Tjědnik „Šibenski list“, br. 2403, 23.01.2010.
6 člankov na nestandardne hrvacke čakavske ikavice* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * Članek 6/6prilog BORŠA
Zoran Mužić - šibenski redatelj i vječiti berekin:
Najviše volin ići sa ćaćon u masline u Vrpoljcu.
Zbog Milivoja Zenića i Ive Brešana sam to što jesam! * Što bi bio da nisi redatelj?
- Nešto u vezi s pomorstvom i osta bi u Dalmaciji. Paralelno s režijom studira san filozofiju i povijest umjetnosti, tako da bi možda bija i turistički vodič, ko zna.... Piše: Nevena Banić
nevena.banic@sibenski-list.hr
Za Zorana Mužića s pravom vrijedi ona da je maći oša iz Šibenika, ali Šibenik nikad nije iz njega. Više od dvadeset godina života u metropoli na ovog je sjajnog kazališnog redatelja ostavilo traga, ali kavu i šetnju šibenskom rivom i miris ćaćinih maslina u Vrpoljcu ništa mu do sada nije uspjelo zamijeniti. U Šibenik se nedavno vratio u velikom stilu, kao redatelj hvaljene predstave "Škrtičina" koja ovacije bere i na mnogobrojnim gostovanjima po Hrvatskoj. Tko je Zoran Mužić i kako je od malog posta veliki doznali smo, uz puno smišnih stvari, iz prve ruke.
* I, kako je mali Zoran postao veliki redatelj? -Evo vako, najvažnije je na početku karijere bilo dobro propasti. Napravija san to u Splitu 1986. Nakon šta san dobro propa, odlučija san narasti. U ovom poslu najvažnije je dugo trajati i nije dobro napraviti samo dvi-tri stvari... E, da, i jako je važno da ti je ime, kao redatelju, na plakatu napisano malin slovima. To garantira dugu karijeru.
* Mnogi ne znaju za tvoje šibenske korijene, a gotovo nema čovjeka koji nije čuo za Zorana Mužića, barem medju ljubiteljima kazališta. -Rođen sam u Crnici, a ćaća mi je iz Vrpoljca. Mater je Šibenčanka. Moj dragi mentor Milivoj Zenić reka mi je, a to je spomenija i u svojoj knjizi 'U pohvalu od grada Šibenika', da Mužića u Šibeniku ima još od 17 stoljeća, jer je tada živio jedan pjesnik Frane Mužić. Po šibenski sam odgojen, osjećam je ko Šibenčanin, jedino sam tamo osamdesetih ko u Arsenovoj pjesmi oša vlakom prema jugu, jedino šta san ja oša put Zagreba.
Brešanova ispitivačina * Je li istina da je Milivoj Zenić, direktor knjižnice Juraj Šižgorić', glavni 'krivac' zbog kojeg si upisao Akademiju dramskih umjetnosti? - On i profesor Ivo Brešan, koji je bio moj gimnazijski profesor. Ja sam zapravo imao tu sreću da sam školu polazio po 'šuvarici', jer san vrlo rano polazio po čuvarici', jer san vrlo rano svatija šta bi tija biti, pa san se zbog toga odma i usmjerija u kulturu. To je značilo da nema više zezancije s matematikom, kemijom, fizikom, koji me nisu pretjerano oduševljavali E, u toj "kulturi" moji su profesori bili sjajni Ivo Brešan i Vesna Mrša, a u knjižnici, u koju sam iša na praksu, radija je tada mladi Zenić. Odma me pripozna i vrlo brzo me počeja upućivati u libre, literaturu koja me interesirala. Mislin da bolje ljude za mentore nisan moga imati.
* Kako je bilo sjediti u klupi dok ispred ploče predaje Ivo Brešan? - E, to je bila povlastica. Znan da san jedva Čeka taj sat, i to ne samo iz hrvatskog jezika, nego iz svakog predmeta koji mi je predava u "kulturi", bilo da je riječ o povijesti filma, kazališta, estetika ili nešto drugo. Čak je i Brešanova 'ispitivačina' bila nešto posebno. On bi u jednom satu ispita brat-bratu osamdeset posto učenika i nikad nisi zna koje će te pitanje dopasti. Bija je to ka neki mali kviz, koji smo volili, iako je bija za ocjenu.
Mislim da je Brešan bija moj najbolji profesor od osnovne škole sve do kraja fakulteta.
Sami celebritiji u razredu
* Koliko si imao kod Brešana? -Ima sam pet, ali je u dnevniku nikad nisan dobija.
* Kako to? - Brešan je i tu bija poseban. Nikad nije dava veću ocjenu od plus čet'ri, šta bi na kraju polugodišta ili godine bija odličan. Nikad nisan dozna zašto je to bilo tako.
* Je li netko od poznatih Šibenčana s tobom dijelio školske klupe? -Kako ne, kirurg Andrija Baljkas i doktor Željko Perković, moja žena Ismena Meić, arhitektica Madlena Rošar Zorana Perković, danas poznata plesna koreografkinja Zorana Mihelčić, Maja Gulin, tada Mamula. profesorica u glazbenoj Đurđica Sekso, Ana Putar, boja je danas doktorica geologije u kanadskom Hallifaxu i još puno, puno njih, sigurno san nekog i priskočija.
* Je li na tvoj izbor zanimanja utjecao neki film koji te, primjerice, fascinirao u djetinjstvu? - Vidiš, ovo me još niko nije pita, ali odgovor je potvrdan. Sićan se da san u noćnom programu u prvom gimnazije gleda film 'Andrej Rubljov' u režiji Tarkovskog i bilo je to filmsko remek-djelo. Gleda san ga na crno-biloj televiziji, ali nije smetalo jer je i film bija crno-bili, a gledajući taj film, znat će oni koji znaju o čemu je rič, svatija san daje biti redatelj lipo zanimanje.
* Nisam te pitala kako si izgledao u vremenu dok si bio gimnazijalac, Što si slušao, gdje si izlazio? -Imao sam 65 kilograma, nosija san cvike ka i danas, ima san malo dužu kosu. Sluša sam Pink Floyd, Genesis, Doorse, Leonarda Cohena, kojeg nedavno nisan tija ni ići gledati. A šta ću gledati starog Cohena, ha ha?! Izlazilo se u gimnaziju na ples.
* Jesi li nešto svirao u to vrijeme? -Prova san bubnjeve, ali mi je ćaća umisto njih kupija opću enciklopediju, jer za oboje nije bilo šoldi. I tako je odma propala moja bubnjarska karijera.
* Poistovjećuješ li se s likovima na sceni? -Apsolutno sa svima.
* S kojima najlakše?-S komičnima, možda.
* Daj mi reci kako se muški redatelj uspije poistovjetiti sa ženskim likom? -Dobro pitanje. Lipo. Probudiš feminu u sebi (smijeh). Prava je istina da nema muških i ženskih likova, svi su oni na neki način uniseks i tek im poslije udahneš dušu. Vrlo je bitno svakom licu naći opravdanje, zločincu nađeš pozitivnu stranu, a onom dobrom nađeš negativne osobine.
* Jesi li se ikad okušao kao glumac? -Jesam, ali tek na Akademiji, jer nam to to spadalo u dio ozbiljnog obrazovanja, što je bilo vrlo pametno. Prva uloga bio mi je policajac u komediji, a kasnije sam čak glumio profesora i u Hribarovoj drami na televiziji... ne mislim da imam dara za glumu.
* Što bi bio da nisi redatelj? -Nešto u vezi s pomorstvom i osta bi u Dalmaciji. Paralelno s režijom studira san filozofiju i povijest umjetnosti, tako da bi možda bija i turistički vodič, ko zna....
* Jeste li koji put požalili zbog izbora zanimanja? -Svak se koji put preispita. Ali režija nije zanimanje nego poziv. Ponekad pogubim živce dok radim, ali čim prođe premijera, pogotovo ako dobro prođe, sve se zaboravi.
* Ima li neka od hrvatskih glumica koja vas, na primjer, oduševljava ljepotom? -Ima. Sada me friško očarala Helena Minić, s kojom sam radio u predstavi 'Bog, žurim, nazovi' u teatru 'Grdelin', za koju sam radio scenografiju. Oduševila me ljepotom, šarmom, glumačkim talentom. Mislim da, uz nju, imamo cijelu plejadu takvih mladih glumica, od Nine Violić do ovih mlađih. To je ta, uvjetno rečeno, generacija glumica 'ispod 40' godina... iako to zvuči... (smijeh). Šteta Stoje premalo tekstova u kojima bi se mogle iskazati,
* Gdje provodiš svoje šibensko vrijeme? -U Vrpoljcu kod ćaće. Šetan po polju i iđen u masline, A žena je Šibenčanka, pa s njon đirajen po gradu. Lipo mi je.
* Jesi li ikad razmišljao o penziji ili je, kao kod glumaca, nema ni kod redatelja? -Ma, kakva penzija, u nas se radi do ultime. Ko zna svoj posal, radi ga dok god more. Makar san, evo otkrit ću ti i to, ka mali tija bit - penzioner. To san jedanput reka kad su me pitali šta ću biti kad narasten (smijeh).
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Mušičavi Potočnjak
Moj veliki prijatelj Žarko Potočnjak je najmušičaviji glumac s kojim sam radio. On je vrlo mušičav, što je zapravo, svatija sam s godinama, njegova autorska kreativna gesta, jedna vrsta slobode koju si on uzima dok nešto radi. Ja mu to ne zamjeram, jer nemojte misliti da je lako bit glumac, pogotovo dobar i pogotovo trajati četrdeset godina. * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Pretplata na tjědnik "Šibenski list"
http://www.sibenski-list.hr/pretplata/form.php