Evo dragi moji,na jednom muzičkom portalu je izašla recenzija naše DETELE:
eri, Detela (diy, 2009.)
1972-main-img.jpg
Partibrejkersi iz Turopolja objavili su svoj debi album i time ucrtali turopoljsku regiju na glazbenu mapu Hrvatske. Slava, novac i pičke im se smiješe... (3.5 mikrofončića)
Da ste me prije par tjedana pitali što je Turopolje, vjerojatno bih kao u magnovenju odgovorio da je to neki grad u Zagorju ili tako nešto, štajaznam. Mislim da bi velika većina prosječnih, bogobojaznih i poharačenih Hrvata rekla isto. A zapravo je riječ o regiji između Zagreba i Siska koja je do sada bila prilično zapostavljena kada je riječ o domaćoj glazbi. No, sada se pojavio kvartet VIS Peri-deri koji će ispraviti ovu povijesnu nepravdu i ucrtati Turopolje na glazbenu mapu Hrvatske.
VIS Peri-deri čine četiri mlada momka (Robert Kušen, vokal i gitara i autor većine tekstova i pjesama), Josip Štilinović (bas), Bojan Basrak (usnjara) i Slaven Dianežević (bubanj). Bend postoji tek nešto više od godinu dana a već su uspjeli izdati debi album, i to u vlastitom aranžmanu i o vlastitom trošku, jer su (ispravno) zaključili da bi ih ugovor s velikim izdavačkim kućama odveo u ropstvo. Koliko čujem, prvi tiraž je gotovo rasprodan, što je dokaz da ovakva strategija ispod radara može imati uspjeha.
Album «Detela» sadrži 13 kompozicija koje govore o “Turopolju, seksu, ljubavi i svemu što ide uz to”. Pošteno! Tekstovi su im vrlo duhoviti i zajebantski i uglavnom se bave uobičajenim temama koje tište mlade ljude iz tog kraja, a to su pijača i nedostatak iste, pičke i nedostatak istih, uz izražen ponos što su «Turopolja sinovi».
Glazbeno, bend se kreće u vodama garažnog rocka i bluesa, pa je Siniša Škarica sasvim u pravu kad ih na omotu albuma naziva ruralnim Partibrejkersima ili turopoljskom verzijom George Thorogooda & The Destroyers (who? pitate se. Zguglajte malo po Internetu, čovjek je upravo objavio novi album “The Dirty Dozen” i album je sjajan!). Usna harmonika je izvučena do ibera i nije samo dekoracija, tako da me to podsjetilo na vinkovačke Thee Knuckleheads s kojima dijele sličnosti i kad je riječ o zvuku.
Već vam ovitak albuma s motivom seoske svadbe daje do znanja da je ovo «ruralna» ploča, a još kad vidite naslove poput «Turopolje moje drago», «Turopoljec travu kosi» ili «Turopoljec nikad ne odustaje» ne morate biti Einstein da pogodite odakle ova vesela četvorka dolazi. Uvodna «Turopolje moje drago» sa snažnim riffom i galopirajućom ritam sekcijom malo će vas podsjetiti na maloprije pomenutog Thorogooda, dok refren vuče na Zadrugu u žešćem izdanju, s tom razlikom što peri-derači više pjevaju na štokavskom, s dosta lokalizama naravno, što im daje onaj poseban šmek. Izuzetak je Johnny Wintersovski opori blues «Suho grlo nos» koji lokalnim žargonom progovara o opasnostima koje nedostatak alkohola predstavlja za mladog čovjeka.
Rasplesani garažni rock «Kaj buš sad» podsjeća na rane Brejkerse, a motiv puške u ruci ostavljenog momka vuče na pjesmu «Prsten», dok je «Lidija ili Vlasta» klasičan blues o prekidu veze s genijalnom uvodnom lajnom: «Ležim vu birtiji sam, sam ispod našeg stola / Vu ruke mi slika na kojoj ti si gola / Malo je spigana, malo je zrigana / al' zutra bum popravil...». Refren «Neki pijeju od sreće a neki od jutra / Neki pijeju od tuge a ja pijem do zutra» vjerojatno je poznat svakom čitatelju ovog portala iole upućenijem u problematiku prekida veza i ubijanja tuge u lokalnoj birtiji.
Zanimljiva je i «Tuzla time», stvar kao stvorena za raspašoj na lokalnim igrankama i kirvajima koja me jako podsjeća na Gustafe i «Gremo u Meksiko» iako je ovdje riječ o prepjevu kultnog američkog country pjevača Dona Williamsa, dok su Gustafi aranžmanski preradili Douga Sahma iz Texas Tornadosa, no sličnosti postoje. «Guzica» je rock'n'roll stare škole koja kao da je došla iz pera Chuck Berryja, dok je brza i žestoka naslovna stvar lagani naklon visokooktanskom garažnom rocku kultnih pulskih Messerschmitta. Završni blues instrumental, melankolična «Mutna voda», podsjetit će na majstora usne harmonike Tomislava Golubana i njegove Little Pigeon's Forhill Blues...
...i tako bismo mogli nabrajati do sudnjeg dana. VIS Peri-deri nisu snimili originalan album i u svakoj od njihovih pjesama može se otkriti utjecaj ovoga ili onoga, ali sve su to ona legendarna tri akorda. Ono što je bitno je način na koji su tipično američki glazbeni pravci srasli s lokalnim idiomima: poljoprivrednim rječnikom, VIS-ovci su zasijali malo bluesa, malo countrya, malo garažnog rocka, dodali par sjemenki starog rock'n'rolla, sve to redovno zalijevali smjesom duhovito-gorkih tekstova i požnjeli su vrlo dobar i kompaktan album (13 pjesama u nepunih 38 minuta) i sve to bez i lipe poticaja od Vlade i države! Tako se to radi, seljaci moji, a ne blokadom granica na traktorima!
Doista, ekipa na ovom CD-u pere i dere sve u 16 a bogami i u 17, tako da su slava, novac i pičke samo pitanje vremena za ovu četvoricu simpatičnih zgubidana. Sad, slava ajde de, novac još kako tako, ali pičke su bitne. Zbog njih sve ovo i radimo, zar ne?
http://www.myspace.com/visperideri Hadžo perač i derač