Kolumne Ante Tomića

[Sledgehammer]

Muzej arheoloških spomenika traži čistačicu

Web dizajner, public relation agent, kreativni direktor, copyrighter, life couch, event menadžer, sommelier, arhitekt interijera, japanski kuhar... Tko bi više znao sva ona šminkerska zanimanja koja se u našim novinama pojavljuju na popisima poslova budućnosti, uzbudljivog doba globalizacije i naprednih informatičkih tehnologija, svijeta kojim vladaju oni s posebnim znanjima i vještinama.
Takvo jedno radno mjesto otvorilo se nedavno u Splitu, a na javni natječaj javilo se više od stotinu zainteresiranih. Mladi, obrazovani, željni izazova, neustrašivi pred konkurencijom, voljni gaziti preko leševa i živjeti s uredskim stresom, poslali su svoje nacifrane životopise, diplome i domovnice i sada grizu nokte, dvojeći jesu li učinili sve što je trebalo, ili bi ipak trebalo potegnuti vezu, da se za tri i po hiljade kuna uhljebe kao čistačica u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika.

To se zove ambicija. Kraj sve korporacijske otmjenosti, svilenih kravata, koktela i Blackberryja, seksa i grada, čini se da ljudi ipak vole jednostavniji život i na cijeni su još uvijek zanimanja koja ne traže aktivno znanje engleskog i rad u PowerPointu. Daj im plavu kecelju, gumene rukavice, metlu i Cilit Bang i njima ne treba ni kancelarija ni službeni automobil, ne pitaju ni za sushi ni za sashimi, fućka im se i za barrique i za gran cru. S novim Windowsima oni rade isto kao i sa starima. Operu ih spužvom i toplom sapunicom.

Skromna državna služba, sobičak bez prozora i rešo s otučenom džezvom: stotinu Splićana za svoju sreću ne traži više od toga. Namještenje čistačice u Muzeju njihov je hrvatski san. Za to su se borili. Kao i obično, branitelji i invalidi imat će prednost kod zapošljavanja. Za njihove ratne zasluge, domovina će ih odlikovati Redom Danice s likom Mister Muscola.

A selekcija će biti vrlo oštra. Među mnoštvom kandidata što se smatraju sposobnim za zahtjevnu zadaću čistačice i spremni su moralno i materijalno odgovarati za higijenu Arheološkog muzeja, kao osobita se neobičnost ističe da je desetak muškaraca i jednako toliko visokobrazovanih. Dobro, muškarce se ipak pretjerano ne spominje, jer tu vreba zamka političke nekorektnosti. Zbog načela rodne jednakosti uljudno se pretvaramo kako ne nalazimo čudnim da bi muškarac mogao biti čistačica, premda privatno mislimo da takvi postoje samo u gay fantazijama. Razumnije je praviti se zapanjen da je netko završio vanjsku trgovinu, agronomiju, građevinu ili veterinu, pet godina trčao po predavanjima, skupljao potpise, mučio se sa seminarima i kolokvijima, a sestra mu tipkala diplomski, da bi on ili ona naposljetku osvanuo brišući prašinu i ribajući podove.

Ali, baš ovo meni se čini sasvim logično. Da je riječ o čistačici u općini, zemljišnom uredu ili kakvom knjigovodstvenom servisu, visoko obrazovanje nalazio bih besmislenim i suvišnim. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, na drugoj strani, htjeli, ne htjeli, traži učenu čistačicu. Ne može tu netko s ulice doći i mahati krpom. Riječ je o dragocjenim izlošcima, materijalnim tragovima našega slavnog hrvatskog imena u dalekoj prošlosti. Naš je identitet, takoreći, u pitanju i nevična ili, Bože sačuvaj, zlonamjerna čistačica mogla bi napraviti nesagledivu političku štetu. Ne znam je li se o tome razmišljalo, ali ja bih svakako napravio i policijsku provjeru kandidata.

Jer što bi se, na primjer, moglo dogoditi. Uzme žena čistiti neki osjetljivi kameni ulomak sa starohrvatskim pleterom i glagoljicom, žustrije ga malo istrlja Arfom i eto ti ga vraže. Otišao i pleter i glagoljica, nemaš više čime dokazati da smo mi od stoljeća sedmog ovdje. Ili, još gore, čistačica krene glancati eksponat na kojemu je dosad pisalo kralj Tomislav, pa ga glanca i glanca i odjednom se otkrije da zapravo ne piše kralj Tomislav, nego, šta je znam, car Dušan. I tek tada dođe policija, napravi, što se kaže, izvide i radnje, odvede inkriminiranu na obavijesni razgovor, gdje ona napokon, kroz suze prizna da je tajna agentica, da se zapravo zove Leposava Garašanin i da su je na mjesto čistačice u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika ubacili po nalogu Srpske akademije nauka i umetnosti.

Kojekakve bi strahote mogla napraviti pogrešna osoba na ovome odgovornom mjestu. Mnogo je dušmana koji samo čekaju priliku da oskvrnu svetost Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, ali zaista to i ne mora bili zločesto i hotimice, nego samo tako, zbog gluposti ili neznanja. Zamislite samo, molim vas, sljedeći prizor. Čistačica odluči oribati pod Muzeja. Nađe ona krpu i prikladno duboku posudu, natoči vode, dolije deterdženta i krene pomalo, od jednog zida, na koljenima se natraške pomičući prema suprotnom, marljivo brisati, ispirati krpu i cijediti je nad maštilom.

Međutim, u neko doba iz ureda izađe ravnatelj poštovane ustanove i samo što je vidio što čistačica čini, krikne od užasa.

- “Anđo, srce ti Isusovo, pa jesi li ti normalna?!”

- “Molim, direktore?” začudi se čistačica Anđa nevino, mičući znojan pramen s čela.

- “Gdje si to vodu ulila?” kaže on.

- “Pa u maštil”, odgovori ona, tek sad se malo bolje pogledavši korito puno smeđe, prljave vode.

- “Pa nije to maštil, Anđo”, objasni joj ravnatelj. “To je krstionica kneza Višeslava...”

Ustvari, kad bolje razmislim, mjesto čistačice u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika zaista traži jednu odgovornu, obrazovanu, moralno ispravnu i politički pouzdanu osobu. Na primjer, mene. Nisam se, istina, kandidirao i već je prošao rok za predaju dokumenata, ali s tim ne bih trebao imati problema. Imam jednog zemljaka koji mi to može urediti mimo procedure. Moćan je čovjek, radi kao državni tajnik u Ministarstvu... nije važno. Sad ću ga nazvati...

E, ovo baš nisam očekivao. Zovem ja maločas zemljaka i počnem mu objašnjavati:

- “Stari, ne znam jesi li vidio u novinama, ovih dana je izašao natječaj za čistačicu u Muzeju hrvatskih arheoloških...”, a znate što on meni kaže na to?

Prekine me uzbuđeno i s nadom u glasu upita:

- “Jesam li prošao?”

[Sledgehammer]

Što su Petar ili Pavao uopće mogli kazati o medicinski pomognutoj oplodnji? Zaboga, pa oni ni sapun nisu imali!

Ne mogu zamisliti veće, strašnije, pa i, ako hoćete, nekršćanskije oholosti od toga da je netko prezreo četiri milijuna života!!

Kada se rodi dijete, duša ti dođe veća, raširi se od osjećaja što su iznenada postali mnogostruko snažniji, osjećaja što tuku tako neobuzdano da se uplašiš da će ti slomiti rebra i prsnuti iz grudi. Kad ti babica na izlazu iz rodilišta tutne usnuli paket u ruke, shvatiš da nisi imao pojma da na svijetu ima toliko sreće. Drhtiš od navale ljubavi dodirujući mu lice, a strah da i ne spominjem.

Strah da bi se djetetu nešto ružno moglo dogoditi milijardu je puta veći od ukupnog zbroja svih užasa koje si ikada iskusio. Bijes i mržnja prema onima koji bi se usudili povrijediti tvoje dijete su toliki da bi njima mogao zapaliti čitavo euroazijsko kopno od Kamčatke do Portugala.

Klinci su hard rock, Neil Young sa svim emocionalnim pojačalima odvrnutim do kraja.

Razmišljao sam o ovome prije neki dan, držeći u naručju malenog dječaka od nekoliko tjedana. U trenutku sam preko puta uhvatio pogled njegove mame i tamo našao poznatu mješavinu blagosti, radosti i zebnje i nasmiješio joj se s razumijevanjem. I sam sam se mnogo puta našao u složenoj čuvstvenoj groznici koja roditelje trese kao struja, poznajem sreću koja puni oči suzama, ljubav koja ne da disati i nepodnošljivu stravu i bol od same pomisli na bolest ili nesreću.

Nasuprot ovome, emocija koji me je obuzela dan ili dva kasnije bila je vrlo, vrlo prosta i tvrdo jednoznačna. Našao sam u novinama da se Vatikan suprotstavlja dodjeli Nobelove nagrade medicinskom geniju koji je otkrio umjetnu oplodnju i nisam osjetio ništa osim odvratnosti. Popovska uskogrudna i bahata glupost kojom odbacuju jedno dragocjeno, prekrasno znanstveno dostignuće, blistavi trijumf pameti kojemu imamo zahvaliti rođenje, procjenjuje se, četiri milijuna života, zaslužuje zaista tek gađenje.

Moraš stvarno biti naduti imbecil da bi poricao pravo na život četiri milijuna djece, bio nezadovoljan srećom koja je obasjala četiri milijuna parova. A zašto? Samo zato jer apostol Petar ili Pavao nisu ništa o tome kazali u poslanici Korinćanima ili Efeženima. Oprostite, ali što su apostoli Petar ili Pavao uopće mogli kazati o medicinski pomognutoj oplodnji?

Zaboga, pa oni ni sapun nisu imali!! Već i skuhati masnoću s lukšijom da bi se oprali bilo im je nepoznata vještina.

Imate li čitav mozak u lubanji, mora vas uznemiriti slaboumna i opasna vjera da je u samo jednoj drevnoj knjizi sabrana sva mudrost svijeta, da je još prije dvije tisuće godina ili ranije, na Bliskom istoku, u glinenim potleušicama bez tekuće vode, napisan do jedan odgovor na bezbrojne moralne i intelektualne dvojbe što se svakodnevno otvaraju pred čovječanstvom. A milijuni, stotine milijuna njih gaje ovakvo strašno uvjerenje.

“Sve je u Bibliji”, reče mi jednom na ulici neka gorljiva žena, nezadovoljna mojim pisanjem. “Ja čitam samo jednu knjigu”. “Zanimljivo, gospođo”, odgovorio sam joj, “i Osama Bin Laden čini jednaku stvar”.

Uistinu, možete li se sjetiti ijedne bitne, načelne razlike između mahnitog muslimanskog terorista što misli da sve knjige osim Kurana valja baciti na lomaču i predanih kršćana koji drže da je sve u Bibliji.

Osobito ako imate na pameti da je većim dijelom riječ o istom, prepisanom štivu. Vatikansko protivljenje umjetnom začeću djelo je navlas identične zadrtosti i zapravo nije riječ o ničemu novome. To je samo jedna u beskrajno dugačkoj, stoljećima staroj niski strastvenih neukosti kojima je religija odbacila plodove intelekta.

“Hram ateizma: obmana u Krapini”, poručuje nam ovih dana s naslovnice nekakav mali časopis koji se bavi tobožnjim kršćanskim vrijednostima. Muzej pračovjeka njima je podla laž Nečastivog, nikakav pogrbljeni, dugoruki neandertalac s toljagom nikada nije lutao ovim krajevima. Dinosauri isto tako. Dinosaure su valjda komunisti izmislili. Ništa im ne vjerujte, sve one neobično velike kosti koje su iskopane po stepama, sve su to CIA i KGB tamo zakopali da bi negirali postojanje velikog i svemogućeg Boga, koji je čovjeka u subotu ujutro, između sedam i sedam i trideset, od zemlje napravio i naselio ga u polinezijskom krajoliku, gdje se dogodio poznati tragični nesporazum s jabukom.

Galileo Galilej s tvrdnjom da Zemlja nije u središtu svemira, Charles Darwin s teorijom o podrijetlu vrsta, a sada i ovaj bezbožni klipan s umjetnom oplodnjom, kilometri polica knjiga, tisuće znanstvenih dokaza, sve je vrijedno ognja jer mudri proroci i apostoli s ravne ploče, gdje je puštanje krvi bilo vrhunac medicinske njege, nisu ništa čuli o tome. Sve je znanje ljudskog roda vjerskim fanaticima beznačajno u usporedbi s recima koje je nekakav domišljati židovski pričalica jednom davno zabilježio na jarećoj koži.

Istina, ima nekih civilizacijskih postignuća koje će ipak prihvatiti. Bin Laden, na primjer, halali kalašnjikov, premda ga Prorok nikada nije spominjao. Jednako tako, mnogi će se kršćanski fundamentalisti složiti s ograničenom upotrebom nuklearnog oružja, na primjer, da sprže kakvu bezbožnu srednjeazijsku stočarsku pustoš, iako u Svetom pismu nema ni osnova atomske fizike. Takvi su krvavi užasi zbog nečega dobri i blagoslovljeni, no par koji se odluči za medicinski pomognutu oplodnju valja osuditi na vječno prokletstvo.

Teološka je logika teška, ali u ovom slučaju nam se jasno osvijetlila jedna lijepa istina. Smisao je religije vrlo često da ohrabri budale u neznanju. Znanje je oholost, a oholost je smrtni grijeh.
Na drugoj strani, ja ne mogu zamisliti veće, strašnije pa i, ako hoćete, nekršćanskije oholosti od toga da je netko prezreo četiri milijuna života. Gotovo cijela jedna Hrvatska nikla je iz epruvete onoga sjajnog tipa. Trebam li dokazivati postojanje Boga, meni bi ovo bio dosta uvjerljiv argument. Zaista, ne mogu zamisliti ništa božanskije od ovoga prekrasnog čuda.

[Sledgehammer]

Kojeg biste Hrvata poslali u svemir

Rusija je prije nekoliko dana stavila naš nacionalni ponos pred veliki izazov, kupimo li od njih nekakve borbene avione, oni bi o svome trošku obučili i poslali u svemir prvog hrvatskog astronauta. Izlet u modra zvjezdana prostranstva došao bi nam kao nagrada za višemilijunski ugovor, upravo kao što bolja poduzeća u sličnim prilikama poslovnog partnera obraduju prostitutkom.

Uzmemo li ruske nadzvučne kante, makar da iz njih prskamo usjeve pesticidima, a jedva da bismo se mogli sjetiti korisnijeg posla za naše ratno zrakoplovstvo, jedan će zemljak pronijeti naše slavno ime diljem galaksije. Nećemo više biti beznačajni narod koji je izmislio kravatu i penkalu, upisat ćemo se u osvajače svemira.

Nepatriotski je i pomisliti je li to nama treba. Tko god danas u međunarodnim relacijama nešto vrijedi, raketom je poslao predstavnika da kruži oko Zemlje. Rusi su nam zgodno došli s tom ponudom, jer takav podvig sami, naravno, mi ne bismo mogli financirati. Velike su to pare. Ministarstvo prometa, kojemu bi, nekako logično, trebala pripasti organizacija putovanja u svemir, nema toliki bužet. Osim toga, da slanje hrvatskog čovjeka u orbitu košta, napamet govorim, sedam milijardi dolara, prilično sam uvjeren da bi Božidara Kalmetu stajalo najmanje šesnaest i pol. I još bi se ustanovilo da je astronaut Kalmetine sestre sin.

- “Halo, Houston”, oglasio bi se u neko doba iz orbite naše gore list.

- “Šta je bilo?” pitali bi zabrinuto iz baze u Houstonu.

- “Je li barba Luka tamo?” kazao bi astronaut.

- “Tu san. Reci, sine”, javio bi se tada Luka Bebić.

- “Ništa, samo san vas tija čut. Šta je novo doli u vas?”

- “Nema ništa. Šta je u tebe?”

- “Nako, more stat.”

- “Čuvaj se.”

- “Oću.“”

- “Nemoj brez kacige izlazit vanka.”

- “Neću.”

- “Ajde, bog.”

- “Bog, barba Luka.”

Veza se ovdje prekine, a svi u bazi u Houstonu preko monitora u skamenjenoj tišini zure u Luku Bebića, šokirani od razgovora kojemu su upravo svjedočili. Bebić ganuto dlanom otare suzu i objasni:

- “Nemojte se ljutit, znan ga kad je ovliki bio. Vozio ga u Metković na hitnu kad je gurnio autić u nos. Šta je onda moga imat, sedamnaest godina, a vidi ga sad...”

Kod izbora astronauta ovakve bi slučajeve svakako valjalo izbjeći. Odlučno valja reći - pojavama poput korupcije i nepotizma u svemiru nema mjesta. Za ovako zahtjevnu i skupu zadaću trebamo zaista najbolje, a ne da pošaljemo nekoga tko ne govori engleski i onda se dogodi tragedija u svemirskoj stanici, jer naš kandidat nije razumio kad su mu vikali: “Close the door! Close the door, Zvonimir!”

Selekcija mora biti izvanredno pažljiva, upravo nesmiljena, astronaut tjelesno i duševno besprijekorno zdrav, vrhunski školovan. Mnoštvo je uvjeta koje on mora ispuniti, o nekima možda niste ni razmišljali. Prilično bi neugodno bilo, vjerujem da ćete se složiti sa mnom, da potrošimo nekoliko milijuna, lansiramo raketu i tek tada otkrijemo da je prvom hrvatskom čovjeku u svemiru mater Srpkinja. Ili da nam je predstavnik ateist, musliman, Jehovin svjedok, makrobiotičar ili, bože nas sačuvaj, homoseksualac. Ovo posljednje vjerojatno bi bilo najveća svinjarija. Tko bi preživio sramotu da astronauta na povratku dočeka momak. Mi došli sa zastavicama, a njih dvojica se ližu i hvataju za guzice. Takvom bi astronautu još tijekom akcije oštro poručili:

- “Slušaj, pederu, nemoj se vraćat. Za tvoje dobro, bolje ti je ostat u svemiru”.

Sve u ovoj akciji treba biti brižljivo planirano, a nebrojene su mogućnosti da nešto krene ukrivo. Ipak, možemo biti neizrecivo ponosni završi li sve kako valja i gore, u hladnoj tišini svemira napokon se začuje hrvatska riječ. Dugo sam razmišljao kako bi se najsvečanije mogao obilježiti taj historijski moment i najuzbudljivije čega sam se dosjetio je da astronaut u orbiti jede naše tradicionalne specijalitete, pršut, kulen i slično. Žlicom da po svemirskoj stanici lovi sir i vrhnje koji lagano plutaju bestežinskim prostorom.

Ništa više nakon toga ne bi bilo isto, naš život bi se na neslućeno mnogo načina promijenio. Uzmite političke izbore, na primjer. Hrvati u svemiru, nekako mi se čini najlogičnije, glasali bi za listu u dijaspori. Milan Bandić vjerojatno bi pobijedio na izborima za predsjednika kad bi došli rezultati hercegovačkih astronauta iz svemirske stanice na Saturnu.

Stvar o kojoj bi, osim toga, valjalo razmišljati, nakon što naš čovjek ode u svemir, jest i da bi se, između Klingonaca, Vulkanaca, Romulanaca, Ferengija, Talaksijanaca i Vedejaca, i Hrvati trebali naći u televizijskoj seriji “Zvjezdane staze”, među članovima posade koja putuje svemirskim prostranstvima u koja nijedan čovjek nikada prije nije kročio. Kao svemirska velesila, imamo puno pravo tražiti od producenata da se i naši ljudi regrutiraju u Voyager. Hrvatski predstavnik mogao bi se, na primjer, po uzoru na onu borgovu radilicu, Sedmu Od Devet, zvati kao gemišt - Dva U Tri.

- “Dva U Tri, isključite štitove i brzinom četiri warpa naprijed”, zapovjedi kapetanica Kathryn Janeway.

- “Razumijem!” reče Dva U Tri tvrdo, a Voyager poletno sune među zvijezde.

Zapovjednica Janeway uto u rubu vidnog polja uoči jednog ćelavog časnika flote, koji je upravo ušao na komandni most svemirskog broda. Premda je bila sigurna da sve članove posade poznaje, ovoga sasvim sigurno nikada nije vidjela. Štoviše, potpuno joj je nepoznat taj ćelavi oblik života s izbuljenim očima i mesnatim usnama. Tko li ti to mogao biti?

- “Oprostite, časniče, s kojeg ste vi planeta?” upita Janeway znatiželjno.

- “Ja sam Zdravko Tomac sa Zemlje”, predstavi se časnik.

Kapetanica zamišljeno kimne, u sebi misleći:

- “Eh, danas baš svakoga puštaju u svemir”.