U životu smo izloženi dobrom i lošem.
Ako imamo izgrađeni karakter lakše ćemo prepoznavati loše i lakše ćemo mu se odupirati, opredjeljivati za dobro.
Koliko ljudi u životu nakon punoljetstva nije uzelo nešto što nije bilo njihovo ili nije slagalo? Koliko takvih ima u postocima? Ako su takvi u manjini onda čemu se čudimo da smo društvo u kojemu ima puno kriminala i institucije ne rade kako valja.
Zašto se kao društvo ne želimo snažnije opredijeliti za istinu, pravednost, transparentnost, razgovor? Zašto to nije imperativ?
Zašto svaka laž i krađa ne bi bili za osudu? Danas su često veliki kradljivci isprika da se može malo ukrasti ili laži političara isprika za naše vlastite laži. Jedna mudra kaže da prilika stvara lopova.
Možemo djecu, omladince, ljude plašiti vikanjem, batinama, zatvorom za loša djela ali kvalitetnije je ako oni uspiju posvijestiti u svojim glavama da činjenje loših djela nije dobro za njih i za društvo u cjelini.
Po meni loše djelo je i kad vrtići, fakulteti, zdravstvene usluge nisu dostupni svima jednako?
Koga ćemo u zatvor zbog toga?
Zašto imamo veliki jaz između bogatih i siromašnih, između najveće plaće i najmanje?
Koga ćemo u zatvor zbog toga?
Ustrojstvo zajednice ovisi o pravdi na svim razinama.
Duhovno-moralna edukacija nije lagan zadatak, ona zadire u našu vlastitu savijest i naš vrijednosni sistem, uglavnom neposredno ne donosi novac, ali je neobično važna za sreću i napredak i zato vrijedi uložiti trud i raditi na njoj.
Zajednice moraju kazniti tiranina, lopova, ubojicu, zločinca – kako bi upozorili i spriječili druge da ne počine slične zločine. No najvažnije je da ljudi budu odgojeni tako da ne čine nikakve zločine; jer moguće je odgojiti čovjeka tako djelotvorno da izbjegava i usteže se od činjenja zločina, tako da mu sam zločin izgleda kao najveća kazna, najveća osuda i mučenje. Stoga neće činiti nikakav zločin koji zahtijeva kaznu.
Zajednica bi se trebala danonoćno truditi i nastojati s najvećim žarom odgajati ljude, kako bi ih potakla da iz dana u dan napreduju i rastu u znanju, da stječu vrline, moralne vrijednosti i izbjegavaju poroke da se ne bi događali zločini. Tako djelujemo na sam uzrok.
Kada u zajednici nema moralno-duhovne edukacije ili je ona nedostatna dešavaju se brojna nedjela i onda zajednica smišlja kako nametnuti kaznene zakone i pripremiti sredstva kazne, instrumente smrti i kažnjavanja, mjesta zatočenja i izgona; dakle, stalno je usredotočena na posljedice. To ima demoralizirajući učinak.
Kad bi se zajednica jače potrudila obrazovati mase proširilo bi se razumijevanje, razvio se senzibilitet, običaji bi postali dobri, a moral normalan; jednom riječju, došlo bi do napretka u svim vrstama vrlina što bi dovelo do pada kriminala.
Danas prevencija i izgradnja kvalitetnog i pravednog nije u modi jer se na vrstama „kurative” bolje zarađuje, može više politizirati, filozofirati i ne zahtijeva evaluaciju naše vlastite moralnosti. Svakome od nas nedostaje novaca ali tko će reći da mu nedostaje moralnosti?
