U socijalizmu je ovim prostorima kružio vic koji se svodio na to da bi bilo dobro zamijeniti dvojicu domaćih ekonomista za atomsku bombu jer im je razorna moć otprilike ista. Htjelo se reći koliko su domaći ekonomisti nesposobni i opasni za vlastitu ekonomiju. Knjiga Prikriveni ekonomski ubojice pokazuje da, kad je riječ o zapadnim ekonomistima, oni mogu imati zaista veliku razornu moć, veću od oružja, ali za zemlje koje se postave kao potencijalna i poželjna žrtva koju treba odvesti u visoku zaduženost. Kad se vidi kakvim se sve prikrivenim ali i otvorenim beskrupuloznim metodama zemlje čini ovisnicama o davateljima kredita, današnje rasprave u Hrvatskoj o tome zadužiti se vani ili kod kuće pokazuju sav jad u koji je zemlja upala.
S više od 33 milijarde eura službeno priznatoga vanjskoga duga, hrvatski su političari zaista postali taoci svjetskih financijskih i političkih centara moći. Nevjerojatno zvuči podatak da ove godine treba platiti 10 milijardi eura kreditnih obveza. Teško je i zamisliti koliko bi robe u inozemstvu trebalo prodati da se to učini bez uzimanja novih kredita. Sve se još nekako i može trpjeti, ali u slučaju Hrvatske Zapad uopće nije trebao slati nekakvog 'prikrivenog ekonomskog ubojicu'. Ovdje je postojao konsenzus svih socijalnih partnera da sami obave ekonomsko samoubojstvo zaduživanjem.
( John Perkins, 2008, knjiga prikriveni ekonomski ubojice)
Dužničko ropstvo počinje 2009.
Godina koja je pred nama mogla bi biti prijelomna. To je prva godina našeg apsolutnog dužničkog ropstva. U 2009. prenosimo akumulirani vanjski dug od oko 37 milijardi eura. Od toga država duguje sedam, banke osam i poduzeća šesnaest i pol milijarda eura, a četiri i pol milijarde izravne su strane investicije. Odgovornost za to alarmantno, zastrašujuće inozemno zaduženje dijele sve dosadašnje političke, ali i sve poduzetničke elite.
Pritom treba svakako kazati da je naša zemlja iz rata, 1995, izašla s inozemnim dugom koji se danas čini smiješno malim – svega tri milijarde eura.
U petogodišnjem mandatu Zlatka Mateše vanjski je dug porastao za 7,1 milijardi eura; prosječno 1,5 milijardu godišnje.
U četverogodišnjem mandatu Ivice Račana povećan je za 9,7 milijardi; prosječno 2,6 milijardi godišnje.
U prvom četverogodišnjem mandatu Ive Sanadera dug je porastao za oko za 11,4 milijardi; prosječno oko 2,8 milijardi godišnje.
U drugom mandatu vanjski bi dug, prema mojoj prognozi iz prošle godine, mogao premašiti 40 milijardi eura. Uzimajući u obzir nove okolnosti, već danas mogu tvrditi da će do kraja 2009. taj dug premašiti 42 milijarde eura, a ako se ne zaustave neki od već navedenih faraonskih projekata, taj bi dug mogao dosegnuti i 45 milijardi.
Prema preciznom izračunu Hrvatske narodne banke sljedeće godine na naplatu dospijeva glavnica od 9,4 milijarde eura i pripadna kamata od 1,7 milijardi eura. Računica je, dakle, vrlo jednostavna i jasna. Čak i u situaciji da bruto domaći proizvod poraste za 4 posto, to će nam donijeti dodatnu vrijednost od 1,5 milijardi, a to je 200 milijuna eura manje od iznosa koji moramo isplatiti za kamate. Ako se zna da se očekuje rast BDP-a od 0 do 2 posto, onda je situacija itekako dramatična. Još opakijom postaje kad se u račun uključe i preneseni dugovi iz ove godine: zdravstva od 500 milijuna eura i brodogradilišta od 500-700 milijuna.
Upravo zbog toga 2009. bit će godina velikih i teških kušnji za sve hrvatske elite: političku, poduzetničku, diplomatsku, znanstvenu, kulturnu, pa i medijsku – novinarsku. Pred znatno težim iskušenjima naći će se sam narod.
Povijest nas uči da se u teškim i olovnim vremenima najbolje provjerava poslanje vođa. Oni moraju ponuditi intelektualno, političko, moralno, ali i osjećajno (emocionalno) vodstvo. Proračunski deficit, pa i dužničko ropstvo, u doba krize manje su opasni od drugih društvenih deficita koje je dosad pokazivalo hrvatsko društvo; voljni, znanstveni, kreativni, radni, etički, moralni i vodstveni.
( Matica Hrvatska, 2009, komentar Slaven Letica).
Ako je to, to ponovo molim stručnije ekonomiste sa ovog foruma da mi pokušaju objasniti da li smo morali čekati do 2010 godine da shvatimo najave koje smo dobivali 2002 godine? U povijesti se nikada nije dogodilo da kad neka zajednica ( država, zadruga, OUR, SOUR, carstvo, kraljevstvo) dođu u fazu da im ukupni predviđeni prihodi nisu dovoljni da podmire ukupne kreditne obveze ne bukne nekakav oblik revolucije, a da ne pričamo o osobama koje su do toga dovele ( giljotina je i izmišljena da bi se ubrzala pravosudna procedura ).
Kako sad izaći iz problema kad više nemaš kome što prodati, nitko ti ne želi više davati kredit jer se nema gdje zalogom upisati - vidi primjer plemenite i POT-a. Ajmo neka rješenja na stol, dovoljno je bilo utvrđivanja stanja.
