Mislim da ću se ponoviti pa ponovo staviti ovu priču jer ne nalazim vremena prepisati još koju... Nadam se da budem uskoro jer su mi napokon završila predavanja...
No bilo kako bilo... Lijepi pozdrav svima...
...Negdje Ispod Pakla i Raja...Moje ime nije bitno, baš kao niti ime ovoga prljavog lokala u koji sam zašao popiti pivo. Godina i neki datum ništa ne znače jer svaki dan u ovome bezimenom gradu je isti.
Večer baš kao i svaka prije nje, dim cigarete liže mi prste čineći smrad skitnice, što pijan leži preko šanka, barem malo podnošljivijim. Tamo u kutu lokala stislo se dvoje mladih što u ekstazi žudnje proždiru jedno drugom usne, a ispred konobarica masne kose, što jedva stoji od umora na svojim, venama išaranim, nogama, dok joj dva previše otkopčana gumba na bluzi otkrivaju čipkasti grudnjak što joj nespretno pokušava sakriti grudi od pogleda nekog očajnika sa kraja šanka. Očaj… Očaj koji se može nožem rezati i širi se zrakom poput neke bolesti što uništava ovo nam dano, i odveć jadno, tijelo.
Da… Evo nas tu, ispljuvak onoga što prozvaše civilizacija, ili ti ga moderan svijet, u punom svome sjaju i veličanstvenosti. Jadno…
Znam da se sada vjerojatno naviješta dio kad bi trebao objasniti zašto sam tu ali već sam se umorio od tih silnih pitanja što sam ih postavljao nekom Bogu dok sam neprestano pijan od muke ležao na podu svog i previše skromna stana. Zajeban sam, i što tu mogu…
Osuđen provoditi dane ubijajući se za crkavicu koju šef naziva plaćom, samo da bi provodio večeri pijući pivo među kremom ološa ovoga smrdljivog grada pa kasnije utažio žeđ žudnje u krevetu sa nekom jeftinom kurvom, i odveć nagrizenom zubom vremena. I to je život. Baš…
Mogao bi vam prodati neku priču što ste i previše puta čitali u onim sladunjavim ljubavnim romanima, onu priču da nije oduvijek bilo tako, ali nisam ja od tih sretnika i lagati vam neću. Još otkad sam prije mnogo godina progrizao put van iz majčine utrobe ovo je život kojim živim i vjerojatno ću ga živjeti do svoje smrti. No kakve sam jebene sreće na ovo ću se i vratiti, i znate što… objeručke ću tu sudbinu prihvatiti.
Nisam vam rekao, jer, nije lako naći riječi dostojne stati pokraj njena imena, nije ih lako naći trijezan a kamo li nakon pet ili šest piva presječenih gorkim okusom pelina. Da… Tu je Ona… I stoji naslonjena na šank dok poput nekog neonskoga Sunca pali oko sebe ovaj očaj i jad. Zapetljana, valovita kosa pada joj na koščata ramena dok joj sa jednog pada naramenica izlizane večernje haljine otkrivajući joj pritom dobar dio leđa, sve tamo, dok ne seže razvezani korzet prljavo bijele boje što savršeno paše uz njene potrošene cipele.
Uff… Da… Ali ne mogu si ja priuštiti nju…
Ona pripada onoj kremi sa gornjega grada koja se, u skupim autima što zapomažu pod silinom konja i kubika ričući sakriveni pod njihovim sjajnim haubama, spusti možda jednom tjedno među ovu sirotinju i bijedu samo da bi utažili glad za moći i dominacijom dok mlate i kupuju, sileći svoj put u, ionako izmučena tijela djevojaka što se nude uz rubove ulica.
Da, ona njima pripada… Svim svojim tijelom prepunim modrica što stoje kao mrlje na licu i rebrima koje joj se dobrano naziru pod kožom, licem anđela, među ovim svim divljacima i propalicama, na kome se upadljivo nalazi ožiljak što ga je napravila oštrica noža jednog od onih prljavih gadova.
Heh… No, ja sam, kao, u tom svijetu, životinja, ološ, bitanga, ali reći ću vam odmah, među nama velike razlike nema ako se zanemari vanjština na koju smo osuđeni. Nema velike razlike između mene, koji sam, prije oko tjedan dana, gazio čizmom po licu nekog bijednika što me je sačekao u jednom od mračnih prolaza, koji se mogu naći ako prođete jednom od dviju glavnih ulica, privučen mirisom zamazanih novčanica jer je znao da mi početkom mjeseca dolazi plaća, i onoga bijednika što je njoj unakazio lice, radi malo šuta adrenalina, dok je bio zaluđen u svojoj bolesnoj igri sadizma i dominacije.
Ali, na žalost, postoji razlika… I to mi se gadi…
On poslije toga odlazi u svoj skupi stan daleko od smrada i užasa ovoga dijela grada. On odlazi natrag svojoj, blaženoj u neznanju, supruzi kože meke poput najfinije svile, usana punih što dovode i najjače među muškarcima u iskušenje jednog poljupca, i svojoj djeci, pohlepnih ruku za svime materijalnim, što se ponosno nazivaju svoga oca sinovi i kćeri.
A ja? Ja prije nego što me odvuku u onu rupu od zatvora bivam pošteno namlaćen od strane onih bahatih, uniformiranih žandara, inače bivših džepara i delikvenata koji su regrutirani među redarstvene snage, od strane gospode u sjajnim automobilima, pa sada žive od one crkavice koju su nazvali državnom plaćom. Da, moj je peh što su večeras odlučili riješiti sve svoje frustracije na mojim leđima lomeći mi pritom kosti. I kao da to nije dosta, završavam bačen u onu rupu, ništa više gadniju od lokala u kojem sada pijem pivo, ali barem lokal ne zaudara na mokraću i izmet štakora što se goste ostacima ostataka ovoga izmučena grada. Tu ću večeras provesti noć, u rupi malo lošijoj od moga stana. Evo… To je vajda pravda…
Sat nemilosrdno otkucava sate, minute i vid mi se sada već polagano kvari dok na šanku, ispred mene, zbrajam desetak flaša pive presječenih sa isto toliko šutova pelina. Znam, sad će to izmamiti onaj izvijeni smiješak na moje lice… Ovoga puta sam nadmašio čak i svoja očekivanja, barem što se alkohola tiče a da ne spominjem svoje pripovjedačko umijeće i inspiraciju potaknutu, tko zna čime, ove večeri. Heh, još sam usprkos svemu tome sposoban ostati pribran u nadi da ću vam uspjeti reći još koju riječ, pričajući vam svoju priču.
Ehh… Sitne radosti u životu jednoga bijednika…
Ono dvoje mladih već se davno diglo iz sjene i prošlo nespretno, gurajući se među ljudima što su se sad skupili oko šanka, van iz ovoga lokala. Sretnici mislim si ja. Vide sreću tamo gdje će uskoro svoje mjesto pronaći sumnja i strah od gubitka kada zaljubljenost digne sidro i napusti njihova tijela. Ljubav, su tome ime dali.
Ehh, ljubav… Izmišljotina komercijalista, željnih prodaje slatkiša u svrsi stjecanja bogatstva, i onih zaluđenih pjesnika što su tražili neko više objašnjenje veze između dva ljudska bića. Gadi mi se to… Meni je žudnja mnogo bliža, opipljivija i shvatljivija od neke iluzije ljubavi prema nekom biću, nastalom u našim glavama, dok nas nemilosrdno gazi svojom čizmom pohlepna osoba koju grlimo svojim rukama slijepi vidjeti što to stoji pred nama i kako nas iskorištava. Žudnja je lakša i prijateljstvom se može objasniti ona psihološka ovisnost o osobi kraj koje se budimo svaki dan. Da, kada bi samo sve to bilo tako lako onda ne bi sada tu, u nekom polu snu, pognute glave, krajičkom oka gledao nju, smatrajući se nevrijednim svojega postojanja, iako sam vidno bolji od većine hodajućih mrtvaca što su se sjatili večeras van.
Uff… Baš sam se ja našao o svemu tome mudrovati…
Napokon me alkohol presjekao, pa mi se glava sada čini preteška dok uzaludno pokušavam uloviti ravnotežu padajući na prljavi pod. U magli razabirem ispucale ruke jednog od radnika što me pokušavaju pridignuti ne bi li mi pomogao da se izvičem van iz lokala. Svjež zrak nakratko mi bisti misli no za čas se vračam na staro dok teturam slijep ulicom do svog stana. Stara ulazna vrata ne popuštaju pod mojom upornošću da ih otvorim, pa padam na tlo izmoren, što od utjecaja alkohola koji neumorno, poput nagibnog vlaka, sada juri ovim tijelom, što od kronične neispavanosti izazvane ovim sranjem od života koji živim.
Eto me tu… Još malo, mislim si, pa će mi se kapci zatvoriti i ovoj mučnini doći će kraj. Barem u snu, ako ga uspijem uhvatiti, zaboravljam ulice ovoga grada, a smrad kanalizacije, što šire skitnice noseći ga utkanog u svoju odjeću i kožu, zamjenjuje miris čistoga zraka slobode što ga dišem na rubu rijeke prije no što ću se baciti u nju opijen znatiželjom onoga što skriva ispod površine. A uz rub rijeke čekati će me ona. Zaklonjena od Sunca pod onim šeširom širokoga oboda, što ga se može vidjeti na glavi otmjenih gornjogradskih supruga, dok bude polagano pušila cigaretu, na dugoj crnoj cigaršpici kao dama.
Eh, sada sam slobodan u svojoj sreći, to jest, barem do jutra, kada će san opet zamijeniti noćna mora s kojom ću se morati suočiti, i od svega ostati će samo gorak okus pive i pelina u ustima, kao podsjetnik stvarnosti što će ga ostaviti ova moja iluzija.
Da… U ovom užasu što nema početka, niti kraja, tamo na ulici, negdje ispod pakla i raja…
Napisao: Darko Hrvojić (Cagliostro, ex. Gothic_Rocker)
