Dok je trajala opsada Sigeta, sabrao je hrvatski ban Petar Erdedi 29. kolovoza 1566. kod Topuskoga oveću vojsku (3000 konjanika i 4 ban-derija pješaka), s kojom udari na tursku tvrdju Novigrad. Novigradu pohrli u pomoć Usraim beg iz Požege s 5000 konjanika i Holi beg iz Livna s 800 konjanika i 800 janjičara. No ban potuče Turke i zarobi im čitav tabor; uhvaćen bude i sam Usraim beg, koji se kasnije otkupio za 30.000 dukata. Erdedi poleti za Turcima prema Požegi, te se vrati s velikim plijenom. U toj banovoj vojsci bijahu takodjer: knez Franjo Frankopan Slunjski, krajiški kapetan Herbart Auersperg i kranjski kapetan Jošt Josip Turn. Ban Petar Erdedi umro je 26. travnja 1567., a pokopaše ga u kapelici sv. Petra u Jastrebarskom. Iza njega ostadoše dva mala sina: Tomo i Petar.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Prve_godine_vladanja_kralja_Maksimilijana-
Radi obrane preostale Hrvatske imenuje kralj još jednoga bana: kneza Franju Frankopana Slunjskoga, koji je na hrvatskoj granici posjedovao gradove: Slunj, Cetin, Gore, Krstinju, Kremen, Letovanić, te gornju i dolnju Kladušu.
...
Uz Koprivnicu popravit će se utvrde u Ivaniću, Sisku, Vrbovcu, Hrastovici, Tršcu i Cetinu, a na rijeci Glini imaju kmetovi podići tvrdju Presjeku.
U Drinopolju je 17. veljače 1568. bio sklopljen mir s Turskom na 8 godina. Car i kralj Maksimilijan obvezao se, da će poput svoga oca Ferdinanda plaćati sultanu godišnji »dar« od 30.000 dukata. I kršćanima i Turcima zabranjuju se na granicama t. zv. četovanja i megdani (dvoboji); ali nove tvrdje smiju podizati jedni i drugi. Hrvatski je sabor 24. lipnja 1568. ponovno odredio, koji će kmetovi ići podizati odnosno popravljati tvrdje, poimence Koprivnicu, Ivanić, Tržac, Presjeku i Cetin. Na istom saboru stvoren je takodjer zaključak o tomu, kako da se namakne vojnička posada za Hrastovicu, gdje je vojnike pokosila kuga, koja je na proljeće g. 1568. užasna harala u Hrvatskoj.
Usprkos ustanova o miru provaljivahu turski vojnici iz Kostajnice i Krupe prema rijekama Kupi, Glini i Korani. U kolovozu g. 1568. dopriješe Turci na takvom četovanju sve do Siska i Hrastovice, te bi možda nastradale i ove tvrdje, da im nijesu za vremena u pomoć pritekli banovi. Kod Perušića je pak 280 senjskih Uskoka g. 1569. razbilo 2.700 Turaka. Borbe s Turcima trajahu i g. 1570. Hrvatski sabor 12. travnja 1570. ističe da »čitava Bosna prijeti Hrastovici«, pod koju se »i sada za vrijeme primirja zalijetaju svakoga tjedna dvaput ili triput«. Zato je hrvatski, sabor još 8. svibnja 1569. zaključio, da se u ime izvanredne daće pobire od svakoga dimnjaka polovicu forinte, premda kmetovi trpe glad i siromaštvo. S ovim novcem neka se podignu zidine oko Hrastovice i drugih mjesta na granici. Iz Bosne je 1.300 Turaka 19. srpnja 1570. porobilo trgovište Krstinju, odakle odvedoše 100 ljudi u ropstvo. A 26. kolovoza 1570. beg iz Pakraca, koji je četovao oko Ivanića, zarobio je zagrebačkoga kanonika Franju Filipovića. (Ovaj »Delipop« odrekao se g. 1574. kršćanstva, prešao na islam i uzeo ime Mehmed.) Mjeseca pak rujna g. 1570. provalio je preko Une ispod Kostajnice u Bosnu ban Frankopan, komu se pridružiše hrvatski knezovi: Juraj Zrinski, Franjo Blagajski i Nikola Frankopan Tržački, da kazne i zastraše Turke.
...
Da se u Hrvatskoj osigura Hrastovica, odredio je hrv. sabor 5. ožujka 1571. besplatne radnike, koji će utvrditi nedaleku Blinju. Sam pak ban Frankopan redovito je stanovao u svome gradu Gore blizu Hrastovice. Zato je i mogao suzbiti 330 turskih konjanika, koji su u srpnju g. 1571. navalili na Hrastovicu, gdje bijaše kapetan Josip Dornberg. Hrvatski sabor koji se 30. listopada 1571. sastao u Zagrebu, hvali banove Drašikovića i Frankopana, što su »najvećom brigom i marljivošću« netaknute sačuvali granice hrvatske, te »nijesu Turcima za svoga banovanja dozvolili, da otmu kakav kaštel ili ma i neznatnu koju tvrdjicu«. Oba bana trpe oskudicu. Turci su opustošili Frankopanova imanja tako, da stoje sami goli gradovi, te on imade jedva još 20 kmetova. Isto je sa glavnim biskupovim posjedima (Hrastovica i Topusko), koji se nalaze u sredini ljute borbe s Turcima. Zato sabor preporuča kralju Maiksimilijanu, neka banovima daruje vrijedna imanja, da budu imali od čega uzdržavati sebe i svoju družinu. Tako bi Draškoviću mogao u vlasništvo dati grad Trakošćan, koji je iza smrti Ivana Gjulaja pripao kralju, a od g. 1569. drži ga u zalogu ban Juraj Drašković.
...
Hrvatski sabor, koji se u Zagrebu sastao 18. siječnja 1573., uze na znanje kraljevu odluku glede Draškovića. Na tome saboru vodila se rasprava o kmetovima na imanjima Susjedgraida i Stubice, koji se još na proljeće g. 1572. pobuniše protiv svoga okrutnoga gospodara Franje Taha. Kmetovi su triput slali svoje ljude u Beč, da kod kralja Maksimilijana traže zaštitu od nasilja Tahovih. Sve bijaše uzalud, a sad je evo Tah izradio, da sabor kmetove proglasi »veleizdajnicima«, protiv kojih se može upotrijebiti sila. Na vijest o toj odluci pobune se Tahovi kmetovi u Podsusedu, Stenjevcu, Stupniku, Zaprešiću, Brdovcu, Podgori, Pušci i u Dolnjoj Stubici. Njima se pridruže kmetovi nekih zagorskih velikaša i plemića. Naskoro se kod Stubice sabralo 10.000 kojekako oboružanih seljaka, koji proglase svojim vodjom (»begom«) seljaka Matiju Gubca. Kmetovi su za sebe tražili slobodu, kakvu uživaju drugi ljudi. Zato će odstraniti vlastelu i pobirače kmetskih podavanja, te će sami pobirati poreze i brinuti se za obranu domovine. Da se unaprijedi trgovina, namjeravahu kmetovi ukinuti carinu i maltarinu.
S kmetovima je ružno postupala grofica Barbara Erdedi. Zato se pobuniše i kmetovi na njenim imanjima u Samoboru, Okiću, Jastrebarskom i Kerestincu, osobito pak u Cesargradu kod Klanjca. Da bi taj ustanak raširio po Štajerskoj i Kranjskoj, gdje su takodjer kmetovi trpjeli svakojake muke i nepravde, prijedje Ilija Gregorić 2. veljače 1573. preko Sutle sa 1000 seljaka. Hrvatima se odmah pridruže štajerski kmetovi u Brezicama, Pilštajnu, Videmu, Sevnici i drugdje. Ali kad je dio buntovnika 5. veljače preko Save prešao u Kranjsku, potuče ih barun Thurn, kapetan Uskoka žumberačkih. Gregorića pak razbije celjski kapetan Schrattenbach 8. veljače kod Sv. Petra pod Kunšpergom. Istoga se dana u Zagrebu sabraše banske i plemićke čete (oko 5.000 konjanika i pješaka). Vodjom im postade Gašpar Alapić, ikoji je 6. veljače kod Kerestinca i Mokrica razbio 3000 kmetova svoje sestre Barbare Erdedi. Alapić krene odmah s vojskom u Zagorje, te već sutradan (9. veljače) potuče Gubca kod Stubičkih Toplica. U tome boju pogibe 5.000 seljaka; mnogo pak zarobljenika povješali su plemići po drveću uz ceste. Najgore je prošao satir Gubec. Njega su 15. veljače u Zagrebu usmrtili nakon groznih muka. Na glavu mu staviše užarenu željeznu krunu, pošto ga oklevetaše, da se proglasio »seljačkim ikraljem«. Gregorić je smaknut istom koncem g. 1574.
Turci su s veseljem dočekali čas, kada se Hrvati medju sobom kolju i zatiru. Oni odlučiše, da će sada osvojiti »ostanke« kraljevine Hrvatske. Mjeseca travnja g. 1573. provale Turci u Hrvatsku, te spale grad Sokol kod Bihaća. Malo iza toga dopru Turci na svome četovanju do Kirina, a mjeseca kolovoza prodru u Hrvatsku izmedju Kupe i Save, odakle ih je brzo protjerao ban Drašković,
Na jesen g. 1573. četovalo je 3.000 bosanskih Turaka sve do Cetina. Od provala turskih nije ostala poštedjena niti Hrvatska izmedju Save i Drave. Na hrvatskom saboru, koji se 30. prosinca 1573. sastao u Zagrebu, predstavio je Drašković novoga podbana Vladislava Bukovačkoga, koga je imenovao mjesto umrlog Ivana Forčića. Isti je sabor odredio 2.273 radnika za utvrdjivanje važnih točaka u južnoj Hrvatskoj. Teške borbe s Turcima nastaviše se g. 1574. Odmah iza Nove godine navale Turci na Krstinju; porobe Utinju i dopru sve do Bovića na jednoj a do Klinca kod Hrastovice na drugoj strani. Mjeseca veljače zapale Turci tvrdjice Gredu i Rosac, a 4. ožujka provali Ferhadpaša iz Bosne sa 3000 Turaka do grada Steničnjaika na Kupi, odakle je u ropstvo odveo 500 Hrvata. Malo iza toga udare Turci na Ivanić, gdje ih je potukao kapetan Ivan Panović. No već početkom travnja ponoviše bosanski Turci navalu na Steničnjak, gdje su zarobili 100 ljudi.
Tolike nesreće prisiliše Hrvate, da poduzmu nove mjere za obranu domovine svoje. Hrvatski sabor, koji se 15. svibnja 1574. sastao u Zagrebu, stvorio je zaključak, da se imaju sagraditi 2 nove tvrdje: jedna kod Topuskoga na rijeci Glini, a druga kod Bresta, gdje Turci običavaju prelaziti rijeku Kupu. Još će u južnoj Hrvatskoj popraviti tvrdje: Slunj, Turanj, Tounj i Herendić, a u sjevernoj Hrvatskoj tvrdje: Rasinju, Gradec i Vrbovec. Na trošak čitave Hrvatske uzdržavat će se odsada nova vojska: 240 haramija. Pod zapovjedništvom podbana branit će 200 haramija tvrdje i prijelaze kod rijeke Kupe, gdje se tako razvila poikupska ili banska Krajina. Drugih 40 haramija služit će kao prvi oružnici, da Hrvatsku brane od Vlaha, koji su kao turski »martolozi« hvatali djecu u Zagorju. Zato će 20 haramija čuvati prijelaze na Zagrebačkoj gori, a drugih 20 na Očuri. Za uzdržavanje haramija plaćat će se u Hrvatskoj daća »dimnica«, i to forint od svakoga dimnjaka. Mjeseca srpnja g. 1574. provališe bosanski Turci do Bovića, odakle odvedoše 100 zarobljenika. Jednako su 24. kolovoza 1574. porobili i zapalili Zlat (danas Slavsko polje) pod Petrovom gorom i neka sela kod Steničnjaka. Na jesen g. 1574. udarilo je 4000 Turaka iz Slavonije na Koprivnicu, gdje zapališe predgradja, ali tvrdja se ipak održala. Istodobno su bosanski Turci robili i pustošili oko Steničnjaka.
Početkom g. 1575. četovao je bosanski namjesnik (beglerbeg) Ferhadpaša oko grada Cetina. Odanle zadje na sjever do sela Budački, gdje ga je 7. siječnja dočekao krajiški potpukovnik Ivan Auersperg. Turci potuku kršćansku vojsku, te se s plijenom vrate u Bosnu. Odsada su Turci sve jače udarali na Hrvatsku, jer je sultana Selima II. na prijestolju naslijedio 12. prosinca 1574. njegov ratoborni sin Murat III.
Nesigurnost imetka i života zbog neprekidnih provala turskih i vlaških bijaše razlogom, da se hrvatski narod g. 1575. počeo sve brojnije iz južne Hrvatske seliti u sigurne krajeve, naročito u Kranjsku, Štajersku, Austriju i u zapadnu Ugarsku.
...
Karlo se već otprije brinuo za obranu hrvatske Krajine, jer je znao, da time od provala turskih štiti i svoju nasljednu državu. Sada pak uze nastojati, da na rijeci Kupi učini jaku tvrdju, u kojoj bi se nalazila velika posada za obranu južne Hrvatske. Drašković mu predloži, neka u tu svrhu preudesi grad Steničnjak, koji je s velikim ali opustošenim imanjem pripadao grofu Franji Nadaždiju. Karlo bijaše sporazuman s ovim prijedlogom, te je Nadaždiju u ime otkupnine ponudio 30.000 forinti. Ali pregovori se razbiše, jer Nadaždi ne htjede novac, nego jednako vrijedan posjed u Austriji.
Hrvatski sabori, koji se sastadoše 23. ožujka i 17. travnja 1575., brinu se za utvrdjivanje izloženih mjesta. Turci udare u svibnju g. 1575. na Hrastovicu, ali ih sretno odbije hrabra posada. Naprotiv je posada grada Ivanića u lipnju g. 1575. nastradala. Mjeseca srpnja bojao se ban Drašković za Sisak.
...
Tečajem mjeseca kolovoza g. 1575. provališe Turci više puta u Podravinu, gdje su pustošili i plijenili sela izmedju Koprivnice i Varaždina. Tom prigodom zapališe Turci i koprivničko predgradje Miklinovec. U rujnu g. 1575. htjede Ferhadpaša zauzeti Bihać. Kad mu to nije uspjelo, podje sa desetak tisuća Turaka prema rijeci Kupi. Turke je kod Budačkoga 22. rujna dočekao Herbart Auersperg, zapovjednik hrvatske Krajine. Daleko brojniji Turci ubiju Auersperga i 200 vojnika, a zarobe 2000 krajišnika provale dolinom Kupe sve do Metlike u Kranjskoj, odakle se 24. rujna vrate u Bosnu s velikim plijenom. Službeni izvještaj kaže, da su Turci tom prigodom porobili i zapalili 16 sela, odakle odvedoše u ropstvo preko 1000 ljudi.
...
Sam Ferhadpaša udario je mjeseca travnja g. 1576. sa 7000 Turaka na Hrastovicu. Junačka je posada odbila sva 4 juriša. Ali Turci zauzmu susjednu tvrdjicu Peć (danas »Pecki«), te pogube 150 ljudi, a mnogo zarobljenika odvedu sa sobom u Bosnu.
...
Malo iza toga Vlasi iz Novoga četovahu kod tvrdje Gradac. S Turcima je doduše 25. prosinca 1576. bio obnovljen mir na dalnjih 8 godina; ali toga se mira ne drže turski pogranični zapovjednici. Turska je g. 1577. na granici hrvatskoj i slavonskoj uzdržavala 6563 plaćena vojnika, koji bijahu razmješteni u tvrdjama, naročito u Kostajnici, Krupi, Udbini, Buniću, Požegi i Virovitici. Osim toga imali su Turci oko 12.000 neplaćenih vojnika (Vlaha), ikoji slobodno kao martolozi prodiru u hrvatske zemlje, da pale, pustoše i robe. Turci su na proljeće g. 1577. selili Vlahe u Liku, da lakše provaljuju u južnu Hrvatsku. O tomu je nadvojvoda Ernest 3. lipnja 1577. izvijestio kralja Rudolfa, koji je onda 7. lipnja naložio, neka se ovi Vlasi istjeraju iz Like. Kraljev nalog nije se mogao izvršiti, jer su Turci medjutim započeli novu borbu.
...
Drašković je kralju 5. studenoga 1577. javio, da su Turci zapalili tvrdju Mazin, koju je on podigao za obranu svoga imanja oko Topuskoga.
http://hr.wikisource.org/wiki/Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Juraj_Draskovi%C4%87