Baština > Tradicija i baština
Lucija Krnjâk: "Moja baština (Mâ bâščina)"
(1/1)
Ljudevit Kaj:
--- Citat: Ljudevit Kaj - Studeni 07, 2009, 01:10:03 prijepodne ---Prectâvlajně knigě "Moja baština (Mâ bâščina)" Lucijě Krnjâk; Društveni dôm Mâčkovec (blizu Čakovca); petek, 06.11.2009. ob 15 vur
http://www.mnovine.net/index.php?option=com_content&task=view&id=11977&Itemid=96
Mâčkovec (kWiki)
http://hr.wikipedia.org/wiki/Ma%C4%8Dkovec
--- Kraj citata ---
LUCIJA KRNJAK
MOJA BAŠTINA
Ova dragocjena činjenična grada mogla bi se vremenski locirati na početak, ili šire, u prvu polovicu 20. stoljeća i to kao građa koja se odnosi na jedan razmjerno uži lokalitet, na srednje, primursko područje u ovom našem horvatskom cvjetnjaku.
Moja baštinu jedan od važnijih prinosa međimurskoj etnografiji. Tekst čine dva osnovna dijela, onaj o međimurskoj opravi i o nekim najvažnijim godišnjim i životnim običajima. Ispisan je rukom izvrsne poznavateljice toga dijela baštine te je stoga vjerodostojan i zato izuzetno vrijedan. Detaljno i vjerno opisani su pojedini dijelovi oprave, što je vrlo uporabivo u praktične svrhe. A u tekst je uvrstila i svoje stihove o pojedinim običajima ili opravi što rukopisu daje dodatnu draž.
Lucija Krnjak je, to ne shvatimo kao prigodnu frazu, ovim djelom zadužila međimursku kulturnu javnost, napose onu koja svoju opstojnost crpi iz narodne, tradicijske kulture. Njezini zapisi, njena baština biti će dragocjenim vodičem za njegovanje te baštine u nizu međimurskih folklornih udruga, školskih i vrtičkih skupina.
prof. dr. sc. Stjepan Hranjec
1, 292
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
LUCIJA KRNJAK
MOJA BAŠTINA
Sunakladnici
LUCIJA KRNJAK
ZRINSKI d.d., ČAKOVEC
Urednik
VLADO MIHALJEVIĆ KANTOR
Recenzenti
JOSIP BARLEK, prof. etnologije i sociologije, viši kustos Etnografskog muzeja Zagreb
JASENKA i IVAN IVANČAN
prof. dr. sc. STJEPAN HRANJEC
prof. dr. sc. NEDJELJKO KUJUNDŽIĆ
Lektura
ELIZABETA MIHALJEVIĆ
Korektura
ALEKSANDAR KRNJAK
Naslovnica & design
VANJA ŠTEBIH
Grafički urednik
DRAGUTIN DADO ŠTEBIH
Fotografije
OBITELJSKI ARHIV LUCIJE KRNJAK
DUBRAVKO LESAR, LIST "MEĐIMURJE"
Tisak
ZRINSKI d.d., ČAKOVEC
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 715160
ISBN 978-953-155-106-9
2
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
LUCIJA KRNJAK
MOJA BAŠTINA
PREMA ZAPISIMA LUCIJE KRNJAK UREDIO
VLADO MIHILJEVIĆ KANTOR
MAČKOVEC 2009.
3
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Slika:
Isuse uzdam se u te!
5
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
PREDGOVOR
MOJA BAŠTINA
Moj susret i upoznavanje s gđom. Lucijom je i započeo s betlehemskim svjetlom sličnim onim koji i sama navodi u svom predgovoru ove čudesne knjige, odnosno ozračjem betlehema koji se nalazi u njezinoj kući i koji je dobila na poklon od Tominog rođaka franjevca, patra Ivana Krznara. I to nije bilo kakav betlehem, božične jaslice, već pravi izvorno - franjevački, vjerno umanjen, ali dovoljno velik da dominira u stanu za vrijeme Božića. Pater Ivan je takvih velikih božičnih jaslica napravio na desetine i desetine, po franjevačkim crkvama Hrvatske i krajeva gdje žive Hrvati, od Čakovca do Zagreba, Virovitice, Vukovara, Subotice..... Bilo je to u tijeku priprema velike izložbe Božičnih jaslica u Etnografskom muzeju u jesen 1995. godine.
Predivnog patra Ivana više nema na ovome svijetu, preselio se u vječnost k Isusu, Mariji i Sv. Josipu, uz brojne anđele, u vječni Jeruzalem. Njegove kulise i uprizorenja betlehemskog sadržaja će se još dugo nalaziti u našim crkvama u božično vrijeme jer su rađena s posebnim osjećajem za božični ambijent koji je studiozno pripreman prema dokumentarnim prilozima pravog Betlehema, mjesta Isusovog rođenja, koje je strpljivo pronalazio i ugrađivao u svoja uprizorenja. Lucijin betlehem, koji je spremno u nekoliko navrata posudila Etnografskom muzeju u Zagrebu, kao izložak bio je predstavljen na nekoliko izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Zato smo joj vrlo zahvalni.
No, već kod prvog susreta s gđom Lucijom uočio sam da je ona posebna osoba, vrijedna pažnje i poštovanja. Resi je ne samo posebna ljepota koja se odražava na licu i stasu, osmjeh vječne mladosti nedostižan mnogim ženama, već i duhovna radost i ljepota kojom prepoznaje ono što je lijepo oko nas, a to su predmeti narodnog života i kulture svoga sela, a onda i cijelog Međimurja. Ali da ta ljepota ne propadne, da je vide i drugi ljudi, primila se ona već poodavna napornog posla oko skupljanja tragova narodne kulture i umijeća ljudi koje je oko sebe susretala i nalazila. To ju je toliko zaokupilo da je tako s vremenom, malo po malo, nastajala njena vrijedna zbirka predmeta narodne kulture i umjetnosti. Od predmeta potrebnih za svakodnevni život, pomagala i alata, posoblja i ukrasnih predmeta, vezanih uz običaje i vjerovanja, ali ipak ponajviše vezanih uz tekstil i narodno ruho i odijevanje.
I nije to obična zbirka koju obiđete fascinirano jednom ili dvaput, već prilikom susreta u osobi gđe Lucije nalazimo i izuzetnog znalca koji nam tumači predmete i pojave i svoje bogato znanje prenosi na druge s neobičnom lakoćom jer sve što tumači i o čemu priča, duboko je pohranjeno u njezinoj duši i srcu. Radost iz nje prelazi na posjetioce i prerasta u pravi nepatvoreni susret koji se pamti i nanovo priželjkuje. I zato joj dolaze brojni posjetitelji, a naročito djeca školske i predškolske dobi kako bi vidjeli i doživjeli već u dobroj mjeri zaboravljen i napušten tradicijski život našeg međimurskog sela. Susreti započinju i završavaju u znalački uređenom i osmišljenom seoskom dvorištu, punom starih alata i pomagala, ukrašenog cvijećem i zelenilom, iz kog se možete odšetati i u vrt u kome se susrećemo s povrćem koje su tako gajili i naši djedovi i bake. Kod svakog susreta postajemo bogatiji i svjesniji da je naš narodni život bio pun i prepun znanja i mudrosti, koje se generacijama taložilo i skupljalo u narodnoj duši. Njena tumačenja i razgovori s posjetiteljima podsjećaju nas na ono neizmjerno bogatstvo koje je skupljano vjekovima. To je naša narodna baština koju smo u punini baštinili od naših predaka i kao takvu trebamo je u svojoj zaokruženosti, bogatstvu sadržaja prenijeti i na one koji iza nas ostaju, da ju razumiju, da se njome služe i ponose. Svatko tko je susretne uz razgledavanje izuzetno vrijedne zbirke može neposredno osjetiti ogromno znanje koje pruža nesebično svakom, prema njegovom interesu i zanimanju za predmete i pojave iz narodnog života.
Slika:
Jaslice koje je obitelji Krnjak napravio i poklonio njihov ujak poznati graditelj jaslica pater Ivan Krznar 1992. godine
To znanje prenosila je i preko lokalnog KUD-a, koji je svojedobno vodila i u pohode Etnografskom muzeju dovodila naša vrijedna čuvarica i sakupljačica narodne baštine, gđa Lucija. Bili su to nezaboravni susreti, prilikom kojih su naši posjetitelji mogli u živo osjetiti svu ljepotu brojnih međimurskih običaja, narodnih nošnji, pjesme i plesa.
Sada upoznajemo gđu Luciju i kao autoricu knjige za koju poticaj nosi u sebi još od davna. U njoj, kako i sam naslov djela kaže, Moja baština.... želi svima nama prenijeti sve ono što uz skupljanu etnografsku zbirku narodne odjeće i narodnih nošnji, koju godinama skuplja i restaurira pojedine njene dijelove, nosi u svom srcu. Sve ono što zna i umije želi na jedan jednostavan i naoko ležeran način prenijeti svima zainteresiranima, da ih obogati i učini sretnijima. Jer spoznavajući svoje korijene, svo ono narodno blago koje su nam namrli naši stari, spoznajemo vrijednosti po kojima smo ono što jesmo, narod stare i bogate kulture, koju nam nitko ne može uzeti i otuđiti od nas, već ćemo biti njeni baštinici i nosioci koliko do nje držimo i koliko je prenosimo na mlađe. Zbog toga i kaže da se pisanjem ove knjige ostvaruje njena davnašnja želja da se sačuvaju naši lijepi međimurski običaji u svim oblicima, a naročito u onim vezanim uz odjeću. Iako je njena prva i najveća ljubav usmjerena na tkanine i ruho s kojima se ophodi nježno poput majke s djetetom, ona nam u svojoj knjizi podastire primjenu tradicijskog ruha vezanog uz pojedine običaje i svetkovine tijekom godine....
Svi imamo u životu svoje snove i ambicije od kojih neke ostvarujemo, ali bez obzira na to koliko smo uspješni, još uvijek postoje ciljevi koji čekaju da ih ispunimo. Tako je naša Lucija shvatila da treba pozitivno djelovati na svoj svijet i biti suodgovorna u njegovu razvoju. I kako je to ostvarila? Ona je shvatila da je cilj i smisao njena života u Bogu kojeg ne treba dokazivati, već ga treba osobno susretati u poniznosti, u beskrajnim dubinama svog bića. Ona je Boga prihvatila kao jedini cilj svoga života, kroz ljubav. I po toj je ljubavi postala sve ono što jest. I dokazala je da se ne mora u životu baviti nekim istaknutim zanimanjem da bi se ostvario pozitivan utjecaj na život drugih ljudi; bilo da se radi o njenoj obitelji, o susjedstvu ili crkvi.
Lucija je uspjela stvoriti snažnu i zdravu obitelj, ali je dala i neprocjenjiv doprinos ljubavi i dobrote na svim putovima svog života. No, gospođa Lucija je uz sve to prvenstveno bila i ostala obiteljski čovjek, koja uz voljenog muža Tomu, podiže i okuplja brojnu obitelj koja s unucima i praunucima broji već 15 osoba.
Brižna je supruga, majka, baka i prabaka. Za svakog člana obitelji je radost i sreća koju nesebično pruža svima. Takvom je poznajemo i mi, koji smo se s njom upoznali na ovaj ili onaj način. Ova knjiga u vlastitoj nakladi, koju nam nesebično pruža, samo je još jedan od dokaza da su navedene tvrdnje istinite.
Pisanje ove knjige predstavlja također i jedan od načina da ostvari trajni pečat dobrote i ljubavi prema narodnoj baštini. U njoj nastoji pozitivno utjecati na živote svih ljudi koji će je pročitati, potičući najplemenitije osjećaje ljubavi prema obitelji, vjeri i domovini. Na tim vrijednostima ne samo da počiva njen život, nego ona osjeća iskonsku duhovnu potrebu da to prenosi u baštinu novim generacijama s porukom da je očuvanje tradicije i običaja temeljna vrednota svakog naroda.
Knjiga, a s njom i ta ljubav za baštinom, začete su davno
Knjiga broji 288 stranica uz mnoštvo, gotovo 405 fotografija koje izvanredno prate tekst i ilustriraju bogatstvo navedene tematike. Knjiga je koncipirana tako da je možemo podijeliti u dva dijela. Prvi i osnovni dio, odnosi se na narodno ruho, tj. nošnju rodnog Međimurja. Drugi dio od nosi se na bogate i slikovite narodne običaje, kako rodnog Mačkovca tako i Međimurja. No oba dijela knjige se stalno isprepliću baš kako je to i u stvarnom životu. Važno je to za autoricu pa uočava i ukazuje na značaj narodnog ruha, ne samo kako je netko obučen u pojedinom trenutku života već i u vezi onog što se zbiva i događa. Neobična je to samo na oko, ali uistinu važna simbioza koja drugim autorima i piscima možda izmiče i ne nalazi se u prvom planu opažanja.
Sada, kada se sve više govori o vrijednosti i važnosti zavičajnih kultura, ova knjiga dolazi kao naručena i za sredinu iz koje autorica potječe ali i za novostvorene europske konstelacije koje sve više vrednuju izvornost i autohtonost manjih regija i krajeva. Nama ovo djelo znači i mnogo više od toga jer ne samo da će nas u Europi po njemu moći zasigurno bolje raspoznati i razumjeti, nego će i nama samima otvoriti oči da bolje čuvamo i sačuvamo naše narodno blago.
I na kraju čestitke autorici koja je smogla snage i odvažnost da se svojim prvijencem tako uspješno i znalački upusti u ovaj hvalevrijedan poduhvat, na čast i slavu roda i kraja svoga.
Josip Barlek, prof. etnologije i sociologije, viši kustos Etnografskog muzeja Zagreb
Slika:
Lucija u svom cvjetnjaku
7, 8, 9
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
RASKOŠ MALOG MEĐIMURJA
Često smo pomišljali kako nas naša imena određuju i vode kroz život. Što duže poznajemo Luciju ta misao ima sve više smisla. Naša Lucija, čije ime znači svjetlost, bistrinu, bogatstvo duha i sjaj; Lucija - mala međimurska žena, jedna od mnogih divnih, potaknuta energijom svog imena, kroz cijeli život, toplo s ljubavlju, brižno i ljubomorno čuva prošlost svojih i naših predaka. Podržavana u toj potrebi od svoje obitelji, uspjela je vremenom stvoriti svojevrsni muzej u kojem vrijeme načas zastane i postane nevažno i gdje imate osjećaj da ste u nečijem davno uspavanom domu. Tu je kuhinja s posuđem i priborom, tu su ormari, lajce, krevet, zipka, stol sa stolicama, ogledalo i raspelo.
Lucijino lice obasjava osobita svjetlost kad počne nježno odmotavati šuškave papire kako bi vam s ponosom i uvijek iznova zadivljena pokazivala komad po komad odjevnih predmeta naših baka, prabaka i djedova. Mnogo od toga je naslijedila, a ostalo je vrijedno godinama prikupljala te tako sačuvala od propadanja i zaborava. U tim primjercima odjeće i obuće, s puno mara uređenim i odnjegovanim, zadržana je čudesna estetika minulih vremena. Bilo je to vrijeme u kojem se, žeđajući za ljepotom, napajalo u ljupkosti i raskoši Malog Međimurja, vrijeme kad su mnogi nepoznati umjetnici-rukotvorci stvarali uporabne vrijednosti u skladnoj, savršenoj ljepoti. Mnoga su proljeća ostavila rascvjetale voćke i cvjetne livade tibetima, ljeta i jeseni svoja zlatna polja, zrele voćnjake i vinograde prelevancima, plisiranim suknjama i zdulcima, dok su zime pahuljama i cvjetnim injem ukrasile brojne poculice i rogotinske suknje.
U ime mnogih, radosni smo zbog ove knjige, sretni da ljepotu i ushite možemo i dalje međusobno dijeliti u nadi da će i ova knjiga ojačati korijene naših uspomena.
Hvala Luciji i mnogima poput nje, koji nažalost, neće imati sreću dio svog bogatstva sačuvati i u nekoj od knjiga. Hvala im što nas podsjećaju kako svo naše sada i ono ubuduće počiva na sigurnim temeljima sklada i ljepote koju su nam naši stari ostavili za vječnu popudbinu. Na nama je samo da to svakodnevno, u malim stvarima, prepoznamo. Lucija to čini i ovom knjigom.
Od srca joj odani, zahvaljujemo.
Jasenka i Ivan Ivančan
11
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Nâstavek vu sledečomu listu.
Ljudevit Kaj:
Nâstavek prethodnoga lista
RIJEČ AUTORA
Svaka se knjiga začinje s ljubavlju. Svaka zrije u utrobi duha dok se ne ispuni vrijeme da se rodi i da zasvijetli kao betlehemsko svjetlo. Poticaj za stvaranje ove moje knjige jest etnografska zbirka narodne odjeće i narodnih nošnji koju već godinama skupljam i restauriram pojedine njene dijelove, a onda i davnašnja moja želja da se sačuvaju naši lijepi međimurski običaji u svim oblicima, a naročito u ovim vezanim uz odjeću.
Knjiga, a s njom i ta ljubav za baštinu, začete su davno, u siromaštvu i iz silne želje za onim što mi često puta nije bilo dostupno. I to siromaštvo i ta silna želja za saznanjem bujala je kao bujna rijeka i urezala, mi se u sjećanje da zapamtim sve pojedinosti odjeće, naročito kod žena, a još i više kod mladih snaha, dakle tek udanih žena. Promatrala sam te međimurske ljepotice kod odlazaka u crkvu, naročito prvih nedjelja nakon vjenčanja, njihovo ponosno držanje i gizdavi hod. I sve se to ponavljalo iz tjedna u tjedan, iz nedjelje u nedjelju. Izgarala sam već kao malo dijete da sve zapamtim, svaki njihov korak, škripu čizama, svaki nabor kikle (suknje), svaki val čipkaste frizure. Jednoga sam dana i sama sve to prošla i od tada, postepeno, sve sam više shvaćala simboličnu i funkcionalnu važnost svih tih dijelova odjeće, a i cjeline oprave, naročito kad sam primijetila da mnogo od toga nestaje, da se moda, što je i prirodno, mijenja, ali da i ogromna ljepota te stare odjeće, oprave naše, koja je stoljećima živjela s narodom polako, ali sigurno nestaje. Ono što sam i sama s vremenom zaboravila ili u što nisam bila sigurna pitala bih starije žene koje su se i same začudile kako brzo odlazi svijet u kojem su živjele i kako se bitne njegove stvari brzo mijenjaju. Po nekoliko bih puta obilazila mnoga mjesta dok sam rekonstruirala možda i samo jedan detalj običaja odijevanja. Shvatila sam već tada da nije bilo životne situacije, blagdana, da nije bilo posla, a da nisu bili vezani uz odjeću.
A mene pak su zainteresirale i druge stvari vezane uz starine pa sam tako, gotovo spontano, sjećajući se dječjih igara, sakupila i poveću zbirku igračaka, napisala dvjestotinjak pjesama o tom prohujalom vremenu i ljudima, o njihovim radostima i tragedijama, ne bih li zadržala sve to što je nekada bio istinski život, što nas je ispunjavalo veseljem i ushitom, a danas budi samo nostalgiju i sjećanje.
Sve je to što smo živjeli, kako smo se odijevali, što smo molili i pjevali, sve je to naša baština, sve je to baština naše djece i unuka. Voljela bih da se sve sačuva jer je to bogatstvo naše sadašnjosti, svagdašnjosti. Voljela bih da se pokaže kako je i u tom segmentu života, u odijevanju, narodna međimurska kultura bila samosvojna i bogata bez obzira što se živjelo teško i u ponekad neizdrživoj neimaštini, a što je veoma često i dugo isticano kao jedini i osnovni element narodnog života na ovim prostorima, pak je onda i Međimurec, kak najvekši siromak, najčešće prikazivan odjeven u svoje široke gače i pohabanu robaču.
A u toj je neimaštini cvao neizmjerno bogat narodni život!
Ako ova knjiga i ne bi zadovoljila ukus i očekivanja mnogih neka zasvijetli barem ovoj djeci što dolaze iza mene u obitelji.
A uz odjeću sve je bilo vezano, svaki korak, svaki običaj u našim malim mjestima. Ako bi žena samo obukla svetešnju opravu već je znatiželjni glas krenuo:
A kam je išla? Za kaj? Mora daje nekšni važen posel bil ako se tak spravila!
A tada, kada se nešto interesantno događalo, nije bilo daleko i do narodne pjesme i popijevke...
Knjiga, ma koliko opsežna ona bila, nema aspiraciju da bude apsolutni kanon za narodnu nošnju ili definitivni prikaz odijevanja, čak i na tako malom području kakvo je Međimurje. Kao i narodni govori i popijevke ili običaji, tako su se i dijelovi onoga što se odijevalo mijenjali od mjesta do mjesta i stvarali time zapravo neizmjerno bogatstvo. Stoga bi ova knjiga postigla cilj i time da postane poticaj i ostalim zaljubljenicima u narodno odijevanje i nošnje s ovoga područja, da se uključe sličnim radovima kako bi se upotpunila slika odijevanja u Međimurju kroz stoljeća.
Ova knjiga osvjetljava izvorno međimursko odijevanje kroz više od sto godina, onakvo kakvog se ja sjećam i kakvog se sjećaju moji neposredni preci, ali preko njega spoznajemo i ostale oblike života i vrednote naših predaka. U svoju sam etnografsku zbirku, Božjom pomoću, uložila svu svoju ljubav, svu svoju fizičku, duhovnu i materijalnu snagu. U ovoj je knjizi prikazan tek mali njezin dio. Smatrala sam dužnošću da se njome zahvalim i svim ženama i obiteljima koje su mi pomogle, koje su se trudile da danas možemo uživati u ovako lijepim stvarima, da se možemo diviti bezbrojnim anonimnim, a vrijednim muževima i ženama i njihovim umjetninama: šivanju, heklanju, tkanju i bogatim i skupim materijalima koji su se koristili kroz tolike godine. Ova je knjiga zasluga i svih koji su to blago čuvali, a da ga nisu bacili ili spalili kao bezvrijedno. Ljubav, goruća ljubav poput vatre plamtjela je i čeznula u meni za svakom kiklom, zdulcom, blujzom, tibetom ili prelievancom, a da ne govorim o vihlanima, stolnjakima i brisočma. Te naše našite i pisane poculice, plečke, dudači, robače i gače tek danas sjaje u pravoj svojoj umjetničkoj vrijednosti.
I sve to ulazi u našu podsvijest i povijest naše kulture. Zaista, imamo se čime ponositi!
Za sve je ovo zaslužna i moja obitelj. Kada bih ogromno vrijeme, koje sam mogla i njima posvetiti, odvajala za pranje, štirkanje i peglanje ovih predivnih predmeta govorila bih im: Potrebna sam vama, ali i Međimurju. Danas su mi čitava kuća pa i sve gospodarske zgrade pune ovoga blaga. Hvala im što su me podržali u ovoj mojoj velikoj ljubavi.
Slika:
Pater Svetislav Stjepan Krnjak i velečasni župnik Josip Blažon na misi u povodu pedesete obljetnice braka Tome i Lucije
Slika:
Tomo i Lucija Krnjak sa svojom djecom, Aleksandrom, Andrejom, Tomislavom, Jurjem, Stjepanom, Josipom i Božicom, koji su uvijek spremni biti oslonac roditeljima.
13, 14
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
MEĐIMURSKA OPRAVA
(ODJEĆA), ANCUC, NOŠNJA
Često se puta u knjigama ovakve vrste u kojima se prikazuje način odijevanja u prošlim vremenima upotrebljava termin nošnja. Radi terminološke usustavljenosti već je ovdje u samom naslovu ovoga odlomka, a i kasnije će se upotrebljavati naziv oprava, kako to Međimurci izvorno kažu, a što znači odijelo. A onda i još jedan specifičan termin - ancug. Potrebno je to stoga kako bismo razdvojili termine oprava i ancug od onoga što se danas u folkloru naziva nošnjom. Terminom se oprava želi naime naglasiti situacija da su se svi ti odjevni predmeti, što postoje danas tek kao rariteti u rijetkim privatnim zbirkama ili tek kao odjevni predmeti za pokazivanje u muzejima, da su sve to bili istinski odjevni predmeti koji su se svakodnevno koristili. A termin pak nošnja danas se uglavnom odnosi na odjeću koja se nosi prigodom različitih folklornih predstava i plesova, a da nema više nikakve istinske odjevne veze sa sadašnjošću i predstavlja tek stilizaciju nekadašnje odjeće. Nošnju dakle odijevaju članovi folklornih skupina prilikom nastupa, a kada netko odjene starinsku opravu ili ancug namjerno, kako bi prikazao njezinu ljepotu ili kako bi bio šik i poseban u društvu onda se odmah misli kako se odjenuo na poseban način.
Tuđica ancug pri tome se upotrebljavala uglavnom za svečane odore, a o čemu bi se opet dalo napisati i psihološke i sociološke studije o našoj zadivljenosti tuđim bogatstvom pa onda i odjećom naših sjevernih i zapadnih susjeda. Da bi neka oprava bila ancug morala je cijela biti sašivena od jednog materijala, a to znači kod muškaraca i baleda (sako), i hlače i prusljek (prsluk), a kod žena i kikla (suknja), i dudač i blujz.
Kako je več napisano, u ovoj knjizi ograničit ćemo se na načine odijevanja koji su prevladavali u Međimurju krajem devetnaestog i u dvadesetom vijeku. Dakle onih vrsta do kojih sežu naša sjećanja i sjećanja naših roditelja. U tome nam umnogome pomaže i pojava fotografije na ovim našim prostorima početkom dvadesetoga vijeka. Treba pri tome naglasiti da se odjeća prije toga vremena daleko manje mijenjala nego što je to danas, naročito u siromašnim seoskim sredinama i da smo još u onoj najstarijoj odjeći o kojoj ovdje govorimo, onoj sa širokim gačama koje su zapravo bile hlače ili robači - košulji bez ovratnika, uhvatili i posljednje odjeke nekoliko stoljetnog načina odijevanja čovjeka ruralnog područja na ovim prostorima.
Geografski, Međimurje je smješteno između alpskog područja na zapadu i panonskog na sjeveru i istoku. Upravo su iz tih područja dolazili i najveći utjecaji na odijevanje ovdašnjih ljudi. To se očituje od elemenata one najjednostavnije radne muške nošnje pa sve do najkićenijih ženskih dijelova odjeće.
Svu tu ljepotu koju danas čuvaju muzeji ili pak privatne zbirke, slične ovoj mojoj, a koja se tek paradno prikazuje, dakle, svu tu ljepotu su otkali naši domaći tkalci, (tkaolci) sašili domaći krojači - šnajderi i šnajderice i ukrašavale međimurske čipkarice i vezilje. Majstorima se išlo u situacijama kada se nešto nije moglo napraviti u kući ili pak se smatralo da neke žene to posebno lijepo rade, na primjer našivavaju, heklaju ili fino predu lanenu pređu.
Isto je tako svaki domaćin sam popravljao ono najnužnije na odjeći i obući i pravio klompe, ako je trebalo. Ondašnje siromaštvo ne možemo danas ni sa čime usporediti. Jer danas u obilju koje nas okružuje nema zakrpa, na odjeći i ništa ne izgleda onako jadno kakva je mogla biti njihova radna, svakodnevna odjeća. No nasuprot tome za svetke i blagdane čuvali bi vrlo bogatu i raskošnu opravu. Mi u toj drevnoj odjeći zapravo danas gledamo misao vodilju njihovu, gledamo ideju, savršenstvo dakle Bogu na dar, sklad funkcionalnosti i ljepote i zahvaljujemo im što su nam to blago ostavili.
Ono što se sačuvalo svjedočanstvo je istančana ukusa. Lijepu su nam baštinu ostavili!
Sijali su tada i lan i konoplju, uzgajali ovce, pa čak i do prije šezdesetak godina i dudov svilac, prelo se i onda bi tkalci pravili pole platna široke po 70 centimetara koje su postajale osnova bilo kakvog krojenja. Svila se nije prela u Međimurju.
I sada, nakon toliko godina, nakon svega proživljenog čini mi se tadašnji život sadržajniji bez obzira na siromaštvo. Živjelo se u skladu s prirodom, istinski se cijenilo iskrenost i poštenje, a dječja se graja čula iz svakog dvorišta kao najljepša glazba kakvu ni najveći kompozitori ne mogu napisati.
Danas bismo htjeli nekako u ovoj hitnji sve to ponoviti. Htjeli bismo se vratiti tkalačkom stanu i sami sebi napraviti košulju ili isheklati maramu, načipkati poculicu i onda odjednom ustanovimo da nemamo više vremena, da jurimo za nečim u nedogled i bez veze.
Ja sam pomalo u vremenu kada se životno staje i kada se pokušava podvući crta i napraviti račun od svega proživljenog. I sretna sam zbog puta koji sam odabrala.
Ali u Međimurju kao da još nije sazrelo vrijeme za samospoznajom. Još nismo shvatili što imamo i što je naše! Još nisam vidjela, u trgovini vjenčanica na primjer, u ponudi autohtonu domaću međimursku vjenčanicu od prije stotinjak godina. A kakav bi to šik bio za današnju mladenku na vjenčanju. Ovo što danas nazivamo međimurskom nošnjom ili opravom, svi ti oblici i način izrade, vjerujem uskoro će postati hit mnogim modnim dizajnerima. Čvrsto se nadam da će se među njima naći i neki domaći majstori i da te modne detalje i stilove ne moramo više uvoziti pored ovolikog bogatstva koje sami posjedujemo.
Slika:
Žena i muž u svečanim opravama, Sveti Rok oko 1910. god. (Muž ima zlatnu vuru sa zlatnim lancem i čizme s trdim sarama)
Slika:
Mladi par Žerjav u svečanim ancugima, Sv Rok oko 1930. god.
Slika:
Lucija u črešnjavom svilenom ancugu. Mladoženja, kojeg predstavlja Ivan Hajdarović, je u unikatnom anzugu, finoj lanenoj robači i čižmama sa trdim sarama.Mladenka, predstavljena Elizabetom Krištofić, ima vijenac, bundek, dudač od rugutina, kiklu i fertof od finog gotovo prozirnog pečinog platna našitog rukom i miješanog sa svilom. Na nogama ima visoke črne cipele i bjela štomfe. Mladenkin buket je od krep papira ukrašen rasparagosom.
Svoju ljubav za baštinom pokušavam pretočiti i u pjesme te sam i u povodu snimanja televizijske emisije Lijepom našom u Čakovcu napisala pjesmu koja većim dijelom tematizira međimursku opravu.
15, 16, 18
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
LEPA NAŠA
Lepa naša da je bila
F Čakovcu vu hali
Došli su si okoli
Ke so za to znali
Širom našeg Međimurja
Žene su pozvone
Ke so bile na toj lepoj
Ekstra odabrane
Vidle su se se lepote
Lijepog Međimurja
Peče, svile, rugutini
Kak su negda bili
Blujz i fertuf s prave svile
Se posod našiti
Kikla bela s rugutina
Spod pak bila s mašulina
Nišči neće nit poslušat
Kaj se denes znalo
Da se žensko v Međimurju
Bilo je gizdavo
Blujz i tibet, bela kiklja
To je blago naše
Oprovljene su vutim bile
Stare mame naše
Beli pleček se je nosil
Samo vu porodi
Retko što god ga je imel
Zajega mnogi neso znali.
Denes pak je pleček beli
Vu prvome redu
Tak da za provo opravo međimorsko
Vnogi nit ne znaju.
Prova svila vam je čista
V Međimurju bila
Več od jezero devestote
Moja zbirka to otkriva
Lepo moje Međimurje
Kak te moljci jedo
Tibet, kikla, poculica
Pri meni ste v redu
Ke bo jampot ovo čital
Mora dobro znati
Da je naše Međimurje
Več teško nekom prepoznati
Slika:
Lucija Krnjak sa svojom dragocjenom etno zbirkom kojoj je poklonila veliki dio svoje životne energije i ljubavi
17
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
VELIKO MEĐIMURSKO SRCE I ZLATNE RUKE
(Lucija Krnjak, Moja baština, Mačkovec, 2009.)
Trebalo bi ju sviečom iskati, znali bi naši stari reći za koju vrijednu buduću snehu, ali i za dobru, plemenitu, poštenu i uglednu ženu u njihovoj sredini. To se s punim pravom može reći i za Luciju Krnjak, kućanicu iz Maćkovca, rodom iz Novakovca, osobu koja je proživjela svoj trpki dosadašnji životni vijek, uzornu majku sedmero djece, no kojoj je upravo kroz sve životne nedaće davalo snage dvoje: uzdanje u Božju milost i ljubav prema zavičajnoj baštini. Lucija Krnjak nosi u sebi ono što mnogima od «velikih škola» nije niti jasno, a niti priraslo srcu, naime, činjenicu da baštinom postojimo, njome smo ono što jesmo, ona je naša osobna iskaznica. Nestane li ona - nema ni nas, to jest bit će nas, samo što ćemo vegetirati, bez svoje prošlosti, a tad, u ovoj globalizacijskoj Europi, i bez budućnosti!
Lucija Krnjak je tu istinu živjela još od ranoga djetinjstva te je već otad bila očarana ljepotom tradicijske kulture, osobito narodne oprave. Plod toga je izuzetna njena privatna zbirka, otvorena javnosti, niz izrađenih oprava, dva videozapisa i, napokon, kao kruna svega, ova knjiga zapisa pod naslovom Moja baština, što ju je za tisak uredio Vladimir Mihaljević Kantor.
Isprva zamišljena doista kao knjiga osobnih sjećanja i zapisa autoričina, taj se tekst suočio i otvorio - kako je to uvijek u takvim prigodama -niz pitanja, znatno širih od etnozapisa jednog lokaliteta. Najprije, što je baština? Koje su njene sastavnice? Ukratko, riječ je i o materijalnoj i duhovnoj kulturi nekog etnikuma, narodnosnog ili nacionalnog organizma; oprava i običaji, navade tek su njene, doduše važne sastavnice.
Dalje, u takvim se prikazima otvara i pitanje starine. Što je staro? Jer uvijek postoji još starije od onoga što fiksiramo kao starinu. Ova dragocjena činjenična grada mogla bi se vremenski locirati na početak, ili šire, u prvu polovicu 20. stoljeća i to kao građa koja se odnosi na jedan razmjerno uži lokalitet, na srednje, primursko područje u ovom našem horvatskom cvjetnjaku.
Problem u kajkavskoj baštini predstavlja i bilježenje, upravo zato što jezik kojim ona opstoji nije normiran budući da živi na dijalektnoj razini, dakle nije hrvatski standard. U tom je slučaju najzahvalnije, to će reći najispravnije poštivati lokalne govorne osobine. A prostor o kome je riječ posebice se, među ostalim, odlikuje dvoglasnim izgovorom samoglasnika (gulier, nuorba), što valja uvažavati pri svakom ovakvom zapisu i čuvati kao još jednu njegovu dragocjenost.
Zaobiđemo li ova pitanja, a ona - zapravo -nije ni potrebno detaljnije otvarati uz dragocjenosti ovakve vrste kao što je građa koja je pred nama, ustvrditi nam je da je Moja baština jedan od važnijih prinosa međimurskoj etnografiji. Tekst čine dva osnovna dijela, onaj o međimurskoj opravi i o nekim najvažnijim godišnjim i životnim običajima. Ispisan je rukom izvrsne poznavateljice toga dijela baštine te je stoga vjerodostojan i zato izuzetno vrijedan. Detaljno i vjerno opisani su pojedini dijelovi oprave, što je vrlo uporabivo u praktične svrhe. A u tekst je uvrstila i svoje stihove o pojedinim običajima ili opravi što rukopisu daje dodatnu draž.
Lucija Krnjak je, to ne shvatimo kao prigodnu frazu, ovim djelom zadužila međimursku kulturnu javnost, napose onu koja svoju opstojnost crpi iz narodne, tradicijske kulture. Njezini zapisi, njena baština bit će dragocjenim vodičem za njegovanje te baštine u nizu međimurskih folklornih udruga, školskih i vrtićkih skupina.
Prof. dr. sc. Stjepan Hranjec
267
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Nâstavek vu sledečomu listu.
Ljudevit Kaj:
Nâstavek prethodnoga lista
SVE ZA BOGA I HRVATSKI NAROD
Prije više desetljeća s velikom upornošću Lucija Krnjak je skupljala i sortirala obilje gospodarstvenih i kulturnih vrijednosti s područja sjeverozapadne Hrvatske, Međimurja.
Nakon minucioznih opisa predmeta, običaja, izrada tamošnjih muških i ženskih nošnja, radeći sve to sa zanosom, gospođa Lucija postala je etnograf samouk i osnovala značajnu etnografsku zbirku koja će u prvom redu koristiti povjesničarima i etnolozima. I ne samo njima, nego i hrvatskoj mladeži da se temeljitije upozna s cjelokupnim životom prošlih generacija međimurskog kraja.
Valja naglasiti da je ova knjiga pisana pod geslom Sve za Boga i hrvatski narod, a s time se želi potvrditi velika istina, a to je da nitko ne može pronaći siguran put za bolju budućnost, ako se prethodno dobro ne upozna sa svojom prošlošću, napose s poviješću svoje uže i šire obitelji.
Zahvaljujući brojnim ilustracijama mladi i stari u kaleidoskopu obnovljene prošlosti promatraju sve oblike oživjele povijesti (historia rediviva) kojom u dugim kolonama generacija defiliraju crkvena proštenja, nepisani jelovnici pučkih kuhinja, vrlo lijepe koloritne narodne nošnje koje oživljuju u pjesmama i plesovima hrvatskih krajeva. U toj oživjeloj prošlosti javljaju se narodni lijekovi i liječenja, briga za domaće životinje itd., sve do sprovoda najmilijih u kojima sudjeluju svi mještani, a ne samo nekolicina bliskih, kako se to događa u gradovima.
Na temelju ovih vječno trajnih prizora koji čine bit ljudskoga života čovjek se i danas osjeća bićem čvrsto ukorijenjenim u svoj rod, običaje i vjeru. Time se ovom svijetu samoće, napuštenosti i očajavanja uspješno suprotstavlja idilični život prošlosti koji smiruje i uravnotežuje čovjeka i prirodu, čovjeka i čovjeka te čovjeka i Boga. Budući da ova knjiga oživjele prošlosti ulijeva nadu suvremenim ljudima govori da nije sve izgubljeno i da oživljena prošlost pokazuje kako se može svijet suprotstaviti negativnostima kao što su: narkomanija, alkoholizam, nerad, iskrivljene zabave, obmane, agresije, ratovi i sveopće bogohuljenje, knjiga Lucijina trebala bi biti u svakoj obitelji, u svakom rodu (kao proširenoj obitelji) i u cijelom hrvatskom narodu.
Gospođi Luciji Krnjak za pola stoljetni rad i uzorno kršćanskog održavanja obiteljskog duha i plamena osobno zahvaljujem sa željom da se u svakom selu i svakoj župi pojavljuju takve hvalevrijedne aktivnosti.
Prof. dr. sc. Nedjeljko Kujundžić
269
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
BIOGRAFIJA
Lucija Krnjak rođena je prije 68 godina, 19.12.1940. godine u Novakovcu.
Nâstavek (morti) slédi.
271
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
BAŠTINA
Baština moja lepi vrtek ti
Od starine, pesmef cvetje se nam tak deši.
Iščem te pobiram sve farbice tvoje
V sakim si faločko Međimorje moje.
Makar poculica ali kikla bela
Dudač, zdulci, tibet, oprava je cela.
Ljubav moja za te nigdar nau postala
Moja ruka te bu šterkala i prala.
Voljena starina ti črez mene dišeš
Da sam ja vu tugi srca tugu brišeš.
Sve su cifre tvoje v ljubavi zatkane
Robače našite, ekstra su zabrane.
Čuvajmo svojo baštinu milo
Kaj nam vnuki znali kak je negda bilo.
274
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
MEĐIMURJE MOJE NAJ MI ZASPATI
Međimurje moje naj mi zaspati
Svoje blago vu sebi držati
i sobom v grob zakopati.
Oblečte bar negda robačo belo
Guzano kiklo, opravo celo
Poculica bela naj bo na glavi
Čipke, đunđi samo
V Međimorju su pravi.
275
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
NEKI OD PROBLEMA IZGOVORA I PISANJA U MEĐIMURSKIM GOVORIMA KAJKAVSKOG JEZIKA
Posebna napomena glede korištenja kajkavskih naziva za različite odjevne predmete u Međimurju
Kajkavski jezik, i nakon svih žalopojki i prolivenih sentimentalnih suza, nije normiran i mislim, kako nema autoriteta koji bi se mogao nametnuti eventualnom dogovoru jezikoslovaca, da se to nažalost ne bu niti dogodilo do njegove definitivne propasti.
Budući da je to tako, dakle ne postoji u njemu jedinstveni način bilježenja vokala, a kojih ima daleko više od onih pet u standardnom jeziku na koje smo prisiljeni svoditi nevjerojatno fonijsko bogatstvo kajkavskog jezika, primijenila se u ovoj knjizi na nekim mjestima metoda pisanja diftonga, dvoglasa, za pisanje, a onda i točnije izgovaranje pojedinih vokala. Tako na primjer pišemo za gornju podsuknju pečnica, ali se ona zapravo izogovara piečnica s time da se otvornici i i e pokušaju izgovoriti istovremeno. Takvih primjera u ovoj knjizi ima bezbroj i čine ne mali problem zapisivanja. Ali to ie nije isto kao i standarno e kojim bilježimo i riječ baledec gdje je prvi vokal e bliži izgovoru diftonga ei. Često ćemo tako i ae pisati kao e. Primjer je riječ dever - daevaer.
Diftonzi se u ovoj knjizi nisu pisali stoga da same kajkavce ne bi zbunili u čitanju, dakle zbog razumijevanja samoga teksta, mada mislim da takvo rješenje ne bi bilo loše. Naravno, budući da kajkavski jezik nije normiran izgovor se mijenja od mjesta do mjesta i našli bismo u njegovoj primjeni i daleko više fonema, naročito vokala, čak i od onih koji se mogu zabilježiti.
Urednik
Evo još nekoliko takvih primjera:
Baledec, paleidec - vrsta sakoa
Cep, ciep - mlatilo za pšenicu ili žito.
Čot, čaot ili čuot - ukosnica
Dete, diete - dijete
Dever, daevaer - jedan od bitnih svatova
Faldano, fuoldano - nabrano (suknja)
Fonjki, fuonjki – krafne
Goler, golier - okovratnik
Greben, graeben - alatka za obradu lena
Hatar, hatuor - naziv za dio polja
Heklanje, hieklanje - vrsta vezenja
Kikla, kiklja - suknja
Korpa, kuorpa - korpa
Končenec, končienec - vrsta platna
Križak, križaok - vrsta slaganja pšenice za sušenje
Lajbek, lajbaek - prsluk
Len, lien - industrijska biljka
Materpulonjsko platno – materpuoluonjsko pluotno, vrsta platna
Mekota, maekota - mjera za zemlju
Obedna, obiedna - poldanja (misa)
Pečnica, piečnica - gornja podsuknja
Pečnica, peičnica - krušna peć
Preja, praeja - pređa
Preslica, praeslica - preslica
Povesmo, poveismo - povjesmo
Pucnehalja, pucnehuolja - jedna od bitnih ženskih svatova
Prelevanec, prelievanec - vrsta marame
Robec, ruobec - rubac
Sag, saug - vrsta tkanine
Snoboki, snuoboki - prosidba mladenke
Spodnjica, spuodnjica - podsuknja
Steza, steiza - staza
Stolnica, stuolnica - vrsta stolnjaka
Šop, šuop - složene satabljike ovršenog žita
Štafeta, štafieta, štafeta - ukras djevojaka prilikom sestrinjstva
Šterka, štierka - štirka
Vuzem, Vuzeam - Uskrs
Vuzmeni, vuzmieni - uskrsni
Zrakov, zraokov tibet - vrsta boje
275
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
KAZALO
MOJA BAŠTINA /JOSIP BARLEK/........................................ 7
RASKOŠ MALOG MEĐIMURJA /JASENKA I IVAN IVANČAN/....................11
RIJEČ AUTORA....................................................13
MEĐIMURSKA OPRAVA / ODJEĆA/, ANCUG, NOŠNJA...................15
LEPA NAŠA..................................................17
MUŠKA OPRAVA / ODIJELO / DIJELOVI MUŠKE OPRAVE................19
KOŠULJA....................................................19
GAČE.......................................................20
PRUSLJEK...................................................21
ŠKRLJAK....................................................22
ŠPIC HLAČE .................................................23
PRIČ HLAČE .................................................23
HLAČE RAVNOG KROJA.........................................24
PUMPARICE .................................................24
CIPELI, ŠOLCI I ČIŽME .........................................25
MUŠKA RADNA OPRAVA / SAKIDEŠNJA, SVAKODNEVNA /.............26
SVEČANA MUŠKA OPRAVA - ANCUG..............................30
DJEČJA OPRAVA / SAKIDEŠNJA I SVEČANA /........................31
ŽENSKA OPRAVA DIJELOVI ŽENSKE OPRAVE - OGLJAVLJA .............35
POCULICA...................................................35
ROPCI - RUOPCI..............................................37
PEČA.......................................................37
PRELIEVANEC ...............................................38
RUPCI KONČENCI .............................................39
ZDULEC.....................................................40
ZDULČEK ................................................... 41
DUDAČ, DUDEK...............................................41
DUDAČEK ................................................... 42
PLEČEK, PLEĆKA.............................................43
LAJBEK .....................................................46
BALEC, BALEDEC .............................................46
BLUJZ ......................................................46
ZABUN ILI CRNA BAJKA ........................................47
KIKLE /SUKNJE/..............................................48
VRATNI ROPCI ...............................................50
SPODNJICE, PODSUKNJE........................................53
FERTOF.....................................................54
ŽENSKA RADNA OPRAVA..........................................55
ŽENSKA SVEČANA OPRAVA - ANCUG ...............................57
KRŠTENJE...................................................59
VJENČANI ANCUG / VJENČANICE/...................................61
SVETEŠNJA OPRAVA..............................................69
ČIPKE I VEZOVI ..............................................70
STOLNJAKI ..................................................71
BRISOČI ....................................................72
FRIZURE....................................................74
SREDSTVA ZA PRANJE.........................................77
ŠTERKA ....................................................78
UZGAJANJE I OBRADA LENA.....................................78
UZGAJANJE I OBRADA KONOPLJE.................................81
NEKI OD NARODNIH OBIČAJA ......................................82
SNUBOKI....................................................83
PRIPREMA GUSTUOJA /SVADBE/ I SAMO GUSTUOJE..................84
SABUNJEG...................................................87
VIHLAN.....................................................88
SVEČNICA...................................................90
VALENTINOVO ...............................................90
FAŠNJEK / POKLADE / .........................................91
MLADE SNEHICE .............................................93
PEPELNICA..................................................97
ĐURĐEVO ...................................................97
VUZMENO VREME I SAM VUZEM ................................99
BELA NEDELJA - SESTRINJSTVO................................102
SESTRINJSKA ŠTAFETA.......................................102
ŽETVA U LIJEPA STARA VREMENA..............................103
ŽETVENI VENEC.............................................105
ŽETVA...............................................106
JELO ZA OČI - BOŽIĆ..........................................106
ČEHARA ...................................................109
JOŠ NEKI PABIRCI OBIČAJA ....................................110
MAMIN KRUH...............................................110
KĆERKU BUDEM ZAMOŠ DALA..................................111
ŽENSKI ODJEVNI PREDMETI ......................................113
POCULICE..................................................114
MODELI S OGLAVLJIMA .......................................120
RATNI ROPCI ..............................................132
TIBETI.....................................................132
NAŠITI TIBETI ..............................................134
TIBETI BATANCI.............................................137
HEKLANI VRATNI RUBAC......................................138
KAVINSKI TIBET.............................................140
TIBET OGJENI...............................................140
ŠTRIKANEC - MUCEK.........................................141
PIVINSKI TIBET .............................................141
HEKLANEC .................................................142
PRELIEVANCI...............................................143
BAJKE I BLUJZI..............................................144
MODRI BLUJZ ........................................... . . 153
FERTOFI...................................................154
KIKLE.....................................................158
VJENČANICE................................................159
SVILENE I ŠTOFNATE KIKLE ...................................163
ČREŠJAVI ANCUG OD DUDOVE SVILE.............................168
MEĐIMURJE MOJE NEJ MI ZASPATI ................................177
IVERJE S PORODIČNIH STABALA KRNJAK-HORVAT ..................213
TONČIJEVA PRIČA 0 STROGOM OCU I HRABROM BEČARU.............225
DRAGI NAŠI RODITELJI........................................223
SLIČICA IZ OBITELJSKOG ŽIVOTA...............................226
Z MEĐIMURJA SAM ODIŠEL....................................227
SLIKOPISNI PRILOZI.............................................229
TIJELOVO ..................................................260
PORCIJUNKULOVO, PROŠTENJE U ČAKOVCU .......................264
MOJ OMILJENI KUTAK.........................................266
VELIKO MEĐIMURSKO SRCE I ZLATNE RUKE /STJEPAN HRANJEC / ......267
SVE ZA BOGA I HRVATSKI NAROD /NEDELJKO KUJUNDŽIĆ/.............269
BIOGRAFIJA ................................................271
BAŠTINA...................................................274
MEĐIMURJE MOJE NAJ MI ZASPATI..............................275
NEKI OD PROBLEMA PISANJA I IZGOVORA U MEĐIMURSKOM
KAJKAVSKOM DIJALEKTU .........................................277
JER ...........................................................278
KAZALO IMENA OBITELJI I POJEDINACA NA FOTOGRAFIJAMA..............279
MODELI ZA PRIKAZ NOŠNJI, OPRAVI I ANCUGA .........................282
ZAHVALA.......................................................288
285, 286, 287
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
ZAHVALA
Zahvaljujem svim dobrim ljudima koji su svih ovih godina posjećivali moju etnozbirku i upisali u Knjigu dojmova svoja razmišljanja, osjećaje i impresije te me i time ohrabrivali i savjetovali kako da se ova knjiga objelodani.
Velika im HVALA.
Svoju ljubav, koju sam posvetila baštini lijepog Međimurja, dijelim sa svima onima koji su to blago sačuvali da možemo ovom knjigom obogatiti buduće naraštaje. Zahvaljujem svojim suradnicima, prvo svojoj obitelji, zatim uredniku prof. Vladimiru Mihaljeviću Kantoru, grafičkom uredniku Dragutinu-Dadi Štebihu, dizajneru Vanji Štebihu, fotografu Dubravku Lesaru te ženama i djevojkama, modelima, koje su s ponosom oblačile međimurske ancuge i oprave. Svi su se oni preznojavali kao i ja, a usput možda i zavoljeli i upoznali neke domaće odjevne predmete koji su im do sada, a u to sam se uvjerila, bili nepoznati.
Zahvaljujem recenzentima dr. prof. Stjepanu Hranjecu, prof. Josipu Barleku, Jasenki i Ivanu Ivančanu i dr. prof. Nedjeljku Kujundžiću koji su čitajući retke o našem lijepom Međimurju i sami opisali i obogatili lijepim riječima i osjećajima bogatstva našeg kraja.
Posebno sam zahvalna liječnici dr. Nevenki Krčmar koja mi je poklonila nekoliko odjevnih eksponata, zipkicu te novčanu pomoć. Kod svakog posjeta njenoj ordinaciji pitala bi me: Lucija, kad bu knjiga gotova? Njoj i svima ostalima koji su j strpljivo očekivali i pitali za ovu knjigu velika HVALA.
A za kraj hvala svakom kupcu koji će kupiti knjigu i tako se upoznati s lijepom i vrijednom, a već zaboravljenom baštinom našeg dragog Međimurja.
OD SRCA HVALA!
288
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju