KRATKA STAZA DUGA CIJELI ŽIVOT
Svoju prvu i jedinu mladenačku ljubav Tajana ne zaboravlja ali se trudi ne misliti o njoj prečesto.
Svjesna je da je to izgubljeno vrijeme i «ćorav» posao , iako joj je teško izbjeći susrete s njenom davnom ljubavi jer on s obitelji živi u kući s druge strane ceste.
I tako je to cijelog Tajaninog života.Sve se u njenom životu osim onog vremena provedenog u Zagrebu u srednjoj školi i na studiju vrti u tih dvjestotinjak metara.Stotinu metara do crkve, stopedeset do škole, pedest do trgovine i pošte.
Još dok se onako malena igrala na hrpi pijeska u svom dvorištu s gumenim lutkama koje joj je otac kupovao u Zagrebu Tajana je gledala u to dvorište preko puta i u dječaka krupnih crnih očiju.Je li to već tada bila ljubav, Tajana danas ne zna.U školi je nije branio, dapače jednom joj je grudom snijega umalo izbio oko, nenamjerno naravno.Ona mu nije zamjerila nego je modricu nosila ponosno u školu kao neki trofej.
U srednjoj školi kad su njene vršnjakinje pomalo počele izlaziti ponudio joj je da «hodaju» i Tajana je to prrihvatila kao nešto što se samo po sebi podrazumijevalo, ta zar nisu osam hodali zajedno tih dvjestotinjak metara do škole.Tako je to «hodanje» sramežljive poljupce i po koje skriveno milovanje potrajalo godinu dana.A onda je on poželio više od milovanja.Tajana pak nije na to mogla pristati, bila je izdanak ranih pedesetih, a uz to iz obitelji u kojoj su svi bili praktični vjernici i u kojoj su je podučili da od «onih stvari» nema ništa prije braka.
Što se tiče Tajane ona je mogla čekati do svršetka školovanja, ali Mirko nije.Oženio se djevojkom iz grada koja je imala poglede na te stvari slične njegovima.
Doveo je svoju ženu u roditeljsku kuću, tu preko puta Tajanine pa je ona stalno mora susretati, evo već trideset i pet godina.
Istinabog, gleda i Mirka, gledala je kako rastu njihova djeca, kako polaze u školu i nije znala je li to što su tako blizu kazna ili nagrada.
Neko je vrijeme krivila roditelje zbog strogog odgoja a onda je prestala.Potražila je smirenje u obližnjoj crkvi.
Njeni su oduvijek išli u crkvu i njij je to bilo sasvim normalno iako u ono vrijeme nije bilo posebno dobro prihvaćeno u društvu.Ipak, nitko joj nije prigovarao zbog toga, ni u školi.
Sasvim slučajno je jednom čula razgovor dviju učiteljica koje su spomenule da je njena majka pravoslavne vjere, da se poslije rata prekrstila u katoličku, a da je za vrijeme rata spasila život Tajaninu ocu koji je navodno nešto šurovao s ustašama.I da ju je on ustvari oženio samo iz zahvalnosti.
To što je čula Tajanu je veoma potreslo, a nije imala nikoga s kime bi o tome pričala.
Očevi su roditelji rano umrli, a majka o svojima nije željela govoriti, ali su neki pričali da su nestali za vrijeme rata.
Tako je uz majku koja je bila najredovitija u crkvi, i Tajana pošla s njom.
Tu je tražila odgovore na pitanja koja su je mučila, ono što nije mogla pitati ljude pitala je Boga.I činilo joj se da je on razumije i da joj odgovara.
Kasnije je prestala tražiti odgovore, prihvaćala je život takvim kakav je , ali je i dalje nastavila ići u crkvu.
Bila joj je to navika i potreba, ispunjenje.
To i njen mali vrt tik uz cestu Sisak-Zagreb.Ili Zagreb-Sisak, svejedno.
Nalakćena na motiku u proljetna predvečerja tu je gledala kolone automobila okićenih balonima i svilenim mašnama koji su vozili mladence na vjenčanja u crkvu.
Gledala je djecu koji su nogostupom pored njene kuće išli u školu koju je i ona pohađala.
Kasnije, u toj je školi bila nastavnica punih tridesetpet godina.
A odnedavno je u mirovini.
Viđa Mirka, njegovu djecu i unuke, jer on je već djed, samo djeca žive u gradu i samo povremeno dolaze i ona vidi kako im se on raduje.
Ponekad joj se čini da njen život ima smisla.Gleda čovjeka svog života gotovo svaki dan, pa joj se katkad čini da joj on dijelom pripada.Marta, njena kolegica iz škole, nastavnica tjelesnog smije joj se i govori da je dobro prošla, svaki dan gleda voljenog muškarca a ne mora slušati njegovo gunđanje niti mu glačati košulje.
Ali Marta život doživljava kao šalu o jako bi se smijala kad bi joj Tajana rekla da sa strepnjom gleda kako Mirko ide na posao u tankoj jakni a vrijeme je vjetrovito i hladno.Boji se da će se prehladiti.
Majka je umrla, otac je umro, i otkad je u mirovini Tajani je dan predugačak.Predugačak za onaj njen mali vrt, za pola sata mise dnevno, a da se ne govori kako je zimi kad se ne radi u
Vrtu.Onda ostaje samo crkva.
Zato se Tajana učlanila u folklorno društvo «Poculica».
Oduvijek je lijepo pjevala i zaželjela se društva, ali nisu to bili jedini razlozi.U tom folklornom društvu Mirko je svirao bajs.Ako bi netko pomislio da se Tajana sa svojih pedeset i pet godina nakanila umiješati u Mirkov bračni život, bio bi u krivu.Nije ona to bila u stanju.Ona je samo bila zahvalna Bogu što joj je uslišao molitve da može biti blizu čovjeka kojeg voli, gledati ga i ponekad s njim progovoriti koju riječ.A kad su tražili nekoga tko će voditi knjige donacija, programa, raznih nastupa, planiranja, izbor je spontano pao na njih dvoje, nekako su najbolje odgovarali, ona je bila učiteljica tolike godine, a on poslovođa u trgovini.
Ponekad moraju ostati kad proba završi i srediti neke papire.Ti trenuci za Tajanu su smisao života.Tada ona zaboravlja na vrijeme, na to da bi trebalo otići kući i ubaciti cjepanicu u kamin, da vani trube automobili, da sat na zidu otkucava vrijeme.Sve to prestaje biti važno, važan je samo taj trenutak kad sjedi nasuprot Mirku i gleda ga.
I ovako debeljuškast, sijed i proćelav za nju je isti onaj mladić koji joj je davno na usne utisnuo prvi sramežljivi cjelov.
Jedini on i nitko drugi.
Od tih cjelova Tajana i danas živi, samo ni Marko ni ljudi u selu za to ne znaju.
On vjerojatno misli da ona ima nekoga, a selo odavno nije briga za nju.
Ima toliko mlađih, problematičnijih, sa zanimljivijim pričama kojima se seljani bave.Ne Tajanom.
Rekao je Oscar Wilde:-Dajte mi masku, reći ću vam istinu.
Na tragu te pomisli, ali bez maske, jedne večeri koja je bila srebrna, zimska, onakva svečana predblagdanska večer, kad su dogovarali program za božićni koncert u crkvi, Tajana je pogledala Mirka u oči i zapitala mirnim, staloženim glasom osobe koja se nikamo ne žuri jer je tolike godine čekala odgovor na to jedno jedino pitanje:-Zašto me nisi oženio?
Misleći kako će on učiniti sve da izbjegne odgovor, ali i sretna što je smogla hrabrosti postaviti to pitanje pa je već i u tome našla određenu satisfakciju, Tajana počinje slagati papire na kojima brojke i slova gube smisao i formu.
Odgovor nije stigao isti tren.Prvo je Mirko skinuo naočale koje su mu se bile zamaglile , a onda je tiho rekao:Tajana, i pogledao ju kao da ju sad prvi put vidi.
Potom se u nezgodi promeškoljio na stolici kao da je sjeo na nešto što ga žulja.
Gledao je pored nje, u zid iza njene glave.
-Vidiš Tajana, postoje žene za ovo i za ono.
Zar sam tog čovjeka voljela cijeli život?-upitala se Tajana gledajući kako mu se čelo orosilo znojem.
A on, shvaćajući da ustvari nije rekao ništa, još manje dao odgovor, nastavi.
-Ti si mi Tajana bila za razgovor, tebi sam se uvijek mogao izjadati.Ti si uvijek sve razumjela.S tobom sam uvijek imao milijun tema.I ni jedna nije imala veze sa seksom.
S njom sam pak, imao samo jednu temu.I ta je pogurala u stranu sve druge.Tako je to kad si muško i kad si mlad.Zato valjda i sklapamo veze u mladosti, jer kad bismo čekali da sazrimo i u glavi, valjda bi naši životi izgledali drugačije.Ne samo moj i tvoj nego i mnogi drugi.
Kao čovjek koji se upravo riješio nekog tereta kojeg je dugo nosio, Mirko je skupio papire sa stola, izvukao one koje je Tajana držala u rukama i uredno ih složio u fascikl koji je potom odložio u ormar.
-Za danas smo gotovi.Ja odoh na jedno pivo, a ti budući de je zima i ne možeš u vrt, još stigneš pogledati sapunicu.
Dok prolazi onih dvjestotinjak metara do svoje kuće (jer prostorije društva su u školi) Tajana pogledava u zvonik crkve koji poznaje do u detalj.
Razmišlja kako Mirko i ne zna da ona uopće ne prati sapunice.
Kroz pahulje koje odjednom počinju padati i lijepiti se Tajani na obraze i kaput, ona vidi nogostup koji vodi do njene kuće , ograda je nova i svježe obojena a ulazna vrata nisu rasklimana i zahrđala, ljeto je i vidi sebe i Mirka kako se igraju na pijesku, i vidi svoje roditelje kako nešto sade u vrtu.
I njena majka je mlada i nešto joj govori, i Tajana prepoznaje da joj priča svoj život, i o tome kako je spasila Tajaninog oca i kako je uvijek znala da ju nije oženio zbog ljubavi nego iz zahvalnosti.
Ide Tajana prema kući i u sebi moli.
Zahvaljuje Bogu što ju je očuvao na toj kratkoj stazi koja je njoj bila dovoljna za cijeli život.Što joj je dao mogućnost da uči slovima i brojkama i životu generacije i generacije djece kad već nije mogla svoju.Zahvaljuje i na tome što je barem jednom u životu spoznala ljubav i što joj je On, Bog dao snage da od te spoznaje živi cijeli život.
I ne boji se Tajana ni zime ni samoće.
U svojim staromodnim zimskim cipelama, i svunenim šeširićem na glavi polako ide svome domu u kojem je čekaju poznate stvari i uspomene.Usput osluškuje kako s tornja odbija osam sati.
Mora oči napola zatvoriti jer joj pahuljice padaju u oči a i suze joj malo mute vid.
Ali taj put je toliko puta prošla da ga uvijek može proći i žmireći.
Slavica Sarkotić
