Prvi svitski boj i gradišćanski Hrvati (vuz stoletnicu)

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 20/03/2014 - 10:01

O Prvom svitskom boju: Prorokovanja
 


Svaka kriza donese sa sobom i čudnovata prorokovanja. Da je 21. augusta 1915. ljeta bilo puno zamračenje Sunca se je moglo tumačiti samo kao čemerni predznak za budućnost. Boj je stoprv započeo! Svi su bili obisnoga osvidočenja, da će čisto kratko durati i Srbiju po paroli: Serbien muß sterbien! i Jeder Schuß ein Russ!, obvladati. Proroki su bili osvidočeni o Danijelovom proročanstvu u 4. poglavlju, da se je završila jedna historična epoha i slijedi nova. Iz iskustva znamo danas, da je zaistinu završilo dugo 19. stoljeće i počela kriza s dvimi strašnimi boji. Pozivali su se i na evangelistu Luku 21,24 i na knjigu »Otajstva« od Ivana. A kad su NAŠE NOVINE u svojem 50. broju u 1917. donesle pod naslovom „200 letno prorokovanje“, dakle iz ljeta 1701. iz kneževine Mecklenburga, su naši ljudi bili izvan sebe. Tako su novine u slijedećem broju morale opovrgnuti svoj članak o prorokovanju.


O čemu govori prorokovanje:

1. Odvraćanje narodov od Boga! Kao posljedica će biti rušenje kloštrov, zničenje sv. redov.
2. Spraznit će se papino prijestolje.
3. Umorenje jednoga vladara će važgati svit. Jednoglavi orao (Nimška) će krenuti protiv dvoglavoga (Rusija).
4. Biti će velike borbe na istoku (Ruski front) i na zapadu (Francuski front), ki te veliki broj mladoga ljudstva skončati.
5. Kola povijesti ćedu bižati bez konji i sipati oganj i sumpor na zemlju.
6. Durat će sve to 3 ljeta i 5 misec.
7. Dojt će vrime kada neće biti kruha itd. itd.
 
Ne mislim, da je bilo čisto slučajno, da smo našli nekoliko rukopisnih primjerov knjige »Sibile« po naši seli iz 1914. ljeta. U prorokovanju najdemo: razdilenje držav, nepobožno, grišno ljudstvo, zbog čega će Bog kaštigati ljudstvo, da ćedu pogani preobladati i pravične držati u ropstvu. Original glasi ovako: Takaj ćedu veliki boji med narodi se stati. Pri nji ćedu mnoge fele oružja hasnovati. ... Va onu dob će biti čuda lakomnih duhovnikov, ki ako pri drugi ljudi ča vidu, oni je hote takaj željit imat. Oni ćedu za imanja nastat nemiloserdni. ... Bog će človičji razum pobludit i oni nete jedan drugoga razumit. Oni ćedu zjednoga dela dvi načinjit, iz polja pute načinjat. Još već tako nepotribnoga. ... Boj će na jednoj strani herat, a pri drugoj će se začet. ...

Tako prorokuje Sibila tri dane dugo mudromu kralju Salamonu i nazvišćuje konac svita. Sibila je bila prorokinja u južnotalijanskom grčkom gradu Cumae u jednoj špilji, nedaleko od Napulja. Nje prorokovanja su preuzeli i Rimljani, prik njih se je širilo sve do danas, u prvom redu s kršćansko-katoličanski apokrifami. Naša rukopisna »Sibila« je iz Vulkaprodrštofa.

Iz Žamara imamo isto rukopisno »Szveto Piszmo« iz 1914. ljeta, kade se nagraža ljudstvu zbog locsesztoga dila ... zano vam kastige salyem locseszto lzudsztvo.

Ni današnji človik nije ledig takovih prorokovanj. U ljeti 1992. 1993. i 1995. su i ugledne austrijske novine donašale iz Koreje, Ukrajine visti o Sudnjemu dnevu. A pred tim je Sekta Jehovov u 1918. ljetu, 1925. 1972. i 1975. prorokovala konac svita.

(NB)

http://hrvatskenovine.at/clanak/20-03-2014/o-prvom-svitskom-boju-prorokovanja

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 27/03/2014 - 09:32

O Prvom svitskom boju: Pomoć dici i udovicam


Kolinje je bilo sve manje po seli (slika s početka 20. st. u Novom Selu)


Nije moguće točno ustanoviti, koliko udovic, sirotic i majkov bez muža i sina je ostalo po Prvom svitskom boju. NAŠE NOVINE u 24. br. 1916. javljaju za Mošonsku županiju, ada za jednu maljucku županiju!!!: 11.063 sirotic. Danas smo previše zauzeti još s dogadjaji iz Drugoga svitskoga boja, jer nas to i danas još jako tangira. Najjednostavnije je postaviti se pred naše bojne spomenike i redom pojt po imeni i stani. A ni to nije točno, jer ni Črljeni križ nije mogao na sva pitanja odgovoriti točno, nije se mogao potvrditi svaki spali ili zgubljeni iz boja. U našoj krajini je nastao i problem s tim, da se je minjala 1921. država, iz Ugarske u Austriju, ke se na početku nisu najbolje pogadjale. U Ugarskoj je bio odgovoran za udovice i sirote tzv „Hadsegélyező Hivatal“ (Ured za bojnu pomoć) kod ugarskoga Honved ministarstva, u Austriji „Kriegsfürsorgeamt des k. u k. Kriegsministeriums“.
 

U čemu je bila pomoć? Nekamo si misliti, da je država bila velikodušna! Pomoć se je za vrime boja sastavljala od milodari: topla pratež, male pinezne pomoći i dodiljenje u naturalija. Pineze se je pobralo iz prodavanja markov, fotografijov, spomenmedalijov, knjig, svega mogućega. Štandi su izgledali kao današnji trödelstandi, ke danas ležerno nazivamo: štand sa starinami, buvlji sajmi, ... Jur na početku Prvoga svitskoga boja se NAŠE NOVINE obraćaju na svoje štitelje:
…Po varoši jur sada beru i šparadu na takove (bojne) neprilike, ča ćemo učinit po naši seli? Žene moru ovde najveć učinit, one i bolje razumidu ditce zaostavnost; va svakom selu je družtvo živih očenašev, ali presv. Serca Jezuševoga ali Oltarskoga sakramenta. Ova družtva neka skupaspravu svoje kotrige i si za dužnost zamu prigledanje i hranjenje zaostavne ditce. I zopet delači ćedu manjkat, ali ko se dva tri susedi skupastanu i dogovoru skupnom pomoćom će bit redom vsakoga posal ubavljen.

Kako lipo se je to na papiru znalo reći, došlo je ali čisto drugačije, čemernije, škurije s velikim siromaštvom i manjkanjem u svemu i svačemu.

Pomoć se je javila iz USA. Iseljeniki su sirotam i majkam udovicam svojih sel redovito pomagali, ne samo za vrime boja, nego i još dugo za njim.

Osebit primjer imamo u novina iz Buffalo od 4. novembra 1915. na farnika Hrvartske Kemlje:
srca naša nam se plaču, kad čujemo glase kako je doma, ne moremo si mesta najt od tuge…
piše Ferenc Lengyel, Kemljanac iz Buffala. Pak dalje...
Ljubljeni Duhovni Otac, ...
vi ove pinezi tim siromahom razdilite, ...
ki su va velikoj potribčini, ...
za tim slijedi 20 imen darovateljev i Miloradićev odgovor kako su upotribili pineze i popis palih junakov u boju, med kimi je npr. i Marko Georgiević, ki ostavlja petero sirotic za sobom.

Ljeta 1916. se Miloradić još jednoč javlja Jožefu Krugu i družici Rezi za pomoći s pjesmicom:

Sirota je Božje dite,
Ko nam Bog ostavi svim.
Ča siroti podilite,
Je s Oltara blagi dim.
Bog će vrnut mjeru punu,
Mjeru punu i korunu.

Iz svakoga sela bi znali pokazati slična pisma, jer je aldovnost naših ljudi bila jako velika.

(NB)


http://hrvatskenovine.at/clanak/27-03-2014/o-prvom-svitskom-boju-pomoc-dici-i-udovicam

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 03/04/2014 - 13:18




O Prvom svitskom boju:
Meršićevi »Spominki« o bojnom času«

Skupno djelo divojak je bilo da su marljivo plele i štrikale za vojake teplu pratež: rukavice, nogavice, štuce, haube, ušibranice, svetare i dr., da se njevi muži ne smrznu na frontu. Školska dica su pobirala koprive za vlakna za načinjajnje vrić i punjav. Mnoge žene su iz poda iziskale prelce, ter počele presti. Pobirale su se svakovrsne vračtvene rastline.

Rijetki su autentični spominki na Prvi svitski boj. Takovu jednu iznimku moremo najti u »Spominki« velikoborištofskoga farnika Martina Meršića st.
Ti su spominki ostali dugo ležati u rukopisu, dokle je pak HŠtD 1993. ljeta priredilo ta vridan dokument pod tisak. Nažalost ni ti spominki nisu na dan točni dnevnik ali su ipak autentičan prikaz po spominjanju, ko nas ali čudakrat zna i vkaniti ili natentati na generalizaciju (sadržajno poopćivanje). Meršić st. opiše na stranica 295. do 298. boj. Na dalje pak strahovite seoske i društvene dogadjaje po boju, ki su ali bili vezani uz boj.

Dva težišća mu se činu važnim. 1) kako je doživio boj u vlašćoj fari, 2) društveno djelo za selo;

1.
je potresljiv opis: Nigdar neću zabiti 31. juli, kad je zvečera Milanović Tomas kisbiró bugnjao općinsko mobiliziranje. Svi pod vojskom muži moraju zutra projti. Sve selo je rulo od plača. Muži su bižali u crikvu da se spovu. Svu noć sam spovidao, po 12 h pričešćao. 313 su bili u boj pozvani, 65 spali ili se zgubili. (Popisani u farskoj kroniki.) U mojem žitku nisam čuo takovoga plača, kot kad sam za našega prvoga upaloga vojaka, Karall Ivaca muža Cujtovoga rekviem služio. A tako i kod drugih. Ča smo se za vojake namolili. Imali smo osebne molitvice. (…)

2.
je opis društvenoga djela. Ljudi su bili znatiželjni novih visti i zato svaki dan išli u novozgradjeni Društveni dom u kom je njim farnik skupno čitao i razlagao visti iz nimških novin Reichspost i ugarski Alkotmány (Ustavne novine). Ljudi su u prvom redu bili znatiželjni na Verlustliste (Popis spalih i nestalih vojakov).

Skupno djelo divojak je bilo da su marljivo plele i štrikale za vojake teplu pratež: rukavice, nogavice, štuce, haube, ušibranice, svetare i dr., da se njevi muži ne smrznu na frontu. Školska dica su pobirala koprive za vlakna za načinjajnje vrić i punjav. Mnoge žene su iz poda iziskale prelce, ter počele presti. Pobirale su se svakovrsne vračtvene rastline.

Zvana toga znamo, da se je počeo širiti glad. Meršić st. je u jednoj školskoj veži dao narediti bojnu kuhinju, kade su Palenka Freyburger s pomoćnicami kuhale. Potribno za kuhanje su pokusili nabaviti od seoskih ljudi i od vármegye i kuhali po mogućnosti kripnu juhu, ku su dilili med ljudi. U strahu su velike oči! — veli narodna poslovica. Još nešto moremo doznati iz tih »Spominkov«, kako je Meršić st. 1916. protiv volje seoke pretpostavnosti isposlovao potriban malin za selo, ki malin je pomagao tišiti glad za vrime boja.

Najkritičnije je bilo dodiljenje pinezne potpore. Meršić st. piše: Od vármegye sam bio ja s nekolikimi muži odredjen da dolučimo: koj familiji je potribna bojna pomoć, a svakomu je nismo mogli ni smili dopitati. Bilo je zavo srde i progonstva.

Poznato nam je, koliko noterov su naši ljudi po boju sramotno zignali iz svojih sel. Iz svega toga je nastala doživotna srda, dokle Drugi svitski boj nije pokrio otprte rane od Prvoga.


(NB)
http://hrvatskenovine.at/clanak/03-04-2014/o-prvom-svitskom-boju-mersicevi-spominki-o-bojnom-casu

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 09/04/2014 - 14:20



Koljnofski vojaki u 1. boju

O Prvom svitskom boju:
Gradišćanski Hrvati obilježavaju stotu obljetnicu I. svitskoga boja (1)

Vridno je pozornosti i poštovanja ča činu gradišćanski Hrvati, ki su i u dob komu­n­i­­stičke Jugoslavije u mnogi stvarima davali primjer južnim Hrvatom. Sve Hrvate, kako one u Ugarskoj tako i Hrvate u Hrvatskoj, pratila je tužna sudbina gotovo cije­lo 20. stoljeće. Valja opet pro­čitati roman »Čežnja« Aug­u­stina Blazovića. Kao novi­nar, književnik, svećenik i nastav­nik, on je bitno u 20. stolje­ću uticao na svekoliki vjerski i kulturni život gradišćan­skih Hrvatov. U Hrvatskoj čitat­e­lji moru najti sjajnu knjigu »Tamna strana Marsa — Hrvatska autobiografija i I. svjetski rat«, ku je nedavno objavio povjesnik Hamer­šak (Stjepan Šulek, HRVATSKO SLOVO).

BEČ — „Za razliku od Hrv­a­tov u Hrvat­skoj, gradišćanski Hr­vati od početka lj­e­ta u Hrvatskom centru u Beču i u ta­jedniku HRVATSKE NOVINE op­širno obilježavaju I. svitski boj i sudjelovanje gradišćan­skih Hrvatov iz Austrije i Ugar­ske u tom boju. HN od sredine janu­ara svakoga tajedna ob­javljuju priloge o I. svitskom boju. To su isječki iz razgovo­rov i predavanj, ke su u povodu stote obljetnice po­četka I. svitskoga boja organizirali Hr­­vatski centar i  HKD NAPREDAK.

 Hrvatski centar tom prigodom po­zvao je povjesnike i stručnjake iz svih dijelov biv­še Austro-U­garske monarhije da svojimi prilogi osvitlu šku­ru stranu boja. Kako je istaknuo glavni urednik Hrvatskih novin Petar Tyran u seriji čla­n­kov o I. svit­skom boju Hr­vat­ski centar da­je priliku ,gubitnikom’ ovoga boja da oni ispri­čaju svoju vla­stitu povijest, ia­ko povijest pi­šu ,pobjedniki’. Rič je o seriji uspomen i doga­djajev u hrvat­ski seli u Austro-Ugarskoj monarhiji. Dakako, predavači i člankopisci ulazu u širi kompleks I. svitskoga bo­ja, u europsku povijest sve do naših dan. Prvi razgovor otvo­rio je p­ovjesnik (i slavist), dopisni član HAZU dr. Nikola Benčić. (...) Iznosu se podatki u javnost, ki posebno i mladim ljudem u ugarski, austrijski i hrvatski kraji nisu svim nam poznati. Posebno je zanimljiva sudbina ugarskih Hrvatov, ke (on) op­­isuje. Ujedno daje sli­ku te­škoga dijela europske po­vijesti na početku 20. stolje­ća...

(Ovde) je gostovao i hrvat­sko-ugarski povjesnik i kroatist ... Dinko Šokčević... ravnatelj (novoga) Ugarskoga kulturno­ga centra u Zagrebu... (o če­mu piše) Jelena Duvnjak... (...)

U Zagrebu bi spominjanje na I. svitski boj vjerojatno o­stalo po strani kao i sve velike teme, da nije Instituta »Ivo Pilar»« pojedinih povjesnikov i publicistov ki upozoravaju na tu obljetnicu...“ (Stjepan Šulek; isto)

Apropo Pilar — sveuč. prof. Alojz Ivanišević je toga autora i njegovo djelo prikazao u lošem svitlu — o čemu bi kroz ovo spomenljeto tribali još reflektirati.
 

(uredn.)

http://hrvatskenovine.at/clanak/09-04-2014/gradiscanski-hrvati-obiljezavaju-stotu-obljetnicu-i-svitskoga-boja-1

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 10/04/2014 - 10:33



Žene su djelale i u fabrika za municiju (zdola vidimo kanone kao vaze)


O Prvom svitskom boju:
Žene na domaćem frontu

Boj nije pobirao samo cvijet muškoga stanovničtva, prehitila se je stoljetna ravnoteža seljačkoga i varoškoga stanovničtva. Mušku snagu su tokom boja od 18. do 52. ljeta povlikli u boj, doma su ostale žene, majke, staramajke, divojke i starci, ki su morali udjelati sve ono ča se je do tada skupno, muž sa ženom i družinom produciralo u gospodarstvu. Zvana toga su prehrambene potriboće velike austro-ugarske  vojske bile bez granice, a Austro-Ugarska je imala obaveze i prema Nimškoj. Jur od 1915. se je došuljao glad u zemlju, ki je do kraja boja nastao sve veći i bez pomilovanja povlikao za sobom zakonska, čudakrat i nasilna rekviriranja, po ki put i do zadnjega zrna iz hombara ili do zadnjega prašćića iz livca.

Prvo je bilo, da su žene i starci morali preuzeti obdjelivanje zemlje, oranje, vlačenje, žetvu, ukapanje, mlatenje (mašinanje) itd. itd. Mašinov još nije bilo jako dakle se je sve djelalo rukom i blagom. Ali i blago, konje, krave i svinje su rekvirirali. U zadnji ljeti imamo rekviriranje jaj, masti, muke, svega prehrambenoga. Država si je kanila pomoći s djelatnom snagom robov, ki su bili u najbližoj krajini naše zemlje. Rodovitost zemlje je nastala sve slabija, jer se je kemija upotribila za bojne svrhe. U domaćinstvu je pak to značilo, da nije bilo dostati — uz mnogo drugoga, petrola i svićic.

Na drugoj strani je broj ranjenih vojakov prešao sve zamišljene granice. Uz dobre vračitelje je bio potriban velik broj sestar, pomoćnic, čiju zadaću su preuzele divojke i mlade žene i tim dobile veliki ugled u strukturi društva. Veći dio zadać kod Črljenoga križa su morale obaviti žene. Uopće moremo ustanoviti da je uprav sestra s črljenim križem na haubi heroizirana, po svemu je to odgovaralo i nje statusu po bojni špitalji i u njegi domaćih bolnic.

Istotako su muži povličeni u boj s uredov, fabrikov, poduzećev, pošte, peljanje tramvajev ča nije išlo bez problemov u tipičnom muškom društvu. Teška brimena su navalili djelačem, u prvom redu mladim divojkam u fabrika za municiju, kade se je produciralo dan i noć. Posljedice su bile u tom prežustrom djelovanju nesrićne eksplozije, otrovanje od cijanida, pikrina, fosfora, ekrazita.

Zdravstveni imunski sistem je oslabio i tako počele grasirati bolesti dizenterije, kolere, tifusa, svakovrsnih betegov zbog nedostatka dovoljnoga hranjenja i slabe opskrbe vračtvom. Na kraju, kada se je mislilo sada je mimo se je pak pojavila španjolska gripa, ka je kosila med domaćim stanovničtvom. U novina se stalno pojavljivaju recepti za „bojne jiliše“ a to nije značilo ništ dobroga.

Ženske su morale preuzeti i odgoj dice, muže učitelje su povlikli isto u boj. Stoprv od toga vrimena je nastalo po sebi razumljivo, da se žene probijaju u učiteljskom i vračiteljskom staližu. I u domaći uprava preuzmu žene zadatke. U mnogi seli bubnjaju, raznašaju poštu, organiziraju se za skupno djelu u socijalnoj službi. Istotako su ali poznati i veliki repi vojakov pred bordeli s izrekom vojakov: Ne kanu nekrivični pasti u nekoliki dani ili tajedni na krvavom polju bojišća.

Tako moramo ustanoviti da nimška poslovica „Die Frau stellt seinen Mann!“ tužnu i suru aktualnost.
 Neki povjesničari smatraju da su se žene u Prvom svitskom boju emancipirale i od toga vrimena moremo u Europi govoriti o ravnopravnosti muži i žen, ča je došlo i do izražaja u zakonodavanju. Žene su dostale ravnopravnost glasovanja, u Austriji (1919.), u Ugarskoj (1945.), u Hrvatskoj 1945., u Švicarskoj stoprv 1971., praktično 1990. ljeta.

(NB)

http://hrvatskenovine.at/clanak/10-04-2014/o-prvom-svitskom-boju-zene-na-domacem-frontu

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 17/04/2014 - 20:34



Spomenik za 1. boj u Koljnofu


O Prvom svitskom boju:
Gradišćanski Hrvati obilježavaju stotu obljetnicu I. svitskoga boja (2)



„Za razlike od Hrvatov u Hrvatskoj, gradišćanski Hrvati od početka ljeta u Hrvatskom centru u Beču i u tajedniku HRVATSKE NOVINE opširno obilježavaju I. svitski boj i sudjelovanje gradišćanskih Hrvatov iz Austrije i Ugarske u tom boju. (...) U hrvatskom tisku i nadalje ima malo napisa o tom boju. Kako je jur već puti upozorio… VEČERNJI LIST u Hrvatskoj nima projekta ki bi se sustavno bavio I. svitskim bojem (a) službena Hrvatska, tj. Ministarstvo kulture (i) druge službene institucije, zaostaju iza… predvidjenih komemoracijov. (...) (Ipak je ovde) »Tamna strana Marsa — Hrvatska autobiografija i I. svjetski rat«, ku je nedavno objavio povjesnik Filip Hameršak (a ovde se) prvi put predstavlja relevantan hrvatski autobiografski korpus...» (Stjepan Šulek, HRVATSKO SLOVO).
 

BEČ — „Valja opet pročitati roman »Čežnja« Augustina Blazovića. Kao novinar, književnik, svećenik i nastavnik, on je bitno u 20. stoljeću uticao na svekoliki vjerski i kulturni život gradišćanskih Hrvatov. (…) Roman… obdjeluje vrime I. svitskoga boja. Radnja se dogadja u hrvatski seli, u Beču i drugi kraji svita. Nikola Benčić ističe u pogovoru romana, da se ovo književno djelo ko prikazuje burno vrime I. svitskoga boja i priključenje bivših ugarskih krajev u ki su živili Hrvati u Republiki Austriji, more smatrati povijesnim romanom. U romanu vojnik Pave piše svojoj mladoj ženi Marici ku je (prisilno) ostavio s malom dicom:

„Dragoljubna moja Marica!

Najprije ti oznanjujem da sam zdrav ča se ufam i od tebe kot i od naših malih sinov Ivice i Tončija ter od naše zlatne male Jelice, ka je ležala u zipki, kada sam se tužan morao lučiti od vas. Je zdrava? Je jur zbižala? Govori jur ,mama’ i ,tata’? Ali bud, čemu će nazivati tatu, kad tate još ni ne pozna. Ča ću pisat ovde izmed ovih golih skalin? (Talijanska fronta). Strašno je ovde mrsko i pusto. Sve golo, ništ zelenoga… Dugo nam nij. Imamo dobre tovaruše. Znaš da je i Lončarov Štefe ovde s manom? Pak još jedan Hrvat iz juga — veli da njegovo domaće selo ima smišno ime ,Šeškut’. On i malo drugačije govori neg mi, ter mu se i nasmijemo, a on nam. (…) Morao sam… za front, da mi zavežu ruku. No, ne prestraši se! Mer mi se nij čuda stalo. Nek dva prsta su mi nastriljili… Pak me je nek malo oštrafnulo. Zato se ništ ne tribaš bojat za me. (...) Već ti ne moram pisat, ar kot čujem, poštu iz fronta kontroliraju i već ča i lišaju, ako im ne paše...“

Ali Pave se nije vratio. Marica je dobila tužnu vist, da je muž izgubio život u borbi. (...)
 

U boj se je išlo veselo, kao u neku kratku pustolovinu, u misli da će durati samo misec dan. One ki su ostali na životu, boj je poučio, da počinju drugačije misliti, poruka je romana Augustina Blaževića, ki mi ga je od srca darovao prilikom jednoga pohoda Beču...“ (Šulek, isto).

(uredn.)


http://hrvatskenovine.at/clanak/17-04-2014/gradiscanski-hrvati-obiljezavaju-stotu-obljetnicu-i-svitskoga-boja-2

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 17/04/2014 - 21:24



Skupni grb: u habsburškoj monarhiji su živili Nimci, Talijani, Hrvati, Ugri, Poljaki, Rumunji, Rusini, Slovaki, Čehi, Srbi, Slovenci i drugi narodi


O Prvom svitskom boju:
Imperijalno: pogreb i korunjenje

Čisto u sredini četveroljetnoga boja dva su dogadjaji izvanbojne svakidašnjice. To je bila smrt cesara i kralja Franca Jožefa i inštalacija, korunjenje novoga cesara Karla Franca Jožefa kao Karla IV. za kralja Ugarske. Ne kao da smrt ne bi bila vladala kao prosti dogadjaj u boju. Na milijune su ginuli mladi ljudi u najbolji ljeti svojega života.
 

Franc Jožef (Franjo Josip) je u to vrime vladao jur 66 ljet i postao neka vrsta nadoca (Übervater) narodov Austro-Ugarske Monarhije. Koliko je postao mitična figura to sam pršonski doživio kod mojega prvoga boravka na hrvatskom morju u Omišu, kada se je stariji Dalmatinac na moju prezentaciju da sam iz Austrije, iz Gradišća stavio u Habt acht! i napamet deklarirao zapovidi u nimškom jeziku. A pred nekoliko ljet sam morao na promenadi u Opatiji ustanoviti da je preimenovana u Promenadu Franja Josipa I. Odakle je ta fascinacija? Je to nostalgija za starimi vrimeni ka su završila u pozabljenom pokolju i krvi? Za vrime njegovoga pogreba se je vojevalo 6 milijuni soldatov na bojišći, ki su u jedanaest jeziki položili prisegu na svojega vladara.

Franjo Josip je umro 21. novembra 1916., pokop je bio 30. nov. po strogom protokolu. Povjesničari su složni u tom, da je simbolika imperijalnoga zaškurenja u tom morbidnom ophodu cesara i kralja Franje Josipa po bečki ulica.

Nadvojvoda Karlo Franjo Josef je 28. junija protokolarno nastao prijestolonasljednik i bio za 30. juni u audijenciji kod cesara i kralja. Nisu ga jako pripravili na velike cesarske i kraljevske zadaće i informacije nisu najbolje funkcionirale. Do zadnjega se je cesar branio da se imenovani nasljednik uplete u državne posle i držao ga daleko od centra Beča u Teschenu — Česky Těšin. Tako se je, na sredini boja na Karla zrušila velika zadaća, ku nikako nije mogao obladati. Zvana toga je bilo poznato njegovo mišljenje o boju: nije za dobit! — je jur 1915. izjavio. Bio svakako za proceduru friškoga mirovnoga ugovora, čim je ali došao u konflikt s vrhovnim zapovidničtvom i Nimškom. Imao je jako visoko etičko mišljenje o ljudskom životu i prepovidao da se besmisleno žrtvuju vojaki. Istotako je prepovidao bombardiranja zaledja, ada civilnoga stanovničtva, bio protiv Brandmunicije i otrovnoga plina. S jednom ričom bio u stalnom konfliktu sa svojimi vrhovnimi vojni zapovidniki.

Karlo se nije dao u Austriji koruniti za cesara ali tim je već inzistirao na korunjenje u Ugarskoj. To je bio taktički potez, pridobiti Ugre za Austriju i Češku, ke su u to vrime po engleski izvješćaji gladile i od Ugarske si očekivale veće kvote lifranja tega i hrane. Do korunjenja je došlo 30. decembra 1916. ljeta u Mátyás crikvi u Budimpešti. Povjesničari opisuju ceremoniju kao atavistički (prastari) protokol. Na sliki ceremonije vidimo kralja s korunom Svetoga Štefana ka mu je bila prevelika i pala do ušes doli i pokrila oči, uz njega žena Zita i princ Oto. Pred njimi ugarski ministarpredsjednik Tisza István kalvinske vjere. Po korunjenju je kralj s korunom na glavi na konju morao odjahati na brižić pred crikvom, ki brižić su postavili od zemlje iz svake ugarske županije i kraljevskim mečem zamahnuti na sve četire strani svita u znaku, da je pripravan obraniti zemlju od svakoga neprijatelja.

I Česka je mislila na korunjenje s Vencelovom korunom. Kod korunjenja u Budimpešti su bili nazoči pripravljenim govorom. Ali kralj Karlo IV. ih nije primio i tako smrtno uvrijedio česku delegaciju.

(NB)

http://hrvatskenovine.at/clanak/17-04-2014/o-prvom-svitskom-boju-imperijalno-pogreb-i-korunjenje

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 24/04/2014 - 10:14

O Prvom svitskom boju: Kruha ili municija

Uz problem naoružanja i moderniziranja velike Austro-ugarske vojske najveći je bio problem opskrbiti civilno stanovničtvo i vojsku hranom. Svakako se je na početku mislilo da prednost ima vojska. Austro-ugarsko vojno peljačtvo skupa s Nimškom su bili osvidočeni (bez da bi to kontrolirali bili) velika ugarska ravnica će lako opskrbiti Centralne sile hranom. Jur 1915. ljeta se je ispostavilo da se to ne more ispuniti. Od toga ljeta se počne u krušnu muku mišati kukorična, pisati u NARODNI NOVINA o najlakocjeniji jiliši, o vridnosti pažona i da je svinjsko meso predrago. Austrijski predsjednik ministrov Stürgkh je zbog pitanja prehrane skončan, nije mogao riješiti problem prehrane Cisleithanije.


Nevolja je bila strašna – i na frontu i doma su ljudi trpili i jako gladili


Ljeta 1916. su se na lifranju hrane pokazale velike vkanjbe u soli, vodi, i sijenu u ko su napokali kamenja, da bude već vagalo. Pojavili su se i recepti, kako načinjati domaći sapun. I za krmu blaga je nastalo kritično. Nije bilo dost bregunde, sijena, slame, zobi i jarca. Nije bilo već nikakovoga importa moguće.
 
1917. se špotaju novine, čega svega nije moguće:
1.   premasno i preslatko jisti,
2.   reis/ riže kupiti,
3.   žemlje ni kiflina nije,
4.   najti mlika bez vode,
5.   bez cedulje/kartice najti, dobiti cukora, petrulja, masti itd.,
6.   peć po volji zakuriti,
7.   po željeznici se vozit bez zakašnjenja,
8.   zakuriti si cigaretu kad kaniš i sl.
Istovrimeno se novine tužu na dragoću i da se od vlasti žge žgano i vari pivo a ne peče kruh. Dr-žavnom odredbom se je naredilo, da se meso smi prodavati samo na tri dane u tajednu.
 
Pri kraju se je govorilo o kruhu u bojnoj situaciji, tzv. Kriegsbrot = bojni kruh, zmišan od pšenične muke, kukorice, jarca, kastanijov, zobi, pažona, trave i korenja, dobro zmišano. A i to se je moglo dobiti samo na kartice. Kava se je načinjala od cikorije i želuda. Ljudi su bili jako pronalažljivi u tzv. hamišni produkti, jiliši.
Ako si pomislimo, da je 2/3 mesnatoga blaga išlo na vojsku onda nam mora biti jasna situacija za civilno stanovničtvo.
 
Od sebe razumljivo da je to peljalo i do fantastičnih pokusov kako je u NARODNI NOVINA 1918./36, 3, kada piše: Plodenje kafeha va našoj županiji (Šopronskoj). Va jednom seli kapuvarskoga kotara su 1915. leta nikoliko stablov kafeha posadili. Lanjsko leto jeseni je ovo stabaulje pervi sad doneslo. Velu, da je ov kafe bolji od onoga, ki va južnoj Ažiji, na otoki Sumatra i Java raste.
 
Kako je moglo dojti do takove situacije? U prvom redu nije bilo dovoljno djelatne snage. Gospodare i njegovu družinu su povlikli na front, a bojni zarobljeniki nisu mogli nadomjestiti njevu djelatnu snagu, njim to nije bilo u interesu. Drugo: rodovito polje Galicije (južna Poljska) je nastalo bojno polje, kade se nije moglo gospodariti. Treto: umjetni gnjoj su potribovali za bojne svrhe, za produkciju municije i zato su paori ostali bez umjetnoga gnjojiva. Na zadnje pak su rekvirirali konje, ki su bili toliko potribni u poljodjelstvu, jer u onom vrimenu još nije bilo traktorov.
 
Od velike odlučnosti je bilo, da producirana hrana zbog manjkavosti željezničarskoga materijala, vagonov, šinov, lokomotivov nije dospila na vrime k trupam na front. Tako je bilo veliko nezadovoljstvo i med vojujući trupa i u redi civilnoga stanovničtva.
(NB)

http://hrvatskenovine.at/clanak/24-04-2014/o-prvom-svitskom-boju-kruha-ili-municija

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 08/05/2014 - 10:36

O Prvom svitskom boju: Zvoni, šurle i filiri

Ne more se zasititi glad vojske na metale. A u Prvom svitskom boju se je igralo i na premorenje drugoga, neprijatelja. U pitanju je bilo, gdo će duglje izdržati svojimi rezervi na svakom polju. Išlo je za ljudske živote ki su se čudakrat besmisleno žrtvovali, za životinje, tegleće blago, konje, vole i krave, na iščrpljenje životnih rezervov, prehrane, opskrbljenja ali istotako i za sirovne materijale za bojne svrhe. Boj ima svoju nemilosrdno strašnu logiku i nije popadljiv s mirovnimi sredstvi i mišljenjem u preobiljnom, toplom svakidašnjem rasprudnom životu.

 

Kako skoro u svi drugi seli su i u Koljnofu zneli zvon s crikvenoga turma

Automobili se još nisu jako rabili. Glavni pokretači su bili konji, imamo primjere i za volovsku/kravlju spregu


I metalne rezerve Centralnih sil su bile krajem 1915. ljeta pri kraju. Stanovničtvo se je uz raznorazlične druge mjere prosilo i za prikupljanje svakovrsnih metalov, lonac, kotlov, starih plugov, branov, lancev, i dr.
 
Ali najjednostavnije je bilo nagovoriti Crikvu da se odreče jednoga dijela svojih zvonov, ki su bili bogata i gotova rezerva važnoga sirovoga materijala od različnih brončanih slitin,  legi-runge. Jur toga ljeta pišu naše NARODNE NOVINE da i zvoni moraju na novačenje! To je značilo da su popisali sve zvone po Monarhiji i tako dobili točnu sliku toga zvanarednoga rudokopa. U aprilu 1916. je knezprimaš János Csernoch u svojoj rodoljubnoj okružnici oznanio fare i farnike o nakani, da će im odnesti dio zvonov za bojne svrhe i po kilogramu bronce platiti 4 korune, ke moraju staviti u banku da bi po boju mogli nabaviti nove zvone — ki pinezi su ali u boju prošli na fuč. Od maja jur oznanuju novine, da i zvoni rukovadu, ada einrukaju. Kratko po tom javljaju novine da je u Mošonskoj županiji jur završena akcija. Hrvatska Kemlja je u toj županiji i Miloradić jadovito piše pjesmu „22. julija 1916.“ , koga dana su im re-kvirirali zvone, da bi služili u paklu vragu. I zaman je bilo sve, jer

Glavni grihi sedmeri su,
Svitom gospodaru,
Kot na vrpci skupa visu?
Paklu na oltaru!

I zaman je kričao po Jobovsku: Bog, Otac, Kade si? A za Kemljom po Štefanji su došli na red Unda, Filež, Mjenovo, Šuševo, Frakanava, Veliki Borištof i druga sela, ne samo hrvatska.
 
Narod se je tužnim srcem, svetačno lučio od svojih zvonov:
Okolo crikve po placi množina ljudstva, tihi starci, tužne žene, živa dica okolo Svetoga Ivana. Vse ima uprto oči na turam, odanle su čer poslidnji put čuli glase velikoga zvona. A znutra je čut nakavanje. Skradnja obločnica je znameta i tri grede se protežu van, da zadnjom štacijom budu služile zvonu onde va višini. Z gred doli uža visu, ravno tako kot pod lesom va grob pušćajuća. ... Kad su meštri upravili svoje delo, dojde van na oblok zvon i spusti se z višine i učini pervi korak na zemlji k kalvariji bojišća ... I curile su kitice, pleli su se venci na kola, putem pak su ga sprohadjali glasi domaostavni zvonov i mnoge suze zaostavnoga ljudstva.…
 (Filež, 19. 08. 1916.)
 
Zvone su odvezli na tzv. „cimitore zvonov“, skladišća, odakle je je vojska koristila, prodavala. Bilo je i čuda korupcije s njimi, kako to moremo doznati iz jedne protestne apelacije kardinala Skrbenskoga na vladu protiv daljnjega rekviriranja zvonov, jer špekulanti zlorabu i vkanjuju vladu za debeli profit koga si dobenu na vitriolu iz zvonov, ke ne upotribu na cilje rekviracije.
 
A za zvoni su došli kovni nikelni pinezi na red, ke su zaminili na papir. Za tim pak i krajcari od dvih filirov.
 
A pri kraju boja su došle i šurle iz orgulov na red, protiv čega je isto protestirao Miloradić u svojoj diboko bolnoj pjesmi „Tili-tili, bum-bum!“ Orguljam su „zboli oči“ veli pjesma i „Zvon je štuk, a šurla striela“ . Na kraju ali ipak ufanjem veli: Opet hte nam po zakoni,/ Šurlat šurle, zvonit zvoni! . Zdvojno ufanje je bilo to!
(NB)

http://hrvatskenovine.at/clanak/08-05-2014/o-prvom-svitskom-boju-zvoni-surle-i-filiri

[Ljudevit Kaj]

Princip vs. princ

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Tajednik Gradišćanskih Hrvatov
Hrvatske novine
Ljeto 105., broj X. / DD.MM.2014., cijena (1,25 €)
e-vundano: 02/05/2014 - 13:41

O Prvom svitskom boju: Novo oružje

Austro-ugarska pišačka vojska je išla s nešto zastarani puškami i karabini tipa Mann-licher u boj. Na ove karabine se je mogao nastaviti bajonet. Istotako je bilo i teško oružje zaostalo od drugih vojnih sil. I kod Königgrätza se je ta manko ispostavio sudbonosnim. Stoprv za vrime boja, u toku se je moralo modernizirati. Iz mužara su za vrime boja nastali minobacači a mine i vodomine su isto počeli bez većega iskustva, metati Rusi i Srbi, da bi je preuzeli i druge vojne sile.



Artiljerija ku su koristili u Prvom svitskom boju (u jednom od vojnih muzejov)

Koliko su nemarno zahadjali s vodenimi minami pokazuje nam sudbina austrijskoga parobroda Baron Gautsch, ki je u prvi dani boja kod Brioni otokov naletio na vlašću minu i potonuo i imao 177 žrtav, većinom žene i dica. Ovu nesriću je austro-ugarska vojska sramežljivo zamučala. Automobili se još nisu jako rabili. Glavni pokretači su bili konji, imamo primjere i za volovsku/kravlju spregu, znamo ali i za kucinje voze u zimskom času, osobito u Alpskoj regiji.
 
Najvažnije prijevozno sredstvo je bila željeznica. Ali željeznica ipak nije mogla zadovoljiti tako veliko pokretanje vojske kako je to bilo s vojskom Austro-Ugarske. Na početku boja je vojna komanda preuzela baratanje sa željeznicom. Na početku boja su improviziranjem postavili i oklopne voze na šine na Galicijskom frontu i stoprv kasnije su gradili i za druge linije jače oklopne željezničke voze. Novine je zovu „pancerska željeznica“.
 
Najveću strahotu su prouzrokovali tanki, oklopna samovozila, ke su Britanci upotribili od 1916. ljeta početo. Najznamenitija bitka je bila kod Cambraija u kasnoj jeseni 1917. ljeta, kade je u bitku postavljeno 476 tankov, ki su u 12 ura osvojili ono ča se je drugačije u tri miseci moglo zauzeti.
 
Druga strahota boja je bio otrovni gaz/plin. Akoprem su Francuzi izdjelali tehnologiju, oni ju nisu upotribili. Priminjili su ju kot prvi Nimci u oktobru 1914. kod Neue-Chapelle ali bez većega uspjeha. Do učinkovitije primjene je došlo 22. aprila 1915. ljeta od Nimac kod Yperna postriljanjem klorgaza od „Petersen gaz pukovnije“. Rezultat toga napada je bilo 5000 mrtvih i 15.000 uškodjenih Britancev. Vrimenom su se naučili braniti maskom protiv gaza. I na talijan-skom frontu, kod Doberdoa su upotribili gaz-napade.
 
Nevjerojatno je, da med dvimi boji su pak ovu tehnologiju dalje razvijali protiv insekticidov u poljodjelstvu.
 
U Drugom svitskom boju već nisu priminili ovo strašno oružje.
 
Legende su se stvarale o leteći vojni jedinica, tzv. krilatići, ki nisu bili toliko efikasni kako im se je glas širio. Centralna letilišća su bila Fischamend, Aspern, Bečko Novo Mjesto, Grac, Sambotel, Szeged, Pandrof-Bruka i drugi. Svakako su poznate ali i prve skupne vojne akcije med infanterijom, motornim/ tankovnim napadom i zrakoplovi.
 
Jako poznata je postala legendarna „Dicke Bertha“, štuk od 42 cm u produkciji firme Krupp. Odredjenu ulogu je igrao i Zeppelin, zračni brod, od kih je vojska za vrime Prvoga svitskoga boja producirala 94 kusićev.
 
Austro-Ugarska je imala i mornaricu na Dunaju ali i na Jadranskom morju. Baze su bile u Puli i Boki Kotorskoj. Najveći brodi su bili Tegetthoff, Szent István, Navara, Viribus Unitis. Brod Szent István su Talijani torpedirali 10. 6. 1918. ljeta kod otoka Premuda, a Viribus Unitis su torpedirali Talijani pred Pulom. Nimci su bili na glasu u gradenju podmornice, čeličnih vošćanskih brodov s torpedi.
 
Sve po svemu se je potvrdila izreka grčkoga filozofa Herodota: boj je otac svega!
(NB)

http://hrvatskenovine.at/clanak/02-05-2014/o-prvom-svitskom-boju-novo-oruzje