Naletih na jedan odličan tekst, svaka čast autoru koji je vrlo dobro apostrofirao sve aspekte, bolji tekst i analizu nisam dugo pročitao, pa preporučam svakako i onima koji ne vole ili vole Čačića a i onima indiferentnim na istog!http://e-balkan.net/stav/17339-maarski-sudija-reko-11-mjeseci.html#.UKk2Wqv2pnI.facebookGledam portale, i vidim jedan koji je vijest o Čačiću popratio sa "Pravde ipak ima!". Gledam starog frenda koji je na "Facebook" stranici vlade postavio pitanje "Hoće li Čačiću trebati potvrda o nekažnjavanju kad se bude vraćao u vladu?" i misli da je time nešto postigao.
Ono što mi nije jasno ni kao društvenom analitičaru, ni kao čovjeku je, zašto itko misli da u takvoj situaciji postoji pravda, ili da Čačićev odlazak u zatvor simbolizira tu kakoseonozove pravdu. Javnost reagira kao da je Čačić s mitraljezom upao Mađarima u kuću i pobio ih. A zapravo, ono što se dogodilo njemu, se može dogoditi svakom tko je ikad sjeo za volan. I to neovisno o karakteru, političkom angažmanu i stavovima, i svemu ostalom.
Kad sam u privatnoj bilješci na "Facebooku" postavio pitanje gdje je tu dođavola pravda, dobio sam obrazloženje da je Čačić ionako bahat, i da je odgovoran za puno toga što ne valja u politici ove zemlje, te da javnost ima pravo biti frustrirana. I da, sve je to u nekoj mjeri istina.
Čačić jest "suodgovoran" za neki dio toga, čisto po logici funkcije, ali je ogromno pitanje koliko tih nepravdi stvarno ovisi o njemu, isto kao što je ogromno pitanje zašto je on u kratkom roku postao simbol svega toga u daleko većoj mjeri od stotina drugih ministara koji su unazad 20 godina kreirali taj sustav. Kad smo kod pravde, nisam nešto siguran da je to pravedno. Tim više što mi se čini da je pritisak javnosti na njega u ovom mandatu bio veći od pritiska na ijednog hrvatskog ministra ikad, te da je taj pritisak imao najmanje veze s njegovom konkretnom politikom, iako je i toga bilo, i ne mislim da mu je politika savršena, ali ogromna većina svih javnih prepucavanja oko Čačića se svodila na nadripsihološku analizu njegovog karaktera i "moralne podobnosti" za funkciju koju ima. Drugim riječima, trauma koju je čovjek proživio i koja je očito utjecala i na njegov javni nastup je efektno iskorištena da ga se "nagazi do kraja".
Zato mi ovdje nije cilj braniti Čačića u nekom strogo političkom smislu, jer uostalom, od silne priče o njegovom karakteru, nesreći i suđenju, nisam stigao ni pratiti što je čovjek zapravo radio u ovom mandatu. Ali zabrinjava me nesposobnost javnosti da razlikuje institucionalnu politiku kao aktivnost u kojoj sudjeluje puno ljudi kroz dulji vremenski period, od osobne sudbine, i konkretnog utjecaja jednog čovjeka, kakav god on bio. To je i inače problem, a kad se u tu zbrku uplete tragičan nesretni slučaj, stvar postaje hm, prilično groteskna jer više nije jasno suosjeća li javnost s obitelji žrtava te nesreće, ili zamjera Čačiću na lošoj politici, što onda nema veze s nesrećom. ili je javnost samo alergična na Čačića kao pojavu, neovisno o povodu za iskazivanje alergije, što onda nema veze ni s nesrećom, ni s politikom. Najvjerojatnije je riječ o kombinaciji sve tri stvari, što je idealna podloga za općedruštveni košmar u kojem se ne zna tko pije, a tko plaća.
Pa idemo redom vidjeti o kakvom košmaru se radi....Članstvo u vladajućoj kliki ne čini čovjeka imunim na osobne tragedije, niti nužno lošim, a pogotovo ga ne čini osobno, a kamoli kazneno odgovornim za sve što u društvu ne valja. Pa idemo još malo dalje. Tvrdim da su najveći "krivci za naše jade" obični birači i članovi HDZ-a, koji su glasali na državnim i stranačkim izborima držeći glavu u dupetu. Drugim riječima, tu vrijedi Balaševićevo "Krivi smo mi!"....Pa ajmo još malo dalje, ne vjerujem da protiv Čačića postoji neka zavjera šira od onih koje političari svaki dan kuju jedan protiv drugog. Ali vidim tu užasno iritantnu i dehumaniziranu sklonost naše javnosti da si odabere žrtvenog jarca, i onda ga okrivi i za to što kiša pada.
To sprječava razgovor o problemima i rješenjima, jer javnost vječno živi u uvjerenju da će "sve biti bolje čim se riješimo bahatog iks-ipsilona". Riješili smo se i bahatog Sanadera, i bahatog Čačića, s podjednakom dozom naslađivanja, iako njih dvojica nisu međusobno usporedivi. A za ovog prvog još ne znamo ni je li kriv. Međutim, koliko god "bahatih iks-ipsilona" se riješimo, nastavljamo tonuti kao društvo. Baš me zanima tko će slijedeći dobiti titulu Belzebuba.
Još manje mi je jasno zašto itko misli da postoji situacija u kojoj je bilo kojoj zemlji na svijetu u interesuda joj ministar gospodarstva završi u zatvoru usred mandata i usred ekonomske krize, i to još zbog nečega što se može dogoditi svakome.
Ajmo još jedno čisto logičko pitanje: Čačić ima preko 60 godina, hrpu para, dovoljno bogatu političku karijeru da napiše memoare, već je jednom bio ministar sa zapaženim rezultatima.......Ako ćemo iskreno, ja na njegovom mjestu ne bih ni ulazio u Milanovićevu vladu, nego bih si kupio kuću na Hvaru i ostatak života ležao na nekoj plaži. Mislim da je to i trebao napraviti, ali ne iz nekih "moralnih" razloga, nego zato što nije realno očekivati od ikog da se od takve nesreće uspješno oporavi pod reflektorima. Totalno mi je fascinantno da nitko u priči ne primjećuje da si je čovjek zapravo na vrat natovario funkciju koju bi malotko u ovoj situaciji prihvatio, iako zapravo uopće nije spao na to da živi od ministarske plaće pod svaku cijenu. Pitam se koliko naivan mora biti prosječan birač da pomisli da se netko poput Čačića doveo u tu poziciju iz čiste zloće i obijesti. Vrlo je vjerojatno da je čovjek imao neku želju pokušati nešto napraviti.
A kruna svih problema u priči je to što će njegov nasljednik u vladi biti manje bahat, vjerojatno neće baš toliko inzistirati na tituli "prvog potpredsjednika", ali će se isto tako vjerojatno raditi o nekom stranačkom anonimcu koji nema ništa konkretno iza sebe. Ako itko misli da je to dobitak za birače, na to mogu samo slegnuti ramenima.
Nekako mi se čini da postoje stvari koje bi trebale biti nadilaziti razlike u svjetonazoru, i svakodnevna politička prepucavanja između svih i svakoga. Osobne tragedije su jedna od tih stvari. Čačićeva prometna nesreća i presuda koju je zbog nje dobio su događaji u rangu sa smrću Ivice Račana, Borisa Šprema, Vlatka Pavletića, Vlade Gotovca........
U tom slučaju krivnja možda funkcionira kao pravna kategorija.....Ali kod prometne nesreće sa smrtnim ishodom su životno gledano, svi sudionici zapravo žrtve. Ne razumijem zašto se toliko ljudi nad tim naslađuje. Čačićeva presuda je pravno svakako utemeljena, i u redu je da se poštuje, ali tvrditi da je takvu sudbinu zaslužio zbog temperamenta, i nekih političkih zamjerki je morbidno i prema njemu, i prema žrtvama nesreće. Jer po toj logici ispada da su Mađari poginuli da bismo se mi riješili iritantnog ministra.
