... već pedeset godina govore o kraju naftne ere, pa je još uvijek ima. Naftni lobi je prejak i koče, koliko god mogu ostale izvore energije. Vjetroelektrane (npr. Senj i Pag) solarne elektrane te elektrane na bio-masu. Sve je to lakše izvedivo od nuklearnih elektrana, a o cijeni da i ne govorimo.
Vjetrogeneratori na Pagu su snage 800 kW. NE Krško je 696 MW. Pošto vjetrogeneratori rade variabilnom snagom, uzima se jedna trećina nazivne snage. Drugim riječima, trebalo bi 2610 vjetrogeneratora da bi zamijenili jednu NE Krško.
Jedan generator obično dolazi na 1 Km^2. Dakle, za 1 Krško treba nam 2610 Km površine s povoljnim uvjetima za gradnju vjetroelektrana. To je devet kompletnih površina otoka Paga. Naravno, može se dogoditi da nestane vjetra potpuno, pa se moraš nadati da netko ima struje za (skupo) prodati, ili ti se sustav raspada.
Ako se stvar pak podijeli u mnogo malih polja, onda održavanje mreže postaje prokleto kompleksno (elektroenergetska mreža nije žaruljica spojena na bateriju da ju priključiš i ona svijetli), i trebaš inteligentne mreže, koje koštaju enormno mnogo na nivou države.
Tehnologiju za efikasno pretvaranje sunca u struju uopće nemamo. Većina fotovoltaika ne može u svom životnom vijeku proizvesti energije koliko se utroši u njihovu izradu.
Uglavnom, vjetroelektrane možemo koristiti kao dodatni izvor energije (više radi zadovoljavanja glupavih zelenih stranaka nego radi neke stvarne koristi), sunca možemo zaboraviti, a glavninu energije moraju proizvesti termoelektrane. Možemo dale ili graditi elektrane na ugljen ili nuklearke.