Autor Tema: JURAJ HABDELIČ TUROPÔLSKI  (Posjeta: 6070 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
JURAJ HABDELIČ TUROPÔLSKI
« : Listopad 16, 2010, 11:04:43 poslijepodne »

REPORTER
Velika Gorica 3. 12. 2009. Broj 272 Godina IX

Staro Čiče
Promocija „Zrcala Marijanskog“


U sklopu obilježavanja 400. obljetnice rođenja Jurja Habdelića, znamenitog Turopoljca koji je rođen u Starom Čiču, predstavljen je pretisak „Zerczala Marianzkoga“

Juraj Habdelić – isusovac, književnik, propovjednik, leksikograf i rektor Zagrebačkog isusovačkog kolegija, koji je ovu važnu dužnost u začecima nastajanja visokoga školstva
u našim krajevima obnašao čak dvaput, ostavio je iza sebe vrijednu kulturnu baštinu i djela koja su svojom snagom preživjela stoljeća, pa su i danas „zrcalo“ naše stvarnosti. Prvo među njima je “Zrcalo Marijansko”, tiskano u Grazu 1662. Nakon 347 godina, u Velikoj je Gorici tiskan pretisak ovog značajnog djela, a prelijepo uređena knjižica tvrdog uveza predstavljena je u župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini. Promocija je okupila niz visokih uzvanika, na čelu s pomoćnim biskupom zagrebačkim, mons. Valentinom Pozaićem,
prodekanom Filozofskog fakulteta Družbe Isusove dr. Ivanom Šestakom, rektorom Sveučilišta u Zagrebu, Aleksom Bjelišom, dr. Agnezom Szabo i književnikom Jožom Skokom, te brojnim drugim visokim uzvanicima iz društvenog i kulturnog života Zagreba i Velike Gorice. Zrcalo Marijansko prati i knjižica autora prof. dr. sc. Alojza Jembriha, koji je pretisak i pripremio za tisak.

Uglavnom, svi su ugledni gosti na promociji bili složni u jednom – ovo je djelo važan povijesni biser za Turopolje, ali i hrvatsku kulturu. Najzaslužniji za njegov ponovni sjaj svakako su Gradska knjižnica i Župa Pohoda Blažene Djevice Marije, odnosno, ravnateljica
knjižnice Katja Matković Mikulčić i župnik Đuro Sabolek, ujedno, domaćini i organizatori
promocije ovoga djela u kojemu se župna crkva u Vukovini spominje kao omiljeno proštenjarsko mjesto ovoga dijela Hrvatske i u Habdelićevo vrijeme. Sigurno je da je i sam Habdelić nekada ovdje molio i zazivao blagoslov Djevice Marije, pa se nije moglo odabrati bolje mjesto za promociju ove vrijedne knjižice koja će, sasvim sigurno, obogatiti naše
kulturne i prosvjetne institucije, a time i neke nove generacije.

Sopranistica Vesna Kovačić, u pratnji Hrvojek-Mihanović-Salopek na orguljama, te Mislava
Salopeka na violini, promociju je obogatila izvedbom djela domaćih i stranih glazbenika,
poput J. Muliha i A. Vivaldija

Ana Mirenić

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Godina posvećena Habdeliću

Ova je godina obilježena događanjima u čast 400 godina rođenja Habdelića.
Na dan njegova rođenja, 17. travnja, u Velikoj Gorici održan je znanstveni skup o životu i radu ovog iznimno učenog čovjeka, koji je u nasljeđe budućim naraštajima ostavio veliko kulturno bogatstvo, a zbornik radova nastalih na spomenutom skupu bit će predstavljen 11. prosinca 2009.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

 Juraj Habdelić

Juraj Habdelić rođen je 1609. godine u Starom Čiču. Pisao je djela moralno-didaktičke problematike, a prvo među njima, “Zrcalo Marijansko”, tiskano je u Grazu 1662. godine.
Poznato je i njegovo djelo „Prvi otca našeg Adama greh“ kroz koju provlači sve slojeve društva, plemiće, građane i seljake, ali ne štedi ni svećenike.
Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, filozofiju u Grazu i teologiju u Trnavi, te je službovao kao nastavnik u Rijeci, Varaždinu i Zagrebu, gdje je postao rektorom Isusovačkoga kolegija i upraviteljem sjemeništa.
Habdelić je pisao kajkavskim i pokazao se odličnim znalcem narodnoga govora. Istodobno je
bio protivnikom običnih, profanih stvari, u koje ubraja i narodne pjesme, navodeći svog čitaoca na to da se „okani sramotneh, nepobožneh i nečisteh popijevaka.“

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

 Tiskara Tipomat iz Starog Čiča besplatno je tiskala 500 primjeraka Zrcala Marijanskog


Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: JURAJ HABDELIČ TUROPÔLSKI
« Odgovori #1 : Listopad 16, 2010, 11:12:38 poslijepodne »
Matica Hrvacka
KOLO / Broj 05-06, 2009

Vuz 400. obletnicu rođejna Jurja Habdeliča

Joža Skok

Juraj Habdelič vu svetlu značajně obletnicě


Rodno mjesto najpoznatijega kajkavskog baroknog autora, Jurja Habdelića, Staro Čiče, župna crkva u Vukovini u kojoj je kršten te zavičajno kulturno središte Turopolja Velika Gorica, na dostojanstven su i reprezentativan način 2009. godine obilježili 400. obljetnicu rođenja svoga »turopoljskog klasika« no kojega se s razlogom može nazvati i klasikom cjelokupne (staro)kajkavske književnosti. Habdelić, rođen u Starom Čiču 17. travnja l609., a umro u Zagrebu 27. studenoga 1678., tu je književnost obogatio trima, za povijest te književnosti, ali i cjelokupne hrvatske književnosti, posebno značajnim djelima. To su Zerczalo Marianzko iz 1662., Dictionar, ili Réči szlovenske iz l670., te Pervi otcza nassega Adama greh iz l674. godine.
U obljetničkoj godini upriličena je u Velikoj Gorici izložba pod nazivom Isusovci u Turopolju, održan znanstveni skup o piscu, priređen prigodni koncert barokne glazbe, a što je sve popraćeno i izlaskom zbornika o Jurju Habdeliću te reprintiranoga izdanja Zerczala Marianzkoga koje je svečano predstavljeno u župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini. Pokretač i organizator svih tih akcija i manifestacija bila je Gradska knjižnica Velika Gorica na čelu sa svojom agilnom upraviteljicom, Katjom Matković Mikulčić, koja je doista bila spiritus movens obilježja kojim je veliki književni zavičajni blagdan nadrastao svoje zavičajne okvire i nametnuo se kao blagdan cjelokupne hrvatske književnosti. Poseban trag u toj književnosti te znanosti o njoj ostavlja nesumnjivo Zbornik radova sa znanstvenoga skupa te kruna svih manifestacija, izlazak reprinta Zerczala Marianzkoga što ga je priredio Alojz Jembrih.

U uvodnome tekstu Zbornika književnoznanstveni je prilog akademika Josipa Bratulića u kojemu se autor zalaže za potencijalnu, suvremenu recepciju Habdelićeva djela Pervi otcza nassega Adama greh (1674.) Podlogu takvoj aktualizaciji kajkavskoga klasika iz l7. stoljeća autor pronalazi u Habdelićevom kritičkom odnosu prema društvenim prilikama i pojavama svoga vremena koje su, pogotovo kada je riječ o beskrupuloznosti i bahatosti vlasti, njezine socijalne neosjetljivosti, prijezirnog odnosa prema puku koji se smatra isključivo podanikom društvenoga sustava, u mnogome slične i s vremenom u kojemu živimo, jer pripadaju neki trajnim konstantama društvenih odnosa bez obzira na prostor i vrijeme u kojima se zbivaju. Tu podlogu Bratulić temelji i na nepromjenljivosti i devijacijama ljudske prirode kakve su raznoliki oblici ponašanja (poltronizam, prijetvornost, pohlepnost, oholost, priklon čulnim, svjetovnim, a ne duhovnim užicima). Habdelić je stoga kritički analizator svih društvenih slojeva što pomoću naglašene barokne afektivnosti i živopisnosti analiza daje uvjerljivost njegovim društvenim slikama kao prepoznatljivim alegorijama i suvremenoga života.

A slojevitost društvenih odnosa, povijesnih i političkih prilika u Habdelićevo vrijeme prikazuje Agneza Szabo u prilogu Juraj Habdelić i njegovi odgovori na izazove hrvatskoga vremena u 17. stoljeću. Kao povjesničarka Szabo se osvrće na Habdelićev plodan književni, leksikografski, pedagoški i propovjednički rad, kojim se on najaktivnije uključuje u rad i program isusovačkih obrazovnih institucija. Tim radom on zapravo daje svoje odgovore na izazove bremenitog vremena u sumornom trenutku kada je Hrvatska sinonimom svojih povijesnih relikvija. Prema toj autorici, Habdelić je svojim cjelokupnim kulturološkim radom uključen u duhovnu obranu tih relikvija reagirajući pri tom na najaktualnije društvene pojave i njihove anomalije.

Budući da se Habdelić, kao povjesničar i kroničar vremena u kojemu je živio, morao svojim odgovorima odrediti i prema nekim ključnim povijesnim događajima kakvi su nesumnjivo seljačka buna pod vodstvom Matije (Ambroza) Gupca i urota Zrinsko–Frankopanska, zanimljiv je njegov osobni odnos prema njima. Iako mušku puntu kao pobunu protiv društvenog poretka nije mogao prihvatiti, Habdelić je ipak pokazao razumijevanje za njezine motive ističući težinu seljačkog života pod grubom i bešćutnom silom »zemaljske gospode«. Doduše, pod »gizdost« te gospode Habdelić je uključio i Zrinske, no kako se u njegovo doba nije moglo slobodno govoriti o njihovoj pobuni i svirepoj odmazdi bečkoga dvora, ogradio se ipak nadom kako će se jednom i o toj temi, o kojoj je morao šutjeti, slobodno govoriti. A bilo je to (in)direktno prihvaćanje stava koji je prema Leopoldovoj odmazdi imala tada Sveta Stolica, osporavajući zajedno s nekim drugim europskim vladarima i njihovim državama pravo Beču da oduzme meritornu ustavnu vlast Hrvatskom saboru u konkretnom slučaju.

U svojoj opširnoj etnologijskoj raspravi koja je, iako već prethodno objavljena, uključena u Zbornik, a to je Gradska kultura u djelima Jurja Habdelića, njezina autorica Zrinka Nikolić Jakus ilustrira odnose tzv. gradske i pučke kulture Habdelićeva vremena upozorivši na njihove karakteristične oblike kao i njihova prožimanja. Autorica ističe često prisutan Habdelićev kritički odnos prema obje kulture kada su se njihovi oblici našli u suprotnosti s njegovim svjetonazorom i moralnim kodeksom vremena. No, uz interakciju tih kultura autorica upozorava i na njihove suprotnosti koje će dovesti do emancipacije tzv. seljačke kulture kao kasnijeg sinonima za narodnu kulturu općenito.

Svojom karakterističnom filološko–akribijskom metodom Alojz Jembrih u prilogu Juraj Habdelić i njegovo djelo u kroatističkim i slavističkim proučavanjima 19. i 20. stoljeća daje iscrpan dvostoljetni pregled kritičke literature o Habdeliću, koji pouzdano potkrepljuje i njezinim priloženim popisom. Verificirajući osobno tu literaturu Jembrih distingvira karakteristične »istine« i »zablude« o autoru čije su književne, lingvističke i svjetonazorne vrijednosti bile ponekad i nekritički osporavane. U tome kontekstu dotiče se i »nesporazuma« oko Habdelićeva odnosa prema pučkom pjesništvu, naglašujući pri tom kako je Habdelić bio protiv »samo lascivne« ljubavne poezije. No, ako se i prihvati takva teza koju zastupaju i neki drugi književni povjesničari, ostaje otvorenim pitanjem što je sve pod pojmom pučke lascivnosti ovaj autor pretpostavljao. A tog se problema dotiču u svojim prilozima, i Zrinka Nikolić Jakus, i Hrvojka Mihanović–Salopek, pišući o njemu manje isključivo i nudeći umjesto kritičkog osporavanja »nekritičnih« autora objašnjenja Habdelićevih stavova po kojima je bio pravi homo sui temporis, odnosno autor motiviran na reakciju strahom »da će svjetovno nadvladati duhovno«.

Ovako to naime objašnjava i definira Hrvojka Mihanović–Salopek u svojem radu Juraj Habdelić u kontekstu crkvene himnodije (re)afirmirajući Habdelića kao značajnog autora i na tome području. Ona se, doduše, priklanja i književnim povjesničarima koji su bez kritičkih ograda prihvaćali Habdelićevo nastojanje da se pučke melodije uzimaju kao glazbena pratnja duhovnim i pobožnim pjesmama. Posebnu kritičku pozornost, međutim, autorica svraća na Habdelića kao himnodijskog stvaratelja, prevoditelja i redaktora poznatih himnodijskih tekstova kojima je nastojao pridobiti svoje slušatelje.

Historiografsku dimenziju u djelima Jurja Habdelića osvjetljuje u istoimenom prilogu Mijo Korade, koji se uvodno osvrće na dva temeljna Habdelićeva djela Zerczalo Marianzko (1662.) i Pervi otcza nassega Adama greh (1673.) smatrajući ta djela reprezentativnim uzorcima hrvatske barokne literature s naglašenim obilježjima kršćanske duhovnosti. Uz kraću analizu oba djela, Korade svoju opsežniju pažnju posvećuje autorovu odnosu prema ključnim povijesnim događajima čije odjeke unosi u svoju pripovjednu kao i propovjednu prozu. Pored toga autor se osvrće i na jedno Habdelićevo izvješće o Varaždinu iz 1652. godine, koje je zanimljivo za autorovu biografiju te povijest školstva u Varaždinu, posebice onoga gimnazijskog. Uz to Korade daje i sažet biobibliografski portret pisca s pouzdanim podatcima o njegovim objavljenim kao i pretpostavljenim i nepronađenim djelima.

O Habdelićevom leksikografskom radu koje se veže uz autorstvo djela Dictionar, ili Réči szlovenszke zvexega ukup zebrane (1670.) piše Vladimir Horvat, smještajući ga u kontekst hrvatske leksikografske literature u čiju su povijest ubilježena imena Bartola Kašića, Jakova Mikalje, Ardelia Della Belle, Franje Sušnika i Andrije Jambrošića. Horvat se egzemplarno, komparatističkom metodom osvrće na značenje svih tih leksikografa, a ističući njihove znanstvenolingvističke posebnosti, Horvat se dotiče i Habdelića kao leksikografa, smatrajući kako on svojim Dictionarom prerasta užu, didaktičku namjenu i (p)ostaje zapaženim leksikografom. Tome posebno ide u prilog Habdelićeva lingvistička otvorenost prema raznolikim kajkavskim govorima za čiju se uzajamnost kao autor izrijekom zalagao.

A specifičnim značenjem Dictionara bavi se i Ivica Martinović obrađujući temu Hrvatsko logičko nazivlje u Habdelićevu Dictionaru. Naime, s obzirom na višestruku obrazovnu namjenu toga djela u koje je uključeno i nazivlje s područja filozofije, teologije, prava, medicine i retorike, Martinović iznosi karakteristične leksičke uzorke svakoga od navedenih znanstvenih područja. Izdvaja pak pri tom tzv. logičko nazivlje kojim je autor polučio najveći terminološki uspjeh pronašavši za pojedine pojmove »jednočlane kajkavske nazivke« kojima je poticajno djelovao na kasnije kajkavske leksikografe – Belostenca i Jambrešića. Stoga je i Habdelićev Dictionar vrijedan znanstvene pažnje kakva mu se dosad nije poklanjala.

U plodnu tradiciju srednjoeuropske barokne književnosti koja pripada istaknutom katoličkom kulturnom krugu i to Njemačke, Austrije i Mađarske – Franjo Pajur je smjestio i Habdelića u svom prilogu Juraj Habdelić u kontekstu srednjoeuropske barokne propovjedne književnosti. Prema Pajuru, nepobitna je Habdelićeva oslonjenost na poetičku strukturu književnosti tih zemalja, a najdirektnija je pri tom Habdelićeva veza s propovjednim djelima poznatoga isusovca Heremiasa Drexeliusa koji je živio i djelovao krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Drexelius je inače bio autor više baroknih propovjednih djela na latinskom jeziku koja su, prevedena na više europskih jezika, bila popularna u cijeloj Europi. Habdelićeva organska veza s matičnom hrvatskokajkavskom književnošću 17. stoljeća produbljena je tako i s njezinim europskim izvorima kojima Habdelić nije bio samo korisnikom nego i posrednikom.

Prilog Joze Marevića Habdelićev latinski ilustrativan je, ne samo za tvrdnju o Habdelićevom tečnom latinskom jeziku, nego i za vrijednosnu ocjenu cjelokupnog Habdelićevog leksikografskog djela. Iako je taj prilog pisan kao autorov poticaj za šire osvjetljenje i dublje poniranje u obje teme, Marević daje njihove ključne označnice i to s obiljem komparatističkih primjera kojima pouzdano osvjetljuje Habdelićeve leksikografske postupke. Za Marevića je Habdelić jedan od naših najvrsnijih latinista poslije Marka Marulića, u čemu je sadržano i Habdelićevo posebno značenje za bogatu tradiciju hrvatskoga latinizma. A kao jedan od utemeljitelja hrvatske leksikografije Habdelić je, po Marevićevu mišljenju, dao svoj doprinos i budućoj standardizaciji to u doba »kada se trebalo itekako snalaziti u jeziku i pravopisu«.

Pitanje identiteta, odnosno specifičnosti Habdelićeve kajkavštine, kao i Habdelićeva odnosa prema njoj, tema je priloga Mije Lončarića Habdelić između dijalekta i književnog jezika. Lončarićevo je stajalište kako Habdelić nije zaslužan samo za afirmaciju kajkavštine kao književnoga jezika već i za upozorenje na kajkavštinu kao bogato izvorište leksičkog i izražajno–dijalektalnog thesaurusa. Habdelić je bio vrstan poznavatelj raznolikosti kajkavskoga narječja koje osobno uporabljuje u adekvatnom mjesnom zavičajnom govoru, no s jasnom porukom čitatelju da po svom dijalektalnom osjećaju čita njegova djela. Lončarić ustvrđuje kako je Habdelić svojim književnim jezikom koji je bio »dijalektni s obzirom na svoju osnovu« obogatio podjednako hrvatsku kajkavsku književnost 17. stoljeća kao što je obogatio i hrvatsku leksikografiju, pa je njegova književnojezična sinteza potvrdom vrijednog Habdelićevog priloga kajkavskom jeziku.

Ovoj tezi ide u prilog i rad Marice Čunčić Djela Jurja Habdelića u Rječniku hrvatskoga jezika. Naime, sva tri poznata Habdelićeva djela jedno su od ključnih ishodišta toga značajnog, nažalost još uvijek nedovršenog Rječnika u koji je, prema pouzdanoj informaciji autorice, ušao u cijelosti Habdelićev Dictionar kao i leksik njegovih književnih djela s obiljem autentičnih kajkavskih frazema kao živopisnih pojmovnih ilustracija. Posebnost je pak Rječnika i u tome što je uz riječi iz svakodnevnog života obogaćen, kako ističe autorica priloga, i »raznovrsnim riječima i primjerima iz Duhovnih vježbi sv. Ignacija Lojolskoga što dosad nije bilo primijećeno« pa je tako Habdelićevom sintezom svjetovnoga i duhovnoga naglašena i značajna dimenzija Rječnika.

Specifičnim fenomenom gramatičke prirode vezanim uz Habdelićev kajkavski jezik zaokupljen je u svome prilogu Imenički spojevi riječi u Dictionaru Jurja Habdelića Ivo Pranjković. U svome prilogu autor ilustrira raznolike imeničke spojeve riječi i to na temelju odabranih uzoraka, a što upućuje na raznovrsnost, gramatičku kao i stilističku funkciju Habdelićeva leksika. Na temelju tipologije o karakterističnim spojevima, a koja se temelji na preciznoj raščlambi uzoraka, Pranjković u Dictionaru prepoznaje vrsnog i obrazovanog leksikografa koji je skloniji perifrazama, parafrazama, opisima i definicijama nego neologizmima kao što je nesklon i prema tuđicama ili posuđenicama od kojih neke nije mogao izbjeći. Tim prilogom vrsnog hrvatskog jezikoslovca, »gramatičara«, Habdelićev se jezik u konkretnom vidu otkrio kao širi lingvistički izazov.

Zborniku je još pridodan i prilog Marijana Steinera o knjižnici »Juraj Habdelić« pri Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, te tekstualni i ilustrativni materijal s izložbe Isusovci u Turopolju, što svakako upotpunjuje ovaj vrijedan »obljetnički« zbornik.


Zvir:
http://www.matica.hr/kolo/kolo2009_5.nsf/AllWebDocs/Juraj_Habdelic_u_svjetlu_znacajne_obljetnice


Nâstavek na sledečomu listu.
« Zadnja izmjena: Listopad 16, 2010, 11:15:04 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: JURAJ HABDELIČ TUROPÔLSKI
« Odgovori #2 : Listopad 16, 2010, 11:22:49 poslijepodne »
Nâstavek z prethodnoga lista:
 
Vuz 400. obletnicu rođejna Jurja Habdeliča
Joža Skok
Juraj Habdelič vu svetlu značajně obletnicě


Pretisak Zerczala Mariazkoga kojemu su nakladnici Župa Pohoda Blažene Djevice Marije iz Vukovine i Gradska knjižnica iz Velike Gorice rađen je pod brižnom i stručnom rukom Alojza Jembriha, autora već čitave biblioteke kajkavskih pretisaka pomoću kojih su brojna djela iz starijih razdoblja kajkavske književnosti doslovce vraćena u svoj novi život. Tako je i s ovim pretiskom još jedan thesaurus linguae kajkavicae bljesnuo u svom najljepšem kinču zahvaljujući obnovljenom izvorniku, ali i popratnom pogovoru priređivača koji, uz prigodnu riječ nakladnika, sadrži i Jembrihovu studiju Juraj Habdelić u svjetlu Zerczala Marianzkoga (1662.).

Ta je studija pouzdan autorov vodič kroz djelo koje se s razlogom smatra biserom hrvatske mariološke literature, ali i blistavim i poetičkim uzorkom kajkavske barokne književnosti, posebice one duhovnoga obilježja. Uz kritičko–znanstveni portret pisca, temeljen na pouzdanim podatcima o njegovu životu i radu, Jembrih približuje čitateljima Habdelićevo Zerczalo i korisnom tematsko–sadržajnom eksplikacijom djela, a u funkciji čitateljskog vodiča nalazi se i popis literature o Habdeliću, te koristan kajkavsko–štokavski rječnik s kontekstualnim značenjima kajkavskih riječi. Čitateljskoj afirmaciji pridonosi i Slovopis priložen pretisku kojim se originalni kajkavski grafemi iz Habdelićeva vremena približuju čitatelju u suvremenom fonemskom obličju, a što je svojevrsna kompenzacija za (ne)izlazak i potrebne transliteracijske verzije Zerczala.

Izniman je kuriozitet ovoga pretiska što je izrađen po sačuvanom i neoštećenom izvorniku iz 1662. godine, a koji je u vlasništvu pasioniranoga kajkavskoga bibliofila, glumca Vida Baloga. A on svojim kratkim, nadahnutim kajkavskim prilogom potiče Habdelićeve čitatelje, ne samo za posezanjem za njegovim zercalom riječi, nego ih podsjeća i na suvremenu sudbinu Réči koja je sinonimom hrvatskoga kajkavskoga jezika. No, kada je riječ o kuriozitetima pretiska valja svakako istaći još jedan po kojemu je svoj zamjetan prilog Habdelićevoj obljetnici dao i vlasnik tiskare Tipomat iz Staroga Čiča, Marijan Matejić – besplatnim tiskanjem novog »originala« te jednako dragocjene popratne knjižice o njemu.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *  
 

Vid Balog:

Prilog: Zercalo otca Jurja


Knjigah kaj su malovredne, ništkoristne, bludne, pogibelne, bedaste, nacifrane z kipcimi kak muške, tak ženske norcaste malarije; gde se prezenteraju ljudi prez duha i pameti kakti skrajnje dosegnutje vu kojem se valja civilisatia nostra, knjigah kaj ni jedne spametne – ne reči – neg praf složene slove nemreš najti, knjigah kotere su opšane i nevaljane (sprešanoga mišlenja i nalarfanoga govorenja) kaj trumpečeju malovrednosti lucke; obilno nabređene napuhnjencom, a kakti sedem egiptomskeh gladneh krav siromaške i bogečke zdravoga razuma, takove knjige ne ti treba po drugeh, stranjskeh orsagov ziskavati, preveč ih je i vu ovom našem nevolnom Horvackom zakutku.

Nâstavek:

http://www.forumgorica.com/kajkavski/juraj-habdelic-turopolski/msg23442/#msg23442

Zvir:
http://www.matica.hr/kolo/kolo2009_5.nsf/AllWebDocs/Juraj_Habdelic_u_svjetlu_znacajne_obljetnice
« Zadnja izmjena: Listopad 16, 2010, 11:41:37 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: JURAJ HABDELIČ TUROPÔLSKI
« Odgovori #3 : Listopad 16, 2010, 11:30:06 poslijepodne »

Alojzije Jembrih
Pogovor uz pretisak ''Zerczala Marianzkoga'' Jurja Habdelića (1662.)
http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&lang=EN(31.3.2006&rad=443847

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Nakladnici
Župa Pohoda Blažene Djevice Marije, Vukovina Staro Čiče, J. Habdelića 14 i
Gradska knjižnica Velika Gorica Zagrebačka 37, Velika Gorica
© Župa Pohoda Blažene Djevice Marije, Vukovina Gradska knjižnica Velika Gorica

Odgovorni urednik
Katja Matković Mikulčić

Pogovor napisao
dr. sc. Alojz Jembrih:
Juraj Habdelić u svjetlu
Zerczala Marianzkoga
(1662.)

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Sadržaj

Vlč. Đuro Sabolek i Katja Matković Mikulčić:
Riječ izdavača.........................5

Vid Balog:
Zercalo otca Jurja......................9


Alojz Jembrih Juraj Habdelić u svjetlu
Zerczala Marianzkoga (1662.)...........12


Juraj Habdelić i njegova djela..............18

Sadržaj Zerczala Marianzkoga (1662.).......30

Habdelićevi životni opisi
u Zerczalu Marianzkome.................. 37

Habdelićeva jezična promišljanja............56

Habdelićeva djela u Jagićevim
promišljanjima (1904. i 1910.)..............61

Uz objašnjenje pridjeva „slovenski"
u Zerczalu Marianzkom (1662)............. 63


Jagić o jeziku u Zerczalu Marianzkom (1662.)... 67

Jezična obilježja u
Zerczalu Marianzkomu (1662.).............72

Slovopis u Zerczalu Marianzkom (1662.).....82

Habdelićeva posveta u Zerczalu Marianzkom
Nikoli Erdödyju ..........................................93

Literatura.......................... 101

Bilješka o autoru pogovora............. 110

Kajkavsko-štokavski rječnik
uz Zerczalo Marianzko (1662.).........115


Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: JURAJ HABDELIČ TUROPÔLSKI
« Odgovori #4 : Listopad 16, 2010, 11:38:15 poslijepodne »
Nâstavek z prethodnoga lista:
 
Vid Balog:

Prilog: Zercalo otca Jurja


Knjigah kaj su malovredne, ništkoristne, bludne, pogibelne, bedaste, nacifrane z kipcimi kak muške, tak ženske norcaste malarije; gde se prezenteraju ljudi prez duha i pameti kakti skrajnje dosegnutje vu kojem se valja civilisatia nostra, knjigah kaj ni jedne spametne – ne reči – neg praf složene slove nemreš najti, knjigah kotere su opšane i nevaljane (sprešanoga mišlenja i nalarfanoga govorenja) kaj trumpečeju malovrednosti lucke; obilno nabređene napuhnjencom, a kakti sedem egiptomskeh gladneh krav siromaške i bogečke zdravoga razuma, takove knjige ne ti treba po drugeh, stranjskeh orsagov ziskavati, preveč ih je i vu ovom našem nevolnom Horvackom zakutku.

Kaj štimaš, poštuvani čtavec, da bi otec naš Juraj med nas došel kak bi se začudil i čudeči križal gda bi ne jednu, neg celu vnožinu teh takoveh nevredneh knjig našel.

Pak bi otec naš Juraj, gda bi videl kak se ne leto na leto, ne tjeden na tjeden, nego den na den takova štampa ne na kile, ne na metre, neg na klaftre natiskava, o kak bi se, otec Juraj naš, kak bi se stužil gda bi vsa ova videči spoznal i prepoznal; najmre da još navek vseposud pišeju i ručeju voli Babilonski, a ne spametni, svestni i bogaboječ muži.

Jurko moj, vredna tvoja reč gori pred nami skoram vre četiristo let potlam kak si ju skup složil i na svetlo dal; ne kak lampaš v kmični merklini povsudašnje noči, nego kak kres žergoči okre koterega kresa deca tvojega kepenjka još navek kolo zaigrati moreju.

Iskrice toga kresa kak mesec i zvezdiči nebo za vedrine, Iskrice toga kresa kak Zvezda Repača štalicu porođenja Jezuševoga, o Iskrice toga kresa Tvojega tak uprav pamet našu razsvetluju i bistriju i snažiju kagdar su ščera, a ne pled stotin let vužgane.

I kaj bi anda istinski i istiniti domorodci, kakva nas i ne tak mala herpica jošče jest, drugo zdehnuti mogli nego jeden vekivečni valete, vpučen k Tebi ne vu zdvojnosti dnev denešnjeh, neg vu radosti zapisanja tvojega kaj nas je veselem terhom opteršilo da se navek i znovič k tvoji vnebokričečoj Reči povernuti moremo i moramo.

Na vnoga leta naj živi i ov naš mali pridavek k Tvojem nevmertelnom proslavlenju, najmre ova knjiga kaj pred nami kakti feniks ftica pokore, posle velikonočnoga nespomenka, znovič ze žerjavke i pepela razgoreva, ako i zametene, ali nigdar pozablene, jognjice plavnja Reči horvacke.

Ogleni se i ti, dobri čtavec, v Zercalo Marijansko pak svoju dušu na Njezinu priliku naravnaj; a ove slove naj budu kak Gospon Bog i zapoveda – staršem na poštenje, mladem na veselje.

Do vidova vam verni čtavci, do vidova vam zanesenjaki domovine, do vidova vu Diki nebeski, verni Jurko naš, od srca Tvoj

                                                                      Vid Balog


Nâstavek na sledečomu listu.
« Zadnja izmjena: Listopad 16, 2010, 11:42:49 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: JURAJ HABDELIČ TUROPÔLSKI
« Odgovori #5 : Listopad 16, 2010, 11:44:41 poslijepodne »


Nâstavek z prethodnoga lista:


Alojzije Jembrih
Pogovor uz pretisak ''Zerczala Marianzkoga'' Jurja Habdelića (1662.)


Juraj Habdelić u svjetlu Zerczala Marianzkoga (1662.)

 Govoriti o Jurju Habdeliću znači zapravo poznavati povijest isusovačkoga reda u Hrvatskoj od 1606. do 1773. Budući da je takvu povijest napisao najbolji poznavatelj toga reda Miroslav Vanino (I., 1969., II., 1987. i III., 2005.), držim da na ovome mjestu nije potrebno ulaziti u sva moguća povijesna zbivanja vezana uz isusovce u Hrvatskoj. Međutim, kako je ovdje riječ o najglasovitijem isusovcu 17. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj, na mjestima će ipak biti govora i o spomenutom Redu kojemu je pripadao. U ovome pogovoru, uz pretisak prvoga Habdelićeva djela iz 1662., svakako da će trebati dotaknuti činjenice s kojima je to djelo povezano, odnosno osvijetlit ću ukratko Habdelićev životopis, analizirati to djelo s kulturno-povijesnoga, književnoga i jezičnoga gledišta. No treba odmah spomenuti da je o Habdeliću respektabilnu monografiju napisao Zvonimir Bartolić (Čakovec, 1985.): Književno djelo Jurja Habdelića, objavivši ju u ediciji Sjeverno-hrvatske teme, knj. III.

U prigodi 400. obljetnice rođenja „najvažnijega i najplodnijega kajkavskoga pisca 17. stoljeća", kako ga je s pravom nazvao Branko Vodnik (1913: 269), valja poći tragom podataka što nam ih je o Jurju Habdeliću ostavio spomenuti Miroslav Vanino (1933: 105-110). Međutim, treba ipak spomenuti daje hrvatsku i ostalu javnost o Habdeliću izvijestio Ivan Kukuljević Sakcinski (1869: 35-39) koji ga svrstava među hrvatske jezikoslovce, da bi o njemu iznova opširnije pisao (1886: 139-151), prikazujući ga kao sabiratelja „kajkavsko-hrvatskih riječi", aludirajući na njegov kajkavsko-latinski rječnik (1670.), a potom se osvrće i na njegova ostala tiskana djela. „Uzevši u cjelini, Kukuljević je oduševljen Habdelićem, njegovim književnim djelima, kao i njegovim leksikografskim djelom, Dikcionarom. Bio je to početak uzlazne linije u afirmaciji Jurja Habdelića kao pisca", zapisao je Zvonimir Bartolić (1995: 12). Zaslužni će proučavatelj kajkavske književnosti Vladoje Dukat (1944: 38), uz ostalo, u vezi s Habdelićem zapisati: „Habdelićev je život mirno, bez velikih peripetija, protekao u svećeničkom, nastavnom i književnom radu, pa ipak su podatci, što su ih skupili o njem oni, koji su pisali o njegovu životu i radu, od velike česti nepouzdani i pogrješni. Istom Miroslavu Vaninu, članu i marljivom iztraživaču poviesti isusovačkog reda u Hrvatskoj, uspjelo je na temelju izvornih izprava samoga Reda sabrati pouzdanije viesti o tom našem vriednom književniku." Upravo takve pouzdanije vijesti o Jurju Habdeliću bile su oslonac mnogima koji su o njemu štogod pisali nakon 1933. godine.

U sveučilišnim matrikulama u Grazu, Beču i Trnavi uz ime Georgius Habdelich (Juraj Habdelić) navodi se da je on: „Croata Chichensis", „Croata Transavianus ex vico Chiche", „Croata ex Vetere Chiche", „Turopolensis" (Stumfohl, 1976: 87).

Juraj Habdelić je rođen 17. travnja 1609. u Starom Čiču, u Turopolju, od roditelja Baltazara pl. Habdelića i Margarite pl. Kraljić, koji su posjedovali dio imanja u Maloj Mlaki, u Zapruđu kao i u Jastrebarskom (Kukuljević, 1886: 142). Zanimljivo je spomenuti da Emilij Laszowski, u objavljenim regstama: Pabirci iz obiteljskih arhiva Sermage i Josipović, pod red. br. 24. spominje sljedeće: „ 1614. 14. juna. U Vidovcu. - Plemić Baltazar Habdelić alias Boros bio je naravni tutor svoga sina, dječaka Đure (Gjure) rođena od pokojne Margarete kćeri plem. pok. Đure (Gjure) Kralića, sina pok. Ane Magdalenić. Po materi imao je dječak Đuro Habdelić pravo na neke posjede u Jastrebarskom, Maloj Mlaki i Zapruđu kod Sv. Klare, glede kojih jesu plem. Nikola i Petar sinovi Matije Kralića sa Balatazarom Habdelićem učinili neku nagodbu, koju opozivaju u ime 'religiosi fratris Gregorii' sina Đure Kralića." (Laszowski, 1941: 128-129; v. 148, br. 107). Pretpostavlja se da je Habdelić početno obrazovanje stekao u zavičaju; gimnaziju je pohađao na zagrebačkome Griču kod isusovaca. O tome je ostavio podatak i u svome djelu Zercalo Marijansko (1662: 204).

Ilustracija:
Isusovački kolegij u Zagrebu u 18. st. (Drž. arhiv u Budimpešti)


Habdelić naime sjećajući se jednoga događaja u Zagrebu, koji se usmeno prenosio kao primjer (peldu) „Od jakosti" navodi da su zagrebački „purgari ali purgarice" znali nekoga Juru mesara rođenjem Kranjca. „Od ovoga su mesara pred trideseti i petimi letmi, gda sem ja v rečenom varašu u školu hodil, glasili (pričali), da je tak jako čelo imel (...)". Dakle bilo je to oko 1625. godine. Nakon završene gimnazije Habdelić odlazi u Beč. U matrikulama Bečkoga sveučilišta, na fol. 46a, 26. lipnja 1629. pod rednim brojem 1, Juraj Habdelić je upisan kao Georgius Habdelitsch, Croata, i to u grupi studenata koji su plemićkoga podrijetla (v. Schrauf, 1902.). U Beču ulazi u isusovački red. Dvije godine proboravio je u novicijatu u Leobenu (Štajerska, Austrija). U Grazu je od 1632. do 1635. studirao filozofiju, nakon čega dolazi u Zagreb odakle odlazi u Rijeku te u školskoj god. 1635./6. predaje na tamošnjoj isusovačkoj gimnaziji. Tu je obolio i odlazi u Varaždin 1636./7. Te je godine i otvorena tamošnja gimnazija i Habdelić je bio jedan od prvih profesora koji je predavao u drugom razredu (principia\ a 1637.78. već je u Zagrebu, te i 638./9. opet u Varaždinu, gdje u trećem i četvrtom razredu predaje sintaksu i gramatiku. Ovdje treba izričito i posebno naglasiti Habdelićevu neizmjernu zaslugu za ostanak varaždinske gimnazije u Varaždinu, jer je bilo pitanje hoće li gimnazija biti u Ptuju ili Varaždinu (Vanino, II., 1987: 368-370). Prevaganuli su Habdelićevi razlozi i gimnazija je ostala u Varaždinu. Od 1639. do 1643. Habdelić studira teologiju u Trnavi. Povratkom iz Trnave opet je profesor u Varaždinu 1643./4. Godine 1644./5. odlazi na treću probaciju u Judenburg (Štajerska, Austrija). Nakon te obveze vraća se u Varaždin i tu predaje retoriku i poetiku od 1645. do 1647. Iste godine odlazi opet u Trnavu i predaje 1647./8. logiku i te godine na Trnavskom sveučilištu doktorira iz filozofije (Vanino, 1933: 108). Nakon toga se vratio u Zagreb (1651./52.), zatim odlazi u Varaždin gdje obnaša dužnost rektora Varaždinskoga kolegija. Inače je najviše boravio u Zagrebu gdje je naslijedio svoga subrata Nikolu Krajačevića (1581. - 1653.) kao propovjednik u crkvi sv. Marka; bio je upravitelj Marijine kongregacije, rektor Kolegija (1654. - 1657.), (1662./3. -1666.), bio je i upravitelj konvikta sv. Josipa u Zagrebu. Za Habdelićeva rektorovanja u Zagrebu utemeljena je zaklada za dvije filozofske katedre (Vanino, I., 1969: 146). Naime, početkom akademske godine 1662./3. otvorena je katedra za filozofiju, točno 6. studenoga 1662. Habdelićevom je zaslugom i uz pomoć kanonika Nikole Dianeševića, zagrebačka isusovačka gimnazija uzdignuta na stupanj akademije, a car Leopold I. (1640. - 1705.) toj je akademiji 23. rujna 1669., za rektorovanja Filipa Kaušića (1618. - 1673.), podijelio sveučilišna prava kakva su imala sveučilišta u Grazu, Trnavi, Beču, Kölnu, Mainzu, Ingolstadtu, Pragu, Olomoucu i Košicama (Dobronić, 2004: 32-59; Vanino, I., 1969: 169-178). Iako ta prava nisu realizirana, ipak se godina 1669. uzima za početak osnutka Zagrebačkoga sveučilišta Alma mater croatica. Prema tome, zasluga za taj uspon svakako je u radu isusovačke gimnazije, a potom i Akadamije te svih tadašnjih profesora isusovaca, medu njima i Jurja Habdelića.


Nâstavek na sledečomu listu.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: JURAJ HABDELIČ TUROPÔLSKI
« Odgovori #6 : Listopad 16, 2010, 11:50:23 poslijepodne »
Nâstavek z prethodnoga lista:


Alojzije Jembrih
Pogovor uz pretisak ''Zerczala Marianzkoga'' Jurja Habdelića (1662.)


Uz objašnjenje pridjeva „slovenski" u Zerczalu Marianzkom (1662.)

Zbog čitatelja držim da nije suvišno još jednom pobliže objasniti sintagmu slovenskim jezikom, na slovenski jezik, slovenski orsag. U stručnim lingvističkim krugovima danas je jasno da se pod spomenutim sintagmama krije značenje - književni jezik kajkavske osnovice. Pridjev slovenski u naslovnicama svojih knjiga rabe Ivan Pergošić (- 1592.) i Antun Vramec (1538. - 1588.) u 16. stoljeću: „Kronika vezda znovič spravliena slovenskim jezikom [...]" (1578.; vidi pretisak iz 1992.); „Postilla [...] vezda znovič spravlena slovenskim iezikom [...]" (1586.; vidi pretisak iz 1990.). Da se točno zna o kojem je tipu slovenskoga jezika riječ, pokazuje Vramec na više mjesta u Kronici kad npr. govori da je Seljačka buna 1573. bila „na Slovenijeh", ili da je sv. Jeronim „rođen v Štrigove, Slovenskom orsaze". Slično će i Pavao Vitezović (1652. - 1713.) u svojoj Kronici (1696., 195, 182) zapisati da 1664. „Pogori Varasdin na Slovenih", a za godinu 1604. zapisuje: Užgaše (Turci) Karlovac na Hervatih, i velik del ga pogori." I Vatroslav Jagić (1838. - 1923.) je svojedobno bio u pravu tumačeći sintagmu slovenski jezik: „ Antun Vramec nennt die Sprache in der er schrieb 'slovenski jezik' (nostram illyricam sive slavonicam linguam), worunter er nicht etvva das heutige Slovenische verstand, sondern eben jenen im westlichen Winkel des Regnum Slavoniae mit der Hauptstadt Zagreb gesprochenen, auch heute dort vorherschenden kaj - Dialekt " (Jagić, 1913: 505-506: usp. Jembrih, 1992: 62-66). Doista se 64
može reći da su kajkavski pisci od 1574. do kraja 17. stoljeća razlikovali dvije verzije jednoga književnoga jezika: slovenski, temeljen na kajkavskoj osnovici, i horvatski na čakavštini. Prema tome, slovenski u to doba nije nikako mogao značiti jezik koji se tada rabio u Kranjskoj, jer su taj jezik i Primož Trubar i drugi zvali kranjski, kranski. (vidi: Hadrovics, 1987: 33-39; Katičić, 1989: 97-109; Jembrih, 1990: 44-47). Kad je Habdelić izričito spomenuo govore na terenu (zagorski, majdački, solarski, tukavski), onda je imao pred očima upravo pojedine govore, a izraz slovenski ne odnosi se ni na jedan lokalni govor, nego označuje pisani književni jezik u kojemu svojim obilježijima imaju utjecaj ti lokalni govori. (Vončina, 1988: 250-254). Prema tome, Habdelić je nazivima: slovenski i horvatski jezik zapravo naglasio nad-dijalektni status jezika koji se prožima s drugim govorima koje je on spomenuo: „ova je majdačka, ova zagorska, kranska ova, ova solarska, ova nemška, tukavska ova". Sigurno da se može postaviti pitanje kako to da od stranih jezika Habdelić ne spominje vugersku riječ, nego samo kransku i nemšku, pogotovo kad znamo da je u kajkavskome mađarski leksik itekako imao svoga udjela. Odgovor ćemo samo naslućivati. Mađarske mu se riječi nisu činile stranima, jer je Hrvatska u zajedništvu s mađarskom krunom od  1102., tzv.  personalna unija - Pacta conventa.

Kako je doista izgledao Habdelićev slovenski jezik, može se osvjedočiti svaki današnji čitatelj ako na str. 181-184 Zercala Marijanskoga pročita ono što je autor napisao. Naime, Habdelić, govoreći o ljepoti čovjeka, vanjskoj i duhovnoj, uspoređujući ju s ljepotom Blažene Djevice Marije, citira latinski tekst Ivana Kartagenskoga, pri čemu kaže da će isti tekst prevesti na slovenski. Potom daje prijevod i kaže, slovenski ovak:

O Boga vredna kči, človečanske nature lepota, perve matere naše Eve pobolšanje, ženskoga spola cifranje. Borile su se med sobum dobe vremena, ktera bi se tvojem porodenjem morala dičiti; ar kakti se je dostojalo, da je cirkva mudroga Salamona zvuna takajše zlatom i dragem delom nacifrana bila; tak se je pristojalo, da i živa cirkva Božja telovnum lepotum, morala je mudro nakinčena i nacifrana biti. Ar ako su tu diku Ester i Judita, priproste i vsegdašnje žene, imele od Boga danu; pokedobe od one štemo (čitamo) u drugom delu nje knjig: Bila je Ester spodobnoga obličja jako neveruvane lepote, vseh ljudi očima prijetna i vugodna. I zopet: ne takova žena zverhu zemlje vu pogledu, vu lepote i vu razumneh reči. Kem pravem zrokom reči moremo, da je to (lepota) Matere Božje skračeno i zaderžano moglo biti? (Zercalo Marijansko..., 182-183).

Dakle, posve je jasno da to nije nikako onaj jezik koji se zove kranjski, kojim su pisali svoje knjige pisci u Kranjskoj. Zato je od velike i neizrecive koristi što se objavljuje pretisak Zercala Marijanskoga, jer će sada iznova slavistika moći vidjeti u kolikoj i kakvoj su zabludi bili oni slavisti 19. stoljeća, koji su zastupli mišljenje, da je kajkavski dio slovenskoga jezika. Vatroslav Jagić je također objasnio da to nije bio.


Nâstavek na sledečomu listu.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: JURAJ HABDELIČ TUROPÔLSKI
« Odgovori #7 : Listopad 16, 2010, 11:56:43 poslijepodne »

Nâstavek z prethodnoga lista:

Alojzije Jembrih
Pogovor uz pretisak ''Zerczala Marianzkoga'' Jurja Habdelića (1662.)
 

Kajkavsko-štokavski rječnik uz Zerczalo Marianzko (1662.)

A
ada - dakle
aldov - žrtva
aldove činiti - prinositi žrtve
alduvati - posvetiti; žrtvovati
ali - ali; ili
almuštvo - milostinja, dobro djelo
ar - jer

B
bantuvati - uznemirivati, smetati, gnjaviti
baratanje - bavljenje, zanimanje, posao
baratati - raditi; služiti se
barber - ranar, vidar
barton - vrsta broda
bat (dem. batica) - kijača, toljaga
batriv - hrabar, smion, srčan, odvažan; slobodan; drzak
bažiliškuš - zamišljena bajoslovna životinja složena od žabe, zmije i pijetla, s krunom na glavi, koja riga otrovnu paru  i pogledom ubija
Benetki- Mleci
benetački - mletački
betežati - bolovati
betežen - bolestan
betežljiv - boležljiv
betežnik - bolesnik
biršag - globa, novčana kazna
biršažiti - globiti, novčano kažnjavati
blazina - perina, pokrivač od perja
bledeti (part. prez. bleduči) - nerazumno blebetati
bazalaman - oholica
blud, bludnost - zabluda, krivovjerje
boleznost - tuga, žalost
breg - obala
brenta - kaca, badanj
debela brenta - pogrdno za debelu ženu
brvenje (plur.) - brvna
brže časa - ubrzo, uskoro
budi ada - tako dakle, neka bude
bukovščak - vrsta vina
burkati se - buniti se, podizati bunu; uzrujavati se
burlav - krastav, pun gnojnih prišteva
buveti - buljiti, zuriti
bzikanje – psikanje

c
cep - mlatilo
chimera - himera
cibalaš - čovjek koji svira u cimbal
cifra - nakit, ukras, ures
cifranje - dotjerivanje, kićenje, ukrašavanje
cifrast - biran, dotjeran, kićen, lijep, pristao, ukusan; lijepo izrađen, umjetnički izveden
cifrati se - kititi se, dotjerivati se
cifrica - kićenje, dotjerivanje; žena koja se voli dotjerivati
ciguliti - guditi, podrugljivo za svirati
čislo - čislo, brojanica; krunica
concavum lunae - udubljeni mjesec, mjesečev rog
coprija - čaranje
cučič -  štene
cukor - šećer, slador
cusrava – poderana

Č
čemer — otrov
čemeren - otrovan
česati (se) - češljati (se)
češati - gladiti
čez - kroz; preko
čiger - bućkuriš, loše vino
čteti - čitati
čut - ćućenje, osjećanje; osjetilo

D
da bi si - pa neka je
danje - davanje, daća
dar - bar; najmanje
definuvati - točno određivati, jasno tumačiti
dekla (augm. deklesa, deklina) - djevojka, služavka
dekretom- odluka; skup pravnih odredaba
delatni- radni dani
dest - deset
detič - mladić, momak; šegrt
dika - slava
dičiti - slaviti
dičiti se- ponositi se; hvaliti se, hvastati se
dijačic - đače
dijački - latinski
dijačtvo - učenje, školovanje, znanje 118
v dijačtvu novak - početnik u učenju dišati - mirisati; zaudarati
deputacija - rasprava, raspravljanje, prepiranje
divjačina - veprovina, meso od vepra
divojačtvo - djevičanstvo
dobiček - dobitak
do časa - ubrzo, uskoro
dohajati - dolaziti
dohotki penezni - podavanje u novcu
dokonjati - zaključiti, završiti
dopeljati - dovesti
dopeljavati - dovoditi
dostiči - postići
dostikrat - dosta puta, često
dostupiti - pristupiti, približiti se
do te dobe - do tada, tako dugo
doteči - dotrčati
do vremena - ubrzo, uskoro
drag - skup
dragoča - skupoća
drakši - skuplji
drošč - drop, drožđe, trop
derti — derati, odirati
drugoč - po drugi put, još jednom
družina - služinčad; kućna čeljad


i tak dalě.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: JURAJ HABDELIČ TUROPÔLSKI
« Odgovori #8 : Listopad 17, 2010, 02:47:56 poslijepodne »
KAJ, XLIII, Zagreb 1-2 (2010)

(Posle Skokovoga, evo i Veghovoga osvrta )


ZBORNIK RADOVA SA ZNANSTVENOG SKUPA O JURJU HABDELIĆU

Znanstveni skup o Jurju Habdeliću: 400. obljetnica rođenja Jurja Habdelića (1609.-1678.). Nakladnik - Gradska knjižnica Velika Gorica, 2009.



Godine 2009. proslavljena je 400. godišnjica rođenja znamenitog isusovca, Turopoljca Jurja Habdelića (Staro Čiče, 1609. - Zagreb, 1678.) trima događajima u Turopolju: 17. travnja u velikogoričkoj Gradskoj vijećnici održan je znanstveni skup, 27. studenoga u župnoj je crkvi u Vukovini svečano predstavljen pretisak Habdelićevog Zerczala Marianzkog (o oba događaja vidi prikaze u časopisu Kaj br. 6 za 2009.), a 11. prosinca u Gradskoj je vijećnici u Velikoj Gorici predstavljen zbornik radova sa znanstvenog skupa o Jurju Habdeliću. Zbornik je predstavio poznati znanstvenik iz Hrvatskog
instituta za povijest prof. dr. sc. Mijo Korade. Uvodne riječi kojima se Mijo Korade obratio nazočnima nude prigodu autoru ovoga teksta da, prije prikaza Zbornika, napiše ponešto i o „Habdelićevoj godini" u Hrvata. Namjerno je stavljena „Habdelićeva godina" pod navodnike jer godinu 2009. Hrvatski sabor nije proglasio Habdelićevom, kao što je 2008. proglasio godinom Marina Držića.

Naime, Korade je u uvodu svoga izlaganja naglasio kako je znakovito da su proslavu velike obljetnice Jurja Habdelića organizirale Gradska knjižnica Velika Gorica i Župa Pohoda Blažene Djevice Marije iz Vukovine, a ne neka od središnjih hrvatskih kulturnih institucija, kao ni Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ili grad Zagreb, grad u kojemu je Juraj Habdelić najdulje živio i djelovao. Znakovito je i to da je ulica u zagrebačkom Gornjem gradu, koja nosi Habdelićevo ime, uličica od nekoliko desetaka metara... Znakovito je i to da je prof. dr. sc. Alojz Jembrih u jednoj bilješci svoga članka Juraj Habdelić i njegovo djelo u kroatističkim i slavističkim proučavanjima 19. i 20. stoljeća, koji se nalazi u zborniku, zavapio: „Zar nije jasno da su i kajkavski pisci hrvatski pisci!? Hoće li se jednom početi s izdavanjem i svih ostalih kajkavskih pisaca od 16. do 20. stoljeća?"

Smatram, nažalost, nikakvi vapaji neće pomoći, sve dok hrvatska intelektualna (pa i politička) odnarođena "kasta" ne lupi glavom u zid. Jer, „odvjetnici" Ljudevita Gaja uzalud ga "brane" tvrdnjom kako je upravo Gaj tvorac jedinstva hrvatskog naroda. Nezadovoljstvo Hrvata kajkavaca statusom hrvatskoga kajkavskog književnog jezika u hrvatskim rječnicima i kajkavske književnosti u povijestima i antologijama hrvatske književnosti svjedoče suprotno, kao što o tome svjedoči i očito marginaliziranje kajkavske kulturne baštine u javnom životu Hrvatske, vidljivo i u proslavi Habdelićevog jubileja. Ljudevit Gaj i ilirci svojim su postupcima, kojima su nastojali prikazati svoju ulogu u povijesti Hrvata spasiteljskom, u stvari, okrnjili hrvatski kulturni identitet jer su iz njega izbacili kajkavski (i čakavski!) kulturni korpus. A što se političara tiče - zašto bi sebi i drugima stavljali Jurja Habdelića za uzor, i to književnika koji je političare prozivao zbog licemjerja, beskičmenjaštva, samoživosti? U takvom kontekstu pothvat proslave velikog Habdelićevog jubileja, koju je na sebe većim dijelom preuzela mala Gradska knjižnica Velika Gorica, na čelu s ravnateljicom mr. sc. Katjom Matković Mikulčić (na pouku cijeloj Hrvatskoj - Hvarankom!) ne zaslužuje pohvale, nego divljenje! Gradska knjižnica Velika Gorica objavila je i referate sa znanstvenog skupa, ukupno petnaest radova petnaestero uglednih znanstvenika. Uredništvo potpisuju Josip Bratulić, Alojz Jembrih, Mijo Korade i Ivo Pranjković.


Radovi u zborniku osvjetljavaju Habdelićevo djelo s raznolikih vidika: povijesnih, socioloških, književnopovijesnih, historiografskih, leksikografskih, glazbenih, filozofskih, medicinskih, filoloških, lingvističkih. Radovi u zborniku nižu se tako da prvi radovi sagledavaju Habdelićevo djelovanje i djelo u širem povijesnom i društvenom kontekstu; takvi su radovi akademika Josipa Bratulića Slika hrvatskoga društva u djelu Jurja Habdelića, povjesničarke prof. dr. sc. Agneze Szabo Juraj Habdelić i njegovi odgovori na izazove hrvatskoga povijesnoga vremena u 17. stoljeću te dr. sc. Zrinke Nikolić Jakus Gradska kultura u djelima Jurja Habdelića (rad je najprije objavljen u Zborniku Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU za 2001.). Agneza Szabo naglašava doprinos Jurja Habdelića razvoju srednjeg i visokog školstva u Hrvatskoj - osim što se uspješno zauzeo da isusovačka gimnazija u Varaždinu ne bude preseljena u Ptuj, Habdelić je pridonio osnivanju Akademije u Zagrebu 1669. - isposlovao je kod kralja Leopolda I. diplomu kojom je isusovačka Akademija u Zagrebu s filozofskim i teološkim fakultetom dobila isti stupanj i iste povlastice koje su imala i druga sveučilišta u Habsburškoj Monarhiji. Ali ni ta činjenica nije bila poticaj središnjim hrvatskim kulturnim i znanstvenim institucijama, kao ni gradu Zagrebu, da se pridruže obilježavanju 400. obljetnice Habdelićevog rođenja.

Već spomenuti rad prof. dr. sc. Alojza Jembriha dokazuje kako su se za Habdelića hrvatski književni povjesničari u velikoj mjeri zanimali, ali ujedno i neki od njih nisu Habdelića razumjeli. U svom opsežnom članku Jembrih je opisao rad na proučavanju Habdelićevih djela Vatroslava Jagića, Branka Vodnika, Vladoje Dukata, Franje Fanceva, Franje Galinca, Krešimira Georgijevića, Mihovila Kombola, Olge Šojat, Ivana Fučeka, Franje Šveleca, Zlatka Vincea, Zvonimira Bartolića, Josipa Kekeza, posebno naglasivši značenje dva Jagićeva rada o Habdeliću, objavljena u slavističkom časopisu Achiv für slavische Philologie 1904. i 1910. Na primjeru Vodnika, Georgijevića i Šveleca Jembrih pokazao neargumntiranost tvrdnji navedenih autora da je Habdelić bio protivnik narodnog pjesništva.

Vrijednost rada prof. dr. sc. Mije Koradea Historiografska dimenzija u djelima Jurja Habdelića ponajviše je u prikazu Habdelićevog rukopisnog izvješća o isusovačkoj gimnaziji u Varaždinu iz 1652. Korade u svome članku iznosi argumente za svoju tvrdnju da Zerczalo Marianzko i Pervi otcza nassega Adama greh nisu propovjednička djela, nego asketska.

Pater isusovac dr. sc. Vladimir Horvat u članku Juraj Habdelić u kontekstu isusovačkih leksikografa piše o isusovačkim leksikografima Jurju Habdeliću, Bartolu Kašiću, Jakovu Mikalji i Ardeliju Della Belli, a Franjo Pajur, nasuprot Miji Koradeu, dokazuje da su dva Habdelićeva prozna djela propovjednička te da se dobro uklapaju u baroknu propovjedničku književnost. Pajur navodi i njemačke propovjednike koji su Habdeliću bili uzor (usp. F. Pajur, Barokni traktati Jurja Habdelića, Kaj, XLI, br. 3, 2008., op. ur. ).

Kao i Korade, i Hrvojka Mihanović-Salopek svrstava Habdelićeva prozna djela u asketska, te, kao i Jembrih, dokazuje da Habdelić nije bio protivnik narodnih pjesama, nego samo onih ljubavnih koje su imale lascivni sadržaj. Autoričin rad posebno je zanimljiv stoga što navodi Habdelićeve prijevode latinskih himana i antifona, koje nalazimo u Zerczalu Marianzkom: Habdelić je preveo najpoznatiju latinsku marijansku antifonu Salve Regina (Zdravo budi kraljica, Mati miloserdnosti) te najpoznatiju uskrsnu marijansku antifonu Regina coeli laetare (Kraljice nebeska veseli se). Autorica ukazuje i na one pjesme koje je Habdelić preuzeo iz Krajačevićeva djela Szveti Evangeliumi. Značajan doprinos hrvatskoj himnodiji Habdelić je dao i kajkavskim prijevodom latinskog Oficija od prečistoga Blažene Device Marije v utrobe s. Ane.

Nizom primjera u svome je radu prof. dr. sc. Ivica Martinović ponudio dokaz za tvrdnju da je Juraj Habdelić u kajkavsko-latinskom rječniku Dictionar (1670.) "najvažniji prinos hrvatskom filozofskom nazivlju ostvario (...) kad je školskoj mladeži u hrvatskim kajkavskim krajevima ponudio svoj izbor pojmova iz logike, fizike i metafizike, svih triju glavnih disciplina koje su se predavale tijekom trogodišnjeg studija filozofije, kakav je u Zagrebačkom kolegiju bio utemeljen 1662. godine". Zato možemo smatrati Habdelića, piše Martinović, prvim leksikografom na hrvatskom sjeveru, među kajkavcima, koji je doprinio uspostavi hrvatskoga logičkog nazivlja. Prof. dr. sc. Vladimir Dugački u članku Habdelićev Dikcionar (1670.) kao izvor hrvatskoga medicinskog nazivlja (prvotno objavljenom u Studia lexicographica 2007.) naveo je sve nazive za pojedine dijelove čovjekovog tijela u Habdelićevom rječniku te popis nazivlja prema pojedinim medicinskim disciplinama.

Dr. sc. Jozo Marević u radu Habdelićev latinski analizira latinske riječi u Habdelićevom Dictionaru, gramatičke i ortografske specifičnosti, uspoređuje Habdelićev latinski s Belostenčevim, da bi zaključio kako je Habdelić vrsni latinist, "svakako jedan od najvrsnijih poslije Marka Marulića", a da je kao leksikograf udario temelje suvremenoj hrvatskoj leksikografiji. U Marevićevom radu vrlo je vrijedno autorovo dojmljivo tumačenje važnosti označavanja akcentuacije i naznačivanja kvantitete latinskih slogova na primjeru pisanja latinskih naziva za otoke Mljet i Maltu, jer vrlo jednostavno, kao istinski filolog, dokazuje da se stari latinski naziv Mélite može odnositi jedino na otok Mljet, dok je naziv za otok Maltu bio Mel'ite, pa su dakle bili u pravu stari historiografi, geografi i pisci koji su pisali da je sv. Pavao doživio brodolom i spasio se na otoku Mljetu, a ne Malti. Tako je Marević na jednom dobrom primjeru pokazao kako se i značajne institucije često radije klanjaju gluposti, laži i sili, a ne zdravoj pameti.

Dr. sc. Marica Čunčić u radu Djela Jurja Habdelića u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika istražila je u kojoj je mjeri Habdelić obogatio hrvatski kajkavski književni jezik te kakvo je mjesto Habdelićevog rječničkog blaga u Rječniku HKK (autorica bilježi da čak 17 posto riječi u Rječniku HKK jesu riječi iz Habdelićevih djela!), a dr. sc. Mijo Lončarić u radu Habdelić između dijalekta i književnoga jezika ne istražuje Habdelićevu prozu i rječnik samo kao djela pisana kajkavskim književnim jezikom nego i kao vrijedno vrelo kajkavskoga narječja sedamnaestoga stoljeća.

Posljednja dva rada napisali su prof. dr. sc. Ivo Pranjković, koji u Imeničkim spojevima riječi u Dictionaru Jurja Habdelića raščlanjuje kajkavske sintagme, kojima je Habdelić opisivao značenje onih latinskih riječi za koje u 17. stoljeću nije bilo naziva, te pater prof. dr. sc. Marijan Steiner (Knjižnica "Juraj Habdelić" uz kolegij i Filozofski fakultet Družbe Isusove u Zagrebu).

Recimo na kraju i nekoliko primjedbi na zbornik. Uz impresum, na listu koji prethodi naslovnom, tiskana je napomena da se prilozi autora ne moraju slagati s mišljenjem uredništva. Takva napomena nije uobičajena za zbornike radova, nego za časopise, a od znanstvenih se zbornika očekuje da radovi budu i znanstveno recenzirani, kako bi se izbjegle moguće, ili očite pogreške. Navest ću jedan primjer. Mijo Korade u svome radu popisuje sva Habdelićeva djela, kako poznata, tako i ona koja definira kao "nepronađena", a među "nepronađenim" Korade prepisuje od Kukuljevića (556. bibliografska jedinica u Kukuljevićevoj Bibliografiji hrvatskoj iz 1860.) i ovo: Syllabus vocabulorum grammaticae Em. Alvari in Illyricum sive Croatis et Slavonibus vernaculam conversorum. Cum appendice generum et declinationum , Zagrabiae, typis Joan. Bart. Pallas, 1726, 12°, 164 str. (str. 97. zbornika).

Takva odredba zbunit će nedovoljno upućenog, ali ipak pažljivog čitatelja, jer će u radu Alojza Jembriha Juraj Habdelić i njegovo djelo u kroatističkim i slavističkim proučavanjima 19. i 20. stoljeća naići na ovu tvrdnju: "Što se tiče Habdelićeva Sillabusa (1726.), do danas to djelo nije registrirano s Habdelićevim imenom, tako da je pitanje autorstva još uvijek otvoreno, bez obzira na to što bi neki htjeli, a i tvrde, da je Habdelić to djelo i napisao" (str. 67. zbornika). Dakle, Jembrih ne tvrdi da Sillabus iz 1726. ne postoji, nego da ne postoji s Habdelićevim imenom kao priređivačem Alvarezovog kratkoga gramatičkog priručnika. Zaista, Sillabus iz 1726. postoji, on je sačuvan, nalazi se u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (signatura RIID-16°-107) po naslovom Sillabus vocabulorum grammaticae Emmanuelis Alvari è. Societate Jesu. In Illyricam, sive Croatis & Sclavonibus vernaculam conversorum. Cum appendice generum, declinationum, dakle, pod istim naslovom koji navodi Kukuljević (Kukuljević je jedino malo skratio naslov, što je i inače činio). Ima 64 stranice, a ne 164, kako bilježi Kukuljević, pa je očito da je Kukuljević pogriješio u broju stranica, što nije neobično jer u Kukuljevićevoj bibliografiji ima pogrešaka takve vrste. Alvarezov gramatički latinski „šalabahter" (Sillabus je kratki pregled latinske gramatike) sigurno ne bi imao 164 stranice! Vladoje Dukat je upravo primjerak Sillabusa iz NSK imao u rukama kada je u članku Habdelićev "Syllabus" (Građa za povijest književnosti Hrvatske, knj. 7., 1912. g.) raspravljao o tome je li autor Sillabusa iz 1726. Habdelić ili Jambrešić (Dukat piše o Sillabusu: "Nalazi se u sveučilišnoj biblioteci (signatura: SM. 22. H. 22. adl.). Da nijesam prije znao za nj, dolazi otuda, što je zajedno uvezan s drugom knjigom, Habdelićevim 'Dictionarom', a ja toga 'Dictionara' nisam trebovao"). Primjerak Sillabusa nekada je bio privezan za Habdelićev Dictionar a danas su oba djela restaurirana i zasebno uvezana, što je pohvalno za NSK.

Na primjerku Sillabusa tiskanog 1726. piše na naslovnom listu „Impensis, Joannis Michaelis Schattner, Bibliopegi Zagrabiensi. Typis Joannis Bartholomaei Pallas", dakle Sillabus je tiskao zagrebački tiskar Pallas, kao što tvrdi Kukuljević, a knjigoveža Schattner je platio (zagrebački tiskari uglavnom su bili u stalnim dugovima) tiskanje gramatičkog priručnika. Kako nema nikakvog razloga pretpostavljati da je tiskar Pallas iste godine tiskao dva Sillabusa , očito je da Sillabus koji neki istraživači pripisuju Habdeliću postoji, da je Sillabus iz 1726. sačuvan, da se nalazi u NSK, ali da na njemu nije naznačen Habdelić kao priređivač. Na kraju recimo i to da Sillabus s naznačenim Habdelićem kao priređivačem sigurno nikada neće biti pronađen jer nije ni postojao - naime, sve do Tome MiklouŠića, dakle do pred kraj 18. stoljeća, nijedan kajkavski priređivač Alvarezovih gramatika nije na gramatici objavljivao sebe kao priređivača.

Iznesene, a dobronamjerne, opaske nikako ne umanjuju veličinu turopoljske proslave 400. obljetnice rođenja Jurja Habdelića. Jer, oni koji su pozvani da na nacionalnoj razini brinu o takvim obljetnicama nisu učinili ništa.


Željko Vegh


Zvir:
KAJ – ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST, KUTURU
 XLIII, Zagreb 1-2 (2010)
Nakladnik: «Kajkavsko spravišče» – Zagreb
Godišnja pretplata na «Kaj» za 2010. godinu: 100 kn
Pretplata za inozemstvo 200 kn (protuvrijednost)
E. pošta: kajkavsko.spravisce1@zg.t-com.hr
Medmrežje: www.kaj-spravisce.hr

« Zadnja izmjena: Listopad 17, 2010, 03:12:26 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: JURAJ HABDELIČ TUROPÔLSKI - Habdeličova “Kostajnijada” i “Turopolski obed”
« Odgovori #9 : Listopad 13, 2019, 05:11:01 poslijepodne »
Habdeličova “Kostajnijada” i “Turopolski obed”

Turopolci jeju kostajne (--> kostajnijada) i pripravlaju turopolski obed oko poldan.
Turopolci ručevaju ("doručkuju") vjutro.
Ručaju ("riču", "muču") osli (magarci), voli i oroslani (lavi).

*****

Zvir:
Digitalizirani “Dictionar“ Jurja Habdeličovoga“
http://crodip.ffzg.hr/habdelic/default.aspx

H(o)rvatski (Habdelič)      Latinski                       Hrvatski ŠTAndard      (Habdelič transkriberani)
Koſztaneuje.                       Caſtanetum, ti, n.           - šuma kestena          (kostaneuje)
Koſztany.                            Caſtanea, æ, f.           - kesteni                     (kostanji)
Koſztanyevo drevo.               iedem (Idem).           - drvo kestena             (kostanjevo drevo)

***
Obed.                               Prandium, ij, n.            - ručak                       (obed)
***
Ruchevanye.    ienactulum (Jentaculum), li, n.     – doručak, doručkovanje   (ručevanje)             
Ruchevati.         iento (Jento), as, p.                      – doručkovati                     (ručevati)
***   
Ruchanye                    …………………                    - mukanje, rikanje              (ručanje)
Ruchanye oſzelſzko.     Ruditus, us, m.                   - mukanje magarca          (ručanje oselsko)
Ruchanye volouſzko.     Boatus, us, m. Mugitus.       - mukanje vola                 (ručanje volouvsko)
Ruchanye oroſzlanſzko.    Rugitus leonis.                  - rika(nje) lava                  (ručanje oroslansko)

********************

V hrvatsko-latinskomu online rečniku reč „prandium“ je prevedena kak „doručak“.
https://hr.glosbe.com/la/hr/prandium
V istomu rečniku reč „doručak“ je prevedena i kak „prandium“ i kak “ientaculum“.
https://hr.glosbe.com/hr/la/doru%C4%8Dak

***********

Latinsko nemački rečnik:
ientaculum – Frühstück (frištik, fruštik, zajutrek, ruček, doručak)
https://de.pons.com/%C3%BCbersetzung?q=Jentaculum&l=dela&in=la&lf=la&qnac
prandeo - doručkovati
https://de.pons.com/%C3%BCbersetzung?q=prandum&l=dela&in=la&lf=la&qnac=

***********

taljanski    - hrvatski ŠTAndard   (kajkavski)
- pranzo    = ručak                       (obed)
- pranzare = ručati                      (obedvati)
- (prima) colazione = doručak  (ruček)
- fare colazione = doručkovati    (ručevati)

*****************

Juraj Habdelić: Dictionar ili Réchi Szlovenske zvexega ukup zebrane, u red postaulyene, i Diachkemi zlahkotene trudom Jurja Habdelicha, masnika Tovarustva Jesusevoga, na pomoch napredka u diachkom navuku skolneh mladenczeu horvatszkoga i szlovenszkoga naroda. Graz, 1670
Juraj Habdelić, Hrvatski Jezuit i najpoznatiji hrvatski pisac 17. stoljeća u kajkavskom narječju, autor je malenog, no vrlo popularnog hrvatsko-latinskog dvojezičnog rječnika "Dictionar ili Réchi Szlovenske" izdanog u Grazu 1670. godine. Termin Szlovenski se odnosi na kajkavski dijalekt hrvatskog jezika, no autor posvećuje knjigu obrazovanoj mladeži hrvatskog i slovenskog naroda budući da su ti jezici u to vrijeme bili vrlo slični. Rječnik se sastoji od 11326 natuknica i njegov je tekst u potpunosti digitaliziran isto kao i slike originala u crno-bijelim digitalnim fotografijama.

http://crodip.ffzg.hr/
http://crodip.ffzg.hr/habdelic/default.aspx
« Zadnja izmjena: Listopad 13, 2019, 05:35:07 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549