Ovo je tekst koji sam naletio na foumu.hr. Pročitao sam detaljno tome davno prije ali stvarno i ja zaboravim na takve stvari. Da sam napisao Gvozdansko nitko ne bi znao ali ako je Alamo u pitanju svi bi znali.

U svjetskoj ratnoj povijesti poznata je tragedija židovske utvrde Massada. Tragedija teksaškog Alamoa istoznačnica je najveće vojničke hrabrosti, dragovoljnog žrtvovanja za domovinu i junačkog otpora do posljednjeg čovjeka. To je junaštvo najpoznatije zbog filmskih prikaza i dobro je poznato i među Hrvatima. Međutim, tragičan je paradoks da u hrvatskoj povijesti ostaje nepoznat još blistaviji primjer junaštva, obrane na život i smrt od žestokog neprijatelja, od gladi i hladnoće, kada je 13. siječnja 1578. do posljednjega čovjeka izginula obrana tvrđave Gvozdansko. Branitelji su imali ponudu za preživjeti, no nisu željeli predati grad, radije su izabrali časnu smrt! Na žalost i sramotu, junačka obrana utvrde Gvozdanskog urbzo se izgubila u prešućivanoj i zatajenoj hrvatskoj prošlosti. Danas o tragediji i junaštvu Gvozdanskog malo koji Hrvat išta znade.

Grad-utvrda Gvozdansko spominje se prvi puta 1488. godine, a izgradili su ga knezovi obitelji Zrinski za potrebe zaštite rudnika srebra i olova. Ti strateški metali iz gvozdanskih rudnika bili su na najbolji način korišteni za gospodarski uspon knezova Zrinskih, ali i za dugogodišnju uspješnu obranu njihovih posjeda u Pounju. Od srebra je Nikola III. Zrinski započeo, a njegov sin Nikola Šubić Zrinski nastavio, kovati srebrni novac. Kada je točno osnovana kovnica novca u Gvozdanskom nije poznato, no prvi pisani trag potječe iz 1525. godine. U Gvozdanskom je bila uređena kovnica s javnim kraljevskim nadzorom nad emisijom novca, osigurana je primjerena uprava i organizacija te potrebna stručnost i sigurnost. Iz te kovnice potječu izuzetni primjerci denara, groša, a posebno talira. Kako bi rudnici radili, kako bi se iz rude proizvodilo srebro i olovo, kako bi se zatim kovao novac, bila je potrebna snažna i stručna opremljenost. Pored srebra, posebno je vađenje olova imalo svoju stratešku i gospodarsku vrijednost. Rudarski su majstori bili posebno traženi, pa su stigli kao hrvatski rudari iz Bosne, iz Japraga, današnje Ljubije i okolice. U to vrijeme zbog logistike takve metalne proizvodnje sigurno se oko Gvozdanskog snažno razvijao i život hrvatskih seljaka i težaka.
Danas u Arheološkom muzeju u Zagrebu postoji samo nekoliko primjeraka zrinskog novca, dok se puno veće količine novaca iz kovnice Gvozdansko mogu naći u muzejima Budimpešte, Beča i drugdje po Europi. Kako to? To je objašnjivo time što su knezovi Zrinski svojim novcem branili svoje posjede, a time i Hrvatsko Kraljevstvo. Postoje razni pisani tragovi koji ukazuju da su Zrinski pisma zamolbe za pomoć slali na sve strane u tadašnjoj Europi, zbog traženja združene i snažnije obrane od Turaka. No potreba pomoći nije shvaćena, uostalom kao i stav te iste europe u nedavnoj prošlosti.. U toj situaciji logično je da su Zrinski sami koliko su god mogli financirali obranu. Očito su nabavljali oružje i vojnu opremu svojim novcem u Europi. Tako su iz gvozdanskih rudnika i kovnice uzdržavali opremu i vojsku Hrvatskog Kraljevstva.

Grad Gvozdansko najprije je pokušao osvojiti Malkoč-beg godine 1561. i to dva puta. Najveća opasnost prijetila je 1566. kada su Turci osvojili Novigrad Zrinski, današnji Dvor. Zatim na Gvozdansko dva puta navaljuje Ferhad-beg Sokolović i to godine 1574. i 1576. Junačka posada, uz pomoć hrvatske banske vojske, odbila je sve te napadaje. Ponovno Ferhad-beg, 3. listopada 1577. započinje treći napad na Gvozdansko. Pod gradom je ostavio manji dio snaga samo zbog pasivne opsade, zatim se povukao u Novigrad gdje je popravio most preko Une, kako bi preko njega dovukao teško topništvo za napade na utvrđene gradove Zrinskih. Potom je skrenuo do grada Zrina, te ga nakon kratke opsade i osvojio. Oko Božića 1577. Ferhad-beg se vratio pod Gvozdansko s velikom vojskom od 5.000 do 10.000 turskih napadača i vlaških martoloza te ga opkolio sa svih strana. U gradu se našlo tada tristotinjak branitelja, većinom rudara i nešto stalnih stražara. Obranom su zapovijedali četiri hrabra kapetana: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. U gradu je bilo premalo hrane i vode, a i baruta, jer je grad bio posljednji puta opskrbljen još u kolovozu, te se nije uspio dovoljno dobro pripremiti za zimu. Stoga je u gradu zavladala glad i žeđ, a ponestalo je i ogrijeva, a zima je bila vrlo hladna. Posada grada je unatoč svim teškoćama odbijala sve ponude za predaju.
Na Božić 25. prosinca 1577. Ferhad-beg ponovno je ponudio braniteljima Gvozdanskog predaju, koju su hrabri branitelji odbili. Posada grada je 9. siječnja 1578. ostala sasvim bez hrane, a Ferhad-beg je još jednom pozvao posadu na predaju, nudeći im nesmetani prolaz do slobodnog dijela Hrvatske. Očekujući dolazak u pomoć kraljevske vojske branitelji su zbog svoje časti ponosno odbili taj način izdaje. Tada je bijesni Ferhad-beg u sljedeća tri dana organizirao tri velika juriša kojima je pokušao zauzeti Gvozdansko, no bezuspješno. Sve juriše posada Gvozdanskog izmučena glađu i hladnoćom odbila je očajničkim i nadljudskim naporima. Nakon tri dana žestokih borbi na životu je ostalo još samo tridesetak branitelja, koji su bili praktički bez streljiva. Tijekom noći 12. na 13. siječnja 1578. ugasile su se sve vatre u gradu. Ujutro kad su Turci krenuli u napad nije se oglasila ni jedna puška, pa su bez ikakva otpora provalili vrata tvrđave, ušli u grad i ostali zatečeni strahovitim prizorom. Svi su branitelji bili na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je iznenađen i sam Ferhad-beg kojega je zadivila hrabrost branitelja grada. Oni su radije izginuli od gladi i hladnoće nego se predali. Poštujući njihovo junaštvo, zapovjedio je da se pronađe i dovede svećenik kako bi ih se pokopalo po kršćanskom obredu (Laszowski 1912.). Očito je to bila najveća počast koju je turski osvajač mogao i želio dati mrtvim braniteljima Gvozdanskog.

Školski obrazovni sustav oblikuje hrvatsku povijest, ne utvrđuje nacionalne prioritete te prešućuje i krivotvori čak i najnoviju povijest Domovinskog obrambenog rata. Nezainteresiranost medija, nesavjesnost ministarstava i političara, uzrok su da Gvozdansko ostaje sve do danas zatajeno hrvatskoj javnosti.

Više o ovome: vidi i vidi