http://www.hns-vg.com.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=57&Itemid=55Zemljišne zajednice
Krajem siječnja 2011. godine koalicijska Vlada HDZ-a i HSS-a pod predsjedanjem Jadranke Kosor dala je negativno Mišljenje o Prijedlogu zakona o izmjeni i dopuni Zakona o o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine kojeg je u saborsku proceduru uputila skupina zastupnika na čelu s Goranom Beusom Richemberghom.
U nastavku testa možete pročitati odgovor Zdravka Lučića, predsjednika Zajednice zemljišnih zajednica Hrvatske na Mišljenje Vlade RH.
mr. Zdravko Lučić, predsjednik
Zajednice zemljišnih zajednica Hrvatske
- Vladi Republike Hrvatske
- Zastupnicima Hrvatskog sabora
- Ovlaštenicima
- Javnosti
Predmet: Očitovanje o Mišljenju Vlade Republike Hrvatske o Prijedlogu zakona o izmjeni i dopuni Zakona o o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine kojim predlaže Hrvatskom saboru da ne prihvati imenovani Prijedlog (…) skupine zastupnika
Budući smo sudjelovali u koncipiranju teksta i obrazloženja Prijedloga izmjena i dopuna Zakona o naknadi kojega je predložila skupina zastupnika u Hrvatskome saboru, smatramo svojim pravom i dužnošću javno se očitovati o imenovanom „Mišljenju“ Vlade RH.
Različitost pristupa
Razočarani smo pristupom i stavom Vlade prema podnesenom Prijedlogu. Vlada naime ad limine odbija Prijedlog a da se o ustavnom utemeljenju i obrazloženoj svrhovitosti predloženog zakona ne očituje. Vlada je zauzela privatnovlasnički stav spram državne imovine u svom nominalnom vlasničkom režimu i odbija priznati pravnu mogućnost fizičkim i pravnim osobama – ovlaštenicima i zemljišnim zajednicama – legalitet i legitimitet statusa ovlaštenika u traženju povrata oduzete imovine zemljišnim i sličnim zajednicama te krajiškim imovnim općinama.
Ovakvim mišljenjem Vlada ne pridonosi onome čemu se mi ovlaštenici ustrajno nadamo, a to je napuštanje ili nadilaženje fiškalskog podmetanja i politikantskog nadmetanja o nesporno narodski nelegitimno i građanski nelegalno oduzetoj imovini upravljački oblikovanoj u zemljišnim zajednicama. Smatramo da je takav odnos ignorantski spram narodne i pravne hrvatske povijesti, uvredljiv spram naših pređa, bahat spram nas ovlaštenika i nasljednika ovlaštenika a nehajan spram ustavne zasnovanosti te moguće cjelovite narodske i državne korisnosti predloženog Zakona.
„Mišljenje“ Vlade je lapidarno i lakonsko u izrijeku, formi, i površno, ovlašno, u sadržaju. Ono temi nastoji pridati karakter sudskog spora. Kao savjestan ovlaštenik državnog vlasništva Vlada nastoji od potraživanja eventualnih pravnih subjekata obraniti, sačuvati povjerenu joj imovinu. To bi tobože bilo u javnom i općem „državnom interesu“. On je formalno ultima ratio Vladinog stava. Spram njega bi zahtjevi za povrat imali status privatnih, ograničenih, strančarskih te vrijednosno dvojbenih i smisleno sumnjivih interesa. Individualno privatni interesi - to je predtekst! – uklopivi su u opći, državni, nacionalni samo posredstvom uklapanja u provedbu Vladine politike općeg interesa. Vlada pri tome ima u rukama i metar i škare, i mrkvu i batinu. Koliko možemo, odbijamo se uklopiti u takav model i sustav moći, vlasti, nadležnosti, prava i dužnosti. Na takvo što nam duh osviještenog nasljeđa ne daje pravo.
Svako faktično pravo kao i njegova sustavnost pravnim jezikom izriče i u određenoj mjeri ozakonjuje valjanost, prihvatljivost i poželjnost ostvarivanja konkretnih interesa postojećih pravnih subjekata. U valjanom pravnom sustavu su važni izvori, povijesno-pravno utemeljenje interesa društvenih subjekata. U protivnom je pravni sustav čardak ni na nebu ni na zemlji. Time se potire smisleni posrednički karakter prava. Pravna pravila i zakoni niti iz sebe izviru niti se u sebi smisleno dovršavaju. Hominum causa omne ius constitutum est. Ako u zakonodavnom mišljenju nedostaje ovakve svijesti i odgovornosti, a pogotovu ako se one potiru i zatiru, postaju pravni pojmovi mutni a zakonovavni izričaji izmišljotine neobvezatne pravne uobrazilje. Time se potkapa zgrada pravnosti a pravda sa svim svojim tragovima nestaje u magli pravnog nevida.
Imovina zemljišnih zajednica je proglašenjem općenarodnom vlasnički podržavljena. Uobičajilo se taj pravni čin nazivati nacionalizacijom. No, da li je to bila nacionalizacija? Pojam nacionalizacija sadrži pravo nasilnog prenošenja nedržavnog vlasništva u državno radi neke zakonite državne svrhe ali i obvezu naknade za oduzetu imovinu. U našem slučaju zakon o vlasničkom podržavljenju i oduzimanju, eksproprijaciji, niječe obvezu naknade. Znači da je riječ o konfiskaciji. Ona naime sadrži nasilno oduzimanje ali ne sadrži obvezu naknade za oduzetu imovinu, budući da je konfiskacija oblik kazne. Stoga je najvećma popratna pojava sudske osuđujuće presude.
Pa, pitamo se, za što su ovlaštenici osuđeni. Naša sadašnja Vlada nas tješi da nisu krivi, da im krivica nije ni nanesena. Vuk sit i ovce su na broju! Tvrdimo da sa stajališta revolucionarnog zakonodavca i konfiskatora su ovlaštenici krivi stoga što su bili samosvojni vlasnici i nisu dozvoljavali užitnička prava nevlasnicima na stvarima u njihovu vlasništvo. Sa stajališta vlasničkog egalitarizma kao dominantne vrednote isključivi vlasnički činovi su zločini. Na neki način je i vlasništvo kao takovo zločin, pa makar ne uvijek kažnjiv tjelesno drakonskim kaznama.
Onodobni profesor Mihajlo Vuković (Osnovi stvarnog prava) je instruktivan: „Kod nas se afirmacija društvenog odnosa u pravu vlasništva vidi naročito iz ovih činjenica: a) Što se daje pretežan položaj zadružnom sektoru pred privatnika. A državnom pred zadružnim; b) Što je država jedini vlasnički subjekt općenarodne imovine“ (29.) Ako se jedno afirmira drugo se negira. Ako smo dosljedni – ta se osobina ne smije zanijekati ondašnjoj Vladi i Saboru! – onda je negacijska dosljednost tendencijski smrtonosna. U ovom slučaju spram svih vlasničkih oblika koji ne uživaju vrijednosno priznanje i pravnu ravnopravnost vladalačkog režima.
Vlada ne tvrdi da je proglašenje imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina bez prava na ikakvu naknadu 1947. bilo pravno zasnovano Ili možda narodski i nacionalno opravdano, državotvorno primjereno, gospodarski, posebno poljoprivredno, plodonosno ili bilo kako korisno. Spram takovih upita i mogućih odgovora na njih Vlada pokazuje stav nadvremene indiferncije i ignorancije. To kao nju ne dotiče, niti je se tiče. Tko je jamio, jamio! To da je riječ o slijedu i nasljeđu narodskog života – hrvatskog! – Vladu ne tangira. Spram toga ona ima oklop blažene neosjetljivosti. Kako nit vidi, nit čuje, nema razloga niti o tome brinuti niti o tome u „mišljenju“misliti.
Na što želimo upozoriti ovim napomenama? Čime potkrepljujemo intonaciju napisanog? Uputu za odgovor na ovakva pitanja dao je na Okruglom stolu 3. ožujka 2011. agronom prof. dr. Ivo Jurić, povjesnik hrvatske poljoprivrede, ustvrdivši: „Kaže se da je čovjek koji okrene lice prošlosti okrenuo leđa budućnosti a čovjek koji ne zna na kojoj je strani prošlost nema šanse da se okrene budućnosti. Mislim da je u Hrvatskoj upravo takva situacija. Da mi znamo povijest zemljišnih zajednica našli bismo jako brzo rješenje, ali ne znamo. A ne može se napravit projekcija budućnosti ako se ne zna povijest. Nemoguće je, a kažem mi gospodarsku povijest manje više ne znamo. Pa evo do čega sam došao. Zemljišne zajednice nisu feudalne tvorevine, one su ostatak našeg rodovskog sustava. To je jedan sustav kojeg je na mnogim područjima u svijetu ostalo, pa i kod nas. A nastao je u borbi protiv toga da netko postane feudalni podložnik.“
Ovo su upozoravajuće riječi o zakonodavnoj raspravi. U njoj je po smislu budućnost nazočna. Razlika u gledištu Vladinom i našem je u perspektivi, u pristupu i načinu sagledavanja i poimanja. Vladin je pristup plošno pravni, narodno-povijesno slijep stoga i zakonodavno insuficijentan, besplodan. Za nju su zemljišne zajednice prestale biti čak i pravno pitanje, flatus vocis. Za nas su one mnogovrsna narodska tema kako je to i u obrazloženju Prijedloga zakona naznačeno.