Varaždinskě vésti br. 3354, 14.04.2009.
Pisma z prošlosti
Pišě Jovan Hovan
V domovine “Doxě”Prve kontakte sa Švicarcima uspostavio sam zahvaljujući siru. Taj njihov sir, a po poslovici “Svaki Cigo svoga konja hvali”, Švicarci smatraju da je broj jedan u svijetu, dakle in, kako bi rekli mi u Hrvatskoj. Možda je najbolji? Možda i nije? Vjerojatno jest? Vjerojatno nije?
Rupě mesto siraKad sam prvi put boravio u ovoj zemlji, a davno je tome, i kad sam donio sir da obradujem ženu, ona me je zamalo s njim gađala u glavu: “Glupane jedan!” - baš je tako rekla. “Prodali su ti rupe umjesto sira. Naplatili su rupe kao sir”
Sjetio sam se Napoleona, koji je govorio – “sve se plaća, bilo na trgu, bilo u duši”, ali i jednog našeg zemljaka, koji je pričao kako je doskočio Švicarcima da ga ne varaju na vagi: prodaju sir zajedno s rupama, pa koliko sira, toliko i rupa. Zato on sad uvijek zahtijeva da mu posebno važu rupe, a posebno sir. U Švicarsku sam tada putovao službeno, i išao sam brodom putovima njihovog nacionalnog heroja Wilhelma Tella. To je onaj, ako se sjećate, koji je gađao kroz prsten postavljen na glavu svoga sina.
- A što bi bilo da je promašio, da mu je ruka zadrhtala? - pitam svoju voditeljicu.
- To bi se tretiralo kao danas kolateralna šteta. Ali Švicarska potječe, kao što znate, još iz tih vremena...
Premda za Švicarkinje kažu da baš i nisu lijepe, ova koja je mene vodila bila je divna kao proljeće, dostojna da se zove Nada. Sve sam cehove uredno podmirivao, kupovao joj bombone, malo sam se i udvarao, ali od toga nije bilo ništa, nikakav rezultat, samo sam radio u korist svoje štete. Zadnjeg dana, kad smo se vratili u Zürich, ponudila mi je velikodušno mercedes svoga oca, pa da negdje iziđemo, ali uz uvjet da ja snosim troškove benzina. Kud ide june, nek ide i uže, pomislio sam i platio. Naivno sam mislio da neće prihvatiti novčanicu, ali sam se prevario. Na svom malom kompjuteru ona je točno izračunala koliko kilometara puta cijena benzina, valjda je izračunala i amortizaciju... Ma, dobro dam prošao, mogla mi je još i večeru naplatiti, koju sam, naravno, ja platio.
Njihovi brodovi su dotjerani, bijeli i čisti, pa se na njima osjećate kao gost države, gost do kojeg je državi stalo. Dok smo se vozili između stijena i kroz sve one tjesnace, prisjetio sam se davno pročitanog romana “Srce tame” u kojem kapetan slabog vida, ali dobrog pamćenja još uvijek po instinktu upravlja brodom, preko grebena i sprudova, između Scila i Haribda... Da, sjetio sam se i njihove rijeke koju nazivaju Ara, i to zbog pisma jednog ljubitelja ptica, koji je molio sastavljače križaljki da umornu i ostarjelu papigu aru zamijene rijekom koja okružuje Bern, i također ima tri slova.
Nožek kak zâštitni znâkŠvicarci su proračunati ljudi, a ja bih rekao škrti. Tvrde da ako švicarski trgovac kupuje maglu, budite sigurni da u toj magli ima gusaka. Ako, pak, švicarski bankar skače s prozora, budite sigurni da je dolje na zemlji ugledao novčanicu.
Sjetio sam se onog u svijetu poznatog švicarskog nožića, koji je proslavio tu malu alpsku državu i postao na neki način njen zaštitni znak. On je proizveden koncem 19. stoljeća, i to na zahtjev švicarske vojske. Taj prvi nožić imao je tek par osnovnih funkcija i podmirivao je vojničke potrebe. Iako sam pacifist, ja sam imao usavršenu verziju ovog hladnog oružja, ali su mi ga oduzeli na Zagrebačkom aerodromu, pa tako moja namjera o otmici aviona nije prošla. A da je kojim slučajem prošla, ne bih tražio da se neki naši ljudi puste iz zatvora, već da se još poneki – zatvore...
Taj nožić je popularan i kao suvenir, jer će rijetko koji turist doći u ovu zemlju, a da iz nje ne ponese taj nožić. Bilo je pokušaja falsifikata (ima ih i danas), ali švicarski nožić, s onim ucrtanim bijelim križem, švicarski je proizvod i konkurencija je propadala. Dvije su tvornice koje proizvode ove noževe, ona veća oko 250 vrsta, a ona manja oko stotinu.
Statistike su, kažu kao jezik Ezopov, najbolja i najgora stvar. One bilježe da se dnevno proizvede 70 tisuća svih nožića, od čega na izvoz odlazi 80 posto, i to u 140 zemalja svijeta. Statistike ne govore koliko se zločina u svijetu izvrši ovom inače mirnodopskom britvom. Njegovoj slavi najviše su pridonijeli američki vojnici, koji su nakon 2. svjetskog rata boravili u Švicarskoj, gdje su se odmarali i masovno ga kupovali. Novoproizvedeni nožići imaju ugrađen čak i kompas, ali ne smijete se u njega pouzdati, jer je moguće odstupanje i do pet stupnjeva. Čuo sam i priču, kako je neki avanturist krenuo na Sjeverni pol, ali su ga uspjeli pronaći prije nego je podlegao nježnim rukama bijele smrti.
Legendârna “Doxa”I eto, kad čujete tu priču o vojničkoj britvi, mogli biste pomisliti kako je Švicarska militantna zemlja, ali nije. Kod nas se stalno govori o ratu, bilo Drugom svjetskom, ili onom ranijem; i još se govorilo - predratna Jugoslavija, Versajska, te ona raspadnuta... Švicarci nemaju ni predratnu državu ni onu poratnu, oni su jednostavno - Švicarska. Njihov posljednji rat završen je 1815. kad su proglasili svoju neutralnost. Tu ni očevi sinove nisu ispraćali u rat, nit su sinovi dočekivali očeve pitanjem: Što si radio u ratu, tata? Švicarci ne vole rat, ali nema kuće u kojoj se ne drže male rezerve brašna, ulja, šećera i soli, a znate za koji slučaj? Za slučaj rata.
Vuklo me je da odem u domovinu ćaćina sata - bila je to švicarska Doxa, jedna od rijetkih koja je pokazivala uvijek točno vrijeme. Nekad su se ljudi kod nas ravnali po prolasku vlakova, koji su i tada i danas i uvijek za europskim kasnili barem 20 godina. Ta srebrna, izrezbarena Doxa s motivima iz lova nije se smjela dirati (da se ne pokvari!), jer je ćaća davao neku posebnu važnost vremenu. Rasli smo slušajući tik-takanje tog sata, koji je odbrojavao sekunde našeg života. Kad je više nijedan urar nije mogao popraviti, on ju je vratio u domovinu Švicarsku, u mjesto rođenja Chaus De Fonds. Pedantni Švicarci ubrzo su odgovorili i za tu staru, izjedenu od vremena, izlizanu od ruku Doxu poslali su katalog i ponudili mu po izboru bilo koju iz te posljednje kolekcije...
Ali život je, rekao bih, sat koji se ne navija i čije je klatno na putu da se zaustavi, ima sve kraća njihanja. Kad se svjetlost nepoznata svijeta nazrela u njegovim zjenicama, ćaća mi je poklonio Doxu, kao da mi poklanja komad svog života, zajedno s događanjima kroz koje je njegov sat prolazio. No, sinovi obično ni u čemu ne liče na očeve. Zato se, valjda, i kaže: Kada bi mladost znala, kada bi starost mogla... Ja sam ćaćinu Doxu unovčio u trenutku prve monetarne krize, kad sam se našao na cesti i kad mi se učinilo da se ni zemlja više ne okreće u istom smjeru.
Vâza za jěn cvétTvornica ovih satova postoji od 1889. godine, a kako u Švicarskoj nije bilo ratova, nije bilo ni nacionalizacije, konfiskacija, eksproprijacija, a koliko sam vidio, ne znaju ni za pojam neosnovano bogaćenje. U muzeju u Chateau des Monts mogu se vidjeti brojne ure izišle iz ove tvornice, koje su nadživjele vrijeme, pa i osnivača tvornice Georgesa Ducommua, koji je bio jedno od trinaestero djece iz ove obitelji. Rode i danas slijeću na ove prostore...
Da, Švicarci su škrti. To se vidi i po tome što se najbolje prodaju vaze za samo jedan cvijet, pa kad dolaze u posjet muškarci ne donose buket, nego samo jedan cvijet. Možda je u tome i bila moja pogreška, što sam mojoj voditeljici na izletu poklonio buket pri prvom susretu. Ali joj zato za benzin nisam ostao dužan ni centa!
Zvir:
http://varazdinske-vijesti.hr/3354/pisma-iz-proslosti/u-domovini-doxe?opcija=kolumnisti
