Što se zaista dogodilo u Srbu 27.7.1941.

[Bilaj]

Te su zločine nakon 1945. promidžba i publicistika uglavnom prešućivali, ili se je o događajima u nekima od tih mjesta govorilo tek kao o kažnjavanju pojedinih ustaša za prije počinjene zločine. Kasnije su o nekima od njih progovorili neki od istaknutih sudionika ustanka, pri čemu su isticali svoje zalaganje da do njih ne dođe. Činjenica je ipak da su u svim mjestima gdje su zatečene veće skupine hrvatskoga i muslimanskoga stanovništva počinjeni masovni zločini. Pritom Goldsteinovu tvrdnju da su četnički elementi bili ti koji su počinili „osvetničke zločine“ nakon 27. srpnja 1941. opovrgava jedan od organizatora toga ustanka u istočnoj Lici i istaknuti komunist Gojko Polovina u knjizi Svedočenje. Sećanje na događaje iz prve godine ustanka u Lici, Beograd 1988., koji je na stranicama 339.-342. opširno progovorio o uništenju Boričevca. On nije doduše spomenuo ubojstvo preostalih mještana nego je detaljno opisao pljačku i palež sela, a na stranici 342. naveo je da „ostaje činjenica da je u masi neboraca toga momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego i politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti.“ Polovina na stranici 338. izričito tvrdi da je „grupa naših boraca, čija imena nikad nisam uspio saznati, i pored naše naredbe izvršila napad na Iveziće.“ Slično je o uništenju Boričevca progovorio i drugi istaknuti organizator ustanka u istočnoj Lici i član Komunističke partije Đoko Jovanić u svojoj knjizi Ratna sjećanja, Beograd 1988., str. 79. On također ne spominje četnike i ubojstva preostalih stanovnika sela kao one koji su uništili Boričevac, te ističe da „tek 2. augusta oko 11 sati naše jedinice ulaze u Borićevac. Sa ustanicima se izmiješalo i mnoštvo golorukog naroda. U tom metežu opljačkani su dućani i napušteni domovi, krcati robom, uglavnom opljačkanom u Donjem Lapcu i drugim mjestima.“ Polovina i Jovanić uz to u svojim knjigama na više mjesta ističu kao svojevrsno pravilo da su gerilci i dobar dio srpskog stanovništva na područjima zahvaćenim ustankom sve Hrvate i muslimane izjednačavali s ustašama te su mislili da ih treba kazniti. O tome kakvi su bili razmjeri takvog razmišljanja svjedoči i činjenica da se je istaknuti lički komunist hrvatskoga podrijetla Jakov Blažević po svojem dolasku na ustaničko područje javno iskazivao kao Srbin i koristio je pseudonim koji je to trebao dokazati kako bi izbjegao opasnost da ne bude uhićen ili ubijen.

Spomenuta sjećanja Gojka Polovine i Đoke Jovanića su i inače bogat i zanimljiv izvor podataka o ustanku od 27. srpnja na području istočne Like, pa i o četničkoj komponenti toga ustanka. Uz to nema dvojbe da je ustanak koji je izbio bio isključivo srpski ustanak, u koji se je kasnije uključilo nekoliko komunista Hrvata. Njihova uloga nije bila važna samo u tim prvim ratnim danima, nego su tijekom cijeloga ratnog razdoblja imali zapaženu ulogu u događajima u Lici kao istaknuti komunisti i partizanski rukovodioci. Jovanić je još tijekom rata promaknut u čin generala NOVJ, a nakon rata je zauzimao visoke položaje u Jugoslavenskoj armiji (kasnije JNA).

Kao i svim ostalim radovima memoarske naravi, i njihovim knjigama treba prići s nužnim oprezom. Nema dvojbe da su obojica nastojala istaknuti svoju ulogu u događajima o kojima pišu, a kao tadašnji članovi Partije veličali su i njezinu ulogu. Pritom dakako ima i prešućivanja činjenica, kao što to pokazuju njihovi opisi događaja u Boričevcu. Obojica naime pišu o pljački i paljenju kuća, no prešućuju spomenuta ubojstva više desetaka preostalih mještana.

Opisujući izbijanje ustanka i događaje iz prvih tjedana njegova trajanja obojica ističu svoju ulogu i ulogu Partije, pa površan čitalac uistinu može steći dojam da je bila riječ o događajima koje je isključivo ona i pokrenula i organizirala. Ipak pozornije čitanje teksta i njegova raščlamba otkrivaju da su od samog početka monarhistički i velikosrpski elementi bili u ustaničkom vodstvu i da su obnašali odgovorne dužnosti. Tako obojica spominju kasnijeg četničkog vođu Paicu Omčikusa, o kojemu govore podcjenjivački i s prezirom. Činjenica je ipak da je on od početka bio član ustaničkog vodstva, a tek posredno se može vidjeti da je unatoč takvom prikazu u spomenutim memoarskim radovima ipak igrao značajnu ulogu u događajima nakon 27. srpnja 1941. godine. Monarhističkih elemenata koji su kasnije postali četničkim vođama na području Like bilo je i među zapovjednicima gerilskih postrojbi, o čemu govori i primjer časnika Jugoslavenske kraljevske vojske Miloša Torbice. Činjenica je također da su monarhisti u prvoj polovici kolovoza bili dovoljno jaki da organiziraju razgovore s Talijanima u mjestu Otriću, gdje je 9. kolovoza 1941. potpisan i poznati Otrićki sporazum između talijanske strane i gerilaca. U delegaciji srpskih gerilaca nalazio se je i spomenuti Đoko Jovanić, koji je također potpisao taj sporazum. On je događaje u Otriću i potpisivanje sporazuma opširno opisao u spomenutoj knjizi na stranicama 95.-102. Temelj toga sporazuma bilo je nenapadanje između Talijana i gerilaca. Jovanić je, pišući svoja sjećanja osamdesetih godina prošlog stoljeća, taj događaj i sporazum pokušao prikazati kao nevažnu epizodu kojom su gerilci nastojali dobiti na vremenu. Činjenica je ipak da i prije nije bilo sukoba gerilaca s Talijanima, iako su navodno komunistički elementi među gerilcima pokušali svoje suborce potaknuti i na borbu protiv njih. Uz to i Polovina i Jovanić na brojnim mjestima spominju da je raspoloženje velikoga broja gerilaca bilo usmjereno protiv borbe protiv Talijana. Zbog toga na Otrićki sporazum treba gledati kao na logičnu posljedicu dotadašnjeg razvoja događaja, a sukobi nekih gerilaca s Talijanima zabilježeni su tek kasnije, kada je već diferencijacija među njima jasno naznačila obrise budućih partizanskih i budućih četničkih postrojbi.

Zajedničko je i Polovini i Jovaniću što u svojim opisima ustanike-gerilce na području istočne Like na kojem su djelovali drže zajedničkom vojnom snagom, a takvo je stanje potrajalo nekoliko mjeseci. Pojam gerilac koji je uveden već potkraj srpnja 1941. ostao je u uporabi još mjesecima, na što nije utjecalo ni raslojavanje među njima. Đoko Jovanić na str. 84. opisuje raspoloženje među ustanicima na području Srbskog klanca početkom kolovoza 1941. te ističe da se „nešto promijenilo u njihovom raspoloženju. Nije bilo početnog oduševljenja. Nastupilo je raslojavanje na prave gerilce, koji su za oslobodilačku borbu protiv svih okupatora i ustaša, za novu Jugoslaviju, i na one koji su za borbu samo protiv ustaša i za staru monarhističku Jugoslaviju. Ta podjela nije bila potpuno jasna i određena za veliku većinu boraca. Isticali su se pojedinci na i na jednoj i na drugoj strani, koji su branili i propagirali jednu ili drugu liniju.“ Spomenuto raslojavanje došlo je do izražaja tek od jeseni 1941., kada je proces diferencijacije među gerilcima udaljio one pročetnički orijentirane od onih prokomunistički orijentiranih u tolikoj mjeri da je došlo i do podjele dotad jedinstvenih gerilskih postrojbi na četničke i na partizanske postrojbe. Taj proces u Lici nije bio ni jednosmjeran, niti kratak, pa je proces diferencijacije na nekim područjima dovršen tek u proljeće 1942. godine. Činjenica je tek da su i partizanske i četničke postrojbe u istočnoj Lici imale svoje ishodište u gerilskim odredima koji su nastali nakon 27. srpnja 1941., pa nema dvojbe da se zbog toga taj ustanak i može označiti i četničkim ustankom. Uvid u postojeću literaturu pokazuje da problematika toga ustanka još uvijek čeka znanstvenu obradu, pa bi bilo dobro kada bi oni koji s puno strasti posljednjih dana obnavljaju komunističke mitove o „Ustanku naroda Hrvatske“ umjesto toga potaknuli upravo takva istraživanja koja bi dokraja rasvijetlila događaje pokrenute potkraj srpnja 1941. godine.

Nadu da bi se u budućnosti takvo što moglo dogoditi bude javni istupi i drugih povjesničara, pa i kolega dr. Goldsteina s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tako je u nekoliko emisija HTV-a 27. srpnja 2010. prenesena izjava dr. Ive Banca, u kojoj su događaji od 27. srpnja 1941. ocijenjeni u najmanju ruku kontroverznima zbog toga što su među ustanicima bili i budući četnici i budući partizani.
I dr. Neven Budak s istog Odsjeka je u izjavi za tportal iznio da je „u Srbu (…) došlo do spontane pobune protiv ustaškog terora, a ono što je nažalost uslijedilo bio je isti takav teror protiv hrvatskog naroda u tom kraju. Nisam siguran da je 27. srpnja najsretniji datum za obilježavanje antifašističke borbe.“ Iznio je i da je povezanost partizanskog pokreta s događajem u Srbu upitna, odnosno uvijek je nezgodno birati određeni datum za proslavu borbe protiv fašizma: „Ustanak je složena pojava do koje je došlo na razne načine u različitim dijelovima i u BiH. Osobno, ja bih odabrao neki drugi datum za obilježavanje antifašizma.“ To je obrazložio riječima da „treba imati razumijevanja za one koji su se oružjem suprotstavili strahovitom teroru, ali to ne opravdava zločine koji su nakon toga počinjeni nad isto tako nevinim ljudima.“ Naglasio je i da prema antifašističkom pokretu treba imati pozitivan stav, no stvari se ne smiju previše uljepšavati i ne treba zanemariti sve što je pratilo taj pokret. Budak je doduše istaknuo da je stručnjak za srednjovjekovnu povijest, no držim da to ne umanjuje doseg njegovih izjava. Uostalom, ta činjenica nije priječila dr. Goldsteina, koji je u Beogradu doktorirao na temi iz bizantske povijesti (kasnije je godinama predavao opću povijest srednjeg vijeka), da se posljednjih godina pokuša baviti suvremenom hrvatskom poviješću.
Naposljetku navodim da je o događajima u Srbu u Jutarnjem listu od 27. srpnja 2010. („Ustanak u Srbu: što se dogodilo 27. srpnja 2010.?“) više nego li oprezno pisao dr. Tvrtko Jakovina s istog Odsjeka, koji je inače u javnosti višekratno istupio kao branitelj lika i djela Josipa Broza Tita te antifašizma kako ga shvaća i dr. Goldstein. Iako je u članku preuzeo mitomanske i nedokazane brojeve žrtava Jadovnog koje je u svojim kontroverznim radovima objavljenim u Beogradu iznio dr. Đuro Zatezalo, problematici samog ustanka je ipak pristupio opreznije. Nije se doduše izričito izjasnio što misli o karakteru ustanka, no na kraju svojega članka istaknuo je da baš „kao što je narodna pjesma nastojala stvari uljepšati, tako je i proslava 27. srpnja 1941. bila nešto drugo od onoga što se stvarno dogodilo.“

Nadam se da zbog prethodno spomenutih navoda dr. Goldstein neće i svoje kolege s Odsjeka za povijest optužiti za „ustašoidno bulažnjenje“. U ovom tekstu spomenuti javni istupi i mnoge druge argumentirane reakcije u javnosti pokazuju da je dr. Goldstein usamljen u svojemu tumačenju događaja od 27. srpnja 1941. i da ponovno oživljavanje starih komunističkih mitova ne počiva na činjenicama. Burne reakcije uz to pokazuju da takvi mitovi samo raspiruju mržnju i podjele, pa tako hrvatskom društvu ne donose ništa dobroga.

[Mlačanin]

don Ante Adžija
64 god,župnik u Starigradu-Paklenici
Zadarska nadbiskupija

Strijeljan od strane četnila 3.travnja 1944.u Obrovcu
„Četnici su tada napadali s obje strane Velebita,boreći se za „veliku Srbiju“na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica,tako da je višestoljetni hrvtski grad Starigrad-Paklenicabio pod njihovim udarima.
Tako su župnika don Antu četnici 1.travnja 1944.uhitili u župnom domu u Starigradu,stavili mu na leđa veliki teret streljiva i uputili se s njim prema Obrovcu. Putem su ga okrutno zlostavljali i poslije dva dana na nekoj livadi zvjerski ustrijelili.
Da ironija bude veća,baš ti ljudi koji su ga ubili kao četnici,poslije su ga ,kao partizani ,svečano pokopali i na spomen-ploču napisali:Don Anti Adžaji,aktivnom sudioniku narodno-oslobodilačke borbe,žrtvi okupatora i njihovih slugu“


Josip Astaloš
48 god. Župnik u Osijeku
Đakovaka i srijemska biskupija

Partizani (daljski četnici) objesili su ga 5.kolovoza 1945.u Dalju.

„Krivnja za smrt vlč.Astaloša pripisuje se tzv.“osloboditeljima“tj.partizanima,a zapravo su to bili daljski četnici koji su sve četiri godine Nezavisne Države Hrvatske bili u četnicima,da bi 1945.svi osvanuli s petokrakama na glavama kao partizani i „osloboditelji“. One Hrvate koje nisu uspjeli poubijati za vrijeme postojanja NDH,poubijali su 1945. godine".


don Frane Babić
41 godina.župnik u Srijanama
Splitsko-makarska nadbiskupija

"Četnici su ga ,zajedno s njegovom sestrom i još nekoliko vjernika,mučili i ubili u noći s 4.na 5. listopada 1942.godine".



don Ante Bačić
52 godine, župnik u Vignju
Dubrovačka biskupija

"Potkraj 1944. partizani su ga odveli iz župne kuće na otoku Korčuli i bacili ga ,još živoga ,u duboku jamu te je ondje umro u strašnim mukama".

……………“Prije nego će ga baciti u jamu nožem su mu na leđa urezali križ i nakon toga ga bacili u jamu.“

[Mlačanin]

Iz predgovora, Hrvatski Martirologij XX.Stoljeća , don Ante Bakovića.

„ Rijetko kada sam (pa ni onda kada sam napuštao zatvore)tako iskreno i iz dubine duše rekao BOGU HVALA kao ovih dana kada sam stavio točku na ovaj svoj 17-godišnji rad na istraživanju i skupljanju građe o biskupima,svečenicima,bogoslovima,sjemeništarcima,braći laicima i časnim sestrama Crkve u Hrvata-žrtvama totalitarnih režima XX.stoljeća.“

Knjiga sadrži ukupan broj mučenika po biskupijama,nadbiskupijama i redovničkim zajednicama od 663 stradalih osoba,koje su stradale jer su bili Hrvati.
 

Vezano za raniji post.

[Bilaj]

Opet je objetnica događaja i na ovo se osvrnuo dok kačunko:

“USTANAK U SRBU ’41. NIJE ANTIFAŠISTIČKI”!!!

Upravo pod tim naslovom je u nedavno pokrenutom Magazinu za vojnu povijest objavljen stručni prilog dr. sc. Zlatka Begonje, u rubrici Drugi svjetski rat – Balkan: Kontroverze. Uredništvo je taj znanstveni tekst izvrsno opremilo dvjema fotografijama (Filip Brala/PIXSELL): prva prikazuje predsjednika Ivu Josipovića ispred (a zapravo ispod!) spomenika u Srbu, a druga staru partizanku s kapom (s golemom petokrakom) koju je upravo on nazvao “lijepom”! A ono što je izravna “šaka u čelo” svim lažima, mitomanskoj mitologiji i predrasudama glede “antifašističkog ustanka u Srbu” jest odmah na početku priloga istaknut tekst:
O kakvu je antifašizmu bila riječ, najbolje svjedoči aktivna početna suradnja četnikâ i talijanskih fašista, odnosno četnikâ i komunistâ.
Neka odmah svakome s razumom bude jasno što se politikantski (i više od toga!) već toliko mučnih desetljeća “obilježava” u Srbu (u koji, kao i u Lapac, već od 13. ožujka redovito odlazim svake nedjelje kako bih zajedno s malim katoličkim zajednicama slavio svetu euharistijsku žrtvu, i koji više ne zovem Srb nego Hrb!).  No o svemu tome više će reći ovaj post, koji je zapravo tek nekoliko najznačajnijih dijelova teksta iz spomenutog magazina (VP, srpanj 2011. broj 4, str. 22-25), a koji je prenio i najnoviji broj Hrvatskog lista.
Ovim postom javno želim “čestitati” “dan ustanka” i gosp. Josipoviću, i bivšem PMS-u, i Pusićki, i Pupovcu, i… svim drugim “antifašistima”, a posebno onima koji su se u “blaženom (ne)znanju”(?!) već bezbroj puta blamirali svojim ispraznim govorima na (ne samo tome) mjestu zločinačke inicijacije, nego su i rasipanjem goleme svote novaca iz hrvatskog proračuna obnovili spomen(ik) na još jedan zločin ter ujedno svaki put dali “mali” doprinos velikom nabijanju zlo-kompleksa hrvatskom narodu.
E pa da vidimo što znanstvenik kaže što je ISTINA!

Uspostavom NDH 10. travnja 1941. nastupile su bitne pretpostavke na osnovi kojih su protivnici održanja bilo kakvog oblika slobodne i samostalne Hrvatske mogli početi s inicijativama njezina potpunoga vojnog i političkog slamanja. U tim je trenucima od posebnog značenja bila i činjenica egzistiranja prijateljskoga vojno-političkog pakta između nacističke Njemačke i komunističkog SSSR-a. On je usmjeravao ponašanje malobrojnih jugoslavenskih, odnosno hrvatskih komunista, koji su bili relativno pasivni promatrači ukupnih zbivanja. Glavni razlog tome nalazio se u naravi funkcioniranja komunističkih organizacija, što je podrazumijevalo bespogovornu poslušnost sovjetskome komunističkom bastionu, Moskvi. Upravo zato i nije bilo realno očekivati poduzimanje bilo kakvih lokalnih komunističkih akcija, a da prethodno nisu dobili posebna dopuštenja Moskve. Formiranje NDH u tijeku rata za mnoge je aktivne vojne i političke čimbenike na determiniranom prostoru bila prevelika smetnja procesu ostvarenja njihovih strateških ciljeva, zbog čega takvi nisu mogli trajnije ostati u stanju privremenog “mirovanja”. U tom sklopu nalazili su se komunisti, četnici i talijanski fašisti. Premda su svi oni svojim zasebnim političkim orijentacijama bili međusobno oprečni, ipak je u tom početnom razdoblju prevladao njihov zajednički cilj prepoznatljiv sustavnim radom protiv NDH, i to dakako ne samo i isključivo protiv njenoga režima.

Komunisti su u koncepcijskom pogledu smatrali kako postojanje bilo kakva oblika samostalne i suverene Hrvatske izravno onemogućuje opstanak jugoslavenske zajednice, pa u skladu s time i one buduće države koja se prema njihovoj projekciji trebala ustanoviti s potpuno drugačijim političkim poretkom. S druge strane, četnici su držali potrebitim upotrijebiti sva sredstva za očuvanje i nastavak politike predratne monarhističke Jugoslavije, pritom naravno uz izraženu težnju konačnog ostvarenja velikosrpskih hegemonističkih ciljeva, i to dakako na štetu Hrvata i Hrvatske. Talijanski fašisti posebice su nalazili zajedničkog interesa u suradnji s četnicima, poglavito u onom smislu koji je podrazumijevao onemogućavanje svakog oblika stabilnog funkcioniranja NDH. Naime, prema fašističkom shvaćanju, hrvatska država bila je ključna zapreka realizaciji širenja njihova imperijalnog utjecaja dublje u unutrašnjost teritorija na istočnojadranskoj obali. Sve tri navedene opcije imale su nedvojbeni zajednički interes u početcima oružanog sukoba na području dotadašnje Kraljevine Jugoslavije, pa su u skladu s time u različitim okolnostima međusobno djelomično surađivali. To se poglavito odnosilo na prvotnu izrazito plodnu suradnju četnikâ i talijanskih fašista, odnosno jednako tako četnika i komunista, koji su takvim postupanjima praktično potvrđivali svoje ranije predočene nakane. Naravno, ukupnosti cijele situacije u svojim je razmjerima pogodovala i tada vidno pogrešna, zapravo neodgovorna i nepotrebno nasilna politika koju je režim NDH provodio prema srpskom pučanstvu u Hrvatskoj. Vrijedi ipak zabilježiti i činjenicu kako su se u početnom ratnom razdoblju spomenuti akteri koristili raznim oblicima promidžbeno-taktičke naravi. Takva njihova motivacija prvenstveno je proizlazila iz potrebe pridobivanja lokalnog pučanstva za svoju političku, odnosno vojnu opciju. U tom kontekstu mogu se primjerice promatrati i postupci Hrvata-komunista Marka Oreškovića, zvanog Španac, koji je po Lici tada obilazio srpska sela sa zastrašujućim riječima: “Bježite, braćo Srbi, dolaze ustaše – sve će vas poklati”. Na isti način postupao je i njegov ideološki sudrug Veco Holjevac. Takvim su promidžbenim aktivnostima, uz činjenicu da su pritom namjerno skrivali svoju hrvatsku pripadnost, izravno poticali srpski narod na oružanu pobunu. Lažno se predstavljajući kao Srbi obmanjivali su ih s ciljem postizanja pune vjerodostojnosti onoga što su govorili…

Nadalje u nizu događaja, kao i u međuvremenu pokrenutoj komunističkoj oružanoj pobuni u Sisku od 22. lipnja 1941., nazvanoj antifašističkom, koja je isključivo uslijedila kao odmazda za istodobni njemački nacistički napad na dotadašnjeg saveznika komunistički SSSR, nastupile su potpuno nove, kako globalne tako i lokalne vojno-političke okolnosti. Takve su, među ostalim, svojim silnicama potencirano djelovale i na sve izražajnija negativna politička stajališta Srba u Hrvatskoj. Spomenutu pobunu (ustanak) u Sisku nije primjereno promatrati jednostrano i takvu isključivo i samo tretirati antifašističkom.(…)

Pokraj toga, ovdje je iz principijelnih razloga nužno naglasiti i to kako spomenuti komunistički antifašizam nije bio istoznačan sa stvarnim postojećim protufašističkim osjećajima, koji su među domaćim hrvatskim stanovništvom, primjerice u Istri i Dalmaciji, prevladavali još od trenutka službenog dolaska fašizma na vlast u Italiji 1922. godine. I upravo zbog toga što je takav, možemo ga nazvati izvorni oblik antifašizma, u ranijem razdoblju bio čist od svih oblika ideoloških natruha, sasvim jasno proizlazi da njegova načela nisu mogla biti pokretačkom snagom događaja u Sisku. Njegovi izvorni osjećaji težili su konačnom ostvarenju slobodarskih principa, što je podrazumijevalo apsolutnu protivnost fašističkom, ali posredno tome i svakom drugom totalitarnom obliku vlasti a tako i onom komunističkom.

Četničko-komunistička oružana pobuna od 27. srpnja 1941. izvedena je pak na jednom dijelu državnog teritorija NDH, uz znakovitu potporu talijanskih fašističkih vojnih postrojba. Tako uspostavljenom odnosu prethodili su njihovi ranije uspostavljeni dobri kontakti i postignuti dogovori, i to napose oni između četnički orijentiranih Srba i predstavnika talijanskih fašističkih vlasti. Tako su se na sastanku u Benkovcu 23. srpnja 1941. s fašističkim pouzdanikom talijanskog prefekta u Zadru našli srpski predstavnici: Momčilo Đujić, Stevo Rađenović, Pajica Omčikus, Vlado Novaković i Ilija Zečević. O postignutim dogovorima izvijestio je 2. kolovoza 1941. prefekta u Zadru poručnik talijanske vojske Emilio Creoli. U njegovu izvješću zabilježeno je kako je sastanak održan s “uglednim ličnostima srpskih emigranata, ranije zapaženih političkih figura”…

U nastavku izvješća je stajalo kako je sastanak održan u “duhu prijateljstva prema kraljevskoj oružanoj sili i talijanskoj zastavi”. Pritom je zabilježeno prihvaćanje talijanske sugestije da se Srbi vrate u svoje krajeve, gdje će nastaviti raditi na tome kako bi se kninski i gračački kotar sjedinili pod kraljevinom Italijom. Zapisano je i to da su Srbi istaknuli kako je njihova i talijanska politika zajednička, odnosno da im u tom pogledu prijeti jednaka opasnost od komunističkih bandi. I na koncu, u izvješćuje konstatirano da je fašistička Italija spremna u tom pogledu, a prema srpskome traženju, pružiti svu financijsku i materijalnu pomoć. Glede spomenutog sastanka i postignutih dogovora, svakako treba svratiti pozornost na zabilježenu konstataciju o opasnosti koja je četnicima i talijanskim fašistima prijetila od komunista. Takva je u zadanom trenutku doista i postojala, ali se prvenstveno odnosila na jednu od navedenih strana u pregovorima.

Naime, počevši od 22. lipnja 1941., u logičkom smislu nikako prije toga nadnevka, komunisti su po naravi stekli status neprijatelja talijanskom fašizmu. I četnicima su komunisti bili potencijalnim protivnicima, ali su ih iz oportunih razloga u tom kontekstu tada još uvijek držali u tom pogledu na verbalnoj razini. Uzroci tadašnjega, a i kasnijeg specifičnog četničko-komunističkog odnosa bio je u činjenici što su oboje trajno, za razliku od talijanskih fašista, imali identičan cilj koji se temeljio na onemogućavanju bilo kakva opstanka, ne samo režima NDH. Također, i jedni i drugi težili su opstanku jugoslavenske zajednice što je posebice važno, iako s naglašeno različitih političkih polazišta i konačnih određenja. Međutim, kod pojašnjenja prilika vezanih uz razloge i tijek zbivanja oružane pobune neophodno je navesti i tada ključno političko stajalište Srba u Hrvatskoj. Ono se između ostaloga bitno zasnivalo i na događajima iz 1939., konkretno iz razdoblja koji je svoje ishodište imao u postignutom sporazumu Cvetković-Maček, i na taj način uspostavljene Banovine Hrvatske. Od toga trenutka Srbi u Hrvatskoj započeli su s otvorenim i agresivnim izražavanjem svoje protivnosti prema novonastaloj administrativno-političkoj realnosti. Takva reakcija bitno se temeljila na njihovim promidžbenim aktivnostima koje su potencirale percepciju o navodnoj egzistencijalnoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Golemu pomoć i potporu u pogledu širenja takvih “osjećaja” pružale su im i razne četničke udruge, pa su u skladu s time prikupljani potpisi Srba koji su potom u obliku peticija dostavljani Beogradu sa zahtjevima o potrebi neodgodivog izdvajanja “srpskih srezova” iz Banovine Hrvatske. Predvodnik takvih aktivnosti, a koji je pored toga bio na čelu uspostavljenog pokreta pod nazivom “Srbi na okup”, bio je dr. Niko Novaković-Longo, svojedobno ministar u Stojadinovićevoj vladi Kraljevine Jugoslavije. (…)

O navedenim zbivanjima svjedočanstvo je iznio i Đoko Jovanić, drugi suvremenik koji je u tom pogledu znakovito zabilježio kako na početku ovih događaja nije postojala orijentacija na narodnooslobodilačku borbu i partizansko ratovanje. Kazao je i to kako je oružani prepad na mjesto Srb izveden 27. srpnja nešto poslije 13 sati. Prema njegovoj tvrdnji proveli su ga “ustanici bosanskih sela Begluka, Bosanskih Osredaka i Krčkog brda, te gerilski odred Neteke s ustanicima iz Srba (iz logora u Bogutovcu). Prema njegovu svjedočenju spomenute snage brojile su oko 150-200 naoružanih osoba. Napomenuo je i to kako se ustaška vlast sa svega 4-5 ljudi povukla u nepoznatom pravcu. Naravno da su ovaj događaj slijedile i druge oružane aktivnosti. Sva zbivanja bila su opterećena i međusobnim verbalnim sukobljavanjima većine deklariranih četnika i malobrojnih komunista, upravo zato jer su jedni i drugi težili ostvarenju vojno-političke dominacije nad pokrenutom oružanom pobunom. Pod takvim okolnostima isključivo četnički orijentirani pojedinci poput Pajice Omčikusa, Miloša Torbice, Ise Lukića, Steve Rađenovića, Jove Keče i ostalih, ustrajavali su na zahtjevu za poštivanjem ranije postignutih dogovora s Talijanima u Benkovcu od 23. srpnja 1941. godine. Naime, prema njima su se kninsko i gračačko područje, sada uz dodatak i donjolapačkog, trebali naći u sklopu anektiranoga talijanskog teritorija. Takva su politička stajališta nailazila na apsolutno odobravanje srpskoga stanovništva u spomenutim krajevima, što je za posljedicu imalo njihovo potpuno opiranje bilo kakvu sukobu s talijanskim fašističkim postrojbama. (…)

Također, u Zborniku dokumenata “Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941. – 1945.”, prema izvodu iz lista “Naš izvještaj”, glasila Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju, od 2. kolovoza 1941., navedeno je: “Istina je da u borbama, naročito u srpskim krajevima, učestvuju i četnička odjeljenja. Ali to nijesu oni protunarodni “Četnici”, koji su poslije 1929. g. bili oružje velikosrpskih vlasti u hrv. krajevima. To su srpski seljaci, koji su se digli protiv tlačenja i ubijanja od strane faš. slugu, ustaša, te vode pod starim nacionalnim imenom četnika, nacionalno-oslobodilačku borbu protiv fašizma.” U bilješci pod tim tekstom naznačeno je kako “U prvim danima oružane borbe protiv neprijatelja ustanici nisu bili podijeljeni već su akcije izvodili zajednički”. Još jedna bilješka dodatno pojašnjava događaj navodeći kako “Velikosrpski elementi, pristalice režima bivše Kraljevine Jugoslavije, uspjeli su u prvim danima ustanka protiv okupatora i ustaške NDH da jednom dijelu ustanika nametnu svoja shvaćanja: boriti se samo protiv kvislinške NDH, a talijanske okupatorske jedinice ne napadati, naprotiv, surađivati s njima jer će one, navodno štititi srpski živalj od ustaških progona.”

Konačno, o ovim je zbivanjima progovorio i Anto Orlovac u svojoj knjizi “Procvat – propast – obnova”, te ponudio sliku početaka oružane pobune. U tom smislu je naveo kako je u tim trenutcima jedna od prvih nevino stradalih žrtava bio katolički župnik iz Drvara Waldemar Maximilian Nestor. Naime, župnik je zajedno s ostalim putnicima u jutarnjim satima 27. srpnja 1941. krenuo vlakom iz Knina u Drvar, gdje su na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, oko mjesta Trubar, od skupine četnika bili spriječeni u nastavku putovanja. Nakon prisilnog zaustavljanja vlaka, četnici su pod vodstvom Damjana Zeljkovića izveli putnike van te ih odveli prema jami Golubnjači “i sve ih, bez ičijeg odobrenja, postrijeljali.” Pod takvim okolnostima i uz prevladavajuće ozračje konačnog obračuna u ime “nacionalno-oslobodilačke borbe” nastavljena su teška stradanja Hrvata. U tom kontekstu svakako treba promatrati i događaj vezan za hrvatsko selo Boričevac, koje su četnici 2. kolovoza 1941. u cijelosti razorili i spalili. U polemici što su je u medijima tijekom 1986. vodili supruga, od strane titoista ubijenog Andrije Hebranga, i Gojko Polovina, a u svezi s gledanjima na događaje u Lici iz 1941. i 1942., u jednom od svojih pisama-odgovora Olga Hebrang je navela: “Slično je i s etiketom – ‘vođa ustaša broj dva’”. Poznato je da je taj pojam stvorio Marko Orešković, označivši njime one ustanike koji su, pod četničkim utjecajem, radili isto što i ustaše “broj jedan” – kad su iz gole osvete na ličko-bosanskoj granici zapalili nekoliko hrvatskih i muslimanskih sela i pobili više nevinih ljudi, žena i djece (Boričevac, Kulen-Vakuf, Ivezić-kuće, Krnjeuša i dr.).”…

Međutim, smišljeno ratno kao i poslijeratno zadržavanje i veličanje falsificiranog pogleda na promatrane događaje, rezultirali su u razdoblju trajanja totalitarnoga komunističkog poretka u Jugoslaviji nizom negativnosti. Svakako je jedna od takvih bila i činjenica da se sve do 1989. nadnevak 27. srpnja obilježavao kao Dan ustanka naroda SR Hrvatske. Kada se na koncu redoslijedom navedenih zbivanja promatra ponašanje vodećega dijela srpskih političara, odnosno njihova ustrajna težnja za realizacijom vlastitih političkih opredjeljenja u Hrvatskoj tijekom XX. stoljeća, koja se jednim dijelom mogu personificirati i događajima vezanim uz mjesto Srb, onda je tome potrebno pristupati isključivo na način uvažavanja povijesnih činjenica, uz obvezu zanemarivanja bilo kakvih predrasuda i dojmova. I upravo se razlaganjem takvih političkih događaja nedvojbeno potvrđuje srpski neprekinuti niz koji je uglavnom težio stvaranju permanentnog ozračja nesuglasja s Hrvatima…

Na osnovi spomenutih zbivanja nedvojbeno proizlazi prisutna odgovornost dijela srpske politike u Hrvatskoj, koja se u svojim glavnim političkim opredjeljenjima često oslanjala na ciljanu potrebu zadržavanja zategnutih odnosa s Hrvatima. Tako je i ovdje problematiziram događaj iz mjesta Srb nastao 27. srpnja 1941., odnosno njegove glavne značajke, najbolji pokazatelji stvarnoga pravca srpske politike u Hrvatskoj. U to su se vrijeme četnici i komunisti, uz osjetnu potporu talijanskih fašista, pobunili protiv hrvatske države, a nikako samo i isključivo protiv njezina režima. I to je zapravo ključna odrednica, koja se stalno pokušava opravdati navodno prihvatljivom osvetom za nerazumno, neodgovorno i nepromišljeno ponašanje režima NDH prema srpskom pučanstvu u Hrvatskoj. Pritom treba naglasiti kako postupci režima NDH nisu mogli biti Srbima opravdanje za destruktivno ponašanje, odnosno njihova presudna odrednica za ostvarenjem nasilnog otkidanja dijela hrvatskog teritorija. Pored ostaloga ne i zato što je takvo srpsko političko opredjeljenje egzistiralo i prije faktične uspostave NDH. Također, s obzirom na navedeno, važno je napomenuti i to kako je nadasve neprimjereno i neodgovorno pozivati se na tzv. opravdano osvetničko ponašanje jednostavno zato što se takav pristup ne može isključivo selektivno primjenjivati.

Zbivanja u Srbu bila su logičan slijed srpske politike neprihvaćanja Hrvatske, i takva se ne mogu pojednostavljeno tumačiti primamljivim pojmom antifašizma. O kakvu je antifašizmu bila riječ, najbolje svjedoči i tadašnja aktivna početna suradnja četnika i talijanskih fašista, odnosno četnika i malobrojnih komunista. Shodno tome nelogično bi bilo talijansku fašističku suradnju s pobunjenicima nazivati antifašizmom, jer bi u tom slučaju to doista bio paradoks po kojemu su i fašisti izravno sudjelovali u antifašističkoj pobuni. Na koncu treba primijetiti i činjenicu kako aktivna srpska pobuna nije bila pokretana dok se Hrvatska nalazila u okviru monarhističke ili pak komunističke Jugoslavije. To je povijesna činjenica koja svakako govori sama za sebe. I zbog toga je ovoj problematici neophodno prilaziti slojevito, uvažavajući različite aspekte događaja, te težiti sveobuhvatnom prikazu činjenica koje su presudno utjecale na razvoj prilika, jer nedostatak takva pristupa ciljano bi usmjeravao u pogrešnom pravcu.

http://blog.vecernji.hr/don-kacunko/2011/07/26/otvorena-cestitka-predsjedniku-svih-njihovih-lijepih-kapa/

[Newbie]

Procitao to vec danas i moj komentar je da cemo uskoro slaviti i postavljanje prvog srpskog balvana 90-e godine...

[kuntakinte]

slaviti postavljanje prvog srpskog balvana 90-e godine...

Jel bu kotlovina? 

[Newbie]

slaviti postavljanje prvog srpskog balvana 90-e godine...

Jel bu kotlovina? 

neznam, to ces ti kao izaslanik HNS-a i Pusicke znati i vidjeti pa ces nam prenjeti hahahhahah

[Muha]

Mi smo ponekad  čudan narod, nama je draže tuđe blato nego naše zlato , zašto tako mislim  treba odgovor tražiti u našoj povijesti i stoljetnim okupacijama, po neprijateljima Hrvatske i diktatorskim režimima,a djelomično i u  našem vjekovnom sluganskom mentalitetu, koji je nastao iz povijesnih  okolnosti. Vidite od kada imamo svoju državu mi se natječemo tko će vise služiti moćnicima izvan Hrvatske, tko će više oblatiti Hrvate, tko će više Hrvata optužiti. MI smo proizveli Hag da bi sudili našim oslobodiocima . Umjesto da mi služimo svom narodu i svojoj državi Hrvatskoj  naše rukovodstvo  služi  našim neprijateljima.

Mojsiji je trebalo 40 godina da bi Zidovi  od sluga postali slobodni ljudi, koliko će nama trebati teško je predvidjeti.