[/quote]
Nego, mlačanin, prenoseći taj članak htio bi nam reči da ti također osječaš netrepeljivost prema katolicima u Hrvatskoj, jel sam te dobro skužil?
[/quote]
Ne Bobe nisi me krivo skužil, nikako. Razumiješ ti mene dobro, u to sam uvjeren sto posto. Ovo sam stavio da se pročita i ništa više.
I nemem namjeru raspirivati niti jednu stranu, barem ti znaš moj stav prema crkvi, a i svi ostali koji sudjeluju u ovoj temi. Ne moramo se složiti ali zato možemo razgovarati, barem je to moja namjera , a znam da si i ti jako dobro svjestan nerazumne «mržnje» prema crkvi. Iako ja to ne bi nazivao mržnjom, prije bi to nazvao posljedicom kućnog odgoja pojedinca. Mislim da je za ovakve pojave najvažnija obitelj i obiteljski odgoj.
Ne biti katolikom i voljeti ili ne voljeti crkvu isto se uči u samoj obitelji, a sve je to samo posljedica odnosa u obitelji, kao i sve ostale pozitivne i negativne osobine osobe. Prve korake učinilo smo u rukama svojih roditelja koji su nam direktno odredili putove u našem životu. Obitelj i roditelji su upravo onakve osobe , kakvi smo dijelom i mi sami, hoćeš genetski ili po ponašanju, pogledu na život, na svijet oko sebe, prijateljima koji nam moraju odgovarati berem u nekom dijelu i tako dalje.
U obitelji se učimo toleranciji, uvažavanju drugih potreba osoba oko nas, koje možemo ali i ne moramo razumjeti, međusobno poštivanje i mnogo toga drugog kaj nas na kraju odredi kao osobe. Kroz život koji slijedi, svatko od nas se kao osoba, učenjem nadograđuje i usvaja nove spoznaje koje se ne mogu bitno razlikovati od onoga što smo dobili kao djeca. Možda i možemo, ali ja mislim da tu nema puno odstupanja.
Svijet koji nas okružuje , apsolutno ima posljedice na nas kao osobe, kaj rezultira našem odnosu , ponašanju, promjenama mišljenja, stavovima, razočaranjem ili zadovoljstvom, ovisno o svakom pojedincu . Netko zamrzi jedno , netko drugo, a svaki pokušava svojim razlozima opravdati upravo takav stav. Ja sam odrastao u obitelji gdje se smatra normalno ići na sv. Mise u crkvu nedjeljom, upozoren sam da moji vršnjaci mogu to smatrati smiješnim i da mi se zbog toga mogu i rugati. Iskusio sam upravo takva ponašanja od mojih školskih kolega , dobio batine od drugarice učiteljice, pregrmio sve te stvari, jačajući se u uvjerenju da nemam krivo kaj sam odabrao takav put , a sada mogu kao zrela osoba to i svjedočiti bez srama pred svojom djecom i unucima.
Naučio sam razumjeti one koji imaju dijametralno suprotna mišljena i stavove od mojih, naučio sam živjeti i surađivati sa onima kojima je moja vjera smiješna i glupa. Nemam namjeru zato izbjegavati te osobe ili ih smatrati manje vrijednim od sebe, to smatram glupim, ali isto tako ne mogu dozvoliti da ne smijem braniti svoj stav prema tome i braniti svoja uvjerenja. Njihovo ponašanje prema vjeri crkvi je njihova osobna stvar, zar je to razlog za vrijeđanje neistomišljenika, uvredljiv odnos prema svemu kaj ima veze sa crkvom ili vjerom?
Znam da sam i ja u toj svojoj vjeri, onaj koji griješi, radi ponekad krivo, sasvim nesavršen u svemu tome, ali zato ne prigovaram drugima u njihovoj nevjeri, zato kaj su drugačiji, različiti, sa namjerom da ih vrijeđam , povrijedim i radim od njih budale.
Svaki čovjek je osoba za sebe, vrijedna poštovanje druge osobe , iako to svi povremeno u životu zanemarimo, zaboravimo znajući da život nije samo crno i bijelo, naprotiv.
Život je dar koji treba dobro iskoristiti.
Ništa nije u tom životu savršeno , pa tako ni crkva, a mislim da smo to već spomenuli ovdje, jer crvu čine ljudi, podložni grijehu i raznim slabostima. Ne opravdavam ništa i nikoga ali uvjeren sam da na takvim slabostima treba učiti i napraviti sve da se ne ponavljaju, a dobronamjerna kritika je svakako jedan od dobrih načina . Ne treba zbog toga spuštati glavu i sramiti se svojih uvjerenja, jer i glasna manjina ima svojih grijeha i propusta , koje šutljiva većina podnosi .
