Dom, Broj 9. U Zagrebu, u četvrtak 12. svibnja 1904. God. 5.
Dr. Antun Radić
Ne mislim ja baš na to, što će još ljudi izmisliti, kako su u ovo njekoliko posljednjih godina izmislili toliko toga. Možda će za 300 godina brodovi ploviti po zraku. Možda će se onda čovjek s jednog kraja svieta moći razgovarati s čovjekom na drugom kraju svieta, i to bez ikakve žice, kako se danas piše i ljudi razgovaraju po žici iz velike daljine. Možda će onda ljudi jedan drugom pošiljati takva pisma, koja će govoriti. Možda će pače čovjek čovjeka i vidjeti na daljinu od tisuću i tisući kolimetara. Bog zna! Sve je to moguće po onom, što se već danas znade. I sve će to, nema sumje, olakšati čovjeku život koliko-toliko. No, kako rekoh, ne mislim baš na takve stvari, nego mislim na to, kako će ljudi medju sobom živjeti to je jedno. A drugo je: kako će ljudi biti zadovoljni sami u sebi.
Ovo su glavne stvari. Što nam hasni sve ono, ako ljudi nisu ljudi?! Što nam hasni sve ono, ako čovjek i za 300 godina bude proklinjao čas, kad se je začeo i kad ga je mati rodila!
Pita se dakle: Ima li kakve nade, imali kakav znak, po kojem bi se moglo suditi, da će u toj stvari biti bolje?
Ne bi htio, da počnem s vama previsoko mudrovati, no ovo vam mogu reći: Jedni ljudi kažu, da ne zemlji ne će nikada biti raja, kako ono i naš jedan pjesnik pjeva:
Ah, na zemlji nema raja, -
Želja za njim - to je sve.