Živjet će ovaj narod.
Biti će nam sve gore a vlada misli da se sve može srediti sa zaduživanjem.
Ne znam kako je na vas ostale djelovao ovaj prilog. Meni su suze bile na očima jučer, a danas bijes i želja da se pridružim tim radinicima. Jer Pevec i njegovi pipci su te ljude držali za robove.
Jednom u ovo zimsko vrijeme bila sam na blagajni kad su žene imale kape Djeda Mraza i zelene rukavice bez prstiju, bilo im je hladno i puhalo je svaki put kad bi se ona ogromna automatska vrata otvorila. Puhalo je i po meni, ali ja stojim samo par minuta na tom mjestu.
Blagajnica uzme novac od kupca ispred mene i dok mu je vraćala ostatak, dotrči druga žena žvačući još ostatak gableca, preuzme novac od kolegice i kaže joj: Odi, imaš 10 minuta dok pojedeš sendvič koji sam stigla napraviti. Nisu imale vremena otići na gablec. Bila sam užasnuta.
Nisam bila baš neki kupac tamo, ali svaki put kad sam došla sam bila preneražena. Strašno kako se tamo robovski radilo (bar gledajući sa strane).
Ti radnici tamo su bili skoro pa robovi, a Pevec i njegova pevaljka su išli na koncert Olivera u NewYork. Pokondirene tikve. Kaj nisu išli na koncert u Hrvatskoj?
A gdje su danas kad ti ljudi, (na čijim su žuljevitim i hladnim rukama postali bogataši), nemaju za kruh i imaju suze u očima?
Ma gdje smo svi? U toplim foteljama, tipkamo po računalu, čitamo i gledamo vijesti, i čudimo se, kak bi netko rekao, kao pura dreku. A takva sudbina, suze koje ne pomažu, bijes koji svakim danom sve više raste ali ne rješava probleme, hladnoća koja će nas snaći, i na kraju glad i neimaština je na vratima. Nekima je već ušla kroz vrata, nekima će do Božića, a velikoj većini nakon Nove godine.
Mlačanin, jeste li sigurni da će narod preživjeti? Nije ovo srednji vijek.