Kakvo cipelarenje!
http://www.rvg.hr/uploads/download/reporter/Reporter_298.pdfTko je sve u goričkom političkom svinjcu?Na osnovu Zakona o medijima tražim da u prvom narednom broju Reportera objavite u cijelosti moj odgovor na objede i uvrede Gorana Beusa Richembergha iznesenima u Reporteru broj 297, stranica 7, s nadnaslovom „Reagiranje“ i naslovom „Kunićev skok u kaljužu političkog svinjca“.Glasnik Turopolja nije se dosad miješao u polemiku bivših koalicijskih partnera Gorana Beusa Richembergha i Zvonka Kunića o djelovanju i postignućima Scene Gorica i njene bivše ravnateljice Senke Bulić. Doduše, malo iznenađuje da rad Senke Bulić po novinama opravdava bivši dogradonačelnik Velike Gorice, a ne sama rukovodeća osoba Scene Gorice. Nisam se oglašavao ni kao urednik GT-a, a ni osobno, jer poštujem novinarske uzance i pravila, ali Goran Beus Richembergh polemiku u Reporteru koristi, već po običaju, za difamaciju svih svojih političkih protivnika i onih koji mu nisu simpatični, pa tako i mene. Ne iznenađuje način i žestina komuniciranja Gorana Beusa Richembergha koja se može opisati s nekoliko riječi – zavidna razina arogancije, ponižavanje i omalovažavanje političkih ili drugih protivnika i ogromna količina pretjerivanja u tobožnjoj argumentaciji prepunoj lažnog moraliziranja.
Iako nisam javno „ni beknuo“ Beus Richembergh koristi priliku da nakon što čereči Zvonka Kunića u Reporteru broj 297, usput i mene „zvizne“ i omalovaži. Beus tako piše; „Prihvativši štafetu svoga starog pajdaša, a sad već odbjeglog tajnika HDZ-a Ante Šimunovića, Kunić nastavlja repetirati Šimunović – Božićeve bolesne umotvorine o UDBI, pozdravljanju tenkova JNA (i druge mostruozne laži) na moj račun (zbog kojih su glavni akteri već nepravomoćno osuđeni ili se protiv njih vode sudski postupci čime se (i on) bespovratno survao u najgore blato velikogoričkog političkog svinjca. Pokazavši svoju ćud Kunić je sad pokazao i gdje mu je i uz koga mjesto“. Iz navedenog citata nije jasno zašto Beus Šimunovića naziva „odbjeglim tajnikom HDZ-a“. Šimunović se preselio u Zagreb, kao što se Goran Beus Richembergh prije nešto više od 10 godina doselio u Veliku Goricu tko zna otkud. Kada bi uvaženi saborski zastupnik napokon nedvojbeno pokazao i dokazao gdje je živio u razdoblju od 1991. do 1993. godine, vjerujem da bi svi tračevi i optužbe da je „Beograđanin“ zauvijek prestali. Valjda velikogorička javnost može, a i treba znati tko vodi velikogorički HNS i tko predstavlja narod u nacionalnom parlamentu? Možda građani mogu znati je li Goran Beus Richembergh možda bio u Domovinskom ratu? U koju je postrojbu HV-a unovačen, ta nije imao ni 30 godina kada je izbila agresija na Hrvatsku? GT će te podatke rado objaviti. Gdje je bio Beus od 1991. do 1993.?
A sada nešto o „Božićevim bolesnim umotvorinama“. Bio sam prisutan na sjednici Gradskog vijeća u svibnju 2005. godine, kada su Božo Miličević, Ante Šimunović i Krešo Hubak s govornice, udaljeni od Gorana Beusa Richembergha svega 2 – 3 metra (sjedio je u prvom redu), u nekoliko navrata javno pitali uvaženog vijećnika i tada dogradonačelnika Gorana Beusa Richembergha gdje je boravio od 1991. do 1993. godine u vrijeme najžešće srpske agresije na Hrvatsku. Spomenuti vijećnici su provocirali Beusa tražeći da opovrgne tvrdnje da je za vrijeme prve tri godine Domovinskog rata živio u Beogradu. Šimunović i Hubak su, štoviše, pred svim vijećnicima, gradonačelnikom Piculom, članovima poglavarstva i brojnim novinarima lokalnih i nacionalnih medija, izjavili da je Goran Beus Richembergh radio za UDBU pod kodnim imenom „Odisej“. Čak su pozivali Beusa Richembergha da ih tuži ako lažu?! Beus je za vrijeme tih teških optužbi vidno problijedio, kršio je ruke i obilno se znojio. Njegov odgovor za govornicom bio je općenit i neuvjerljiv. Nije poslije sjednice praskao o „monstruoznim optužbama“, nije sazvao konferenciju za novinare, nije tražio ni ispriku od vijećnika, niti je prijetio tužbama. Kada je Glasnik Turopolja, nedugo zatim, prenio spisak navodnih suradnika UDBE (objavljen u jednim zadarskim novinama) među kojima se našao i neki Goran Beus s kodnim imenom „Odisej“, vijećnik Goran Beus Richembergh se uopće nije oglasio. Nije tužio ni zadarski list ni Glasnik Turopolja ni njegovog urednika, kao ni trojicu vijećnika HDZ-a – Šimunovića, Miličevića i Hubaka.
Kada su mene na početku devedesetih, iza leđa optuživali da sam Srbin, javno sam u vlastitim novinama to opovrgao i podastro dokaze - od dokumenata do činjenice da moji preci leže pri Svetoj Filomeni u Velikoj Gorici i svatko se može uvjeriti da su mi djedovi Stjepan i Branko, bake Marija i Ružica, i otac Milan te živuća majka Nevenka svi odreda Hrvati. Bile su to nezgodne, zlonamjerno smišljene objede koje sam razbio argumentima, istinom i javnim istupom. Zašto Goran Beus Richembergh nije jednako ili slično postupio? Zašto još ni danas ne znamo kako se zove njegov otac? Na saborskoj internetskoj stranici sam piše da mu je majka Marija Beus, a oca ne spominje. U dokumentu kojeg posjeduje GT, prilikom doseljavanja Goran Beus Richembergh velikogoričkoj policiji navodi da mu je ime oca Edhem. Kako je onda on po nacionalnosti Nijemac? Naravno da je to moguće, ali koliko je Nijemaca s imenom Edhem? Zašto Beus Richembergh nikada nije demantirao pisanje Nacionala da je prvo tražio pristupanje Židovskoj općini u Zagrebu, ali je odbijen, a onda se opredijelio kao Nijemac? Nikada nije zbog tih tvrdnji tužio Nacional ni pokojnog Ivu Pukanića. Priča o njegovom navodnom porijeklu sliči na onaj vic o „Slovencu koji se kliče Mujo“. Ako Beus Richembergh napokon želi prekinuti te priče, GT mu otvara svoje stranice. Napokon može sprati ljagu sa svoga imena i sa svoje obitelji, kada već na otvorene optužbe da je bio udbaš s kodnim imenom „Odisej“, te da je „romansirao“ svoju pripadnost njemačkoj nacionalnoj manjini, nije reagirao, niti tražio demanti, niti tužio navodne klevetnike.
Goran Beus Richembergh prijesno laže kada mene spominje u kontekstu „monstruoznih laži“ da je on „pozdravljao tenkove JNA“ kad su oni iz Beograda hitali razoriti Vukovar. Nikada nisam to niti izrekao niti napisao jer mi taj podatak nije bio poznat. Isto tako nikada nisam napisao da je on bio dopisnik Borbe. Beus Richembergh te lažne tvrdnje lukavo plasira kao što, isto tako, bezočno laže da mu je Zvonko Kunić napao suprugu. Zadubljen u ulogu uznemirenog supruga, zaštitnika obitelji, Beus Richembergh javnosti unaprijed vješto potura priču da su Velikogoričani prepoznali predani i požrtvovni rad njegove supruge i zato su je birali u Upravno vijeće Pučkog otvorenog učilišta, a ne zato što je on u to vrijeme bio dogradonačelnik?! Zar Beus Richembergh misli da su Velikogoričani toliko naivni da bi povjerovali u takvu bajku? Jel’ se to možda, ipak naziva nepotizmom? Od prepotentnih lažovčina, jedino mi se ljigavi, beskrupolozni manipulatori više gade. Srećom Goran Beus Richembergh ne spada ni u jednu od tih kategorija. On sebe, po svemu sudeći, vidi u „velikogoričkom političkom svinjcu“. Nije baš zgodno velikogoričku političku scenu nazivati svinjcem, jer obično u svinjcu borave svinje. Napominjem da su mi svinje, za razliku od većine političara, jako simpatične životinje koje volim jednako kada su žive, a nažalost i kada su pečeni odojak ili pečenica. Politički konvertit ili prevarant? Zašto Beus Richembergh eufemistički naziva Zvonka Kunića svinjom, a i sam srče napoj iz iste kopanje, nije mi jasno? Zar on i Kunić nisu bili 4 godine (od 2005. do 2009.) koalicijski partneri i najbliži suradnici u Gradskom poglavarstvu Velike Gorice? Je li Kunić i tada bio svinja, ili je to postao sada kada piše istinu o financijskom fijasku Scene Gorica? Jesu li se i ostale velikogoričke stranke „bespovratno survale u najgore blato velikogoričkog političkog svinjca“? Je li Goran Beus Richemberg, kao bivši šef Zvonku Kuniću, kao bivši dogradonačelnik i predsjednik Gradskog vijeća i sadašnji gradski vijećnik i sam u tom najgorem blatu, ili su svi ostali u prenesenom značenju svinje, a on to nije, iako je dio velikogoričke političke scene?
Možda Beus sebe doživljava kao rasnog konja, možda za moj ukus malčice neotesanog? Možda Beus čini bitnu distinkciju između političkog svinjca, konjušnice i kokošinjca? To smo već čuli (a i vidjeli) u hrvatskoj politici. Zaključno treba reči da je Goran Beus Richembergh, prema mojoj prosudbi, odličan govornik, vrhunski manipulator i bezočni politički predator koji ne preže ni pred čime da ostvari svoje političke ciljeve. Legalno, ali ne odviše simpatično. Raspadom Jugoslavije u kojoj mu je vrlo izvjesno već bila zacrtana zavidna politička ili možda obavještajna karijera, Beus Richembergh se obreo u nedefiniranom i javnosti zasad nepoznatom političkom limbu iz kojeg je krajem devedesetih ispuzao do Velike Gorice. Ne vjerujem u njegov politički identitet, a vrlo sam skeptičan u pogledu i nekih drugih odrednica i „činjenica“ koje je o sebi u javnost plasirao Goran Beus Richembergh. Prošlost Gorana Beusa Richembergha previše je nepoznata i u nekim elementima vjerojatno i proturječna da bi njegova „romansirana“ i više puta mijenjana i dorađivana biografija bila uvjerljiva.
Goran Beus Richembergh je javna ličnost te stoga mora prihvatiti ili barem tolerirati ocjene njegova političkog djelovanja i kada nisu pozitivne. Velikogorička javnost ima pravo znati detalje njegovog osobnog i političkog razvoja kako bi objektivno ocijenila zaslužuje li Beus Richembergh biti istaknuta politička osoba ili je u pitanju politički konvertit ili prevarant. Pravila parlamentarne demokracije daju građanima pravo da ocjenjuju političare kao javne osobe, njihove izjave i postupke u prošlosti, kao i pravo da analiziraju njihove karaktere. Građani imaju pravo znati koga biraju, a njihovo javno sredstvo su mediji. Kada se Beus Richembergh penjao po političkim lijanama niti je demantirao niti tužakao, a sada u svakom tekstu neuvijeno prijeti tužbama. Naravno, sada ima para za sudovanje, a očito je u većini medija privilegiran i zaštićen kao i autohtona turopoljska svinja. Za promjenu, svoje izjave o političkom svinjcu, što se mene tiče, morat će obrazložiti na sudu.
Aleksandar Božić