Nâstavek prethodnoga lista: Zašto je Tito poslao Đilasa? Da ga ponizi. Da ga upozori da bude pristojan s Krležom jer ga trebaju. Od tada počinje Đilasovo dodvoravanje Krleži. Đilas se pred Krležom valjao od oduševljenja, a mrzio ga je iz dna duše.
Imate li što od toga u seriji? Ne može se u dvanaest nastavaka napraviti sve o Titu. Svaka bi tema koju sam otvorio trebala trajati pitaj Boga koliko. Prigovara mi se što sam u dva nastavka sabio NOB. Uzeo sam četvrtu i petu ofenzivu, krucijalne ofenzive, koje i nisu bile ofenzive.
Kako nisu? Njemačka vojska koja je ratovala na Istočnoj fronti i Africi dolazila je u Jugoslaviju na šest tjedana odmora i da se ne bi udebljali i otromili provodili su akcije čišćenja. To su bile
Weis 1, Weis 2, kako su se već zvale te akcije koje su proglašene ofenzivama.To je bila vježba njemačke vojske, aktivni trening. Ivan Šibl, partizanski general, pripovijedao mi je kako se nikada nije dogodilo da su obranili područje koje su napali Nijemci i da nikada nisu zauzeli prostor koji su branili Nijemci. Mogli su ih iznenaditi, dočekati i zapucati na njih, mogli su ih imati u šahu dok nisu uspostavili vatrenu liniju, a onoga časa kad su uspostavili – bježi. Ima toga u mojem filmu
Kad čuješ zvona. Viče se: Nijemci bježe! Ma ne bježe, nego se povlače na drugu stranu, idu kamo su krenuli. Sve su to mistifikacije. Ali uspješne. U tu mitologiju vjerovao je velik broj ljudi.
Zašto ste Vrhovni štab prekrstili u Generalštab? Razlika je samo u jeziku, a ne i značenju.
Povjesničar Neven Budak zamjera što Tito u Moskvi s Dimitrovom govori kajkavsko-ekavski, a ne ruski, misli da su obojica trebali govoriti ruski. Zašto ne traži da se u HNK
Romea i Juliju igra na engleskom? Naravno da su Tito i Dimitrov znali ruski i da su razgovarali ruski, to je normalno, ali mi to prikazujemo našim gledateljima. U svim američkim filmovima Nijemci govore engleski jer su ljudi osjetljivi na izgovor. Ne može se kako povjesničar zamišlja. Ali Budaku je to normalno jer mu je normalno da se ne drži ni povijesnih činjenica nego ih intrepretira kako mu se svidi.
Premda su partizani odgovorni za Bleiburg i Križni put, naši predsjednici, bivši Mesić i sadašnji Josipović, ne žele se pokloniti žrtvama Bleiburga. To je njihov problem koji sami sa sobom moraju riješiti. Moraju preispitati dolazi li to iz načela pravde i pravednosti, iz načela demokracije, ili je to pitanje isključivosti i kućnog nasljeđa. Znate, oca Stjepana Mesića narod je zvao Tovariš. Bio je pojam, neću govoriti čega, ali zvali su ga Tovariš. Stjepan je sin Tovariša.
A Josipović? Otac mu je bio član CK Hrvatske.
Zašto je Krleža imao jedan odnos prema Titu, poslušnički, a drugi recimo prema Milanu Begoviću, kojega je nazvao fašistom, ili prema Slavku Kolaru? Nije to bio odnos prema Kolaru, nego zahvala Ervinu Šinku. Slavko Kolar bio je jedan od vodećih ljudi HSS-a i u Banovini Hrvatskoj ministar poljoprivrede, jedan od bliskih suradnika Vladka Mačeka. Kolar je postao predsjednik Društva hrvatskih književnika u vrijeme Banovine i to ostao kada na vlast dolazi Ante Pavelić. Prihvatio je hrvatsku državu kao što ju je prihvatio Stepinac, kao i moj ćaća, sve do 18. svibnja 1941, kada je Pavelić potpisao Rimske ugovore. I kao što je moj ćaća poludio zbog toga, poludio je i Kolar, koji je nakon toga, kao predsjednik književnika, zatražio je audijenciju kod Pavelića. Došao je u Banske dvore, gdje je bio Mile Budak i svita, čekali su Poglavnika. Pojavi se Pavelić, veli da je sretan što vidi Kolara itd., a tada mu Kolar kaže: Došao sam vidjeti izdajicu. Komu ti daješ Dalmaciju, komu ti kraljevstvo poklanjaš? Sram te bilo. Paveliću je ispala čaša iz ruke, stao je vikati: Ovaj je lud i pobjegao je.
Nakon toga Kolar se sjeća da je došao do Šloserovih stuba, a onda se ne sjeća ničega. Kako nije došao kući na ručak, supruga zove Društvo hrvatskih književnika i pita tajnika, koji kaže da ga je valjda Poglavnik zadržao na ručku. Pitajte! Javio bi mi. Tajnik nazove, nitko ne zna ništa dok glas nije stigao do Budaka, koji viče: Ne spominjite mi tog idiota. Je li uhapšen, pita tajnik. Nije i neće biti, ali ga gonite s mojih očiju, veli Budak. Tada ga traže i nalaze u dva i pol popodne u komi, sav u znoju, ležao je na klupi na Zrinjevcu. Tako komatoznoga nose ga kući, dolaze liječnici i oporavljaju ga. Podnosi ostavku i seli u Božjakovinu, na imanje koje je kao ministar osnovao. Tamo je proveo rat i opet ga 1945. biraju za predsjednika Društva književnika Hrvatske. No jedan dan dolazi Ervin Šinko, koji se uselio u stan Vladka Mačeka, iznad kojega je stanovao pijanist Maček, nećak Vladka Mačeka, i traži nećakov stan jer mu idu na živce „te idiotske, besmislene Chopinove etide, dok on marksistički osmišljava hrvatsku kulturu“. Traži da se iseli pijanist Maček.
Je li iseljen? Kolar poludi i Šinka izbaci iz kancelarije društva književnika. Još mu kaže da nije hrvatski književnik jer ne zna hrvatski i da to što piše ništa ne vrijedi. Tada Krleža objavljuje svoj tekst
Kolar tjera Šinka u Sentu te mu onemogućava ulazak u Akademiju, gdje je bio nominiran zajedno s Petrom Šegedinom, i na njegovo mjesto postavi Šinka. Petar Šegedin ni mrtav nije miran jer je bio na Krležinoj strani, a protiv Kolara. Cijeli se život grizao zbog toga.
To vam je govorio Šegedin? Da. Petar je bio moralan čovjek i užasno ga je peklo da je učinio tu nepravdu Kolaru.
Što je o Titu mislio Ranko Marinković? Ranko mi jedan dan kaže: „Jutros radio svira, dere se pjesma:
Druže Tito, naše najmilije. Pa kako on može dopustiti da se to pjeva? Znači li to da je on meni miliji od moje djece? On je onda lud“. Znate, svaki čovjek koji nema iskustva izložen je svim upitima, svim kušnjama, svim rizicima. Ono što je nama nedostajalo u vrijeme Tita bilo je iskustvo slobode. Zato je emigracija dala silan novac da se ovdje sruši komunizam. Sloboda je najvažnija za čovjeka.
Mnogi komunisti i današnji liberali govore da je sloboda domovina. Zašto onda ne prihvate Hrvatsku sa svim njezinim iskustvima? Oni bi samo ono što im se sviđa, što je isto što i oni. Sve što ne misli kao oni njima je ustaško.
Prije početka emitiranja serije pisalo je u novinama da ste domoljub, u smislu da je domoljublje nešto loše. Da, to je manje vrijedan osjećaj. Recimo srebroljublje je mnogo čovječniji osjećaj. Mislim da je Sofoklo ili jedan od grčkih filozofa rekao: Nikada se nemoj umoriti ljubiti domovinu i žrtvovati se za nju. Ti koji mi prigovaraju domoljublje ne bi žrtvovali nokat za domovinu. Što će im domovina. Njima je svaka zemlja dobra. Vidite da Predrag Matvejević luta po svijetu i kamo god dođe, njemu je to domovina. Zato što nema domovine, jer je sin ruskog emigranta koji je 1917. pobjegao iz SSSR-a, sada prodaje komunistički internacionalizam. Da mu je ćaća rekao što je komunizam, da ga je naučio kakvo je to zlo, ne bi prodavao komunizam kao nešto sveto i veliko. Možda robujemo svojim iskustvima, ali iskustvo je jedino znanje koje imamo, a sve drugo je knjiga.
Je li iskustvo dovelo do stvaranja hrvatske države ili je to zanos? Nije bio zanos, pao je Berlinski zid. Reći ću vam iskreno, ja sam tada bio u vrhu države, ako tako prepotentno smijem reći, 1991. i dobar dio 1992. osim Tuđmana malo je tko vjerovao da se može stvoriti samostalna država. Ni on to nije govorio naglas, nego samo najbližem krugu u koji je imao povjerenje. Europa sada pokazuje u kako smo lošoj državi živjeli, to pokazuje slučaj Grčke. Kako Grčka i Njemačka mogu imati istu banku i istu valutu? Pa to nisu iste odgovornosti, nije isti mentalitet, isti odnos prema novcu. Grci ne troše novac koji su sami zaradili. Nitko neće ispustiti stečene privilegije. Sad se diže galama na tobožnje povlastice boraca Domovinskoga rata, pita se je li ih bilo toliko? Poginula je petina, pa neka broje prema mrtvima i doći će do broja živih. JNA nikako nije mogao pobijediti broj koji se umanjuje.
Jesu li branitelji i svi koji nisu pucali? Naravno. Zar to nije pobijeno bolničko osoblje vukovarske bolnice? Nisu pucali, a pobijeni su. Glavašević nije pucao, a ubijen je. Svi bismo bili pobijeni da su oni pobijedili. Bilo bi puno žrtava, ali se o tome ne bi pisalo ni govorilo.
Vratili bismo se opet u 1945? Da.
Imate li informacije kako seriju primaju ostale republike bivše Jugoslavije? Sve su tražile otkup serije, sve do jedne. Slovenci traže odmah, ne zanima ih kako će završiti. Htjeli bi je prikazati u srpnju i kolovozu, protiv čega sam, ali oni kažu da imaju svoje razloge. Koji su, ne znam. Serija se jako gleda. I Beograd je gleda.
Kako znate? Javljaju mi prijatelji, ali i neprijatelji. Nakon prvoga nastavka otišao sam do kafića, uzmem novine i čitam, kad evo ti glumca Miljenka Brlečića. Kaže da je gledao prvi nastavak i pita može li komentirati. Možeš, kritiziraj. Nije stvar u tome, nego gledam kako si podigao loptu na volej. Tada dolazi neka gospođa od šezdeset i nešto godina i veli: Dobar dan, oprostite, htela bi vam čestitati, serija je sjajna. To nije samo moje mišljenje. Mene su sinoć zvali prijatelji iz Beograda, svi su gledali, svi su oduševljeni. A to su sve ljudi iz SIP-a. Mislim si ja, opa, iz SIP-a. I sjedne za stol do nas. Miljenko i ja nastavimo razgovor o seriji, o tome kamo vodi ovo, kamo ono itd. Kad je to čula, naglo se diže i kaže: E, pa još jednom čestitam i nadam se da ćete kao o Titu govoriti i o onom kriminalcu i razbojniku Stepincu. Gospođo, to su teške riječi, ja nigdje nisam rekao za Tita da je kriminalac i razbojnik pa nemojte ni vi o Stepincu. Ja imam dokaze gdje je zakopao zlato, gdje su ubijana srpska djeca. I ode bijesna. Čula je da to neće ići kako bi htjela.
To je slika naših ljudi raspolućenih ideologijama. To je slika stanja našega društva. Nitko se ni u snu nije nadao da bi se netko usudio reći istinu o Titu. Mene je pitao jedan i sada visoko pozicionirani stari jugoslavenski političar, kako ti kaniš to napraviti? Objektivno. Hoćeš biti objektivan? Hoću, a to tebi neće odgovarati. Ni tebi ni Titu. I to se dogodilo. Goldsteina i danas brine što bi bilo da se nije dogodio Bleiburg i Križni put, a ne brinu ga počinjeni zločini jer mu je normalno da su ubijeni i nevini. Da su se međusobno špijunirali i ubijali u Moskvi, to je za Tvrtka Jakovinu normalno jer su tada, kaže, svi jedni druge špijunirali. Ma koji svi? Nisu svi, nego njih trideset međusobno, a glavom je platilo ostalih 770. U SSSR-u je ubijeno 800 komunista emigranata s prostora Jugoslavije.
A glavnu ulogu imao je Josip Broz? On je to podupirao i potpomagao.
Zašto Tuđman nije dao na Tita? Vidjet će se kada na red dođe Hrvatsko proljeće. S Tuđmanom sam imao tri teme o kojima nismo mogli razgovarati. Jedna je bila Dinamo, druga dvjesto bogatih obitelji i treća Tito. Tamo gdje smo održavali sjednice Predsjedništva na polici je stajala bista Josipa Broza pa sam mu jedan dan rekao: Daj makni tog Tita, ne mogu te gledati s njim iznad glave. Ne, nemoj se u to miješati, rekao je. Naime, Krleža je kod Tita intervenirao za njega kada je bio u zatvoru. Mišković će u seriji ispričati kako je bilo. Mišković kaže da je rekao: Onda javite Jovi Ugrčiću da se Tuđmanu ne pakuje.
Ali ipak mu je napakirao? Da, dobio je dvije, tri godine. Koliko bi dobio da su mu pakirali, deset? Pa što je to, vrijeme ionako brzo prolazi.
Putin i Medvjedev sada su protiv Staljina iako je bio najveći antifašist. Kada će naši komunisti biti protiv antifašiste Tita? Nikada. Oni su podijelili cijeli svijet na njih i na ustaše. Svi koji ne misle kao oni ustaše su i fašisti.
Napala vas je i Jelena Lovrić. Hoćete joj odgovoriti? Neću. Slab sam na lijepe žene.
Zvir :
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac423.nsf/AllWebDocs/Komunistima_je_osveta_svetinja_* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Francek Vel'kotrgoviščânski o Titušu Kumrovečkomu
Franjo Tuđman o Josipu Brozu Titu, 03:33
Franjo Tuđman o Josipu Brozu Titu