http://www.novilist.hr/hr/Komentari/Kolumne/Zemlja-koje-nema-Borisa-Pavelica/Problem-je-HDZ-a-ne-SanaderKosor, dakle, nema snage imenovati pravi uzrok nasilništa u Karlovcu, sanaderizma u Hrvatskoj, merčepizma u Domovinskom ratu. Ona nema snage priznati: da, stranka je kriva
Kosor korača Sanaderovim stopama: čisti ljude, ali ne i stranku. Kad očvrsne dovoljno da se osjeti nedodirljivom, kao što je 2003. očvrsnuo Sanader, put će joj biti otvoren da organizira vlastitu mrežu i krene pljačkati, baš kao što sada izgleda da je činio Sanader. Zato Kosor ne treba vjerovati: žrtvujući pokojeg igrača, ona održava sustav.
Jučer je u karlovačkoj bolnici posjetila osamnaestogodišnjaka Marka Jovkovića kojega su prije četiri dana prebili Danijel Trupković, Vladimir Vogrinc i Željko Goršić.
Prva dvojica još su do pred tri dana bili HDZ-ovci od imena, dužnosnici stranačke mladeži, vijećnici u gradskome vijeću, mladići koji su nezasluženi ugled koristili da teroriziraju zaboravljenu provinciju. Treći, Željko Goršić, činio je to do pred dvije godine, kada su mediji objavili da je pravomoćno osuđen zbog nasilja, pa je izbačen iz stranke.
Ništa od toga jučer nije spomenula Jadranka Kosor. Ograničila se na uvježbanu rolu općenite altruistice i načelne sućutnice: »Nasilje nećemo tolerirati ni dopustiti. Pogotovo kod mladih«. Ali, tko smo to »mi«? I koji su to »mladi«?
Jesmo li to »mi« koji tvrdimo, kao ovih dana Andrija Hebrang, da bez Tomislava Merčepa ne bi bilo slobodne Hrvatske? Ili smo to ipak »mi« za koje »nema nedodirljivih«, pa čak i bivši predsjednik vlade, naš stranački mentor, može završiti u pritvoru? Ili smo to, pak, oni stari »mi«, koji »kud Sanader, tud i mi«? I koji su to »mladi«? Neki nepoznati, ili članovi stranačke mladeži?
Pa Jadranka Kosor svojedobno je sama hvalila karlovačku mladež HDZ-a! Jutarnji list podsjeća da je za posljednjega posjeta Karlovcu izjavila kako je karlovačka mladež najbolja. A ta je mladež, kako vidimo, filoustaška, slična pronacističkim batinašima s početka tridesetih u Njemačkoj.
I pogrešno bi bilo dati se zavesti time što su sva trojica izbačeni iz stranke: nisu izbačeni na temelju jednodušna stranačkog zgražanja nad njihovim nasiljem, i ne zato što je njihovo ponašanje za stranku neprihvatljivi eksces, nego nakon mučne višesatne rasprave u kojoj su ih stranački sudrugovi branili civilizacijski apsolutno neprihvatljivim »argumentima«, napadajući medije i opoziciju, i uporno braneći nebranjivo.
A Jadranka Kosor na sve to reagira tipično sanaderovski: odlazi u Karlovac posjetiti žrtvu, želeći pokazati da je na njezinoj strani, i da je njoj osobno, ali valjda i stranci, nasilje neprihvatljivo. Istodobno, potpuno zanemaruje pravu istinu cijele te sramote, zaobilazeći oko uzroka kao oko vruće kaše.
Ni riječju ona ne spominje što je, zapravo, omogućilo trojici mladaca da se pretvore u ordinarne nasilnike, da im se pritom ništa ne dogodi, nego da i dalje, godinama, ostaju na uglednim mjestima u gradu, umjesto da završe u zatvoru ili kakvome popravilištu.
Kosor, dakle, nema snage imenovati pravi uzrok nasilništa u Karlovcu, sanaderizma u Hrvatskoj, merčepizma u Domovinskom ratu. Ona nema snage priznati: da, stranka je kriva. HDZ je kriv. HDZ, politička filozofija i civilizacijski temelji te stranke – filozofija koja prezire vladavinu prava i temelji nikli iz samovolje, kulta ličnosti i populističkoga primitivizma – omogućili su i Merčepa, i Pašalića, i Sanadera, i Karlovac, i Pitomaču gdje gazduje Josip Đakić, i Sisak gdje stoluje Brodarac, i Osijek u kojemu je vladao Glavaš.
Ništa od toga ne bi se dogodilo da nije institucionalizirane moći i zaštite stranke. Nitko nikoga ne smije nekažnjeno mlatiti, nitko nikoga ubiti, nitko krasti, ako nije član HDZ-a. O tome bi trebala govoriti Kosor, a ne glagoljati o nasilju kao takvom. Kosor bi trebala govoriti o HDZ-u. O HDZ-u i o sebi.
