Autor Tema: HRVATSKI JEZIK  (Posjeta: 4480 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Mark10

  • Učim se pisati
  • **
  • Postova: 38
HRVATSKI JEZIK
« : Lipanj 09, 2012, 01:44:47 prijepodne »
Hrvatski jezik njim samim

1. Uvod
O bitnim obilježjima, posebnostima hrvatskoga jezika, a u svezi s njime i srpskoga, napisano je na stotine članaka, a ipak je nakon svega teško doći do dobroga suda o hrvatskome književnome jeziku. Sporno je da li pridjev književni ili standardni, ali to nimalo ne utječe na bit ovoga članka i zato tu raspravu ovom prilikom možemo izostaviti. Samo napominjem da i kad kratkoće radi kažem hrvatski jezik, ipak podrazumijevam samo hrvatski književni jezik. Jednu tvrdnju mogu sa sigurnošću reći: Hrvatski književni jezik svojim glasovima, svojom gramatikom, leksičkim sastavom i stilskim vrijednostima takav jezik kakvoga više nema na svijetu. Zato se može reći što je Francuzima francuski jezik, to je Hrvatima hrvatski, u društvenome, pravnome, ustavnome, političkome smislu nema nikave razlike. Razlika je samo u tome što hrvatski ima književno (normativno, standardno) bliske srodnike, a francuski ih nema. Ipak, kad prilazimo opisu hrvatskoga jezika, može se reći da ga nije lako opisati da bude opisan sam po sebi, a da ujedno bude jasno određen prema drugima, bliskim jezicima i da se usporedbe izravno ne navode. Iako je teško učiniti, ipak se to može i mora.
2. Povijesno određenje
Današnji je oblik hrvatskoga književnoga jezika plod njegove osebujne povijesti. Svoj početak ima u 9. stoljeću u starocrkvenoslavenskom, i odonda u leksičkom, frazeološkome i pravopisnome pogledu ima neprekinutu tradiciju do danas. Današnji oblik ima neprekinutu tradiciju s kraja 15. stojeća, od pjesama Šiška Menčetića, Đore Držića i pjesama Ranjinina zbornika. Ta i druga djela dubrovačkih književnika dala su snažno obilježje hrvatskomu književnomu jeziku. Odonda je doživio nekoliko faza, ali ni jedna koja bi napravila bitan prijelom. Uz povremene teškoće, razvija u jednom pravcu do danas.
3. Dijalekatno određenje
Što se dijalekata tiče, hrvatski književni jezik natkriva područje triju dijalekata, štokavskoga, čakavskoga i kajkavskoga i su oni neko vrijeme bili i književni jezici i utjecali na oblikovanje književnoga jezika štokavske stilizacije. A on nikada nije tako oblikovan da je sam štokavski dijalekt u izvornome obliku uzet za osnovicu književnomu jeziku, nego je on pod kraj 15. stoljeća stiliziran obilježjima dotadašnjega hrvatskoga književnoga jezika, uglavnom čakavske stilizacije, što je lijepo prikazao Ivan Pederin u svojoj studiji Pretvorba hrvatskog iz crkvenog u književni jezik. Zbog svoje posebne povijesti, dijalekatnoga stanja i pripadnosti hrvatskoga naroda zapadnoj kulturnoj sferi hrvatski je jezik dobio osebujan normativni lik koji nema ni jedan drugi jezik na svijetu pa ni najbliži književni jezici u njegovu okruženju.

4. Glasovne posebnosti

Jezici se prvenstveno razlikuju po svojim glasovnim sastavima pa tako i hrvatski. On je poseban već zato što ima 32 glasa (fonema). Sporan je broj pa i on kao razlika prema bliskosrodnim jezicima u njegovu okruženju. I kad bi se dokazalo da je broj nebitan, sigurno je da je raspodjela tih glasova u hrvatskome sasvim osebujna, kakve opet nema ni jedan drugi jezik na svijetu. Hrvatski su jekavci kao izvorni govornici u manjini, ali je u književnoj uporabi, zbog dubrovačke kulturne vrijednosti, prevladala jekavica koja samo u pisanome liku ima ije: mlijeko, bijel, lijep..., ali izgovorno je mlieko, biel, liep... uz neke posebnosti kao živio, mlio, nisam... Hrvatski ima 25 zatvornika (suglasnika). Ima bliskih jezika koji imaju većinu tih istih glasova ili sve, ali je u hrvatskome njihova raspodjela drugačija. Uzmimo samo glas h. Njime se odavno služimo. Slavonski ga pisci 18. stoljeća u svome govoru nisu imali, ali su se njime uvijek služili u velikoj mjeri. Relković je u svojoj gramatici s punim razlogom konstruirao rečenicu za uzor: Kuhar kuha od kruha juhu. Hrvatskoknjiževna uporaba glasa h dolazi do izražaja u riječima: kuhati, skuhati, kuhar, kuhača; gluh, grah, suh, duhan, hrapav, hren, hroptanje... pa poslije prema kajkavskome: hrđa, hrzati, hrvati se.
5. Naglasne posebnosti
Postoje i mnoge hrvatske naglasne posebnosti, ali je njih teško opisati jer ne postoji jednoznačno opisana hrvatska naglasna norma. Samo hrvatski ima: činòvnik, činovníka, jorgovan, jorgovana, gradovi, radovi, redovi..., čitamo, čitate, pletemo, pletete, žèlimo, žèlite...
6. Oblične posebnosti
ObliČne posebnosti nisu česte, ali ih ima. Hrvatska je sklonidba: Cígo, Cíge, Cígi, góljo, gólje, gólji Péro, Pére, Péri... Normativno je dopuštena sklonidba Ivo, Iva, Ivu..., ali samo kao dubrovački obilježena.
7. Tvorbene posebnosti
U tvorbi riječi ima više posebnosti, ali ću ovdje spomenuti samo tri: U izricanju zajedništva služi prefiks su-: suautor, subaštinik, suborac, subrat, sugrađanin, suključar, suoptuženik, supatnik, suputnik, suradnik, suučenik... U složenicama u značenju ‘protivni, suprotni’ rabi se protu-: protudokaz, protuigrač, protujuriš, protumjera. protuotrov, proturazlog, protureformacija, protustranka... protuavionski, protudržavni, protupravni, proturječan, protutenkovski, proturatni, protuzarazni... Veoma je čest glagolski sufiks -irati: akcentírati , akcèntiram, bojkotirati, bojkotiram, cementirati, cementiram, projektirati, projektiram...
8. Leksičke posebnosti
Najbrojnije su leksičke posebnosti. Ne računajući uskostručne tekstove, ima ih prema vrsti teksta oko 4 do 6 tisuća ili u cjelini oko 10 do 20 posto. Hrvati za za nazive mjeseci imaju svoje domaće nazive: siječanj, veljača, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac, kakve nema ni jedan drugi narod na svijetu. Domaće nazive imaju i češki i poljski, ali Hrvatima mnogi nisu razumljivi, ali kad na prvi pogled jesu, kao što je to listopad, lako može doći do zabune jer je to Česima i Poljacima novembar, a Hrvatima oktobar. Ostalih leksičkih ima na tisuće kojih nema ni jedan drugi jezik na svijetu pa ih ovdje navodim desetak samo kao podsjetnik: brijač (čovjek koji brije), dragulj, gnojnica, gruda, istražitelj, izviješće, kalež, kazalište, klijet, kolodvor, konobar, krijesnica, kukac, mramor, mrkva, neboder, ovrha, ovrhovoditelj, plin, povećalo, putovnica, rublje, satnik, spužva, tisuća, tjedan, tlakomjer, sveučilište, tisuća, urota, uš, uzduh, vrhnje, zadušnice, znanost, Židov...
9. Sintaktičke posebnosti
Izrazitih sintaktičkih posebnosti koje bi u cjelini obilježavale hrvatski književni jezik, nema, ali ipak postoje posebnosti samo što se one gotovo sve mogu istaknuti kao težnje, nastojanja, i mogle bi se izraziti u postotku, on bi za hrvatski književni jezik bio često znatno veći nego za druge jezike... Slavenski je genitiv češći nego u drugim jezicima: Nikad, nikad ne će Frankopani zaboraviti Krka. (M. Nehajev) U hrvatskome je tipična upotreba infinitiva: ...stric Zvonko učio je roniti - kasnije sam čuo pripovijedati... Enklitika dolazi na drugo mjesto i kad rastavlja sintagme, Čak dolazi između imena i prezimena i u publicističkome stilu: Vinko me Barišić smijenio...
10. Stilske posebnosti
Ako se pojedine leksičke posebnosti nađu i u kojem drugom jeziku, one u hrvatskome imaju posebnu stilističku vrijednost. Hrvati imaju za isti pojam dvije riječi svjetiljka i lampa, ali ih ne rabe ravnopravno, svjetiljka je stilski neutralna riječ, a lampa osim svoga posebnoga značenja (lampa u televizoru kad su bili takvi televizori) ili stilski obilježena, najčešće lokalnom uporabom: Gori lampa nasred Vinkovaca. Hrvati imaju riječi plaća i plata, ali je plaća stilski neutralna riječ, a plata zastarjelica, i poetizam, svako je ljeto slušamo na otvorenju dubrovačkoga ljetnoga festivala: Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti. Za ovakva raspravljanja važno je razlikovati suvremeno stanje od prošlih. Kao hrvatske su riječi rabile su se do 19. stoljeća otadžbina, drum, talas, srećan, a danas to više nisu riječi suvremenoga hrvatskoga jezika, danas su izrazite zastarjelice. Zato danas nitko ne može Hrvatu čestitati sreÊan Božić, a da to Hrvat primi kao neutralnu čestitku, pomislit će: ili mi to čestita Srbin, ili Hrvat iz Bosne ili Vojvodine ili me podbada.
11. Spremnost za tvorbu i prihvaćanje novih riječi
Stalna težnja hrvatskoga jezika za jezičnom čistoćom stvorila je u hrvatskom jeziku osjećaj po kojem se za zadovoljavanju jezičnih potreba najprije potraže u samom jeziku, a ako ih nema, onda se iskušaju tvorbene mogućnosti, a ako se i tu ne mogu zadovoljiti, tek tada se poseže za tuđicom, i to pod uvjetom da se može prilagoditi sustavu hrvatskoga jezika. Tako smo dobili i dobro su prihvaćene: dlanovnik (vrsta računala), limunika (grejp), sučelje (interfejs), računalo (kompjuter), uspješnica (hit, bestseler), premosnica (bajpas), srčani stimulator (pejsmejker), uspornik (ležeći policajac)... I stotine drugih jedva primjetljivih, koje nastaju prigodno i mogli bismo ih zvati prigodnice. Neke će od njih možda ostati trajno, kao: balonijada, bukobran, gastropis, golfište, hodnja, mikrovalka, nazočnik, oporabiti (reciklirati), razročiti (supr. oročiti), suvenirnica, uhidbenica, uskrsnica (dodatak za Uskrs)... Svaki mjesec nastaje bar koja stotina novih riječi pa ih je lako navesti, evo samo desetak što sam ih prigodice zabilježio: bajkopisac, bjelčuga, čarteraš, čokoladar, čokoljubac, javnik (javni djelatnik), kotlurina, kratkiš (kratki film), kravatoljubac, kreditčina, kupinjak (kupinovo vino)...
12. Posebnosti kao cjelina
U nabrajanju hrvatskih jezičnih posebnosti možda se potkrala koja što ju ima i koji drugi jezik, a to nimalo ne utječe na cjelinu posebnosti. Prvo, što su sve nabrojene posebnosti povezane u cjelinu, u sustav, tj. ako je odabrana jedna od njih, odmah su i sve druge , tj. s izborom jedne dolaze i druge, npr. ako točan, onda i općina, i kemija..., tj. čim se susretnemo s jednom od njih, odmah znademo da je hrvatski jezik posrijedi, kad npr. na radiju ili televiziji čujete: Sada je točno pet sati, onda znate da je to hrvatski jezik i da će doći mlijeko, bilješka, juha, netko, opći, kršten, kemija, činòvnik, Cígo, suučenik, protuotrov, deportirati, siječanj, časnik, glazba, skladatelj, kazalište, sveučilište, Cipar... Hrvatski je jezik određenen svojom jasnom normom, uporabnom ili kodificiranom, a takve norme nema ni jedan drugi jezik na svijetu, to je ono bitno po čemu su jezici određeni i po čemu se razlikuju.
13. Razumljivost nije kriterij za posebnost
Razumljivost nije kriterij za posebnost, za jezični identitet. Razumljivost je veoma uvjetna kategorija. Ali i kad je ona u pitanju, ona nije jednostavna kako neki misle. Hrvati ni najbliže jezike ne mogu razumjeti bez velikih teškoća i zato bez posebnoga učenja. Obično se kao međusobno razumljivi navode hrvatski i srpski. Razlika tu ima manje, ali unatoč tomu može se reći da i nerazumijevanja ima dosta. Kad uzmemo nazive za mjesece. već će sporazumijevanje biti teže. Posebnne će nesporazume stvarati i riječi u kojima je glasovni kostur isti, a značenje različito kao kolovoz, odojče, predstava, naučnik, zapušiti, zapušen... Od velikoga broja srpskih riječi koje Hrvati ne će razumjeti, navest ću za primjer samo nekoliko: činija, čitulja, gundevalj, kamilavka, kengur, kondir, litija, marifetluk, nipodaštavati, pokondiriti se, ražalovati, svitac, šargarepa, tropar, uštogljiti se, uštogljen, vajni, zaveštati... Ima primjera gdje je samo jedno nerazumijevanje nanijelo jednoj strani i milijunske štete. Ni dok smo živjeli u istoj državi, razumljivost nije bila potpuna, a sada kad živimo u razdvojenim državama, sve je manja. Novi naraštaji ne razumiju mnogo onoga što smo mi još razumjeli.
14. Pravni položaj hrvatskoga književnoga jezika
Pa ipak, unatoč svemu ima nerazumijevanja i lingvističke posebnosti hrvatskoga književnoga jezika kojih ne bi trebalo biti. A nerazumijevanja ima i u pravnome, političkome smislu, kažu da su hrvatski i srpski jezici samo politički dva jezika. Kad kažemo politički, to neki ne prihvaćaju u pravom značenju i njegovim posljedicama, politički ih pomalo nervira i misle da to nije vrijedno znanstvenoga promatranja. Kad se to zavije u stručan naziv kao što je sociolingvistički, onda prolazi iako sociolingvistički u sebi sadrži i politički. A kad je o hrvatskome književnome jeziku riječ, onda politička dimenzija ima u njemu važnu ulogu jer se s političkim promjena i on mijenjao, katkada i jače.
Kad su hrvatski jezikoslovci bili prisiljeni u preddeklaracijsko i poslijedeklaracijsko doba iz političkih razloga govoriti o varijantama, oni su već tada za hrvatski jezik i kao varijantu tražili sva ona prava koja imaju i drugi standardni jezici. To načelo jasno su isticali mnogi, posebno ga je izrekao prof. Brozović na Petom slavističkome kongresu u Sarajevu 1965. i iste godine objavio u Jeziku. Kad smo dakle u vrijeme dok smo morali govoriti da je hrvatski književni jezik samo varijanta srpskohrvatskoga, tražili njegovu ravnopravnost sa svima drugima jezicima, s punim pravom to možemo tražiti danas kad je jasno da je hrvatski jezik lingvistički poseban jezik kakvoga na svijetu više nema, a službeno je priznat međunarodno, u Ustavu Republike Hrvatske i postaje 24 službeni jezik Europske unije.

Akademik Stjepan Babić
___________________________________________________________________________


HRVATSKI JEZIK NEMA DIJALEKTNU OSNOVU
'Treba shvatiti i mentalno doista usvojiti to da hrvatski književni, a po tome i standardni jezik nema 'dijalektnu osnoviu! On je doista samo dosljedno stiliziran prema dijalektnim obilježjima jekavske novoštokavštine hrvatskoga-zapadnoštokavskog tipa. To je, kako je povijest već nedvojbeno potvrdila, vrlo povoljno za njegovu standardnost. Ali je ipak samo površan sloj. U dubljima on je tronarječan i bitno određen svojom povijesti hrvatske kultivirane izražajnosti. Bez svijesti o tim dubljim slojevima nije moguće uravnotežiti odnos hrvatske jezične zajednice prema svojoj velikoj stečevini, standardnomu jeziku, niti valjano dograđivati njegovu normu', kazao je Akademik Katičić.

Offline Mark10

  • Učim se pisati
  • **
  • Postova: 38
HRVATSKA ABECEDA
« Odgovori #1 : Lipanj 09, 2012, 01:46:10 prijepodne »
HRVATSKA ABECEDA
Hrvatska abeceda nazivana još i Gajica prema svome reformatoru Ljudevitu Gaju posebno je prilagođeno latinično pismo namjenjeno za pisanje na hrvatskom jeziku.
Hrvati su se tijekom povijesti služili sa nekoliko vrsta pisama, i to glagoljicom u prvotno vrijeme, zatim arvatskim pismom koje je za bivše države imenovano kao bosanćica prema ozemlju gdje je najrasprostranjenije mada se u djelima uglavnom naziva arvatsko pismo (arvatsko prema Hrvatima) i na poslijetku latiničnim pismom koje su Hrvati kao i svi drugi katolički narodi (od kojih su se neki kasnije odmetnuli u protestante) prigrlili posredstvom latinske katoličke crkve, te ga prilagodili svojemu jeziku.

Hrvatsku je abecedu razvio hrvatski preporoditelj Ljudevit Gaj ujedinjujući tako sve Hrvate u jedinstvenom pismu koje prije njegove reforme bilo razjedinjeno na primorsku i kontinentalnu varijantu. Ljudevit je Gaj hrvatsku abecedu dao tiskati 1830. godine i objavio ju u Budimpešti pod imenom znakovitim nacionalnim imenom, "Kratka osnova hrvatsko-slavonskoga pravopisa".

Tijek reforme hrvatske latinične grafije
U iznalaženju riješenja Ljudevit se Gaj ugledao na druge katoličke Slavene u Habzburškoj monarhiji te je po ugledu na češki jezik koji je imao spodoban glasovni sustav uvrstio slova C, S, Z i Č, Š, Ž. Uočio je u hrvatskom jeziku glasove poput češkoga Ň i slovačkoga Ľ koje je prihvatio no kasnije ih je u hrvatskom preradio u NJ i LJ. Nakon toga je u hrvatskome utvrdio postojanje glasa za koji je napravio posebno slovo Ǧ no to slovo je također kasnije zamjenio u DŽ prema ugledu na poljsko pismo. Po ugledu na češko slovo Ť Gaj je još u poćetku preradio kao TJ no nije bio zadovoljan tim rješenjem te je malo kasnije namijesto njega poćeo rabiti slovo Ć. Češko Ď Gaj je prepoznao kao hrvatski glas između DJ i GJ, te je pred kraj 19 stoljeća tijekom jezičnih reformi umjesto njih uvršteno Đ.
Glede toga kako hrvatski jezik ima tri glasa jat (i, e, ije ) Gaj je prihvatio već ranije predlagano riješenje svoga predhodnika hrvatskoga jezikoslovca Ivana Belostenca, u kojemu je za jedinstveno slovo umijesto navedenih glasova uveo Ě, no večina to slovo nije prihvaćala nazivajući ga podrugljivo rogato E, te je ono ubrzo otpalo, a na njegovo mjesto Gaj postavlja kompromisno riješenje I + E dvoglas IE prema najprestižnijoj hrvatskoj književnosti Dubrovnika, taj glas je općeprihvaćen u hrvatskom jeziku i izgovorno je opstao do danas no pravopisno mu je u svojoj pravopisnoj reformi na koncu 19 stoljeća hrvatski jezikoslovac mladogramatičar Tomislav Maretić dodao iJe, no to je tako samo u hrvatskoj pravopisnoj normi ter izgovorno on je u hrvatskom jeziku opstao kao jednosložni dvoglas IE.
Po ugledu na hrvatsku abecedu i drugi južnoslavenski narodi uredili su svoja latinična pisma, tako Slovenci prilagodbom svom jeziku izbacuju slova Ć, Đ i diftung IJE, sa druge strane Crnogorci dodajući meko Š i meko Ž dobivaju crnogorsko latinično pismo uz povijesnu ćirilicu, Srbi mijenjaju slovored (a,b,v) te izbacuju diftung IJE i dobivaju uz službeno ćirilićno srpsko pismo i latiničku varijantu, Bugari uz službeno ćirilićno pismo za banatobugarski mikrojezik prilagođavaju neke glasove, a Bošnjaci nakon oslobođenja od turske okupacije promjenom slovoreda u (abv) prihvaćaju u cjelosti, na taj način hrvatska abeceda poslužila je za ugled svim latiničnim pismima južnoslavenskih naroda osim Makedoncima koji su ostali kao i Grci vjerni svojim povijesnim nasljeđima i pravoslavnoj ćirilićnoj tradiciji.

Ta i takova hrvatska latinica služeno se naziva "HRVATSKA ABECEDA" po početna četiri slova (a, be, ce, de). Abecede se razlikuje od jezika do jezika, zato govorimo o posebnoj abecedi hrvatskoga jezika koja se sastoji od 30 slova a svako slovo označava jedan glas te diftung «ie», u hrvatskom jeziku se ona izgovara na sljedeći način i navedenim slovoredom :

* A (čitamo: a)
* B (čitamo: be)
* C (čitamo: ce)
* Č (čitamo: če)
* Ć (čitamo: će)
* D (čitamo: de)
* Dž (čitamo: dže)
* Đ (čitamo: đe)
* E (čitamo: e)
* F (čitamo: ef)
* G (čitamo: ge)
* H (čitamo: ha)
* I (čitamo: i)
* J (čitamo: je)
* K (čitamo: ka)
* L (čitamo: el)
* Lj (čitamo: elj)
* M (čitamo: em)
* N (čitamo: en)
* Nj (čitamo: enj)
* O (čitamo: o)
* P (čitamo: pe)
* R (čitamo: er)
* S (čitamo: es)
* Š (čitamo: eš)
* T (čitamo: te)
* U (čitamo: u)
* V (čitamo: ve)
* Z (čitamo: ze)
* Ž (čitamo: že)

To su ujedno i nazivi velikih i malih, tiskanih i pisanih slova hrvatske abecede. Od 30 slova u hrvatskome jeziku 27 ih se piše pomoću jednoga znaka (jednoslovi), a 3 pomoću dva znaka (dvoslovi) i to dže, elj i enj. Dvoslovi imaju dva velika oblika: Dž i DŽ, Lj i LJ, Nj i NJ. Prvi se rabi kad se samo prvo slovo u riječi piše veliko, drugi kad je cijela riječ napisana velikim slovima (LJEKARNA, ne LjEKARNA) te u pisanju složenih kratica.
Područjem abecede, u užem smislu, bave se jezikoslovci koji proučavaju pravopis, a u širem smislu i oni koji proučavaju pravogovor.

Offline Mark10

  • Učim se pisati
  • **
  • Postova: 38
OTAC HRVATSKOGA JEZIKOSLOVLJA BARTOL KAŠIĆ
« Odgovori #2 : Lipanj 09, 2012, 01:48:13 prijepodne »
Uz godinu Bartola Kašića i četiri stoljeća hrvatskog jezikoslovlja

Isusovac Bartol Kašić (Pag, 15. kolovoza 1575. - Rim, 28. prosinca 1650.), jedan od velikana hrvatske kulture 17. stoljeća, prvi hrvatski jezikoslovac (Rječnik i Gramatika), velikan religijske kulture, misionar i papinski vizitator (1612.-1613. i 1618.-1619., plodan pjesnik i pisac, prevoditelj Biblije i Rituala Rimskog (Rim 1640.), vrstan teolog i jedan od prvih slavista, cenzor knjiga i hrvatski ispovjednik u bazilici sv. Petra u Rimu. - Budući da su Slaveni postali značajan čimbenik u svjetskoj i crkvenoj politici, godine 1599. po želji isusovačkog generala reda Klaudija Acquavive rektori su proveli anketu: koji slavenski jezik uvesti u kolegije? Odgovor je bio - hrvatski. Na temelju tog odgovora, otac general je, u dogovoru s papom Klementom VIII., potkraj 1599. u Rimskom kolegiju osnovao Akademiju hrvatskog jezika. Bartolu Kašiću naređeno je da odmah počne predavati hrvatski jer je on već sastavio prve hrvatske jezikoslovne priručnike: Konverzacijski priručnik (1595.) i Hrvatsko-talijanski rječnik (1599.). Otac general je odmah naredio Bartolu Kašiću da za potrebe Akademije hrvatskog jezika počne sastavljati i prvu Hrvatsku gramatiku. O tome piše Kašić u svojoj Autobiografiji (str. 25). Tako je započelo, službeno i znanstveno, prije četiri stoljeća hrvatsko jezikoslovlje. Sada želimo prikazati B. Kašića kao prvog hrvatskog prevoditelja Biblije.
1. Nalog za prevođenje Svetoga pisma
Da bi mogao prirediti dubrovački lekcionar, kako su ga molili tamošnji nadbiskupi 1610. i 1620., Kašić je počeo 1622. samostalno prevoditi Novi zavjet. Godine 1625. dubrovački nadbiskup Vincentius Lanterius saopćio je Bartolu Kašiću da mu Kongregacija za širenje vjere (Propaganda) daje mandat da službeno prevede čitavu Bibliju na hrvatski jezik. U Rim su, naime, stizale vijesti o raznim zloporabama pod misom u prevođenju latinskih čitanja na hrvatski pa je postalo jasno da se potreba prijevoda Biblije osjećala u svim hrvatskim krajevima. Stoga je Propaganda 1625. dala dubrovačkom nadbiskupu Lanteriusu pismeni nalog da angažira Kašića i dade mu pomoćnike, da prema odobrenoj latinskoj Vulgati što prije naprave točan hrvatski prijevod Svetog pisma koji će se moći tiskati kao službeni.
Iz svega je bilo jasno da Propaganda naručuje prijevod na živom narodnom govoru, za upotrebu u liturgiji. Zato se Kašić prihvatio prevođenja, zapravo usavršavanja prijevoda Novog zavjeta i usklađivanja s latinskom odobrenom Vulgatom. Nadbiskup Lanterius odredio je i »biblijsku komisiju« od šest učenih svećenika da Kašiću pomažu u tom velikom pothvatu. To je jasno i iz talijanske spomenice koju su oni uputili njegovu nasljedniku na dubrovačkoj nadbiskupskoj stolici Tomi Cellesiusu, a on ju je priložio svome pismu Propagandi, gdje je bila pročitana 23. prosinca 1631.
O Kašićevu načinu rada i spomenute komisije iz izvora doznajmo da je Kašić pregledavao i uspoređivao postojeće rukopisne i tiskane prijevode koje nabraja u svome spisu De variis versionibus Sacrae Scripturae, naročito u osmoj točki u kojoj nabraja anonimne rukopisne prijevode koje je »vidio i čitao u Dubrovniku«.Iz gotovo sviju nabrojenih prijevoda Kašić je izabrao »govor najopćenitiji« i »za razumijevanje lakši od sviju spomenutih«. Članovi komisije uspoređivali su Kašićev izabrani i priređen prijevod s latinskom odobrenom Vulgatom, i to »gotovo riječ po riječ«.
Nakon četverogodišnjeg rada prijevod Novog zavjeta još nije bio dovršen, a posao je prekinut. Petar Bašić misli da je to »možda zbog neriješenog pitanja pisma koje je pokrenula Propaganda, ili zbog nadbiskupove smrti (1628)«.
Meni se čini da ti razlozi ne stoje. U Propagandinu upitu iz 1626/27. o izboru pisma između glagoljice i ćirilice ni Kašić ni dubrovački nadbiskup uopće nisu bili izravno uključeni, jer je u Dubrovačkoj nadbiskupiji liturgija bila na latinskom, samo su misna čitanja bila i na hrvatskom. Stoga je njihov izbor latinice bio posve jasan. Problem je ipak nastao 1628., ali ne zbog tjelesne, nego zbog »juridičke« smrti dubrovačkog nadbiskupa. Naime, Vinko Lanterius imenovan je biskupom u gradu Veroliju u Italiji, gdje je preuzeo službu 19. lipnja 1628. godine i ostao na njoj do svoje smrti g. 1649. Biblijska komi-sija, koju je on imenovao, smatrala je - prema crkvenom pravu - da je prestankom njegove nadbiskupske službe u Dubrovniku i njezin mandat kao komisije prestao, pa se nije više sastajala.
Kašić je javio u Rim tajniku Propagande Ingoliju da je rad na prevođenju zastao. Stoga je Propaganda na sjednici 1. travnja 1629. godine odlučila da novi nadbiskup Toma Cellesi »nadzire (superintendat) prevodioce te se pobrine da se spomenuti prijevod što prije dovrši i onda pošalje u Rim«.Ingoli je Cellesija obavijestio o tome 11. travnja 1629. godine pismom na talijanskom jeziku koje Kašić donosi u Apologiji, str. 29r. Nadbiskup je stoga Kašićeve suradnike, koji su sačinjavali »odbor za prevođenje«, ponovno okupio i potvrdio. Kad je Kašićev prijevod Novog zavjeta krajem g. 1630. bio dovršen, pregledali su ga i preporučili dubrovački članovi šesteročlanog »odbora za prevođenje«.
Tek je krajem g. 1631. Novi zavjet bio poslan u Rim i o njemu se vijećalo na sjednici Propagande 23. prosinca 1631. godine. Tada su pročitani i popratni Memorial »odbora za prevođenje« i preporuka dubrovačkog nadbiskupa Tome Cellesia od 20. srpnja 1631. godine koju Kašić donosi u dodatku svoje Apologije.
Nakon što je s dodijeljenom komisijom dovršio naručeni prijevod Novog zavjeta, Kašić je g. 1631. sâm započeo veliki pothvat cjelokupnog prijevoda Biblije. Prihvaća se najprije prevođenja Starog zavjeta, i nastavlja s ponovnim prevođenjem Novog zavjeta. Prevođenje čitave Biblije dovršio je g. 1636.Dao je sve od sebe da njegov prijevod Biblije bude tiskan, ali su u Rimu iskrsle nepredviđene teškoće. Pođimo tragom dokumenata.
2. Kašićev prijevod Novoga zavjeta konačno u Rimu
Propaganda je tražila da Kašić osobno donese prijevod, ali je tadašnji general isusovačkoga reda odgovorio da Kašića još treba u Dubrovniku. Stoga je Propaganda zamolila 8. kolovoza 1631. godine dubrovačkog nadbiskupa da potakne Kašića da pošalje sada samo prijevod, a poslije će lakše skloniti oca generala da pusti i Kašića, kad to bude nužno.
Uz Ingolijeva požurivanja Kašićev prijevod Novog zavjeta bio je napokon dovršen i od šesteročlane komisije pregledan do 20. srpnja 1631. Toga je dana i nadbiskup Cellesi napisao svoje odobrenje. Prijevod s preporukom komisije i nadbiskupa donio je iz Dubrovnika u Rim 12. studenoga 1631. krfski nadbiskup Benedictus Bragadin i predao ga tajniku Ingoliju. Ovaj je želio i nastojao da se Kašićev prijevod Novog zavjeta što prije tiska, i o tome govore sačuvani dokumenti.
Propaganda je već 23. prosinca 1631. godine vijećala o prijevodu. Na sjednici Kašićev prijevod ipak nije bio odmah prihvaćen za tisak. Odlučeno je da se u Rimu formiraju dvije komisije da pregledaju prijevod: ligvistička i teološko-biblijska, kako je to Ingoli javio u Dubrovnik zahvaljujući za prim-ljeni prijevod, a Kašić je i to pismo priložio svojoj Apologiji.
Lingvističku komisiju je imao sazvati novoimenovani naslovni bosanski biskup (1631-1635) Tonko Mrnavić (1580-1637), a članovi su bili: franjevac Rafael Levaković, isusovac Antun Ranzi (Rantius), koji je od 1628. do 1634. bio hrvatski ispovjednik u Bazilici sv. Petra i cenzor hrvatskih knjiga, i Dubrovčanin Antun Deodat, koji je od 1626. bio nadsvećenik bratovštine i crkve sv. Jeronima u Rimu. Deodata je kao eventualnog recenzenta predložio i dubrovački »odbor za prevođenje«.
3. Prva zabrana rimske jezične komisije
Problem je nastao u toj lingvističkoj komisiji. Njeni članovi kao »persone perite della Lingua« trebali su provjeriti ima li u Kašićevu prijevodu nešto protiv vjere i morala. Ranzi i Deodat i u Kašićevu prijevodu nisu našli ništa protiv vjere i morala, i bili su za suvremeni jezik i latinicu. Ali Ivan Tomko Mrnavić bio je za glagoljicu, smatrao se čak stručnjakom za nju, i pripisivao ju je sv. Jeronimu. Fra Rafael Levaković pripisivao je ćirilicu sv. Ćirilu, i bio je pod utjecajem rutenskih bazilijanaca, pa je s njima provodio rusifikaciju glagoljaških tekstova. Stoga postoji opravdana sumnja da su zapravo Mrnavić i Levaković naveli protiv Kašićeva prijevoda da je »promašen, jer nije napisan pismom ni sv. Jeronima ni sv. Ćirila«. Svoj neopravdan negativan stav ta su dvojica nametnula kao zaključak komisije da se Novi zavjet ne tiska, jer nije pisan ni pismom sv. Jeronima ni sv. Ćirila.
4. Borba protiv zabrane tiskanja Kašićeva prijevoda
U Arhivu Propagande postoji nekoliko zanimljivih dokumenata koji jasno dokazuju koliko su se dubrovački nadbiskup Cellesi i tajnik Propagande Ingoli borili protiv toga negativnog zaključka, i koliko su se zalagali da se Kašićev prijevod Novog zavjeta tiska, i to što prije. Proučimo najprije dvije instancije nadbiskupa Cellesija i Ingolijev govor.
a) Prva instancija nadbiskupa Cellesija za tiskanje Kašićevog prijevoda Novoga zavjeta
Kad je u mjesecu studenom 1632. dubrovački nadbiskup Toma Cellesi došao u Rim »ad limina«, doznao je za razloge zabrane tiskanja Kašićeva prijevoda Novog zavjeta. Stoga je uložio instanciju u kojoj je pobio prigovore i zatražio da se prijevod što prije tiska. Dnevni red za 169. sjednicu Propagande, koja je bila najavljena za 22. studenoga 1632., već je bio napravljen, pa je Kašićev prijevod ostao za 170. sjednicu u prosincu, i Ingoli je već tako napisao na akt.
Dolazak nadbiskupa Cellesija i njegova instancija potakli su Ingolija da požuri s Novim zavjetom da dođe što prije na sjednicu. Stoga je on prepravio već napisani broj sjednice 170 u 169., a promijenio je i prosinački datum u 22. studenoga.
U svojoj instanciji nadbiskup Cellesi naglasio je tradicionalno pravo da se i pod latinskom misom poslanica i evanđelje pročitaju na hrvatskom. Budući da nisu svi svećenici znali dovoljno latinski, bilo je i skandaloznih prevođenja, pa je Nadbiskup to zabranio javnim ediktom, i o tome je oba-vi-jestio Propagandu. Ona mu je naredila da ponovno organizira prekinuti rad na prevođenju Novog zavjeta. Šest teologa i kanonista tijekom tri godine ponovno je neprestano radilo na tome, i kad su dovršili, po nalogu Propagande Novi je zavjet poslan u Rim. Ali neki kojima je bila povjerena revizija rečenog djela da vide ima li što protiv vjere i morala, rekoše da je to promašeno djelo jer nije ni pismo sv. Jeronima ni sv. Ćirila, pa je stoga bilo stavljeno na stranu. Ali kad je spomenuti nadbiskup došao ad limina, pokazao je da je taj jezik općenit na cijelom Orijentu i Levantu, posebno u krajevima pod Turcima gdje ima još mnogo katoličkih vjernika, i uložio je zahtjev da se prijevod opet uzme u razmatranje, pregleda i tiska. Inače će nastati velika šteta za kršćane koji će slušati heretičke prijevode. Nadbiskup je morao dopustiti nekim dobro poučenim župnicima da sami prevode, ali privremeno i pismeno, samo da smiri javnost.
Instanciju nadbiskupa Cellezija i tajnik Ingoli je na sjednici podržao svojim govorom. Zanimljivo je uočiti da Ingolijev govor ima dva naslova. Prvi je na [27v]: Govor tajnika Ingolija o tiskanju Novog zavjeta na hrvatskom jeziku. Drugi je naslov znatno sustegnutiji, ali u biti on je retoričko pitanje [20r]: Treba li tiskati Novi zavjet na hrvatskom jeziku?
Ingoli odgovara da je Sveta kongregacija za širenje vjere već nekoliko godina o tome pitanju raspravljala, i napokon ga riješila potvrdno zbog tri glavna razloga:
1. Da se uklone teške pogreške koje čine svećenici tih krajeva Ilirika gdje se misi latinski, pa se sveta evanđelja tumače bez priprave i tom se zgodom reknu takve teške hereze da je dubrovački nadbiskup bio prisiljen zabraniti tim svećenicima da narodu tumače čitanja.
2. Da se uklone biblije koje su na hrvatskom jeziku tiskali Luther i Melanchton...
3. (...) misa se već služi na istom hrvatskom jeziku po dopuštenju pape Ivana VIII. i stoga nije neprikladno dati im također Novi zavjet na takvom jeziku.
Kad je 22. studenog 1632. godine na 169. sjednici Propagande pod 4. točkom kardinal Spada referirao o »instanciji« dubrovačkog nadbiskupa Cellesija da se tiska hrvatski prijevod Novog zavjeta, Ingoli je dodao još tri glavna razloga za tiskanje Novog zavjeta, o kojima je Propaganda nekoliko godina raspravljala i već donijela pozitivnu odluku. Stoga su obojica očekivala uspjeh svojih intervencija. Međutim, suprotno očekivanju, Sveta je Kon--gr-e-ga-cija smatrala da taj predmet mora predati Svetom oficiju da on raspravi o tome, je li korisno i prikladno da se spomenuti Novi zavjet u tome jeziku tiska.
b) Druga instancija nadbiskupa Cellesija
Očito je da se netko umiješao, i slutio sam da su to opet oni isti »našijenci«. Napokon sam u Arhivu Propagande našao dokaz za to u tekstu koji je istoga dana, 22. studenog 1632. godine, odmah poslije održane spomenute sjednice, napisao dubrovački nadbiskup Cellesi i predao Propagandi kao svoju novu instanciju. Iz nje doznajemo da su se danas na sjednici našli neki domaći protivnici koji su usmeno, a vjerojatno i pismeno Svetoj Stolici, prosvjedovali protiv Kašićeva prijevoda. Sada više nisu kao razlog naveli što prijevod nije pisan ni slovima sv. Jeronima (glagoljicom) ni sv. Ćirila (ćirilicom). Pravi razlog zapravo nisu bila slova nego jezik: Kašić je dao prijevod u suvremenom jeziku, a oni su bili za stari jezik koji će popravljati! Tu ih konačno možemo identificirati. Radi se o »našijencima«: Mrnavić i Levaković s rutenima. Da su bili za tradicionalni jezik starohrvatske redakcije, manje bismo im zamjerili. Ali umjesto Kašićeva živog jezika, ili bar glagoljaškog tradicionalno kroatiziranog, oni hoće »popravljati«, tj. rutenizirati ili rusificirati, zapravo kvariti glagoljaški liturgijski jezik, što je Levaković učinio s Misalom (1631.) i Brevijarom (1648.) koji su posve razočarali glagoljaše. Premda ta konačnica Propagandi nije bila odmah jasna - to će shvatiti tek kad glagoljaši ne budu htjeli kupovati te nove knjige - jasno joj je bilo da je smisao prosvjeda protiv Kašićeve latinice, zapravo protiv njegova novog jezika. Na to upućuje i činjenica da je - zbog spomenutog prosvjeda - na sjednici 22. studenoga 1632. prepustila kardinalskom Zboru Svetog oficija odluku o Kašićevu jeziku: »an expediat et conveniat Testamentum praefatum in ea lingua imprimere«- tj. je li prikladno i zgodno spomenuti Novi zavjet tiskati u tom jeziku.
Nadbiskup Cellesi podnio je tada Propagandi drugu instanciju u kojoj piše: »Prijevod Novog zavjeta na hrvatski jezik, za koji je danas u izvještaju nekih rečeno da je promašen trošak i napor, priredile su osobe koje dobro znaju jezike tih pokrajina, i koje su rođene ondje, i to je pravi slavenski jezik koji se ne govori samo u Dubrovniku i u primorskoj Dalmaciji, nego ga u svim pokrajinama Levanta razumiju i govore, kao i u krajevima Srbije, Bosne, Srijema, Bugarske i općenito. Onaj drugi stari jezik koji namjeravaju ispravljati, neće se razumjeti, osim u nekim selima Dalmacije i Hrvatske, i susjednih pokrajina. Stoga molim Svetu kongregaciju da prihvati ovo djelo; i budući da je potrebna prisutnost patra Kašića poslat ću ga da dođe, a da Sveta Kongregacija ne osjeti trošak njegova puta.«
5. Konačna zabrana Kašićeva prijevoda zbog jezika
Bartol Kašić je došao u Rim poslije Uskrsa 1633. Shvativši teške okolnosti glede svoga prijevoda Novog zavjeta, napisao je Memorijal papi Urbanu VIII. Pravno je izvojštio pobjedu dobivši dopuštenje da se tiska Novi zavjet. No tada su »našijenci« zloupotrijebili ime senjskog biskupa Agatija, i napisali molbu da se Novi zavjet ne tiska. To je opet zaustavilo tiskanje, i prijevod usmjerio prema Svetom oficiju. Kašić je upotrijebio sve svoje teološko i patrološko, pastoralno i lingvističko znanje, i vješto ga pokazao u svojim spisima u obranu hrvatske Biblije, ali ipak nije uspio. Najčudnije je to što je prijevod naručila Propaganda, a zabranio ga Sveti oficij. Između tih dviju ustanova upleli su se čudni stavovi i kobni utjecaji nekih pojedinaca. Zapravo, neki »našijenci, narodni štetočine/zlotvori«, pod krinkom čuvanja autoriteta sv. Jeronima i sv. Ćirila, prijekim su okom gledali na novi hrvatski književni i liturgijski jezik, pisan latinicom, pa su na opću štetu spriječili tiskanje Kašićeva prijevoda Novog zavjeta. Isposlovali su da čitav slučaj bude predan Svetom oficiju, pa je tamo zabranjen i netragom nestao Kašićev autograf Novog zavjeta. Poslije je Sveti oficij izdao defenitivnu zabranu »Non est expediens ut imprimatur versio Sacrae Scripturae facta lingua illyrica vernacula, seu nova, characteribus latinis.« Prijevod glasi: »Nije korisno da se tiska prijevod Svetog Pisma priređen u hrvatskom narodnom ili novom govoru, i tiskan latinicom.«
Zaključak
Doista je paradoksalna sudbina Kašićeva prijevoda Biblije. Propaganda ga je od Kašića naručila 1625. preko dubrovačkog nadbiskupa koji je odredio i pomoćnu komisiju. Kad je 1631. prijevod Novog zavjeta stigao u Rim, javila se opozicija da se ne može tiskati jer da ne poštuje tradiciju: stari jezik te glagoljicu ili ćirilicu. Pitanje je napokon prepušteno Svetom oficiju. On je 1634. zabranio Kašićev Novi zavjet, a poslije i čitavu Bibliju tekstom »Non est expediens ut imprimatur versio Sacrae Scripturae facta lingua illyrica vernacula, seu nova, characteribus latinis.« Sveti oficij je uvažio razne navedene tobožnje razloge koje je Kašić sve opovrgnuo. To je ipak bilo prekasno, pa je Kašić izgubio tu bitku, jer njegov prijevod tada nije bio tiskan.
Prema sačuvanim rukopisima Kašićev prijevod Biblije pripremao se za objavljivanje tek proteklih godina, pa se prvotisak očekuje upravo u ovoj, Kašićevoj godini.

Offline Mark10

  • Učim se pisati
  • **
  • Postova: 38
LJUBAV PREMA MATERINSKOM HRVATSKOM JEZIKU
« Odgovori #3 : Lipanj 09, 2012, 01:50:47 prijepodne »
Moj hrvatski jezik
O, kako je samo sladak i mio moj hrvatski jezik! Na tom jeziku progovorih svoje prve riječi, slušah prve priče, pisah prva slova. Hrvatski mi je utkan u srce nevidljivim nitima radosti. Pri svakoj riječi srce mi zaigra kao da neka opojna slatkoća prolazi mnome, teče dalje i dalje, a ja osjećam kao da sam u nekom snu jer me nosi daleko gdje nitko ne vidi, u najdublje plavetnilo gdje su skrivene sve moje misli i osjećaji. Katkad su riječi tere rabim lagane poput povjetarca i lete daleko, odjekuju kao pozdrav, sanjaju o dalekim morima i čarima netaknute prirode. Riječi su kao osjećaji. One te čine onakovim kakav želiš biti. Moj hrvatski jezik u sebi nosi svkolike pučke radosti Hrvata. Uči nas o Ljudevitu Gaju. Pjeva Preradovića. Ušuškava nas u san pričama Ivane Brlić – Mažuranić. Putuje Jadranskim morem, skriva se u vinogradima Zagorja, utrkuje se s vjetrom slavonskim poljima punim pozlaćenog klasja žita. Za njega su se borili mnogi prije i poslije Gaja, Draškovića, Mažuranića, Vraza...Bio bi grijeh kada bismo ga sada zanemarili, napustili. Ne smijemo dopustiti da mu tuđice unište milozvučnost, ritmom prožetu igru riječi, da mu naruše sklad i čistoću. Hrvati su oduvijek sanjali slobodu jezika koja im daje pravo odlučiti što je dobro, a što zlo. U drugoj zemlji osjećam se strano, tuđe, kao da ne pripadam tamo. Nešto me stalno vuče i doziva: « Vrati se, čekam te raširenih ruku! « Često taj glas poslušam i čim prijeđem granicu, postane mi toplo oko srca jer znam da je ovdje dom. Znam da sam ovdje sigurna, okružena ljudima koje volim i koji vole mene. Od njih mogu očekivati pomoć kada mi zatreba i toplu ruku na ramenu. Nebo mi se tada čini bliže, sunce toplije, a riječi još milozvučnije. Želim očuvati svoj hrvatski jezik, raznoliku bujicu čarobnih riječi koja odgaja Hrvate još od pradavnih vremena, još od sedmog stoljeća. Riječi te čine onim što jesi. Rađaju se s tobom, žive s tobom, zaljubljuju se s tobom, sanjaju s tobom, prate te svuda u životu. Na tebi je da i ti počneš živjeti s njima i osjećati njihovu snagu, jedinstvenu i neponovljivu.


Elica

Offline Mark10

  • Učim se pisati
  • **
  • Postova: 38
RASPROSTRANJENOST HRVATSKOG JEZIKA
« Odgovori #4 : Lipanj 09, 2012, 01:57:58 prijepodne »
RASPROSTRANJENOST HRVATSKOG JEZIKA

Offline Mark10

  • Učim se pisati
  • **
  • Postova: 38
HRVATSKI JEZIK I BLISKI JUŽNOSLAVENSKI JEZICI
« Odgovori #5 : Lipanj 09, 2012, 02:00:42 prijepodne »

Offline Mark10

  • Učim se pisati
  • **
  • Postova: 38
HRVATSKI JEZIK MEĐU SRODNIM SLAVENSKIM JEZICIMA
« Odgovori #6 : Lipanj 09, 2012, 02:07:06 prijepodne »

Offline Mark10

  • Učim se pisati
  • **
  • Postova: 38
KAJKAVSKO NARJEČJE HRVATSKOGA JEZIKA
« Odgovori #7 : Lipanj 09, 2012, 01:30:40 poslijepodne »
Današnja rasprostranjenost narječja u Hrvatskoj


Rasprostranjenost Kajkavskog narječja i njegovih dijalekata
« Zadnja izmjena: Lipanj 09, 2012, 01:41:32 poslijepodne Mark10 »

Offline Mark10

  • Učim se pisati
  • **
  • Postova: 38
Hrvatski jezik među jezicima Europe / Languages of Europe
« Odgovori #8 : Kolovoz 31, 2012, 11:14:30 prijepodne »
Hrvatski jezik u Europi



Jezici Europe