Stari i dobar tekst na temu FJAKE - iaoko nemam dalmoške krvi, mene lovi sve češće i češće, i paše mi, ne bi čovjek vjerovao...
=====================
FJAKA = psihofizičko stanje prilikom težnje ni za čime. Učestala je greška zamijeniti fjaku s lijenošću. Za razliku od ove potonje, fjaka je uzviseno stanje uma i tijela kojem teži cijelo čovječanstvo. Dok u Indiji i drugdje fjaku postižu dugogodišnjim izgladnjivanjem i meditacijom, u Dalmaciji ona je jednostavno Božji dar.
Fjaka
Domaća fjaka potječe, u jezikoslovnom smislu, od talijanske riječi fiacca, što doslovce znači mlitavost i malaksalost, ali su to značenje naši dosjetljivi Mediteranci ojačali novim, kudikamo učinkovitijim primislima. Fjaka je čak uspjela postati pjesničkim motivom, i to nakon što se posve odmaknula od isključivo fizičkog značenja. Kad netko kaže da je «upa' u fjaku», to nipošto ne znači da opisuje nekakvo svoje neugodno tjelesno stanje. Dapače, kao da je mediteranska fjaka neka posebna vrsta duhovne ugode, u znakovitom srodstvu s onom klasičnom talijanskom izrekom «dolce for niente» (slatko je ništa ne raditi). Taj motiv je, dakako, u prisnoj vezi i s mediteranskim klimatskim okolnostima. Ljetne vrućine toga podneblja ne pogoduju općem posleničkom ugođaju, pa je Mediteranca znatno lakše i prikladnije zamisliti kako sjedi, ili kako je negdje dokolički zavaljen, nego kako marljivo obavlja neki posao. Duga mediteranska ljeta glavni su,dakle, izazivači fjake u smislu ljenčarenja i nepokretnosti. U praktičnom, pak smislu, tu je ipak riječ o nekakvoj nesvjesnoj, ili barem polusvjesnoj štednji energije u vrijeme kad sunce šeće i kad se oznojeno tijelo u varljivome hladu uzaludno brani od toplotnih udara. Nepokretnost, dakle, kao stil vanjskoga suprotstavljanja izazovima prirode, ali i kao učinkovit način odmicanja od obveza. Fjakun u, na primjer, staroj splitskoj predodžbi nije bio tek obični lijenčina, nego i tipičan predstavnik stanovita, gotovo uvažena mentaliteta. Mnogi su čak i glumili fjakune nebi li stekli stanovito javno priznanje i poslužili kao model za promatrače i za naročite priče. Biti fjakast, a to znači i na stanovit način flegmatičan, dakle impozantan, u mediteranskom ugođaju i raspoloženju inače obilježenim južnjačkom temperamentnošću, značilo je čak i imponirati okolini. Jer okolina je živjela od promatranja i zapažanja sitnica budući da su velike stvari bile rijetkost.
Međutim, fjaka nije bila samo ljetna pojava niti su fjakuni predstavljali tek ljetne osobenjake. Sporni proljetni i jesenski dani, kad se vlaga uvlačila u sve pore i u sve misli, znali bi usporiti cjelokupni društveni život. Grad bi postao spor, a ulice bi se razlijenile između pospanih kuća. Ljudi bi gubili volju čak i za razgovore i postajali šutljivima. «Pušti me stat» i «Molaj me s miron» - bile su glavne fraze tih fjakastih dana kad nitko, ili gotovo nitko, nije bio spreman za podvige, čak ni za šalu od koje se živjelo. Vuklo bi se ulicama «ko'la fjaka», radilo se samo ono prijeko potrebno, a ni glenda, ni pjesma, ni ljubav nisu imale svoje povoljno vrijeme. Najgore su bile one naporne južine što su vazda s mora donosile čudne razloge za pospanost i za neraspoloženost. Poslovičnu mediteransku melankoliju, o kojoj govore filozofi i pjevaju pjesnici, valjda i treba slikovito doživjeti u takvim atmosferskim mjerama. Kišni oblaci šta danima prijeteći stižu iz južnih daljina, jednolični zamasi vjetra što razdražuje more i težak zgusnuti zrak koji ne prija disanju – i eto mobilne scenografije, odnosno glazbene kulise mediteranske fjake koja je ušla u mitologiju.
Istodobno gledan sa sociološkog i psihološkog stajališta, taj fenomen postaje značajno obilježje podneblja, ujedno i važan motiv prepoznavanja općega mentaliteta. Današnji svijet, ovaj ovdje i onaj tamo, više ne posjeduje oko promatrača koji bi se bavio takvom vrstom uočavanja. Fjaka je danas gotovo neuočljivo trenutno stanje ili privatna osobina, odnosno poza, jer se pogled više ne bavi nevažnim pojedinačnostima, a duh je obuzet jedino objektima izrazite dinamičnosti. Čak se pojedinac u današnjici uočava isključivo posredstvom najintenzivnijih znakova koji su sve sami žestoki zorni i slušni izazovi. Fjakasto ponašanje ostaje neprimjećeno i ne stiže na javni ekran. Upasti u fjaku gotovo je isto što i spavati ili se barem povući izvan općega pogleda i obzorja. To se naime smatra pasivnošću koja ne zaslužuje ničiju pažnju i zaustavlja se na margini. To se ne može ni na koji način dovesti u vezu s bezbrojnim glendama o nekadašnjim fjakunima koji su uživali povlaštenost i status važnih objekata. Nekoć popularna fjaba o trafikantu-prodavaču koji nije htio ustati sa svojega sjedišta da bi kupcu dao traženu robu, nego mu je predložio da kupi nešto što mu je prvo došlo pod ruku, dokaz je da su fjakuni postajali junacima upornih predajnih priča i medijskim ličnostima naročita ugleda. Srodna je i ona o težaku koji je krenuo na dugo putovanje sjedeći na magarcu, ali je pri tome zaspao te nije ni primjetio da ga je magarac vratio kući. I upravo ta sporost, nepokretnost i pospanost, ti znaci opuštenosti, čak i ravnodušnosti, kao da su se naročito sviđali promatračima, inače obuzetima poslovičnom južnjačkom naglošću i temperamentnošću.
Ali smisao fjake možda premašuje sve klasične pretpostavke. Možda se u toj usporenosti nazire vječna borba s vremenom i težnja za suprotstavljanjem njegovoj razornoj brzini. Fjakast čovjek stječe pravo na iluziju nekoga koji određuje tempo poput metafizičkoga bubnjara. Njegov se život u toj iluziji razvlači u spasonosnu, dugotrajnu sporost, u odgađanje koje tješi i pruža prividnu sigurnost. I budući da je nekadašnji život redovito bio neusporedivo sporiji, valjda se i činio znatno duljim usprkos objektivnoj kratkoći životnoga vijeka. Naime, upravo u toj fjaki kojoj je predumišljaj polusvjestan, ili nesvjestan, često i nasljedno svjetonazoran, možda se krije nekakva varijanta mediteranske mudrosti. Usporedi li se to s vratolomnom, umjetnom brzinom življenja današnjice, s napetošću i naglošću koje postaje opće pravilo, moglo bi se zaključiti da spas treba potražiti u nekoj novoj fjaki. Možda je moderna narkomanija upravo nekakva vrsta ubitačnoga zaustavljanja ili usporavanja koja simuliraju suprotstavljanje brzini realnosti. A pravi recept za samoobranu je tako dostupan i tako prijatan. No, nemojmo se zavaravati: Ne poistovjećujmo fjaku s lijenošću, jer lijenost je isto što i glupost, odnosno duhovna ispraznost. A tu je već riječ o golom vegetiranju. Od pravih mediteranskih fjakuna i njihove prividne smirenosti trebalo je očekivati najveće duhovnosti i najuzbudljivija iznenađenja, jer njihova im je povlaštena usporenost pružala mogućnost najpotpunije vizure, dakle i najtemeljitijega svjedočanstva. Fjaka nam je, eto, potrebna ne samo zato da bi netko umjesto nas «okrića' botune» , nego stoga da nam život ne bude brži od nas samih. Živjeti u fjaki možda je isto što i živjeti u nadi.[/b]
