http://www.objektivno.hr/kolumne/andrea-latinovic/4977-andrea-latinovic-dobar-dan-vi-ste-u-hrvatskoj-1941-i-1945Aha, biskupe; Hrvatska nikada nije bila tako podijeljena u svojoj povijesti, doista. Ne više zbog Srba, četnika, srbočetnika, kako smo ih sve znali. Biskupe, pokrali nas naši najbolji sinovi, najveći Hrvati, a Crkva je diskretno okretala glavu
Hrvatska je i danas duboko ideološki podijeljena kao i u svibnju 1945. i zbog neadekvatnog odnosa prema prošlosti ne može imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i budućnosti, rekao je u nedavno na komemoraciji bleiburškim žrtvama dubrovački biskup Mate Uzinić. Onoj istoj komemoraciji koja svake godine izaziva brojne polemike, svađe, optužbe o tome kako je, od kada je Kukuriku koalicija na vlasti, Hrvatska ''pocrvenila'', jer već nekoliko godina Hrvatski sabor nije pokrovitelj te iste komemoracije. Iz Sabora je već objašnjeno- ne žele biti pokrovitelji događaja na kojemu se pojavljuju ljudi u ustaškim uniformama i s ustaškim znakovljem, provocirajući, izvikujući neprimjerene parole, veličajući Nezavisnu državu hrvatsku, nazivajući aktualnu vlast ''komunjarama'', ''boljševicima'', ''mrziteljima Hrvatske''... Pri tome nikada nisu spominjali koliko je nevinih Hrvata, Srba, Židova, Roma, kao i svih onih koji nisu pristajali na ustašku čizmu, pobijeno, poklano žicama i noževima, bačenih u jame...
No, ne želim da ova kolumna bude o povijesti, ne volim se vraćati na nju, iako mi je bazično to struka. Zašto ne volim? Jer od povijesti se ne živi; ona treba biti pamćena, ali i stavljena u okvire u kojima treba biti, kao dio evolucijskog razvoja svakog čovjeka, društva u cjelini, čovječanstva... A kod nas? O, ne mi i dalje živimo u 1941. godini, potom 1945., kada smo odlučivali gdje ćemo, kod koga ćemo i zašto ćemo, jesu li nam bliži Saveznici, sada kada je već Pavelić zbrisao sa zlatom (a oni se i danas u njega zaklinju!), a potom smo nešto godina preskočili, da bismo došli u 1971., 1991. I još je ova potonja za nas na koncu pokazala da, barem jednom u vlastitoj povijesti, možemo biti- homogeni, udruženi, voljeti jedni druge, zbližiti se, pomagati, boriti se srcem, strastveno, žestoko, pokazujući koliko silno želimo tu svoju sanjanu Hrvatsku i kako ćemo je, praktički goloruki i uspjeti ostvariti. I jesmo. Tu nam pobjedu u povijesti nitko ne može oduzeti, nikakve komisije, savezi, sporazumi, asocijacije, sudovi, arbitraže... Ne, ne i ne- nisam velika Hrvatica, ali ne dam da se po tome razdoblju pljuje. Previše je djece pobijeno, mladića ostalo invalidima, majki bez sinova i muževa, preiše žena bez muževa, djece bez očeva i majki, baki i djedova...
''Ovakav svibanj 2014., obilježen dramatičnom ekonomskom krizom nije samo posljedica korupcije i kriminala, nespretnosti i neiskustva posljednjih desetljeća, nego i neprevladanih ideoloških razlika i dviju suprotstavljenih istina koje priječe jedinstvenu interpretaciju nacionalne prošlosti", rekao je na Bleiburgu biskup Uzinić. Aha, biskupe; Hrvatska nikada nije bila tako podijeljena u svojoj povijesti, doista. Ne više zbog Srba, četnika, srbočetnika, kako smo ih sve znali. Biskupe, pokrali nas naši najbolji sinovi, najveći Hrvati, a Crkva je diskretno okretala glavu i tu i tamo se oglasila. I što ćemo sada, biskupe, kada smo podijeljeni samo na one gladne i one site?