Josip Kovačevič
VEZIRSKI DIVAN
U dugačkim i ubitačno vrućim ljetnim danima, kad sunce zagrije mozak do vrenja, a dašak vjetra rijetko zapiri i otjera tešku jaru što poput valova lebdi iznad ražarene zemlje i zagrijana mora, kao i u teškim sparnim noćima, kad zagrijan zrak otežava disanje i san, Carigrad je ipak najednom oživio. Veliko perzijsko poslanstvo stiglo je s Istoka.
Po svim kućama, mahalama, krčmama i ulicama grada pričalo se samo o bogatim darovima perzijskog šaha novom sultanu. Tri stotine deva dovuklo je do sada nezapamćen dar turskom poglavaru i njegovoj sviti. Svi ti darovi: zlato, srebro, drago kamenje, biseri, skupocjene tkanine, odore i oružje; razbuktavali su bujnu maštu carigradske raje. Veličanstveni ceremonijal priređen za to poslanstvo podigao je čitav grad na noge. Svijet je uživao, gledajući skladnu povorku, koja je nastojala svojim darovima i svojom prisut-nošću izazvati divljenje Osmanlija. Sultan, gord i ponosit u svom bogatstvu i sili, dao je do znanja poslanicima daje njegovo carstvo moćno i snažnije od bilo koje države u ovoj sferi kugle zemaljske. To je svakako zasluga svih Osmanovića koji već dugo godina sjede na prijestolju Turskog carstva. Dok je sultan bezbrižno uživao u svojoj ulozi silnika i najvišeg poglavara svih muslimana, a carigradske mase u novim ceremonijalima svojih gospodara, prvi ministar carstva, poturčeni Bošnjak veliki vezir Mehmed-paša Sokolović razmišljao je o novim političkim potezima Osmanlijskog carstva.
30
Na njegovim leđima stajao je najveći teret vođenja turske države. Govorilo se o miru, a mirisalo je na nove ratove, pljačkaške pohode i nove zločine.
Mlad, jogunasti sultan okrenuo se svojemu haremu i tjelesnim uživanjima, prepustivši velikom veziru i Vezirskom vijeću da vode sve državne poslove, a njih je bilo mnogo. Državna blagajna prilično je presahnula dugotrajnim ratovima protiv nepokorenih vazala i kršćanskih država, te uobičajenim darovima novog sultana vječno buntovnim janjičarima. Velike ratne pobjede, mnogobrojni osvojeni gradovi i tisuće novih robova nisu mogli u mislima velikog vezira prikriti turska stradanja kod Sigeta, koji su branili nepodmitljivi junak Nikola Zrinski i šaka njegovih sunarodnjaka, hrvatskih boraca. Zatim, poraze na Malti od krvavih malteških vitezova i u pomorskoj bitci kod Lepanta od ujedinjene armade kršćanskih država. I pobjede i porazi govorili su da su udružene kršćanske države pretvrd orah za njihove zube, a razjedinjene i zavađene lak plijen.
Mlečani, vješti i bogati trgovci, nastojali su živjeti u miru s Turcima da bi imali slobodne ruke u trgovini s Istokom. Njihovi izaslanici uspjeli su bogatim darovima turskom dvoru i pristankom o plaćanju danka Osmanlijskom carstvu dobiti od Porte ugovor o miru sa strašnim susjedom. Vješti dubrovački poklisari na isti su način čuvali mir s Turcima i razvijali obostranu trgovinu između Istoka i Zapada. Odijeljeni zidinama od svog prirodnog zaleđa oni su se osjećali donekle sigurni od turskog mača.
Ostali nepokoreni susjedi u Hrvatskoj, Ugarskoj, Kranjskoj i Štajerskoj stalno su strepili pred turskim najezdama. Veliki vezir, taj lukavi, mršavi, pognuti i žilavi starac, dao je slobodne ruke pograničnim begler-begovima, koji su upadali u nepokorene kršćanske zemlje i ratovali s njima, te na taj način tjerali austrijskoga cara da im plaća danak.
Više mjeseci nakon ustoličenja novog sultana iz Beča nije stiglo nikakvo poslanstvo. Bilo je jasno da austrijski car ne želi više Osmanlijama plaćati danak i da će ovaj puta na Carskom divanu biti
31
govora o tome. Sada, pod stare dane, veliki vezir nije želio nikakav rat, koji bi bilo kojeg od njegova četiri vezira vratio iz vojne kao slavnog vojskovođu i pretendenta na njegovo mjesto.
Zaokupljen državnim poslovima, okružen brojnim neprijateljima iz najbliže sultanove blizine i u nemilosti novog sultana, veliki vezir osjećao je da mu konci vlasti pomalo izmiču iz ruku, da je odlaskom starog sultana i njemu samome otvoren put iz sultanove službe. Najglasniji i najopasniji njegov protivnik, drugi vezir, Ke-mal-paša, dugo se spremao za ovaj divan. Željan rata, pljački i slave, on je stalno podgrijavao sultana za svjetski rat protiv nevjernika koji su se usudili ne plaćati danak i ne doći pokloniti se njegovoj svjetlosti nakon ustoličenja na prijestolje Turskog carstva. Zato treba poći u rat da nevjernici osjete mač mladog Osmanovića, da se pročuje glas o njemu i da se nevjernici uplaše i prisile na plaćanje danka. Svoje razloge on je potkrepljivao bogatim plijenom koji će se dobiti na ovom pohodu. Opljačkana stoka, žitarice, djeca za janjičare, te ono što posebno zanima sultana, mlade ljepotice za njegov harem. Njegovim dolaskom na vlast cijene lijepim robinjama naglo su porasle od nekoliko stotina na četiri tisuće dukata. Dakle, kad ne plaća nevjernički car, neka plaća goloruka raja u krvi i svom svojom sirotinjom.
Veliki vezir stalno je obavještavan od svojih doušnika o previranjima u najopasnijoj vojsci, janjičarima. Znao je da predugo mirovanje izaziva dosadu, nemir, opijanje i tučnjavu, pa i ono stoje najopasnije, mogućnost bune protiv svojih gospodara. Zato je sud velikog vezira, kako vojnik mora ratovati da zaradi svoj kruh, po mišljenju vezirskog vijeća, bio točan. Obavijest da neki janjičari, koji nisu zaboravili svoje podrijetlo i staru vjeru, tajno mole Oče naš, te da se opet šapće o nekoj buni radi povišice plaća, a možda i nešto sasvim treće, natjeralo je velikog vezira da sve zaključke Vezirskog vijeća primi bez pogovora. Dakle, veliki vezir je imao razloga za rat i protiv rata. Pa kad je na Vezirskom divanu svojim vatrenim govorom za rat protiv kaurina progovorio Kemal-paša i odmah ga podržao i treći vezir, zapovjednik svih osmanlijskih pomorskih
32
snaga, Džafer Kapudin-paša, odluka je pala. Ide se u manji rat protiv nevjernika. Nakon te odluke, sultan, koji je iza rešetaka svoje sobe čuo zaključak svojih vezira, zadovoljan se povukao u unutarnje odaje. Za vojskovođu bijaše izabran ratoborni vezir Kemal-paša. Sada tek upita veliki vezir na koju zemlju austrijskoga cara misli povesti ovu vojnu. Kemal-paša upre prst na kožnu zemljopisnu kartu i nokat, kao nož, zari medu rasječene i krvave krakove Hrvatske, te se zaustavi u zelenom Turopolju kod Zagreba.
- Razlog? - pitao je Mehmed-paša Sokolović.
- Turopolje je bogato stokom i žitaricama, gusto naseljeno i slabo branjeno. Pred nama stoji samo tvrđava Sisak s malo posade, koja ne predstavlja veću prepreku, gdje se ne treba zaustavljati.
- A Dalmacija?
- Kamen, loši putovi i bijeda stanovništva. To je razlog da ne svratimo u to područje.
- I opasniji protivnik - nadopuni ga veliki vezir, raspoložen očito da ga bočne i otkrije prikriveni strah vojskovođe od iznenadnih napada Hrvata u kamenim gudurama dalmatinskoga krša. Zar ćeš, Kemale, preletjeti Sisak? On nam već odavno smeta. Plijen i uspjeh bili bi značajni za pobjednika. Ili se možda bojiš? - žacnu Sokolović uzavrela vezira.
Kemal stisnu usne, a onda prozbori: - Da je soko preletio Siget, ne bi njemu Zrinski potkresao krila. Možda bi danas i u Beču bio!
Sokolović problijedi. Laki drhtaj preletje mu licem. Mučan tajac nasta na divanu. Džafer Kapudin-paša izbulji oči i zijevajući gleda velikog vezira, čovjeka koji je stvorio i snažnu ratnu mornaricu čiji je on zapovjednik. Lukavi bezobzirni Kemal-paša uživa gledajući Sokolovića, njegov skriveni bijes i uzdrmani ponos. I tako on meni -misli povrijeđena glava ovoga divana. - Zar sam ja kriv za ono zlo koje se zbilo kod Sigeta? Jesam li ja vodio vojsku ili Sulejman Veličanstveni? Tko je kriv za smrt sultana pred zidinama Sigeta? Tko je dovršio njegovo djelo i zauzeo to osinje gnijezdo? Tko je
33
zatajio vojsci da je sultan mrtav i tako spasio vojsku od rasula i sramotnoga bijega ispod grada? Tko? Tko? Misli hoće da izlete iz glave, a pogled mu leti od vezira do vezira, da čuje što ostali kažu. Ali svi šute, kao zaliveni, a svaki čita, svaki znade njegove misli. Vide ga kako se bori da ne plane, a znaju da mladi sultan i svita oko njega to i žele kako bi ga maknuli. Ovome ovdje treba njegovo mjesto. To je plaća za sve godine rada, muke i strepnji nad prijestoljem Osmanlijskog carstva. To su moji lešinari. Tu je kraj moje moći, slave mojega imena.
Vani nad gradom počeli su se nisko vući dugi crni oblaci, znak da je došla jesen. Vrijeme koje nije stvoreno za polaske na duge putove velike carske vojske. Dani su sve kraći, a noći sve duže i mračnije po gluhim prostranstvima carstva. Putovi raskvašeni preobilnim kišama i zlosluhom zime koja je kao smrt za svaki daleki vojni pohod. I brzi glasnici, koji jure cijelim carstvom i nose razne svijesti iz sultanova saraja, sve su sporiji i tromiji. Treba im više vremena za put i brže se umaraju. U proljeće, kad zapjevaju ptice pjevice, i sve oživi, onda i oni brže jure dolinama i brdima, te nose razne carske fermane, s radošću, da im uši što više čuju, a oči što više vide i da se napasu na golemom prostranstvu Osmanlijskog carstva. I zato te značajne odluke Vezirskog divana nisu mogle biti odmah ostvarene. Najprije treba obavijestiti bosanskog begler-bega o ovom pohodu da se sprema za vojnu i prikuplja vojsku za ovaj pothvat. Zatim treba to dati do znanja janjičarima u carigradskom garnizonu, kako bi lakše progurali zimu i dočekali taj dan da se pokrenu s mrtve točke ustajalosti i sna u svojim vojarnama u novi sveti rat protiv nevjernika pod barjakom pravovjernih i vezirskim tugom ratobornog Kemal-paše.
Veliki vezir, projahavši gradom iz Carskog saraja, sa svojim ćehaja-begom i ostalom pratnjom, dostojanstveno, u dugačkoj bogato ukrašenoj dolami, s velikim turbanom na glavi, zbunio je mnoge Carigrađane, koji pomisliše da je to sultan, te da je opet počeo neki novi ceremonijal carske kuće. Ljudi su mu se micali s puta i sa strahopoštovanjem klanjali. On, gord i zamišljen, slabo se
34
osvrtao na njih. Njegove misli lutale su u budućnost ovog carstva, njegovu i svoju sudbinu koja je tako čvrsto vezana kao karika za kariku na gvozdenom lancu.
Sat nakon tihog odlaska šutljivih velikodostojnika iz Vezirskog divana, po Carigradu se počelo šaputati da se sultan odlučio na vojnu protiv kaurina. A kamo? To je za njih ostala tajna.
Duge zimske noći i jednoličnost svakidašnjice prekinuše jarko proljeće i carski glasnik s novim vijestima iz vrućih azijskih država i državica. Kao plamen buknuše iznenadni nemiri u Aziji. Pobuniše se neki kalifati protiv osmanlijske vlasti. Nasta krvav rat. Pripremljena turska vojna sila promjeni smjer svog pohoda, te umjesto u Hrvatsku krenu u Aziju, u višegodišnji naporan i beskrajan rat.
Prođoše godine krvave, duge i gladne, dok obleti sve carstvo vijest daje ubijen veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. Veliki vezir među najvećima. Najstariji među najstarijima, Najmudriji među najmudrijim vezirima. Šapće se po sokacima, mahalama i čaršiji. Kako neće poginuti mali čovjek, kad veliki ginu! Alah je pravedan spram bogatih i siromašnih. Svima dođe jednom kraj. Šapće čaršija, govore i veliki, ulizuju se još većima, novim gospodarima. Misle na svoje položaje. Na nove vojne pohode u daleke bogate krajeve i pljačku. Ako je nestao silnik, ali ne nesta sila. Jer ako je umro vezir, nisu umrli ratovi.
Alah rahmetejle Velikom veziru Mehmed-paši Sokoloviću!
1975.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
35
BIBLIOTEKA „ALBATROS"
POSEBNA IZDANJA - KNJIGA ČETRDESET I SEDMA
2010. Pučko otvoreno učilište Velika Gorica
Urednik: Drago Bukovec
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Josip Kovačević
VOJUVAJNE TUROPOLCOV Z BANOM JELAČIČOM I DRUGE PRIČE
Nakladnik
PUČKO OTVORENO UČILIŠTE VELIKA GORICA
Velika Gorica, 2010.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Sadržaj
Predgovor 5
I. DIO 7
VOJUVAJNE TUROPOLCOV Z BANOM JELAČIĆOM 9
SABLJA I KRAVATA 24
VEZIRSKI DIVAN 30
PROGNANIK 36
SVATKO NA SVOJU STRANU 38
AMERIKANČEVA MILA 43
MARA BLAZEKOVA 47
RASTANAK U NOĆI 52
VOLGO, VOLGO, RUSKA RIJEKO 56
KONJ NJEGOVA VELIČANSTVA 62
STARAC I SLOBODA 69
USAMLJENI ŠETAČ 74
II. DIO 77
PUNICA 79
DRUGA ŽENIDBA VJEKE VINCETIĆA 84
SIN 88
PRAVA PRILIKA 94
IZABRANIK 97
NEKA SE ZATRE TAKVO IME 102
ŽIVJELA IM SREĆA 110
VELIKI I MALI LJUDI 114
NA VATROGASNIM ZABAVAMA 118
KINO U SELU 121
GLAVNA ULOGA 130
RJEČNIK S BILJEŠKAMA 136
BILJEŠKA O PISCU 147
149/150
