 1997 • S ONE STRANE DUNAVA, roman, 2002 • MOJE SLOVENSKE IZKUŠNJE, spomini, 2003 • SUTLA KAO SUDBINA, potopisi, 2005 • OD TABORSKOG DO OLOVA, potopis, 2005 • NADGROBNA SVJETLOST, roman, 2006 • IZMEÐU SUMNJE I PREDANJA, zbrane pesmi, 2007 • EM SMO HORVATI, novele, 2008 • SAM SVOJ DOKAZ, dnevnik, 2011 • MOJA DUŠA S TVOJOM, pesniška zbirka, 2012 • HUMSKE POPEFKE, pesniška zbirka, 2013
Gradska bibli(j)oteka Lepoglava (v) petek 18. miholščaka (listopada) 2013. vugoščuje pesnika Božidara Brezinščaka Bagolu teri bu predstavil svu knigu Humske popeifke, pisanu na kajkavskomu idiomu Huma na Sutle.
Pesme su to na pesnikovomu materinskom jeziku, teri je kak posebnost prepoznat i priznat v Europe, ter je dobil status UNESCO-ve zaštičene nematerijalne kulturne baščine. Vrednost teru prepoznaje velika Europa nam samem ponegda se ne čini dovolno značajna ter se olako pozabi materinska reč.
Svojum nam zbirkom Brezinščak davle do znajna da nijen jezek ni dijalekt ne nevažen i da ga treba občuvati. Pozivlemo (v)se zaintereserane da dojdu v bibli(j)oteku (v) petek ob 18. vur na predstavlajne zbirke.
Matičin kniževni natečaj „Turopolska poculica 2013.“ oprt je od denes 1. miholščaka (listopada) do 25. velikobožičnaka (prosinca) 2013. Če pišete kratke pripovesti na kajkavskomu ili hrvatskomu ŠTAndardnom jeziku, prijavete se na natečaj.
Ogranek Matice hrvatske v Velike Gorice raspisuje kniževni natečaj za proznu formu, kratku pripovest pisanu kajkavskem jezikom ili hrvatskem ŠTAndardnem jezikom. Natečaj je oprt denes, a vujnemu moru sudeluvati se dorasle (odrasle?) osobe z područja Republike Hrvatske z svojem izdelkom teri još ne vundan. Kratka pripovest more sadržavati najviše 4 kartice teksta i v tri pisane primerke šele se poštum na atresu: Matica hrvatska, Ogranek Velika Gorica, Antuna Grahovara 10, 10408 Velika Mlaka (z naznakum "ZA MATIČIN KNIŽEVNI NATEČAJ" ) ili prek elektroničke pošte na atresu natjecaj.matica.gorica@gmail.com do 25. velikobožičnaka (prosinca) 2013.
V prijave je treba poslati sve kontakt podatke, ime i prezime avutora, atresu, broj telefona, e-poštu (e-mail) i zebranu lozinku. Rezultati buju vundani na službenem stranicam Grada Velike Gorice i Vgdanas portala. Po koncu natečaja prosudbeno poverenstvo zebralo bu po jen najbolši izdelek na kajkavskomu odnosno ŠTAndardnom jeziku teri buju nagrajeni i vundani v dobopisi Luč i Kaj ter lokalnem glasilam.
KNJIŽEVNI NATJEČAJ OGRANKA MATICE HRVATSKE U VELIKOJ GORICI 2009
i nagrajena pripovest „DOMAČA REČ“ Slavica Sarkotić, Vukojevac Donji (Lekenik) http://www.forumgorica.com/turopolje/luc-dobopis-ogranka-matice-hrvatske-v-velike-gorice/msg45769/#msg45769 (http://www.forumgorica.com/turopolje/luc-dobopis-ogranka-matice-hrvatske-v-velike-gorice/msg45769/#msg45769)
Citat:
Slavica Sarkotič: DVA STARA PRIJATELA I ZAČARANA ŠUMA http://www.forumgorica.com/kajkavski/pro(iliti)za-kajkavsku-p(r)oeziju/msg46068/#msg46068 (http://www.forumgorica.com/kajkavski/pro(iliti)za-kajkavsku-p(r)oeziju/msg46068/#msg46068)
Siniša Belošević i Zlatne godine -- Turopoljska Divja Roža,VGF3,2010.12.12., 02:51
Siniša Belošević i Zlatne godine -- Turopoljska Divja Roža,VGF3,2010.12.12. (http://www.youtube.com/watch?v=cPSIGjaDj2E#)
”Mladi poštar to sam ja…” – završno je poglavlje novog romana Božice Jelušić ”Čišćenje globusa” napisano na kajkavskom jeziku, a o čemu smo prije već pisali. Ovdje ga donosimo na radost čitatelja našeg portala i uz dozvolu same autorice. (Narudžbe za knjigu s adresom možete poslati na e-mail)
Mladi poštar sem bil, vezda starec, koj na klupi v prisojini sedi i žmerka na suncu. Sunce imam rad, to mi je najvekši prijatelj, gda stare kosti zagreje i osnaži. Štel bi vam to reči: na našem selskem groblju sem bil na Sesvete, iskal sem gdi su moje frajlice zakopane, bumo rekli, najvekše moje mušterije, kojema sem donesel koverti i paketov više neg celomu selu, kaj bi jim svečicu za pokoj duši vužgal. I znate kaj?? Nigdi ni slova na spomeniku, nit godina nit ime, sram ju bilo onu staru čavku, kaj se ljudski ni ponesla i zadnju čast njem dala. To se pri nas tak ne dela, mi smo drugačeši svet, imamo svoje mane, ampak znamo kaj je krščanska dužnost i kak se v životu i smrti postupa…
Samo sem nekakvoga cveteka spustil na grob i hitro zgibal, kaj me nišče ne bu videl. Navek, navek mi je žal, kaj sem ni rekel onoj ženici z rupcom zamotanoj, da sem se i ja na tavanu z jene knjige nemačke reči vučil, fest sem toga nabubal i zapamtil, znojil se pod čerepom na pripeki, ne puščal rečnika z ruke do kesne vure, da bi se morti negdar malo mogli spominati kak dva ljudska srca, kojema malo treba. I na kraju bi rekel, da bi joj makar maloga nasmeha zmamil, dok sem več z dvora zišel: - Kistihand, frajlica! Sie haben
Slušajte, nekaj bum Vam rekel, ja sem taj poštar, koj se vozil po prašini i išel po bilogorskim selima. Ja sem taj i nijeden drugi, kajti to je lepa služba i vesela družba, ali treba je imati velikoga kuraža, da zajdeš vu te brege, voćnjake, gartlice, hiže bež hižne numere, i ta blatna dvorišča, gdi navek na tebe nasrče jen srditi pevec ili puran, a pes ti trga fčera friško priheftanu nogavicu. Išel sem skoro trideset let kam su me poslali, nosim dopisnice i pisma, tuđe suze i veselja, i peneze takaj, nigdar nikaj ni falilo, sviet me je vu volji imal i velikem poverenju i to mi je najvekša stvar vu mojemu životu.
Rekel Vam bu otprvič, da smo si jasni, kak sem se ni oženil, nekaj mi se v životu preokrenulo, tak se pripetilo, ni bilo z nikakvom nakanom. O, imal sem ja žensko rad, i staro i mlado, đeđerno i srameče, deklu, vdovicu, raspuštenicu.. Čujte furt je pri nami il nekakov rat, tabori i vojne, kajti ja znam, navek je muško z doma othađalo, a žensko ostajalo, pak se je i zgoda stvorila, razmete kaj Vam velim… Pišče se klalo gda su znali da dojdem, jemput vu tiednu, a rakije za grlo podmazati, fine žganice, pri nijedni hiži ni sfalilo! Makar, ja sem pazil na red, ni me bilo lako zmotati niti kupiti! Služba je služba, a družba je družba, tak se to pri nas veli, i toga se mi držimo! I sad, glečte, čovek se ne sme z vuža puščati i v tuđe živote zapikavati, al ja sem poštu nosil i v onaj dvor na breg, na Trezićevo, gdi su majorica i frajlice više-menje same živele, i nekak mi je žalosno bilo okre srca, saki put. Taj pusti dvor i kokoši, nigdar lepe duhe da bi z kuhinje vonjale, navek nešče breše za zaprtemi vrati i tuga ide vun, celoga te vlovi, nemreš joj se odhrvati. Lepa je to hiža, bogme velika za pavuke, miše i ljude, vekša nego škola i farof gda bi se deli skup, ampak nema duhe po deci, po nečemu lepomu, kaj za zutra sadiš vu vreme i vu to vupireš joči i vupanje.
Majorica je bila bleda, stareša frajlica navek vu poslu, a ona kojoj sem najviše pakete i pisma nosil, bumo rekli Marička iliti po gospocki Mary, ta se baš ni znala spominjati, nekak me poprek gledela, kak ftič z grane, gda sem joj one silne cajtunge, knjige i sakojačke koverte s stranjskema štambiljima i markama donašal. Razmem ja da je se njezino daleko, da ona tu na bregu samo v telu živi, dok duša ophađa one lepe gore, jezera, bele hiže i z belem peskom našrotane pute. Razmem da su ženske ruke pisale te adrese, i navek, zanavek, da se ljubavno pismo čeka, makar nigdar ne dohađa. Teško je tak živeti, bez zraka, kakti riba na golem bentu, al ja tu nikaj nemrem pomoči ni napraviti. Mi poštari služimo državi, vidimo gda se na markama menjaju Poglavniki i poglavari, meseci i zvezde, barjaki i strele, samo se ljudsko srce ne premeni i navek hlepi isto: dobiti lepu viest, spasiti si nekaj od dneva, imati sebe rada bar nekoliko časov vu tem žalosnem trajanju.
Gledel sem tu drobnu ručicu, skoro deteču, kak gladi hrpte od knjig i kak okreče v rukama ratne dopisnice i talijanske kartoline, a negda, negda videl sem kak zdihava i da sem donesel ono kaj ni čekala. A potlam, dok je ostarela, onakva mala, seda, brižna, ampak navek još gospocki zdena, z glavom nastran dok te v joči gledi, onda sem još nekaj videl i to nikak ni bilo za podnašati ni pripovedati. Gda je sneha v hižu došla, onak kakti sraka med piščence, to je mam vlezel strah i nekakvo neveselje… Kričanje, krneščanje, nigdar me vnuter ne bi pozvala ni zanudila kak čoveka. Peneze je triput zbrajala, za cigaretline mi ne bi ostavila, a ima toga još…
Nekak si mislim da ni baš preveč znala čitati, one švapske reči, pak talijanske, vuska, visoka slova, z tenkim perom našrajbana…. Mislim si da ni novine otprla, al nekaj drugo sigurno je – videl sem gda je Marina pisma čerepala, novce vun vadila, onoj bogici nigdar ni dala kaj ju pripada, v peklu bu poradi te pohlepe silne gorela! Otpirati pisma, to se ne sme, to ni red, mislil sem kaj bi ju prijavil, al sem odustal, razmete, ja tu živim, med tem svetom, kaj vidim – ne vidim, kaj čujem – v zemlju zakopam. Jovanka se zvala, ne bum zabil, kuštrava i zločesta, v gospodcku ižu ni pasala, šaka v joko, one njezine nacifrane oprave, kak na kranjcu v kukuruzišču.
I tak… odišel sem v penziju, rat je prešel, onaj drugi, krvavi, puno se naših ni vrnulo, gospodične su bile žive, ali sem se baš nigdar ni na breg zaputil, kaj me ona žalost ne bi zapuhnula i obuzela pod stare dane. Mislim si negdar o silnema knjigama koje sem na biciklinu na breg dovlekel, što bu to igda čital i kak se bu dokonjalo to stoletje v koje sem vlezel, verujuči samo v dobru kapljicu i dobra dela, a se drugo je nikaj, pepel, megla i prah…
Mladi poštar sem bil, vezda starec, koj na klupi v prisojini sedi i žmerka na suncu. Sunce imam rad, to mi je najvekši prijatelj, gda stare kosti zagreje i osnaži. Štel bi vam to reči: na našem selskem groblju sem bil na Sesvete, iskal sem gdi su moje frajlice zakopane, bumo rekli, najvekše moje mušterije, kojema sem donesel koverti i paketov više neg celomu selu, kaj bi jim svečicu za pokoj duši vužgal. I znate kaj?? Nigdi ni slova na spomeniku, nit godina nit ime, sram ju bilo onu staru čavku, kaj se ljudski ni ponesla i zadnju čast njem dala. To se pri nas tak ne dela, mi smo drugačeši svet, imamo svoje mane, ampak znamo kaj je krščanska dužnost i kak se v životu i smrti postupa…
Samo sem nekakvoga cveteka spustil na grob i hitro zgibal, kaj me nišče ne bu videl. Navek, navek mi je žal, kaj sem ni rekel onoj ženici z rupcom zamotanoj, da sem se i ja na tavanu z jene knjige nemačke reči vučil, fest sem toga nabubal i zapamtil, znojil se pod čerepom na pripeki, ne puščal rečnika z ruke do kesne vure, da bi se morti negdar malo mogli spominati kak dva ljudska srca, kojema malo treba. I na kraju bi rekel, da bi joj makar maloga nasmeha zmamil, dok sem več z dvora zišel: - Kistihand, frajlica! Sie haben
(Božica Jelušić: Čišćenje globusa, slike Ivan Lacković Croata)
Tuliko sem je pisal da je otišla v-zamuš za poštara.
Citat:
Petra Vurušić - Pismo dragom v Zagorje (Krapina 2011) Nove popevke 10.9.2011. HQ, 03:22 http://www.youtube.com/watch?v=O8WabtG0rr4 (http://www.youtube.com/watch?v=O8WabtG0rr4)
Mirno počivaju grobi, jablan kak straža stoji, veter se igra po zobi, zbuditi grobje boji. Retko gde ime još piše, ni već nit križov na vsih, vreme i kiša vse briše, vsi su pozabili njih. Morti su težke im senje, črne kak grude su te, gorše, neg samo živlenje, gdo to povedat nam sme? Il se tak sladko počiva, živi kak nigdo ni spal, tajnu tu zemlja si skriva, samo bu mrtvi ju znal. Zginuli budu i grobi, drugi tu cvet bu i svet, veter bu igral se v zobi, - kak i pred puno let.
One kaj je morti vredneše, kaj se tiče pokonjike je te kaj se, h denešnju dobu, čez ciele ljete porihtava zadnja stanica ljudi, a ne same oko svetka Sesveti. ..... Prie se pak vučilje, da ščem prejdeš ljesu tera ide na groblje, moralje je prestati sake larmanje i vihrenjuvanje. Ljudi su se spominjalji, alji po stiha. Tak su poštuvalji večne senje pokojne duši. ..... I dok bu na miljijun i miljijun svečic i lampuše svietljile po grobljiča po cieljem Svietu, saki se bu zmisljil svojuga draguga pokonjuga. Zmisljil se i h misljima zafaljil za su radost, dobrotu, grde i ljiepe cajte teri su bilji h skupnomu življenju.
Kako su u zagorskim domovima tekle pripreme za veliki svetak, blagdan Svih svetih, pomno smo slušali kad nam je o tome pričala hraščinska baka Ivka.
- Prve da se razmeme, Sesvetu su na Dan mrtvih, a dušni dan je drugoga studenoga. Tuo velim jer ljudi pune put znaju zmijiešati te dva dane. Negda sme na te dva dane bili na gruoblju, a vu zadnje vrijieme ide se same na Sesvete. Si sveti su najvekši svetek jer onda si sveci imaju svuoj guod, a duše naših dragih šteri počivaju pod zemljicu svetkuju drugi dan jedanajstoga meseca - pojašnjavala je baka. Da li se i nekad kupovalo cvijeće kao danas, pitali smo baku.
I ko je to Vinka z goricom povezal A kaj če bi sneg bil,kak buš ju rezal No dobro je ono o špeku i mesu Pa kost posle hitiš za igačku pesu
I onaj del z vinom čist je kak treba Pa ne se tu valjda nadajala beba Za toga je sveca ekipa pri kleti Se muži kaj vino im preveć ne šteti
Poneki put kakva i ženska zabludi Denes ti tomu se nišče ne čudi Kajti je lepša da z društvom se smije Nek doma da sama skrivečki ga pije
Ne zdigne se jedna tu kupica viška Pokoše se mesa prefinog kriška Si dobroga teka,ni nutkat,ni šopat Neš jenoga vlovil dok treba se kopat
Vundal(a): Riba (z Bednje?) http://www.vinogradarstvo.hr/forum/index.php?PHPSESSID=45585e21760900eaedcbd6826519bcbf&topic=809.msg39787#msg39787 (http://www.vinogradarstvo.hr/forum/index.php?PHPSESSID=45585e21760900eaedcbd6826519bcbf&topic=809.msg39787#msg39787)
Citat:
Zagorski list br. 326 / 15.01.2010.
IZ BAKINE PUČKE BILJEŽNICE Z mamičine pučke (japo)teke
Prisečaju se posmikale* Kak se na Vincekove po riti smicale
Piše: Zoran Gregurek
- Negda su muži skore furt pri klijeti bili, a vinske svece ni za kaj na svijetu nej prepustili. Tak je bile i na Vincekovo gda su gazdi z pajdaši išli klijeti, a vu lugožaru su imeli klebase, luk, čvrčke i gibanicu. Vu gorica bi mam krenuli z špelancijami. Glavni bi mešter, ili ake ga nije bile – gazda, zel peharec pun vina i zalijeval bi klebase šteru su se zavesili na trse. Onda bi violina i ramunika zaigrala, a pajdaši bi zapopijavali da bi se zagrmele. Kak je na Vincekove znale biti još jake zima, žurili bi se vu klijet na tople gde ih je čakala dobra jedača i pijača - rekla bi baka. A što su žene radile na Vincekovo? Je su li se one uopće smjele pridružiti svojim muževima na Vincekovo, pitali bi staricu.
Kulke sem some patiu za tobum moja dekle to nišče nigdar ne bu znal!
A ti se z menum some zamutila…
Kulke črlene kupice spil vince v souze pretvoril z duše ftrgnul, za te ih zdal!
Citat:
DUBRAVČIČ, Dragutin
Kaj, pesme i pripovesti (priče) / Dragutin Dubravčič. – Ščitarjevo : vlast. nakl., 2011. (Zagreb : Mida-graf). – 167 str. ; 21 cm. Autorova slika i bileška o-jnemu na omotu. ISBN 9789537529093 821.163.42-1 821.163.42-9 http://iks.nsk.hr/bibl/a/a01-11-v14/glavni_niz.html (http://iks.nsk.hr/bibl/a/a01-11-v14/glavni_niz.html)
Politopedia: Dragutin Dubravčič, ilustrator, karikaturist, pesnik i umetnik z Velike Gorice, rođen je 26. studenoga 1950. v Pologima. http://www.politopedia.net/index.php?title=Dragutin_Dubrav%C4%8Di%C4%87 (http://www.politopedia.net/index.php?title=Dragutin_Dubrav%C4%8Di%C4%87)
Kajkavski jezek za gubec (za zube) „Gubec“ za promociju kajkavskoga jezika
Citat:
Gobac, gobec, gubec, Gubec
2014-04-03
Vu vreme dok je na HTV1, v emisije „Večer(ka) na 8. katu“, gostuval Davor Gobac, krugoval (delal, radio) GLAS HRVATSKE tal svega prostora vustupil je slikarice i kajkavske spisatelice i recitatorice Rajke Poljak, tera ja tum prigodum prečitala svu pesmu „Gobec“. Kajti nam Rajkin „Gobec“ ne na raspolagajnu, …..
„Gobec“ („Gubec“) je v medvremenu det na medmrežje
* * * * * * * * * *
Gubec obešejnak, galžejnak
Gubec
Čudne mi se denes gubec obesil. Ne vem kaj se dogaja: srbiju me suze, zišle bi vun, a ja (n)jim baš ne dam. Nebum po svetu šmerkljiva hodila.
Gubečko čulo i vide(l)o-beglajt je nižeše, na dnu ovega članka.
Citat:
TUROPOLSKI TOP - Protuilirski dramski pamflet (Šenoa, Krleža, XY, Rožič)
Spelajne 1
(Ištvanič, Bara, Jaga i Miškec na klupe za stolom sedeč i Petricu, kteri je zabavla, gledeč)
PETRICA (zide čez teatrum, ima zmeknutu i z rupcom oko vrata zvezanu ruku. Onda se kakti ceremonijalno nakloni):
Na galgami tri galženjaka (1), Tri tata, tri obešenjaka, Pod njimi čarni potepuh Tamburu svira Kerempuh. Smude (2), cafute (3), kaj vam je teca Zežgala lice kakti pereca, Glas posluhnete kajkavskoga jazbeca!
JAGA (ljutito ga prekine): Kaj, smude i cafute? Gdo je ovde smuda i cafuta? Sramota i špot!
BARA: Bog s tobum, Petrica, kaj ne bi nam mogel nekaj veselešega povedati, a ne tu galge, smude i cafute!
JAGA: To ni za slušati! Da Bog dal te Božja strela strefila!
Na galgama tri galženjaka, tri tata, tri obešenjaka, pod njimi čarni potepuh tamburu svira Kerempuh.
Smude, cafute, kaj vam je teca zežgala lice kakti pereca, glas posluhnète kajkavskog jazbeca!
Se je to vražnja zamotavka, pod tabanom goruča žerjavka, a hudodelnika raščetverenje najsakodnevnejše je nam pripečenje. Zgublenje glavno, strašna kaštiga, človek se denes friga kak liga.
Si sfruštani i zbulani kaj šmerčete bez nosa, bistričkih bogcov procesija bosa, čifutski signum: zlamenje žuto, rastergla nas kobila je barzo kruto. V grofovske gajbe ruži lancov vaših tanec, a Petrica, žalosni pismoznanec, kaj nikaj spametnog zmislil nesem neg tožnu ovu kerempuhovsku pesem, pod galgami kaj ju stambural jesem.
Tak je na svetu da za najvekšeg suca smert se s kosum vre okolo smuca. Ne bu ni on lajal navek: "signare - cum ferro" pekel bogčije kosti stare. Jemput bu vre negdo "signare cum ferro" ftargnul i pretargnul to gospocko pero! Zapamtite kaj vam je Kerempuh rekel: Hudi bu biškupa odnesel vu pekel. I Šatan bu spekel grofe i prebendare, gornice i činža prepune ormare! Kervavo nam je telo Veronikin Robec, vre svira v trombentu tovalruš kmet Matijaš Gobec.
Galge, šibe, sohe, žgalnje, žveplene vruče skolke, prangeri i klade i smerti druge tolke, pak v turnu i v gajbi kervave parade, za kmetsku glavu tanec bez pomenjše gnade, ni v peklu još ni bilo tak smolave balade da ne bi gladnuš bogec ki od glada krade na kraju konca zvitezil svoje jade.
Se naše rane, solze, kervave kaštige, zdroblena kolena, prebite kotrige, v lobanji luknja, na galgama još brige, se to su ipak dragom bogu fige, gda biškupi kak klafrave papige pod galgama se mole za blagoslov verige.
Ar: "Če si fkral kozu moraš dati vola."
Gdo ima vola, taj ima puna kola, a zakaj da fkradne kozu kak potepuh i lola. ak more vernut za tristpet ranjčkov vola? Čverči mu pod tecum zato sa bogčija gola i zato su ga zavezali na štrik da zible se kak pravde spomenik! A da bi ga oprali od smertnega greha, z terbuha su mu zrezali za orgule meha, presverdlali mu oko i tu žaklinu slepu obertali po gradu na kobile repu.
A biškup v plašču damastnog pluvijala popeval je z starinskog misala, gde latinski se prevučeno pove da bogcu navek za kmetsku glavu gre.
Ti pismoznanci naši, dični i čalarni, o, ti humanisti prehumanitarni, dijaki ti naši grabancijaši, se je to žoltar pri čarnoj maši: kačjega čemera v getsemanjskoj čaši, gda bahornica s pilkom po orsagu jaši s hahari, z grobari, peklenskimi pajdaši.
Gdo plašča nezna z vetrom obarnuti, more kak sveča na vetru ftarnuti.
TUROPOLSKI TOP - Protuilirski dramski pamflet (Šenoa, Krleža, XY, Rožič)
Spelajne 1
(Ištvanič, Bara, Jaga i Miškec na klupe za stolom sedeč i Petricu, kteri je zabavla, gledeč)
PETRICA (zide čez teatrum, ima zmeknutu i z rupcom oko vrata zvezanu ruku. Onda se kakti ceremonijalno nakloni):
Na galgami tri galženjaka (1), Tri tata, tri obešenjaka, Pod njimi čarni potepuh Tamburu svira Kerempuh. Smude (2), cafute (3), kaj vam je teca Zežgala lice kakti pereca, Glas posluhnete kajkavskoga jazbeca!
JAGA (ljutito ga prekine): Kaj, smude i cafute? Gdo je ovde smuda i cafuta? Sramota i špot!
BARA: Bog s tobum, Petrica, kaj ne bi nam mogel nekaj veselešega povedati, a ne tu galge, smude i cafute!
JAGA: To ni za slušati! Da Bog dal te Božja strela strefila!
Kreativni Kajkavci dijeli poveznicu. http://www.booksa.hr/vijesti/sve/novaku-nagrada-tportala (http://www.booksa.hr/vijesti/sve/novaku-nagrada-tportala) "Črna mati zemla" je dobila TPortalovu nagradu za najbolši roman 2013. leta! Kak god da se vzeme, ovu knigu ne bude vzela črna mati zemla. Vrnula nam je veru da se vsi (Kajkavci?:) moremo razmeti, od severa do juga. https://hr-hr.facebook.com/Kajkavci (https://hr-hr.facebook.com/Kajkavci)
Naslov: Odg: (V mačku) zalublen cucek / Pro(iliti)za kajkavsku P(R)OeZijU
Autor: Ljudevit Kaj - Ožujak 07, 2015, 09:57:16 poslijepodne
Dječji Pričigin 2014 – priče
Zaljubljeni cucek (Cucek i mačka v ljubavne veze)
Imam cucka Raula i štela bi vam spripovedati kak zgledi dok je zaljubljen, a zaljubil se je v Belu. Dok ju spazi mam počne mavati z repom. Vrpolji se. No sada, čini mi se, to neje više tak. Zakaj? Više ne zaintereseran za Belu. Ona se saki den mota oko njega, mazno cvilji, a on nikaj, ni da bi... Posve je ponorel... Beži za perzijskom mačkom, a ta mačka Koko, ima lepu, crnu dlaku koja se na suncu blešći. Ali ona beži od Raula. Odlučila sem da mu pomognem... Pa on je moj ljubimec. Najprije sem ga okupala i počesala, a onda mu napravila rokezu, no brzo ju je skosmal z svojemi šapami i šmugnul v Kokin dvor. Gledela sem kaj bo... Nadala se da se bodo sprijateljili... Baš ludo... Cucek i mačka v ljubavne veze. Ali... Koko je bila z velikem sivem mačkom. Moj Raul je podvil repa i vrnul se doma. Tri dana neje nikaj jel, neje lajal... A ja nesem mogla znati kaj si misli v svoje glave. Ipak zeznala sem kak ljubav, makar i životinjska ima i dobru i lošu stranu... Zakaj? Zato jel se moj Raul vrnol k Bele. Hmm... Valda mu je ž njom ipak najlepše.
Zvir i vide(l)o zapis (čita sama avutorica): http://os-grohote-solta.skole.hr/pri_agin/dje_ji_pri_igin_2014_?news_id=945 (http://os-grohote-solta.skole.hr/pri_agin/dje_ji_pri_igin_2014_?news_id=945)
Ov grički dijalog je više na linije (jugof)ili.rske politike. Da je mađaronski intoneran zval bi se morti turopolski ili gorički dijalog. Simptomatično je da je drugi tal pesme (ne več dijalog, neg monolog) napisan „čudnim slovima“, ŠTAndardno, ŠTAkavski („Prestaše već stari, dobri govori“).
Opseđenje i poboj sisečki : 1593. / Tomaš Goričanec ; pretisak i transkripciju priredili Alojz Jembrih i Vlado Mihaljević
Autor Goričanec, Tomaš Ostali autori Jembrih, Alojz [priredio] Mihaljević, Vlado [priredio] Izdanje [Pretisak]. Nakladnik Mala Subotica : Općina Mala Suborica, 2018 Materijalni opis ilustr. : 186 str. ; 18 cm Napomena Str. 7-12: Uz izdanje pretiska / Vlado Mihaljević. Str. 167-181: Tomaš Goričanec i prvi kajkavski ep o Sisačkoj pobjedi (1593.) u hrvatskoj književnosti / [Alojz Jembrih]. O autoru pogovora Alojzu Jembrihu: str. 183-185. O autoru predgovora Vladi Mihaljeviću: str. 186. Predmetna odrednica Goričanec, Tomaš, 1815-1837 (Opseđenje i poboj sisečki 1593.) Klasifikacijska oznaka 821.163.42'28-1 Hrvatska dijalektalna književnost. Pjesništvo 821.163.42-1 Hrvatska književnost. Pjesništvo Jezik hrvatski Standardni broj ISBN 978-953-48294-0-0 Građa knjiga
Piše Vlado Mihaljević Kantor: Da ih ne izbriše vrijeme...
Te tmurne i neugodne Stare godine, leta gospodnjega 1837., sahranjen je na skromnom provincijskom groblju, a prije toga i providiran sakramentima umirućih jedan od tada vodećih talenata hrvatske književnosti, Tomaš Goričanec, pisac prvoga hrvatskoga kajkavskoga epa Opseđenje o poboj sisečki koji je upravo i objavljen u nesretnoj godini smrti njegova autora. Prolazi otada vrijeme, a da su rijetki povjesničari književnosti, suvremenici Goričančevi u 19 stoljeću, koji spominju toga Sobotičanca i njegov ep. Tako se nakon stanovita vremena nitko više ne će sjetiti niti Tomaša, a niti Opseđenja, pa im se tako, autoru i djelu, polako gubi svaki trag. Vjerojatno bi to tako ostalo, sve lijepo horvatski zaboravljeno, da nije bilo mara i upornosti profesora Zvonimira Bartolića koji je, pred sada već i četrdesetak godina u jednoj budimpeštanskoj knjižnici pronašao, nošen više slutnjama vrsnoga književnoga znalca no pravim indicijama, taj istinski dragulj hrvatske kajkavske književnosti. Velebni ep Goričančev je tada tiskan, ponovo nakon stotinu četrdeset i pet godina u profesorovim Sjevernohrvatskim temama iz 1982. godine, uz iscrpan komentar, a pretiskan je i u Monografiji općine i župe Male Subotice 1997. godine. Profesor Bartolić, kao predsjednik ogranka Matice hrvatske, vodio je postavljanje spomen-ploče na mjesto pjesnikove rodne kuće u Maloj Subotici.
Proći će polako od tih zbivanja i četrdesetak godina, a od prve objave epa i smrti autora već stotinu i osamdeset ljeta, a da se nesretni Tomaš i danas zaboravlja, pa su tako rijetki i sporadični pokušaji da jedan velikan hrvatske književnosti dobije u povijesti svoje zasluženo mjesto.
Jedan klerikuš, student druge godine teologije, umire dakle te 1837. godine s jedva navršene 22 godine od suhoga betega, tadašnje bolesti siromaha, i naravno, odmah biva zapostavljen, jer je zbog jezika, kajkavski jezik na kojem je pisao ilirci su taman napuštali kao truli brod, bio bačen u književnu i povijesnu ropotarnicu, a velebno i vrhunsko kajkavsko njegovo književno djelo, već spomenuti ep, nije interesiralo više nikoga! Na Staro leto 2017. prošlo je stotinu i osamdeset godina od toga događanja!
A pored stotinu i osamdesete obljetnice smrti Tomaša Goričanca i tiskanja njegova epa Opseđenje i poboj sisečki upravo se ove godine navršava i punih 425 godina od one bitke i pripečenja o kojem Tomaš Goričanec pjeva. To je čuvena bitka za utvrđeni Sisak grad ili povijesno - bitka kod Siska 22. lipnja 1593. godine. Grad brani posada od svega 800 vojnika, predvođena kanonicima Blažom Đurakom i Matijom Fintićem, u očajnom boju za, tada već, legendarne ostatke Hrvatske (reliquiae reliquiarum). Ipak na vrijeme tim junacima stiže pomoć hrvatske vojske koji vodi legendarni ban Toma Bakač Erdodi. Uz habsburške čete ova će vojska, svega dvadeset sedam godina nakon sigetske bitke, pobijediti do tada nezaustavljivu tursku silu koja nakon toga poraza definitivno gubi moć za daljnja osvajanja, da bi stoljeće kasnije započelo i njezino konačno povlačenje s prostora Hrvatske i Balkana.
Tomaš Goričanec u svom zanosnom domoljubnom epu diči Zrinske i Frankopane, obitelji kojima se Međimuje, Čakovec i Hrvatska ponose već stoljećima. Divi se vojskovođi, banu Erdodiju Bakaču, divi se i svim zapovjednicima vojske, a i braniteljima Siska. Stoga, ne zaboravimo nesretnoga Tomaša i njegov ep, barem ne mi u Međimurju, kraju kojem je i sam pripadao. Ostavio nam je vrhunsko književno djelo kojim nas je zadužio.
Ne pozabimo, kad več v Sobotici smo, niti Priločanca Valentina Maleka, kaj tu prek tridesti je let kak plebanuš služil. Hmrl je pred točno pedeset let, leta jezero devetsto šezdeset osme. Niti njemu povijest ne bi dužna ostati smela!
Pod pokroviteljstvom Županije Međimurske, Općine Mala Subotica i Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu 27. lipnja 2018. godine u Maloj Subotici obilježen je Dan Tomaša Goričanca, hrvatskog pjesnika rodom iz Male Subotice. Tomaš Goričanec rođen je 14. prosinca 1815. godine, a umro 31.12.1837. godine. Studirao je filozofiju i teologiju u Zagrebu. Svoj velik i značajan doprinos hrvatskoj književnosti i kajkavskom narječju dao je deseteračkim epom u šesnaest pjevanja o bitci kraj Siska „Erdődy kneza Tomaša Horvat. Dalm. i Šlavonske bana opseđenje i poboj sisečki 1593, koji je dovršio netom prije svoje prerane smrti od sušice. Djelo obiluje povijesnim podacima i iskazima hrvatskog domoljublja, čime je zaslužilo znanstveni pristup sa više područja.
Svečano obilježavanje Dana Toma Goričanca započelo je u Župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Maloj Subotici gdje je misu za Tomaša Goričanca predvodio preuzvišeni biskup Varaždinske biskupije mons. Josip Mrzljak. Nakon mise u Domu kulture u Maloj Subotici održan je znanstveni kolokvij na kojem su sudjelovali istaknuti hrvatski znanstvenici koji su svoje posebno istraživanje posvetili liku i djelu Tomaša Goričanca, kao i događaju o kojem njegov ep govori. Dr. sc. Krešimir Kužić predstavio je komparativnu analizu bitke kod Siska sa značajnijim bitkama na europskom tlu s kraja. 16. stoljeća, dok je izv. prof. dr. sc. Hrvoje Kekez nastavio izlaganje o sisačkoj utvrdi i njezinim predstražama u strategijama obrane od Osmanlija sredinom 16. stoljeća. Prof. dr. sc. Alojz Jembrih istražio je temu sisačke bitke u hrvatskoj književnosti. Svoja istraživanja predstavili su i rođeni Sobočanci: prof. Vladimir Mihaljević Kantor svoj je rad posvetio Tomašu Goričancu i samom epu „Opseđenje i poboj sisečki“, dok je mr.sc. Ernest Fišer prisutnima predstavio doprinos prof. dr. Zvonimira Bartolića u otkrivanju Tomaša Goričanca. Vrsni narator Božidar Vadlja pristunima je čitao odabrane stihove epa. U programu je prikazan kratki film učenika OŠ Tomaša Goričanca Mala Subotica o Tomašu Goričancu, a posjetitelji su mogli razgledati i njihovu izložbu odabranih fotografskih, likovnih i literarnih radova.
Moderator, ujedno i idejni začetnik kolokvija bio je Vladimir Mihaljević.