Osim što je slao pismene proteste najvišim državnim dužnosnicima od kojih je inzistirao na čovječnijem odnosu prema Židovima i pravoslavnima, zagrebački nadbiskup je od 1942., bilo direktno ili indirektno, bio involviran i u nekoliko akcija spašavanja Židova. O tim činima postoji i arhivska građa, koja je najbolji dokaza u istinitost spomenutih tvrdnji. Naime, Stepinac je s tadašnjim papisnkim legatom u Zagrebu Giuseppeom Marconeom 1942. bio uključen u akciju spašavanja židovske djece, koja su iz Zagreba prebačena u Tursku. Među djecom koja su spašena nalazio se i sin tadašnjeg zagrebačkog nadrabina Miroslava Shaloma Freibergera, kojemu je Stepinac osobno, kako svjedoči tadašnji tajnik nadrabina Amiel Shomrony, ponudio da se skloni u Nadbiskupiju, o čemu nema niti riječi u Schillerovoj historiografskoj studiji. Zar je moguće da mu je ovu informaciju uskratio Slavko Goldstein ili pak Schiller nije mogao istu naći u knjizi Ive Goldsteina „Holokaust u Zagrebu“, koju također spominje?!
Tijekom 1943. Stepinac je bio još konkretniji u svojim intervencijama i osudama tadašnjih vlasti. Neki historiografi u ovim njegovim sve konkretnijim i direktnijim osudama ustaškog režima vide razlog što su mu ustaše i nacisti ubili brata i njegovu suprugu, jer su bili simpatizeri partizanskog pokreta. Emocionalna povezanost s bratovom smrću zasigurno je bila prisutna, ali ostaje otvoreno je li to baš bio glavni razlog njegovim otvorenijim nastupima.
U pismu Paveliću od 6. ožujka 1943. Stepinac ga osobno proziva zbog progona kojima su izloženi Židovi. Osim konkretnosti, u pismu se primjećuje i jedna velika gorčina i žalost zbog neljudskog odnosa ustaških vlasti prema nehrvatskom stanovništvu. Poput starozavjetnog proroka, koji moli milost za svoj narod, Stepinac kaže (…) molim Vas u ime čovječnosti, koju je naš narod uvijek visoko cijenio, da ne dopustite, da i od ostalih podanika naše države itko nepravedno trpi. U sabirnim logorima ima mnogo njih, koji su nevini, ili koji nisu zaslužili tako tešku kaznu (…).
Vrhunac Stepinčeve solidarnosti s napaćenima i ugroženima dogodio se nekoliko mjeseci poslije. Naime, u prosincu 1943. prijetila je velika opasnost štićenicima židovskog staračkog doma “Lavoslav Schwarz”, koje je na koncu Stepinac spasio, smjestivši ih na crkveno imanje u Brezovici, gdje su dočekali konac rata. Shomrony, tajnik zagrebačkog nadrabina Freibergera, o ovom slučaju kaže:“To je bio rijedak, ako ne i jedinstven slučaj u, od nacista okupiranoj Europi“.
O kolikom broju se radi, teško je reći, ali ako se uzmu podaci Slavka Goldsteina i Ive Goldsteina, koje Schiller često citira, onda je broj iznosio 50 do 60 štićenika.
Prema jednostranim zaključcima, koji su neizostavni dio knjige od Ive Goldsteina, o staračkom domu se kaže: “Spašavanje stenjevačkih Židova bio je, čini se, malen ustupak ustaških vlasti“. Prema tvrdnji tadašnjeg tajnika zagrebačkog rabina Freibergera, Amiela Shomronya stoji: “Stepinac je starce iz Schwarzova doma uzeo u zaštitu i preselio sve o vlastitom trošku na crkveno imanje u Brezovicu“.
Naravno, ovo je samo jedan manji dio onoga što je poduzela crkvena hijerarhija u korist Srba-pravoslavnih i Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a za koje njemački autor „nije znao“.
Za doprinos u očuvanju i zaštiti ljudskih života tijekom rata Stepinac je primao zahvale od tadašnjih visokih židovskih službenika, kao i onih koji su bili vezani nekim odnosom sa Židovima, npr. brakom. Upravo ti izrazi zahvalnosti svjedoče o djelima koja inače vrlo često ostaju neregistrirana.
Prva od te vrste zahvala datira od 14. svibnja 1942., koju su uputili grupa katoličkih žena iz Osijeka, čiji su muževi bili Židovi. Tu se, između ostaloga, govori da on (Stepinac) (…) koji se vazda zauzeo za pravednu stvar (…) podupre njihovu molbu Paveliću za osobođenje njihovih muževa.
Slična zahvala je stigla i iz Crkvenice, gdje predstavništvo izbjeglica Židova u Crkvenici 2. kolovoza 1942. šalje Stepincu svotu od 306 kuna, kao znak (…) naše zahvalnosti prema predstavnicima Katoličke Crkve, u prvom redu prema Nj. Preuzvišenosti nadbiskupu g. Alojziju Stepincu, koji su svakom zgodom, kada je to bilo moguće, uložili svoj upliv da ublaže neobično tragičan položaj onih, koji –nedužni- ćame, ginu i izgibaju u logorima (…).
Najizričitije priznanje zagrebački nadbiskup Stepinac dobio je od dr. Weltmana, izaslanika za pomoć europskim Židovima u Istanbulu, u kojem se kaže (…) da je msgr. dr. Stepinac učinio sve što je mogao da pomogne i olakša nesretnu sudbinu Židova u Hrvatskoj (…).
Niti ovaj podatak nije poznat Schilleru, jer da mu je kojim slučajem bio poznat ne bi donosio već poznate, jednostrane zaključke kako je komunistički sud u Jugoslaviji Stepinca osudio na 16. godina zatvora zbog kolaboracije s ustaškim vlastima. Jasno je već svima, osim možda Schilleru, kako se je u Stepinčevom slučaju radilo o čisto političkom procesu u kojega je bio involviran cijeli politički vrh komunističke Jugoslavije, te taj proces nije smio doživjeti svoj debakl. A da je tako u prilog govori podatak, da su mnogi htjeli dobrovoljno svjedočiti u prilog zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, među njima i tajnik zagrebačkog rabina, Amiel Shomrony, ali je svima njima to bilo uskraćeno.
Govoreći o pojedinim svećenicima Schiller također donosi nekoliko faktografskih grešaka, a to se posebice tiče svećenika Dominika Mandića i jednog bivšeg svećenika, Tomislava Majstorovića-Filipovića.
Prva od grešaka je ona koja se odnosi na bivšeg franjevca, Tomislava Majstorovića-Filipovića, za kojega Schiller napominje da je isti bio Ustaša-Seelsorge (ustaški duhovnik), te opet, po tko zna koji put zaboravlja jednu vrlo bitnu činjenicu, a ta je, da je Majstorović-Filipović u to vrijeme bio isključen iz svoje redovničke zajednice, odnosno nije uopće više bio svećenik. Naime, isti je na temelju kanona 668. otpušten iz franjevačkog reda, što Schiller prešućuje, a taj otpust je potvrdila i vatikanska Kongregacija za redovništvo. Svi kasniji događaji koji se vežu za ovo ime dogodili su se u vremenu kada je status istog sveden na laički, a ne dok je bio svećenik, kako proizlazi iz Schillerova teksta.
Osim Majstorovića-Filipovića, Schiller spominje u vrlo negativnom kontekstu još jednog franjevca, Dominika Mandića, kojemu nalazi i jednu zajedničku točku s Hitlerom i Pavelićem, a ta je da su sva trojica rođena 1889. godine. Zar je godina rođenja dobar argument da se nekoga ocrni? Zar su samo njih trojica rođena te godine?
Po ovome ispada da su svi oni koji su, ne svojom krivnjom, došli na ovaj svijet godine 1889. krivi, jer su tada Pavelić i Hitler rođeni. O tempora o mores.
Za Schillera je irelevantna činjenica da je upravo Dominik Mandić, vijećnik Vrhovne uprave franjevačkog reda u Rimu, pisao 19. srpnja 1941. nadbiskupu Stepincu (…) da zabranite svećenicima, da sudjeluju u bilo kakvim progonima Srba i Židova. Naprotiv neka svugdje djeluju umirujuće, neka zaštićuju progonjene i zapostavljene. Neka budu svećenici Kristovi, propovijednici i nosioci ljubavi, milosrđa i pomoći, a ne mržnje i nepravde (…)
O ovome niti riječi u knjizi njemačkog autora. Naprotiv, on se bavi Mandićevim historiografskim doprinosom, te ga citira u onom dijelu, gdje se kaže kako su Srbi i Hrvati dva stara različita naroda, koji po svojoj kulturi, tradiciji i povijesti nikad nisu imala ništa zajedničko, pa je nemoguće očekivati njihovu simbiozu i život u zajedničkoj državi. Svaki komentar je suvišan.
Vjerojatno je Schilleru poznato da se jugoslavenska višenacionalna država, koja je dva puta bila uspostavljana, 1918. i 1945. godine, raspala i to oba puta u krajnje okrutnim ratovima. Nije se samo raspala država Jugoslavija, nego je umrla i ideja jugoslavenstva, ovoga zadnjeg puta vjerojatno bez izgleda za neko novo uskrsnuće.
Schiller nije jedini koji bi možda pokušao reaktivirati-reanimirati ovu, jednu od najvećih zabluda u koju je hrvatski narod ušao. Prvi puta je u tu zabludu „jugoslavenstva“ uvučen, najvećim djelom svojom krivnjom, odnosno krivnjom tadašnjeg političkog vodstva, koje ga je predstavljalo, dok je drugi puta bio prisiljen u nju ući, a da ga nitko nije o tome pitao.
Jedna od najvećih Schillerovih opsesija u knjizi je franjevački samostan na Širokom Brijegu, koji je bio, kako kaže autor, „centar gdje se kovao ustaški kadar“. Na koga autor tu misli, postaje jasno već u sljedećoj rečenici. Naime, u toj rečenici spominje se kako je kroz franjevačku školu prošao ustaški ministar Andrija Artuković te je to dovoljan razlog, prema Schilleru, da se istu instituciju degradira. Što se tiče ovih prigovora protiv franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, kao leglu ustaša, treba naglasiti kako su ovu školu jednako posjećivali kasniji komunisti, kao i pripadnici ustaša, što nije Schilleru poznato.
Schillerova kleveta o samostanu na Širokom Brijegu dosegnula je vrhunac onog trenutka, kada citira izvješće komunističkih partizana od 7. veljače 1945., gdje se kaže kako su franjevci zajedno s ustašama pružili otpor partizanima, te da je to glavni razlog ubojstava 28 franjevaca.
Da se radilo o komunističkoj podvali govori izvješće, upućeno 11. svibnja 1945. britanskom Ministarstvu vanjskih poslova, tj. Antony Edenu, u kojem stoji (…) slijedeće zore pojavila se partizanska jedinica koja je upala u samostan, poharala ga i pobila sve one koji su bili u svećeničkoj odori: 12 profesora, 6 osalih svećenika, 10 novaka i braće…iz samostana su partizani odnijeli sve što je bilo od bilo kakve vrijednosti. Da bi se smirilo veliko uzbuđenje naroda zbog zbog ovoga pokolja, partizani su proširili glas kako su franjevci poginuli u bici, boreći se sa puškom i mitraljezom. Jasno je da je to besramne laž, dovoljno je naglaiti kako su franjevci poginuli 8. 2. vise od 10 sati nakon završene bitke, i kako većina nije bila u samostanu dok je trajala borba (…).
Kao što se može vidjeti, njemački novinar Ulrich Schiller za zločine koji su se dogodili na teritoriju bivše Jugoslavije najvećim dijelom optužuje Katoličku crkvu, odnosno u katolicizmu vidi jedini i glavni uzrok svih antagonizama koji su se u 20. stoljeću dogodili na tom prostoru.
Ovakav stav njemačkog novinara Ulricha Schillera ne treba čuditi jer je, koristeći komunističke i srpske izvore pri pisanju svoje studije, nastavio tamo gdje je stala jugoslavenska historiografija. Brojne insinuacije, laži i nepotpune informacije vrlo vješto je preuzeo njemački novinar i na temelju njih donosio zaključke takve kakvi jesu.
Osim što je koristio historiografiju komunističke provenijencije, Schiller se velikim dijelom služi informacijama bivših službenika jugoslavenskih tajnih službi, što dovoljno govori o rezultatu njegova historiografskog rada.
Dr. sc. Tomislav Vujeva
povjesničar
P.S. Ovo je jedan od osam priloga hrvatskih povjesničara iz Europe i Amerike koji će biti objavljeni do jeseni, kao odgovor na knjigu Ulricha Schillera. Kolega Vujeva je izvorni prilog napisao na njemačkom jeziku i zahvaljujem mu što nam je omogućio da ga čitamo i na ovom blogu.
http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/?__utma=1.1222120322.1260569658.1282147062.1282161720.638&__utmb=1.3.10.1282161720&__utmc=1&__utmx=-&__utmz=1.1281699091.612.59.utmcsr=monitor.hr|utmccn=%28referral%29|utmcmd=referral|utmcct=/&__utmv=-&__utmk=64910639
