Venec Matice hrvatske, br. 404 - 10. rujna 2009.
KOMUNIZAM I NOVIJA HRVATSKA HISTORIOGRAFIJA
Nekažnjivost povijesne prijevare
U našoj historiografiji još prevladava slika o Drugom svjetskom ratu koju su stvorili podobni povjesničari – NOB i antifašizam idealizirani su bez ikakvih sumnjiU Hrvatskoj se oživljava kult komunističkog antifašizma, čime se želi obraniti zločinački karakter komunizma. U obranu komunističkog antifašizma s velikim se zanosom, ali i s oskudnim znanjem, uključio predsjednik Republike Stjepan Mesić. Umjesto da potiče stvaranje nove povijesne vizije utemeljene na iskustvu dobra i zla, on vraća hrvatski narod sedam desetljeća unatrag i tako sprečava društveni napredak. Braneći antifašizam, predsjednik Mesić često se nestručno bavi analizom povijesnih udžbenika, koji su tobože krivi za obnovu ustaštva danas. Njegove su ocjene krive i neutemeljene, a zanimljivo je da se nijedan autor
ocrnjenih udžbenika nije usprotivio Predsjednikovim optužbama. Udžbenici se strogo pridržavaju propisanog programa, a svaki će nastavnik potvrditi da se povijest Hrvatske u Drugome svjetskom ratu tumači danas gotovo jednako kako se tumačila u doba komunizma. Udžbenici (ne samo povijesti) pedagoški su problem, a eventualno oživljavanje ustaštva društveni je problem uglavnom na simboličnoj razini kao reakcija na stanje u društvu. Tobožnje neoustaštvo (u Hrvatskoj nema ustaške stranke!), koje „antifašistima“ neokomunistima služi kao žrtveni jarac za obranu njihove današnje dominacije u društvu i propalih iluzija iz mladosti, najmanje potiče škola, a izvori su mu daleko složeniji i temelje se na komunikacijskom transgeneracijskom pamćenju i mnogim izvorima informacija (sredstva javnog informiranja, političke stranke, razne udruge i dr.). Problem svakako nastaje i kao reakcija na lažno prikazivanje komunističkog antifašizma. Obilježavanja komunističkih datuma pod zločinačkim simbolom zvijezdom petokrakom izazivaju suprotnu simboliku.
Slika: SPOMENIK ŽRTVAMA BLEIBURGA NA MIROGOJUJednostranost pristupa NDH U čemu je zapravo problem? U našoj historiografiji još prevladava slika o Drugom svjetskom ratu koju su stvorili podobni povjesničari u ime pobjednika. NOB i antifašizam idealizirani su bez ikakvih neslaganja i sumnji. Komunistička historiografija stvorila je svoju sliku o NDH ne dopuštajući da se povijesti te države, ma kakva ona bila, priđe multiperspektivno, tj. da se uvaže i drukčija mišljenja. NDH je u maniri staljinističkog novogovora bila svedena naprosto na Endehaziju, čije je obilježje bio genocidni zločin u kojem su sudjelovali Crkva u Hrvata i Vatikan. Tako je u sociopsihološkom smislu stvorena shema kao spoznajna strukturna cjelina (Aronson i dr.) koja je trebala u interesu komunističkoga režima organizirati znanje, razmišljanje i pamćenje o povijesnoj tematici NDH. Nažalost u Hrvatskoj se još u sredstvima javnog priopćavanja rabi pojam Endehazija, pod kojim se automatski bez razmišljanja odmah podrazumijeva genocidnost, nacifašizam, klerofašizam i kvislinštvo. Taj tipični staljinistički pojam potpuno je potisnuo iz povijesnih istraživanja interdisciplinarnu analizu (socijalna biologija, biološka psihologija, genetika, etnopsihologija) raznih procesa duga trajanja kao što su transgeneracijski prijenosi emocija, patijarhalno društvo i dr.). A upravo su ti procesi završili tragičnom eksplozijom 1941. te se ne može olako zaključiti da su krvavi događaji 1941. nastali odjednom s pojavom ustaša. Rasplet drame započeo je mnogo prije (Grmek i dr.).
Socijalna psihologija definira informacijski socijalni utjecaj kao utjecaj drugih ljudi koji dovodi do konformiranja jer pristajemo da nam drugi budu izvor informacija za usmjeravanje našega ponašanja. Vjerujemo da ti ljudi ispravnije tumače problematične situacije te oni mogu pomoći da izaberemo odgovarajući način ponašanja (Aronson i dr.). To vjerovanje može biti zlorabljeno tako da „monopolisti“ znanja krivim i krivotvorenim informacijama ostvaruju informacijski socijalni utjecaj koji može biti štetan za buduće narodno ponašanje i za stvaranje povijesne vizije koja bi nas usmjerila prema budućnosti. Takva je danas situacija u Hrvatskoj, gdje se uz velike laži veliča komunistički antifašizam, što nas održava u ideološkom mraku. Povijest pobjednika još živi pod „znanstvenim“ plaštom koristeći se tradicijom NOB-a u neuspješnu dokazivanju legitimnosti procesa koji ulaze u našu suvremenost! Ipak, to „dokazivanje“ nailazi na poklonike koji se regrutiraju iz osiromašenog naroda, a koji u vrijeme teške krize rado prihvaćaju iluzionističku priču o „dobrom“ jugoslavenskom komunizmu i njegovoj legitimnosti.
Likvidacije Hrvata djelo su sustava Nedavno objavljeni komunistički dokumeti demantiraju namjeru „antifašista“ da obrane komunistički antifašizam i jasno pokazuju da je projekt
Hrvatska na gubilištu bio smišljeni zločinački pothvat zločinačke organizacije, rečeno današnjim rječnikom, to jest nove vlasti pri završetku i neposredno poslije Drugoga svjetskog rata. To je djelo boljševičkog sustava koji je zavladao od 1945, a koji je pripremao teren za svoju dominaciju od 1941. predvodeći herojsku borbu naroda protiv okupatora, ali tajeći pritom da vodi boljševičku revoluciju za stvaranje novoga poretka. Likvidacije na kraju rata i u poraću (obračun s
klasnim neprijateljima traje od početka NOB-a) djelo su novog sustava i države, a ne isključivo pojedinaca koji su se osvećivali. Ipak, još žive stare komunističke prijevare utemeljene na „znanstvenim“ istinama koje je definirala historiografija pobjednika poslije 1945. Tko drukčije misli i odupire se znanstvenoj komunističkoj istini, bit će proglašen
povijesnim revizionistom, ustašonostalgičarom ili filoustašom te će mu takvim etiketiranjem unaprijed biti srušen svaki pokušaj iznošenja drukčijega mišljenja.
Teze branitelja komunističkog antifašizma lako je osporiti jer se oslanjaju samo na literaturu koja im odgovara, dok onu koja ih pobija ignoriraju. Osnovno je da oni komunistička zlodjela svaljuju na pojedince – staljiniste i tako nastoje neuspješno abolirati jugoslavenski komunizam. Danas bi konačno valjalo prihvatiti istinu da se nasljeđe komunizma koje se stvaralo punih pet desetljeća prelilo devedesetih u nove „demokratske“ države (vojni, znanstveni, gospodarski, udbaški i drugi kadrovi te mafijaška povezanost), što je i danas veliko opterećenje za nove „neuspjele“ države nastale nakon raspada Jugoslavije. One su još čvrsto ukorijenjene u komunizmu. Sada smo u razdoblju postkomunizma u kojem prihvaćeni neoliberalizam, u koji su se komunisti lako uključili, poništava, možda i gore nego komunizam, slobodu pojedinaca pretvarajući ih u bezlične potrošače supermarketa i radnu snagu (ako srećom dobiju posao) novih domaćih bogataša (koliko li je bivših komunističkih menadžera među njima?) i stranih neokolonijalista. Ta bolna slika postkomunizma prikriva se pričom o komunističkom antifašizmu.
Protučinjenične spekulacije Antifašističkim manipulatorima omiljena je tema o tome što bi bilo da nije bilo antifašizma, a valjda i nisu svjesni koliku štetu i nove traume nanose hrvatskom društvu. Povjesničar svakako u multiperspektivnom i interdisciplinarnom pristupu mora registrirati je li bilo još nekih scenarija koji su mogli društveno-povijesni razvoj uputiti nekim drugim smjerom, ali mora uz pomoć drugih znanstvenika (sociolozi, etnopsiholozi i dr.) ocijeniti uzroke te pozitivne i negativne posljedice onoga što se zbilja dogodilo. Nažalost danas se još spekulira o tome što bi bilo da nije bilo hrvatskoga antifašizma. Tako Slavko Goldstein u knjizi
1941: godina koja se ponavlja ističe da su komunisti spasili hrvatski narod od sramotnog žiga nacifašističkog saveznika i svrstali ga ravnopravno na pobjedničku stranu. Osim toga, prema istom autoru, da nije bilo komunista, obnovila bi se srpska monarhija i ostvario bi se četnički plan o brutalnom osvetništvu nad hrvatskim narodom, a potpuno bi propala hrvatska autonomija i ideja o državnosti. Takva nagađanja u kojima se razmišlja što se u prošlosti moglo dogoditi ne temelje se na činjenicama te ih socijalna psihologija naziva protučinjeničnim mišljenjem (Aronson i dr.). U spomenutom slučaju mentalna energija pojedinaca može se usmjeriti na nekoliko načina. Zamislimo mladića srpske narodnosti koji je negdje u Hrvatskoj zapalio hrvatsku zastavu. Njegova će pomisao biti: Eh da je 1945. uspostavljena monarhija! Hrvatski nacionalist će pri takvom iskazu nostalgično razmišljati: Što bi bilo da je preživjela NDH? Treći indiferentan primalac informacije, konformist koji automatski prihvaća mišljenje
onih koji više znaju, reći će: Zbilja su nas komunisti spasili; svaka im čast! Četvrti primalac informacije mogao bi rezonirati ovako: Dovraga i fašisti i komunisti, koji su nam donijeli samo nesreću. Možda bi četvrto rezoniranje bilo najispravnije jer otvara mogućnost za ostvarivanje nečeg boljeg od onoga što su nam donijeli totalitaristički režimi. Upravo u takvom slučaju, kada se protučinjenično mišljenje usmjerava prema drugim, boljim rješenjima, može biti korisno. U nas danas protučinjeničnom je pak mišljenju svrha da prevari ljude i da ih održava u iluziji o dobrom razdoblju komunizma utemeljena u antifašizmu. Predsjednik Mesić u tu priču koja znači tipično protučinjenično mišljenje uvodi inovaciju (
Novi list, 22. srpnja 2009). On naime tvrdi, da nije bilo antifašističke borbe, o Hrvatima bi se danas govorilo kao o povijesnoj činjenici, kao o Ilirima i Keltima. Zar predsjednik države toliko podcjenjuje svoj narod te ga smatra nesposobnim da obrani svoje životne interese? Predsjednik koji poput rukovodilaca iz doba komunizma
zna sve ocjenjuje na istom mjestu da je antifašizam od 1941. do 1945. čist. To je prema njemu bila borba protiv okupatora za nacionalno oslobođenje. Povijesna je istina bitno drukčija. Osveta
narodnim neprijateljima započela je na samu početku NOB-a, o čemu jasno i vjerodostojno svjedoči Vladimir Dedijer (narodna osveta na Kordunu). Pa i sam Bleiburg nije tek početak tragedije (za koju „antifašisti“ optužuju same žrtve jer su one uzrok svoje sudbine jer su se našle na krivoj strani). Hrvatska se na gubilištu našla prije 1945. (ona je zapravo na gubilištu od 1918), o čemu postoje nepobitni dokazi. Ima još mnogo mrlji na „čistom“ NOB-u. Neki autori optužuju komunističko vodstvo zbog golema broja žrtava u svrhu ostvarenja revolucionarnih ciljeva koji su bili prikrivani za rata. Predsjednikova teza o čistoći „antifašizma“ stoji na klimavim nogama i lako ju je srušiti. Uz navedene ocjene, koje nisu osamljene, danas se osobito u politikantske svrhe ističe hipotetična tvrdnja, tipična za protučinjenično mišljenje, da bi Istra, Rijeka i Dalmacija pripale Italiji da nije bilo antfašističkoga (komunističkog) pokreta. O gubitku istočnog Srijema i Boke kotorske u Jugoslaviji u takvim raspravama nema ni riječi.
Predsjednik Republike prihvatio se posla za koji nije stručan te se našao u vrlo delikatnoj situaciji iz koje se nikako ne može izvući. Umjesto da potiče stvaranje nove povijesne vizije, on nas strmoglavo vraća natrag i umjesto da Hrvatskoj, kojoj je na čelu, obriše suze (Hrvatska plače od osmanlijsko-mletačko-habsburških vremena preko dviju Jugoslavija do danas), on je još više žalosti. Hrvatska plače jer mjerodavne ustanove u Hrvatskoj ne reagiraju na pogubne istupe njezina Predsjednika. Sramota zbog šutnje ide na dušu HAZU, sedam odsjeka za povijest filozofskih fakulteta širom Hrvatske na čelu s najuglednijim Odsjekom povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i svih ustanova koje se bave poviješću. Rijetki su i pojedinci povjesničari koji istupaju protiv veličanja komunističkog antifašizma. Jedan od njih je Ivo Banac, koji negira antifašizam kao samostojeću ideju. Delikt je povijesne laži nekažnjiv, ali Predsjednika treba opomenuti da povijest nije samo učiteljica života, nego je i
lux veritatis (svjetlo istine). To će svjetlo kad-tad zasjati poslije tame u kojoj nas nastoje održati „antifašisti“, a kreatori povijesne laži dobit će svoje zasluženo neslavno mjesto u hrvatskoj povijesti.
Ivo Rendić-Miočević http://www.matica.hr/vijenac/404/Neka%C5%BEnjivost%20povijesne%20prijevare%20/ Žarko Puhovski
Početak Titove Jugoslavije usporediv je s NDH-a
Tito je naređivao zločine te je bio zločinac, ali živio je dugo. Prve četiri godine njegove Jugoslavije itekako su usporedive s četiri godine NDH, no NDH nije trajala dulje, a Jugoslavija jest, pa je Tito uspio napraviti i dosta dobrih stvari.
http://www.matica.hr/vijenac/397/Po%C4%8Detak%20Titove%20Jugoslavije%20usporediv%20je%20s%20NDH-a%20/
