Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Dr. sc. Ivana Kurtović-Budja
Kravarsko važan kamenčić u kajkavskom mozaikuU Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu prije nekoliko je godina pokrenut projekt
Proučavanje kajkavskih govora. Zašto kajkavskih i kako proučavati kajkavske govore danas kad se pod utjecajem globalizacije sve jače potiru razlike među narodima, ljudima, jezicima i govorima?
Hrvatski su kajkavski govori bogatstvo hrvatskoga jezika. Oni su, uz čakavske i štokavske govore, nositelji hrvatske tradicije i različitosti u svijetu. Suvremeni način života sve više utječe na nestajanje mjesnih govora - oni se polako mijenjaju
pod utjecajem škole, medija, ali i zbog prestiža. Često se govornici kojega lokalnoga govora srame svojega govora
pa ga u svakoj prilici pokušavaju prikriti prestižnim, u naše vrijeme, zagrebačkim gradskim govorom. Tako dolazi do smiješnih situacija da kajkavci mijenjaju svoj govor zbog zagrebačkoga gradskog govora kojemu je osnovica također kajkavska, ali su se u njemu izgubile, na primjer, fonetsko-fonološke karakteristike kajkavštine. Najbolje će se to vidjeti iz primjera. Kako bi svaki učenik koji je rodom iz Kravarskoga i okolice spontano rekao da nema čarape? Naravno, rekao bi da nema lačice. Ali, tako sigurno neće reći kad je u Zagrebu ili gdje drugo. Razumljivo je, jer standardni jezik i služi tomu da se ljudi iz različitih govornih područja razumiju. No, polako će se i u Kravarskom umjesto lačica sve više moći čuti čarape.
Ili, umjesto un sve više će se govoriti on, a i megla, laket i ogen polako će postajati samo magla, lakat i oganj. O fonetskim osobinama govora, osobinama koje moramo čuti jer se odnose na izgovor glasova ne može se napisati. Njih je najbolje čuti. Eto, na primjer, izbrojimo do deset na kravarskom i na književnom pa ćemo čuti da je glas a u broju ‘dva’ nekako bliži glasu o, a da je glas e u ‘deset’ nekako “otvoreniji”, bliži glasu a. Te “zvučne” crte kravarskoga govora lako će se potisnuti kada se ne govori s Kravarščanima. Zagrebački ih je gradski govor davno izgubio. Zbog svega toga začet je projekt proučavanja kajkavštine i jedan od stotinjak tzv. punktova, mjesta čiji se govor istražuje, jest i Kravarsko.
Izabrati najboljeg predstavnika svojega govora može biti veoma teško i mučno. Nerijetko se dogodi da tjedan dana dijalektolozi hodaju po selu tražeći pouzdanoga ispitanika. No, doskoči se i tome raznim “trikovima”. Onaj koji najbolj “pali” jest zamoliti mjesnoga župnika, ravnatelja škole ili kolegu, profesora hrvatskoga jezika, da nas upoznaju s ljudima za koje drže da su dobri govornici lokalnoga govora. Nerijetko tada ispitanici postaju najstariji stanovnici kojega sela. Na primjer, ja sam prije tri godine istraživala govor Podgore, u Makarskome primorju, i većina ispitanika je imala između 80 i 86 godina!
Govor Kravarskoga se istraživao i prije. Vrijedna je i ugledna studija Antuna Šojata o turopoljskim govorima gdje je i Kravarsko jedno od istraženih sela. U toj su studiji istraženi još i Mraclin, Dragonožec, Šiljakovina, Dubranec, Lomnica i ostali.
Podrobno istraživanje kravrskoga govora povjereno je meni uz nadzor dr. Mije Lončarića, koji je voditelj cijeloga projketa i koji je do sada napisao nekoliko knjiga i mnoštvo članaka posvećenih kajkavštini. Uz njegove upute i nakon što sam pročitala literaturu u kojoj se spominje govor Kravarskoga preko ravnatelja škole, gosp. Nikole Tonkovića došla sam do profesorice Komljenović koja mi je predložila troje ispitanika: dva Štefa (učenici Stjepan Pejak i Stjepan Gvozdanić) i gospođu Maricu Trnjar, spremačicu u školi. Izborom tih govornika prof. Anastazija Komljenović je obavila trećinu ispitivanja
jer su sve troje bili izvrsni – ni na jednom terenu nisam imala tako sjajne ispitanike. Radili smo prema zadanom upitniku. Njih troje su tako dobro “kužili” što hoću da smo za nekoliko sati ispunili skoro polovicu upitnika od oko 1000 pitanja. Nevjerojatno! Kad je dr. Lončarić u Zagrebu provjeravao popunjeno rekao je: “Dečeci su sjajni!” U Kravarsko moram doći još nekoliko puta, ispuniti i pregledati što lani u studenome nismo dovršili. Ne sumnjam da ćemo zajedno opet uspjeti spasiti govor Kravarskoga od nestanka. Zašto sam još sigurna da je govor Kravarskoga još živ i da ljudi rado govore njime? Zato što se ne može opisati radost i zanos kojim su dečki govorili kad sam ih upitala kako se u Kravarskom
reče za pticu čeljugar. Rekli su: štiglec i o tom ispripovijedali takve zgode da bi i sam Slavko Kolar ostao začuđen!
Učeći književni hrvatski jezik možemo postati svjesniji i ponosniji na svoj govor. I njegujući svoj materinski
govor značajno sudjelujemo u njezi i književnoga jezika te u očuvanju hrvatske jezične baštine.
http://www.os-skolara-kravarsko.skole.hr/upload/os-skolara-kravarsko/multistatic/42/breza004.pdf