croatia.ch / rubrika: zanimljivosti
Dida priča:
Badnjak 1943. – Sveta tri kralja 1944. i moj 16. rođendanhttp://www.croatia.ch/zanimljivosti/090110.phpili u nastavku:
Tri dana nakon što smo 6. siječnja prošle godine na portalu objavili prilog prof. Filipa Ćorlukića
Bogojavljenska priča - Moj osamnaesti rođendan 1946. godine,stigao je mail iznenađenog Filipa:
Dragi Zvonimire,
kao i više puta ranije, objavljivanjem na portalu moje priče o 18. rođendanu, opet si me iznenadio. Naime, ja kao autor ne mogu objektivno ocijeniti što je zanimljivo za objavljivanje, a što nije. Mislim da sam Ti već pisao da pišem monografiju moje obitelji i to počevši od rođendana moga oca 1902. pa sve do sada. To nisu samo biografski podatci, nego ja kao svjedok i moderator pričam o događajima, nastojeći prije svega objektivno prikazati atmosferu i događaje jednog trusnog doba. S pisanjem sam stigao do ljeta 1944. Priča koju si objavio također će biti dio te monografije, no njezino objavljivanje mi je dalo ideju da ti pošaljem i vrlo zanimljivu priču o mome 16. rođendanu, koja je već napisana kao dio rukopisa.
Obzirom na specifičnost, naime ja sam bio stalni ministrant, a u ovoj priči s betlehemskim jaslicama idem u posjetu i njemačkom kupleraju, priču sam poslao i Karli na ocjenu. Ona je psiholog i vjeroučitelj, pa mi je njezino mišljenje bilo veoma važno. Njoj se priča svidjela i ne vidi nikakvog razloga da se ne objavi na portalu. No, Ti odlučuješ!
Priča je zapravo u dva dijela; prvi dio se može objaviti uoči Božića, a drugi dio na dan Bogojavljenja, a može se objaviti i kao jedna. Ukoliko nađeš za shodno, naravno da to možeš objaviti već sada.
Bog Tebi, srdačno,
Filip Te dvije Filipove priče, koje slijede, ostavili smo jednu za objavljivanje o Božiću 2008. i jednu za Sveta tri kralja 2009., no kako smo baš u to vrijeme na portalu imali pauzu, objavljujemo ih tek sada, s malim zakašnjenjem. No za interesantne priče nije nikada kasno:
*****
Badnjak 1943.Vojne postrojbe su se stalno smjenjivale, a budući da je bilo zaista mnogo vojnika i u našu veliku sobu je ponekad dolazilo po nekoliko vojnika najednom. Tu bi prenoćili i otišli dalje. Na Badnju večer te 1943. godine u naš stan je došao jedan njemački dočasnik s još desetoricom vojnika, a među njima su bila i dva Talijana. Naime, nakon kapitulacije Italije dio njihovih vojnika se uspio povući u Italiju, manji dio se pridružio partizanima, a dio njemačkoj vojsci. Budući da sam u školi učio njemački i talijanski jezik, mogli smo nekako razgovarati. Dok su Nijemci bili prilično suzdržani, Talijani su se stalno žalili da im je dosta rata i pokazivali nam fotografije svojih najbližih.
Mama ih je ponudila s nešto božićne hrane i pića. I pored velike oskudice u hrani, mi smo iz Vrhova uspjeli dobiti suhog svinjskog mesa, pa je majka uz baklavu i druge kolače, priredila i dosta sarme. Svi su bili oduševljeni, a Talijani su nas počeli ljubiti. Nazdravljajući uz rakiju, onaj dočasnik je rekao i: „Uskoro dolazi u Tuzlu vaša vojska - To je dobra domobranska pukovnija“. Kasnije smo otac, Marija, ja i Tonćo otišli na polnoćku.
Kad smo ujutro ustali, vojnici su već bili otišli, a čuli smo kako mama u kuhinji sama sa sobom glasno govori: „Bože, odnili su suva rebra, pola lonca sarme, dvi flaše rakije, pa i cilu tevsiju baklave!“. Ustao je i otac, pa je odmah počeo pretraživati odjeću koja je visila u predvorju. Našao je ključ od skladišne blagajne i nedirnut novčanik, ali nije skupo nalivpero sa zlatnim 18 karatnim perom. Uto je Marija histerično zavrištala: „Pa u čemu ću u crkvu, kad su mi lopovi ukrali cipele!?“.
Majka je jedno vrijeme šutila i nešto promišljala, a onda nas blago pozvala da se smirimo govoreći: „Pitaj Boga kad su se zadnji put pošteno najili. Daleko su od svoji' kuća, a i njima je Božić, pa neka im je 'alal (halal, turc: oprošteno, blagoslovljeno). Dao je Bog pa ni mi danas nećemo ostati gladni, samo će Filipu faliti baklava“. Zatim je malo razmišljala, pa onako više za sebe progovorila: „A što će im, majmunima jednim, ženske cipele?“.
*****
Sveta tri kralja 1944. – moj 16. rođendanBila je tradicija da uoči blagdana Sveta tri kralja dječaci obilaze katoličke kuće, noseći malu štalicu u kojoj su bile jaslice s malim Isusom i pred otvorenim vratima domova pjevaju prigodne pjesmice, nakon čega od domaćina dobivaju mesa, kolača, a često i novca. To je nama bila dobra zarada, ali je za to trebalo dobiti dozvolu od župnika. Bilo je i onih grupa koje su to činile bez dozvole, ali ako ih je ulovila policija, sve im je bilo oduzeto. No, pojavljivale su se i grupe odraslijih, koji su čekali u mračnijim ulicama, pa otimali sve što su ti momčići zaradili, a ponekad su znali i razbiti štalicu s jaslicama.
Već od druge godine od kad smo došli u Tuzlu, Tonćo i ja smo svake godine s još par dječaka nosili te jaslice. Budući da smo ministrirali u crkvi, župnik nam je uvijek davao pismenu potvrdu. O tomu ranije nisam govorio, ali te godine 1944. to je bio poseban doživljaj. U mojoj smo sobi napravli lijepu štalicu, pa uz sve ono što smo obično stavljali u nju, ovaj put sam pomoću baterije, dvije odvojene žaruljice unutra i jednom postavljenom iza papirnate zvijezde postavljene iznad štalice, te ugrađenog prekidača instalirao raskošno električno osvjetljene.
Odjenuli smo se u kraljeve kako smo najbolje znali i, kao obično, krenuli čim se smračilo.
U svim su nas kućama radosno primali, a djeca su bila oduševljena osvijetljenim jaslicama. Neka su govorila da su ljepše nego one u crkvi. U torbi nam se skupljalo sve više mesa, kolača, oraha, suhih šljiva, a i torbica s novcem sve se više popunjavala. Kad smo bili negdje iza tržnice, krenuli smo prema kući, ali su nam se na putu iznenada našla dvojica odraslijih mladića. Pogledali su štalicu, opipali torbu s mesom i kolačima, pa nam se nekako prijateljski obratili riječima: „Lijepe su vam jaslice, a i torba vam je puna. Hajde da se nagodimo. Dajte nam sve što ste dobili i nećemo vam razbiti štalicu, pa možete obići još puno kuća. Ako nećete; mi ćemo štalicu razbiti, a ono što nam treba oteti. Odlučite se!“.
Bili su od nas puno jači i tu se nije imalo što razmišljati. Istresli smo našu torbu u njihovu, koju su oni već imali pripremljenu, predali im novac i tužno krenuli prema kući. Prolazili smo pored poznatih katoličkih obitelji, a da ni jedan od nas nije spomenuo da ih posjetimo. Ja sam pogledom lutao po fasadama kuća i odjednom mi se pogled zamrzne na krupnom natpisu iznad vrata jedne zgrade: „MALI PARIZ“. Pred vratima je stajao stražar s puškom. Bio je to zapravo posebni lokal za njemačku vojsku, u koji su uvečer dolazile i mnoge lijepe i dobro odjevene mlade žene. Većinom to nisu bile Tuzlanke.
Odluka je bila munjevita: Idemo pjevati Švabama - glasno sam se obratio malim partnerima. Tonćo me je zaprepašteno pogledao, pa nekako plašljivo upitao: „A znaš li ti šta je tu. Šta će reći župnik?“. Odgovorio sam da su i Švabe katolici, odredio kratak scenarij, glasno zapjevao: „Betl'em evo nije daleko...“ i krenuo prema ulazu. Njih dvojica su prihvatii pjesmu i krenuli za mnom. Ne znam jesam li to pravilno izgovorio, ali kad smo došli do stražara, ja sam mu na njemačkom jeziku zaželio Sretan Božić i Novu godinu. On nas je s čuđenjem promatrao, a zatim upitao što želimo. Rekao sam mu da želimo s betlehemskim jaslicama pjevati njemačkim časnicima. On je malo razmišljao, povirio u štalicu, pogledao u torbu s nešto malo hrane što nam je ostalo i maknuo se u stranu. „Warum nicht?!“ (zašto ne), slegnuo ramenima i proustio nas da uđemo.
Kad smo otvorili vrata pred nama se pokazala prilično velika dvorana. Okolo su bili stolovi uz koje sjedili vojnici, a uz neke je bila i po koja djevojka, orkestar je tiho svirao, a nekoliko parova je plesalo. Budući da nitko na nas nije obraćao pažnju, ja sam glasno svima poželio sretan Božić i Novu godinu i odmah smo zapjevali par strofa prigodne pjesme: „Betl''em evo nije daleko...“. Glazba je prestala i svi su s čuđenjem pogledali u našem pravcu, na što smo mi odmah počeli na njemačkom jeziku pjevati Tiha noć, sveta noć... (Stille Nacht, heilige Nacht).
Nakon kraćeg je vremena jedan pukovnik na plesnom podiju pustio svoju partnericu, rukom pokazao prema orkestru, pa prema nama i glasno počeo pjevati - preuzevši istovremeno ulogu kapelnika. Orkestar je zasvirao, oni koji su sjedili oko stolova ustali su i svi zapjevali. U tom je pjevanju bilo toliko osjećajnosti, čežnje, ali i tuge, da je to nemoguće riječima iskazati. Dugo su pjevali, a da ne bismo kvarili ugođaj, mi smo pjevali vrlo tiho.
Kad je pjevanje završeno, jedan visoki plavokosi bojnik se okrenuo u stranu i skriveći maramicom obrisao suze. To me je ganulo, ali i zaprepastilo. Njemačke sam vojnike smatrao oličenjem krute čvrstoće, pa me taj izljev osjećajnosti na neki način zbunio. Čaroliju je naglo prekinuo Tonćo. Otvorio je praznu torbu i krenuo prema stolovima glasno uzvikujući uobičajeno: „Ja sam Gašpar – Gaša, volim mesa i kolača...“. Svi su se tgnuli kao iz sna, onaj pukovnik se nasmijao, uzeo tanjur s mesom sa stola i i istresao ga u Tonćinu torbu. Zatim je izvadio novčanik i meni u kutiju, smiješeći se, stavio nekoliko nočanica, pa me potapšao po ramenu zahvaljući mi se. Mislim da nam je svatko od prisutnih barem nešto dao, a budući da je naša velika torba bila premala, višak su trpali u nekakvu vojničku torbicu, koju se negdje pronašli.
Veselo smo krenuli kući, a misleći na sve ono što nam se dogodilo, na pamet mi je nekako došla uzričica: „Bog dao - Bog uzeo!“, pa sam je sjetivši onoga što su nam na Badnjak uzeli preokrenuo u: „Bog uzeo - Bog dao!“. Razdragan s ovim iznenadnim dobitkom, prestao sam dalje mozgati, pa sam glasno uzviknuo: „Mi smo bogatiii...“ i ubrzao korak prema kući.
Kad smo došli i istresli „robu“ na stol, prvo smo Tonćinom prijatelju dali njegov dio i on je otrčao kući, a majka se počela krstiti: „U ime Isusovo sveto, dico, od kud vam ovo?“, a bilo je tu šunke, pečenog odojka, kobasica, kolača, pa čak i čokolade, koju nismo vijdjeli od prije rata. Bilo je svega mnogo više nego što su nam oni vojnici uoči Božića odnijeli. Majci se nisam usudio reći pravi izvor, nego sam rekao da nas je jedan njemački oficir s ceste skrenuo u njemačku komandu, jer su oni tamo slavili. Ona je malo zbunjeno kimala glavom, a onda je pronašla rješenje. „Dico, to nam je Bog dao zato što smo onim jadnim vojnicima oprostili što su nam uzeli baklavu i ostalo. Sutra u crkvi zapalite sviću svetom Anti.“. Zatim je odvojila jedan dio i rekla mi da to sutra odnesem Marjanovoj majci – „nek' i njezina dica malo ovog okuse. Sevap (turc, - dobro djelo) je“ - rekla je i počela to pospremati. Onda se opet okrenula prema meni: „Filipe, ovo su ti Tri kralja poslali za rođendan. Ja ti nemam što dati.“. Nisam se toga bio ni sjetio, ali sutradan, 06. 01. 1944., mi je bio rođendan. Navršio sam 16 godina...
Od Kulhaneka smo stalno kupovali mlijeko, a od kada je Marjanov otac otišao s partizanima, obitelj im je teško živjela. Da bismo im barem malo pomogli, molili smo Kulhaneka da nam, kad god može pošalje malo više mlijeka, pa sam to nosio Marjanovoj mami. To smo jutro dobili čak dva litra milijeka više, pa sam to skupa s paketom hrane koji je majka već bila spakirala odnijeo Jankijevićima. Išao sam skupa s Tonćom i sve smo ih zatekli kod kuće. Premda joj je uvijek bilo neugodno primati ovu pomoć, a ja nikad nisam pristao da mi plati za mlijeko koje sam povremeno donosio, kad je ugledala ono što je bilo u paketu, uzela je komad čokolade i iznenađeno je uzviknula: „Bože šta je ovo! Djeco kad ste zadniji puta vidjeli čokoladu?“.
Ispričao sam joj događaje minule noći i kako smo došli do te čokolade. Dugo je zamišljeno šutjela pogleda usmjerenog prema prozoru, a onda kao da je glasno nastavila svoje razmišljane, tiho progovori: „..., a moj je jadni muž, gospodin, pukovnik među onim primtivcima!“. Zatim se ozbiljno obratila meni, pitajući me kamo to nas Bog usmjerava. Rekao sam joj da je njezin muž to morao učiniti, jer bi ga inače ubili kao i mnoge druge. Ovako mu je pružena prilika da preživi.
Taj ju je moj odgovor primirio, a onda me je upitala što ćemo ako sazna župnik. Znaš, on je malo tvrd i neće to htjeti razumjeti. Ispričao sam joj kako je to protumačila moja majka, a ona se glasno nasmijala. Takav govor će on razumjeti, a ako bude trebalo i ja ću razgovarati s njim. Još jednom je zahvalila, pozdravili smo se i požurili u crkvu, jer smo ja i Tonćo trebali ministrirati na velikoj misi.
Poslije mise župnik je mene i Tonću pozvao u sakristiju. Pretrnuo sam, ali kad mi je pružio ruku zašelivši mi sretan rođendan, a zatim mi dao jednu krupniju novčanicu, odahnuo sam, pomislivši da smo se sretno izvukli. No, on je malo je pošutio, a zatim nas obojicu upita kako smo prošli s obilaskom kuća. Čujem da ste imali nekakvih problema - kao uzgred je upitao. Ja sam se priprimio za ovo, ali me je ipak nešto steglo u grudima. Rekao sam mu da su nas napala dva mladića, pa zašutio. Jedno vrijeme me gledao, a onda će nekako posprdno: „Sve su vam opljačkali, a kući ste donijeli više nego su vam oni uzeli. Kako to?“.
Zaskočio me je, a na to nisam bio spreman, pa sam se počeo izvlačiti pričajući kako smo putem svratili do njemačkih časnika - na što me on ljutito prekinuo: „Išli ste tamo gdje pravi kršćani ne idu. Tebi je Filipe šesnaet godina i ti znadeš što je javna kuća, pa još tamo vodiš mladog brata i njegove prijatelje!“.
Zbunjivalo me je dok je zaobilazio, ali sam na direktan napad bio spreman. Velečasni, nismo mi bili u nikavoj javnoj kući. Išli smo s jaslicama njemačkim časnicima. I oni si kršćani i njima je Božić. Da ste samo vidjeli kako su svi pjevali Stille Nacht. Jedan je bojnik čak i plakao. Mama kaže da nas je sam Bog tamo poslao. Njemačke smo časnike podsjetili na Božić, a Bog nas je nagradio da su nam oni dali više nego što su nam njemački vojnici uoči Božića ukrali.
Na to se on počeo smijati. Nemoj mi tu mudrijašiti i ne spominji svoju majku. Ona je svetica i ima pravo tako misliti i govoriti. Ti nemaš to pravo. Ti si mudrijaš, a mudrijaše ne voli ni jedna vlast. Pazi se! Pazit ću i ja na tebe, pa ako napraviš bilo kakv majmunluk – iduće godine nema dozvole za nošenje jaslica.
Za portal: prof. Filip Ćorlukić, filip.corlukic@inet.hr *****
Vezani članak:
Bogojavljenska priča - Moj osamnaesti rođendan 1946. godine
http://www.croatia.ch/tjedan/080106.php
