... Iz suvremenih slika i opisa možemo razabrati da su Isolanovi Hrvati zapravo bili podijeljeni na dvije skupine, od kojih se jedna nalazila na desnom, a druga na lijevom krilu. Njihova jačina nije bila jednaka, jer se na desnom krilu nalazilo samo 10, a na lijevom 28 hrvatskih četa. […] Od cijele švedske vojske bilo je u Lützenu najbliže lijevo krilo (Bernharda Weimarskog), pa je Wallenstein tamo prvi potražio dodir s neprijateljem i to tako da je hrvatske konjanike poslao da na svoj poznati način izvedu 'arkebuzadu'. Kad su se Švedi približili Lützenu, našli su samo mjesto već zaposjednuto, ali ga nisu htjeli napasti, nego su ga samo obišli. U tom ih nisu smetale četiri čete carskih konjanika koje su tamo sasvim mirno stajale. Misli se da su to bile prihvatne čete za hrvatske arkebuzire, u slučaju da bi oni morali bježati pred Švedima. […] Silna navala teških finskih i švedskih konjanika raspršila je lake hrvatske čete koje su se nalazile na lijevom carskom krilu, mušketiri su bili ušutkani, Švedi su prešli cestu i zarobili bateriju. […] Grof Forgač, koji je na desnom krilu zapovijedao Hrvatima, nije se više dao zadržati, te je vrlo spretno za svoj napadaj izabrao slabu točku Šveda između njihovih dviju bojnih linija iza kojih se nalazila švedska komora i prtljaga. To je bilo silno iznenađenje za švedsku drugu liniju, jer ona tada nije očekivala nikakvog neprijatelja, a osim toga ju je Forgač odvojio od prvog bojnog reda. Njemački konjanici, koji su činili najveći dio drugog švedskog bojnog reda, došli su stoga u nered ('in confusion'), pa je za čas izgledalo kao da će Hrvati zarobiti cijelu kraljevu prtljagu, ali se nisu umjeli brzo snaći. Svakako je njihova navala potpuno uspjela, o čemu govori i švedski letak koji je poslije bitke izašao. [Letak u Gradskom muzeju u Leipzigu.] […] Drugi slični letak, koji ovdje spominjemo, priča nam da su Hrvati svoj uspjeh mogli još bolje iskoristiti da su kroz maglu mogli vidjeti kakav su poremećaj prouzrokovali u švedsko-njemačkoj konjici […] Konac ove uspješne navala Hrvata, koja je za Švede mogla imati katastrofalnih posljedica, bio je taj da su Švedi brzo skupili pojačanja, pa su s tri svježe čete napali Forgača. Razvio se oštar sukob u kojem su Hrvati imali većih gubitaka, ali su i Švedi izgubili 1 poručnika, 4 dočasnika i 10 momaka, a teško ranjen bio je i jedan švedski potpukovnik ('Röllinger'). Svi mrtvi Švedi pripadali su pukovniji 'Uslar', pa se čini da su se s njezinim odjeljenjem Hrvati sudarili. Pred ovakvom premoći morali su se Forgačevi vojnici dakako povući, a budući da se sve to dogodilo vrlo naglo, nije se dalo spriječiti da njihov uzmak ne poprimi oblik potpunog bijega koji se više nije dao zaustaviti, pa Hrvati u daljnjem tijeku bitke [kod Lützena 1632.] uopće više nisu sudjelovali. […]
Palo je mnogo pukovnika i potpukovnika, a ranjeni su bili gotovo svi, među njima i 'General Hrvata' pukovnik Isolano. […] Iz Holckovih Hrvata bilo je prema tome sastavljeno ono odjeljenje koje je imalo zadaću da se vrati na bojno polje i dopremi u Leipzig sve one topove koji su tamo ostali. O tome podvigu već Schiller priča slijedeće: […Wallenstein 'je drugog dana poslao svoje Hrvate da pregledaju bojište, ali prizor švedske vojske koja je tamo stajala u bojnome redu otjerao je smjesta ove brze odjele.'] I na ovom mjestu, kao i na mnogim drugima, vidi se Schillerova pristranost koja je iz neodlučne bitke kod Lützena napravila pobjedu protestanata, pa radi toga također umanjuje zaslugu Holckovih Hrvata koji su u stvari nesmetano prolazili bojnim poljem. Ipak Hrvatima, čini se, nije uspjelo da sa svojim konjima prenesu teške topove, jer su i oni 8. XI. [1632.] napustili Leipzig neobavljena posla. Čini se da se tu radilo od 10 hrvatskih konjaničkih četa […] S Hrvatima otišlo je iz grada i daljnjih 7 korneta za Wallensteinom. […] Opisi Leipziga iza bitke kod Lützena i opsade gradske tvrđave pokazuju zanimljivu sliku bijede i nevolje koja je pritisla ovaj inače vrlo bogati trgovački grad. […] Napadaj Sasa pogoršao je još to stanje, pa tako saznajemo da se među mrtvima također nalazio carski časnik Isolano mlađi, valjda blizak rođak 'Generala Hrvata'. 150 kuća u gradu nije više bili sposobno plaćati porez, pa su se morale na dražbama prodavati, a mnogi imućni građani spali su na prosjački štap. […] Čak je Rudert povodom toga smatrao potrebnim izjaviti: ['Prema tome su sve glasine o nekakvom zlostavljanju lješine sa strane Hrvata bespredmetne.'] Ova izjava njemačkog povjesničara vrlo je dragocjena s obzirom na to da se još danas govori o tim tobožnjim nedjelima Hrvata. […]
Kad je slijedeće 1633. godine grof Holck poduzeo svoj poznati pohod na Leipzig, bilo je među njegovim četama opet Hrvata. Njegova bojna sila iznosila je oko 22 pukovnije, i to: 10 pješačkih, 8 konjaničkih, 1 pukovnija draguna, 2 pukovnije Hrvata i 1 pukovnija Mađara. […] Spominju se dapače i imena zapovjednika tih hrvatskih pukovnija: Horatio Palffy i Cura Pischoffsky (?).[…]
Vidi se, dakle, da su leipziški građani sami strahovali od Holckovih izvidnica, koje su opet činili Hrvati, pa zato se u našem izvoru slijedeće mjesto sigurno odnosi na hrvatske konjanike […] Hrvatske predstraže uistinu nisu dugo čekale za napasti grad. Već 7. kolovoza [1633.] pokušavale su prijeći na dva mjesta gradska vrata, ali bez uspjeha. Nato je slijedećeg dana stigla glavna snaga predstraža pod zapovjedništvom podmaršala Melchiora barona Hatzfelda po cesti iz Grimme pred grad. To odjeljenje sastojalo se od nekoliko četa konjanika, draguna i Hrvata ('etliche Compagnien Reuterey, Croaten vnd Tragonern'), pa prije nego su se Leipzižani mogli snaći, već je čitav grad bio opkoljen. 9. [kolovoza 1633.] ujutro stigao je i sam Holck koji je pozvao grad na predaju, ali građani su to u prvi mah odbili. […] Već 15. kolovoza [1633.] napustio je Holck daljnje podsjedanje tvrđave, pa se dao na pljačku grada. Gradsko vijeće moralo je po njegovoj naredbi u roku od 24 sata dobaviti 200.000 talira. Kad se pokazalo da to nije bilo moguće, zadovoljio se grof Holck i sa 70.000 [talira], ali su zato njegovi vojnici u malom pokušali ono što je njihovom zapovjedniku uspjelo u velikom. Čete koje su prolazile glavnim gradskim ulicama provaljivale su lijevo i desno u građanske kuće i uzele ono što im se sviđalo. Nemamo nikakvih glasova da li su i Hrvati kod tih pljački sudjelovali, ali je to malo vjerojatno s obzirom na to što je u Leipzig unišla samo pukovnija 'Adelshoff', dok su ostale čete logorovale izvan grada. […]
Budući da je Holck konačno uvidio da Leipzig uistinu nije sposoban platiti naloženu kontribuciju, odlučio je napustiti grad, a da bude siguran za isplatu svog potraživanja, prisilio je gradonačelnika i neke senatore da se priključe njegovim četama kao taoci. Isto se dogodilo i vijećnicima grada Hallea, gdje je Holckov pukovnik Breda zatražio da mu se isplati kontribucija od 15.000 talira. […] Kada je pukovnija 'Adelshoff' prolazila glavnom gradskom ulicom ('Grimmaische Strasse'), razišli su se njeni vojnici po gradskim kućama i vršili pojedinačne pljačke. Nemamo nikakvih svjedočanstava o tome da su kod tih pljački sudjelovali i Hrvati. Dva dana poslije svog odlaska iz Leipziga umro je grof Holck u selu Adorfu, valjda od kuge koju je zadobio u okuženom Leipzigu. […] Nasuprot je Liga tom prilikom morala izgubiti jednog od svojih najboljih taktičara i osobitog majstora u vodstvu lakih predstraža, među koje su se brojili i Hrvati. Poslije Holckove smrti izvršena je pregrupacija njegovih četa, pa su mnoge pukovnije bile drukčije raspoređene ili, ukoliko su bile slabog brojnog stanja, dodijeljene drugima. Na taj način su i Hrvati promijenili svog gospodara […]
Tek neki tehnički nedostatci, a čini se i neke pobune, zaustavile su švedsku vojsku kojoj se konačno suprotstavio i Johann von Werth s bavarskim četama i nešto malo Hrvata. […] Iz nepoznatih razloga, valjda da ne bude previše udaljen i odsječen od svojih baza, zaustavio se Bernhard Weimarski ipak na Innu, gdje se u borbama proti njemu pojavljuju opet Hrvati. Wallenstein se također napokon odazvao neprestanim molbama cara, pa je sa svojom vojskom došao u pomoć Bavarskoj, ali se nakon kratkog vremena zajedno sa svim svojim hrvatskim četama povukao u Češku. Tragične noći od 25. veljače [1634.] kad se dogodilo umorstvo Wallensteinovo u Egeru (Chebu), nalazile su se pred gradom uz ostalu vojsku također tri pukovnije Hrvata pod Isolanom. O vjernosti tih hrvatskih četa prema caru nije moglo biti ni časa sumnje, pa zato vidimo da su se one poslije Wallensteinove pogibije smjesta priklonile novom zapovjedniku, generalu Gallasu. […] čini se da su opet izvršena nova novačenja po Hrvatskoj i Madžarskoj, jer vidimo da grof Andrija Palfy iz tih zemalja dovodi nove vojnike. U Gallasovoj vojsci bile su čini se 184 hrvatske satnije pod Isolanovim vodstvom. Te čete su većom ili manjom srećom vojevale u Šleskoj i gornjoj Švapskoj protiv Šveđana. […]
Ferdinandu III. bilo je prije svega stalo do toga da se opet domogne grada Regensburga koji je Bernhard Weimarski na tako spretan način oteo carskoj stranci, stoga je skupio svoju cijelu vojsku pred Pragom i s njom krenuo prema Regensburgu. U toj vojsci nalazilo se čini se 18.000 'hrvatskih' konjanika, pa se većim dijelom njihovoj zasluzi imade pripisati da je Regensburg poslije duže opsade zaista pao natrag u carske ruke. Slično se malo poslije toga dogodilo s gradom Donauwörthom koji je pogodila ista sudbina. Iza tih uspjeha krenula je carska vojska, a s njome i Hrvati, pred Nördlingen, ali i švedska vojska pod vodstvom Bernharda Weimarskog i grofa Horna približavala se tom gradu. […] Cijeli ishod te bitke bio je ovisan o nekoj uzvisini koja je dominirala carskim logorom. Šveđani su se požurili da tu uzvisinu zaposjednu prije nego ih neprijatelj pretekne […] Taj nered iskoristila je carska konjica, po svoj prilici Hrvati, koja je Švede oštro napala i potjerala natrag. […] Gotovo cijelo švedsko pješaštvo sasjekli su carevci; 12.000 Šveda prekrilo je bojno polje, a carskim četama uspjelo je zaplijeniti preko 300 zastava. Među zarobljenim švedskim časnicima nalazio se sam grof Horn koga su, čini se, uhvatili upravo Hrvati, a osim toga još nekoliko švedskih generala i pukovnika.
Hrvati su 7. rujna 1634., na dan bitke kod Nördlingena, stajali na desnom krilu pod zapovjedništvom Isolana i Johanna von Wertha. Njihov napadaj na lijevo švedsko krilo, koje je zauzelo fatalnu uzvisinu, bio je toliko silan, da su Švedi odmah nagnuli u bijeg. Kod konačne likvidacije švedskog pješaštva sudjelovali su i opet Hrvati, jer je to upravo bila zadaća za njih. One Šveđane i Wirtemberžane koji su se htjeli spasiti bijegom kroz sam grad Nördlingen, zaobišli su Hrvati kraćim putem, te su njihov poraz učinili potpunim time što su zaplijenili i sav materijal koji su ovi odnosili.
Ernest Bauer
Priredio: Đivo Bašić
http://www.dragovoljac.com