Autor Tema: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě  (Posjeta: 65268 )

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #45 : Travanj 17, 2010, 01:35:11 prijepodne »


Vésnik, 9. velačě 2010., Tribina

Gle, kako tiho umire jedan jezik!

U priredbama i publikacijama priređenim zbog »očuvanja i njegovanja kajkavskog izričaja« autori ne rabe kajkavski makar bi i zbog svog imena i zbog onog što jesu to morali uvijek i svuda. Svoje neznanje hoće prikriti u "obvezu" da se javno govori i piše službenim jezikom, dakle - štokavski


Vsi te kalinski, pažurke, skoki, fišeri, jembrihi, blažeke, hranjeci, lončariči itd., a vsi oni su «honorable men» (kak Shakespeare morilce Cezara naziva), ti kaj svoju pluju materinsku reč, ti kaj kajkavski ne rabiju več.


ŽELJKO FUNDA


Ako se prelistaju važnije hrvatske dnevne novine i tjednici, ako se prelistaju nacionalni časopisi za kulturu, ako se prate emisije Hrvatskog radija i televizije, ne događa se ništa glede konstitutivnog dijela identiteta sjeverne Hrvatske, dakle, oko 1/5 njenog teritorija (Međimurje, Podravina, Prigorje, Hrvatsko Zagorje, dio Gorskog Kotara, Moslavine i Posavine) i 1/7 njenog ukupnog stanovništva, ne događa se ama baš ništa glede kajkavskog jezika. (On je, naravno, i sada jezik kao što je to bio i do ilirskog pokreta 1836. jer svoje bitne jezične osebine, fonologiju, morfologiju, sintaksu i leksiku, nije izgubio. Zašto ga jo i danas jezikoslovci tretiraju kao dijalekt, to samo oni znaju.) Zbog općeg – ali ne i bez vraga! – muka, ignorancije i indolencije «reč materinska, od đunđa sakoga preštimanejša» (Krleža «Zastave») sve brže nestaje, sve brže postaje dio lingvističkoga muzeja mrtvih jezika. Ako se čovjek sjeti da mi već 20 godina imamo svoju, hrvatsku, državu, a koja bi, kao država, morala voditi posebnu brigu o elementima svoga identiteta, ako nas, dakle, više ništa stranog ne sprečava da njegujemo na tisuće cvjetova našega hrvatstva, nameće se pitanje zašto je tome tako, zašto se dozvoljava da dio naše ljepote bude «gone with the wind» (of history, op. aut.) Umjesto procvata svake vrste, što bi bilo logički za očekivati, kajkavski se sve manje pojavljuje i u medijima i u javnoj komunikaciji, čak i u sjevernoj Hrvatskoj.

Međutim, na prvi pogled, to uopće nije tako. Nikad se nije izdavalo toliko knjiga (pretežno poezije) na kajkavskom kao sada, nikada nije bilo toliko recitala (Zelina, Varaždin, Marija Bistrica, Krapina, Zagreb, Ivanec) i znanstvenih skupova (Čakovec, Krapina, Zlatar), časopis KAJ redovito izlazi, časopis «Hrvatsko zagorje» također, nikad toliko reprintova. Čak imamo i radio-stanicu Kaj, čak imamo i pivo Kaj, a bome ima i birtija koje se tako zovu! Izgleda da je došlo do kajkavske poplave, cunamija. Kajka se da se sve praši. Sve all right.

Nu, kaj? Je li zaista sve tako «kajkavno»? Nažalost, daleko od toga. Formalno, sve je kajkavsko, no u biti sve je štokavsko. Tragikomično je da prvi ešalon štokavizacije Kaja – a to je početak njegova utrnuća - čine kajofilni kajolozi (sic!) Umjesto da budu prvi koji emancipiraju «reč materinsku», umjesto da je u svakoj prigodi revitaliziraju, ti kajolozi je, govoreći štokavski u najboljoj karađićevskoj maniri, tretiraju kao jezik bezjaka, mužov i seljačije, kao idiom koji je nedostojan i njihova znanstvenog digniteta i njihova (naravno, samoproglašenog) sofisticiranog diskursa. Ti se ljudi čak nimalo ne srame govoriti o potrebi očuvanja i njegovanja  Kaja dok istovremeno nijedne kajkavske riječi neće ni napisati ni izgovoriti. Ono za što se oni bore, oni sami svojim nastupom i djelom opovrgavaju. Pogledajte samo zbornike s kajkavskih «naučnih skupova», sjetite se njihova usmenog izlaganja vlastitih radova, pogledajte časopise KAJ i «Hrvatsko zagorje», pročitajte pogovore knjigama kajkavske poezije, sjetite se promocija knjiga kajkavske poezije. Kajkavsko spravišče i Kajkaviana, društva za «očuvanje i njegovanje kajkavskog izričaja», u svim svojim publikacijama i priredbama ne rabe kajkavski makar bi i zbog svoga imena i zbog onoga što jesu to morali uvijek i svuda. Nažalost, tim ljudima, a radi se o 20-ak imena koja se već godinama pojavljuju u kajkavskoj kulturi, važnije su njihove sinekure, fotelje i honorari nego «reč materinska». Poznavajući većinu njih osobno, uvjerio sam se da je, osim njihova materijalnoga probitka i taštine, stvar tragikomično jednostavna: ti ljudi ne znaju ni govoriti ni pisati kajkavski iako su većina njih profesori, doktori i magistri! Svoje neznanje oni hoće prikriti u «obvezu» da se javno, na znanstveno-stručnim skupovima i od države dotiranim publikacijama govori/piše službenim jezikom, dakle, štokavski. Ta obveza je, dakako, izmišljena. Međutim, moralna obveza da govore kajkavski kad se radi o kajkavskoj temi, kad se to dogaađa u gradu u sjevernoj Hrvatskoj i pred kajkavcima za me je neupitna, naročito ako je sve dio projekta emancipacije Kaja. Međutim, i spraviščanci, i kajkavianci i «Muži zagorskoga srca» neprestano štokaju o Kaju. Oni neće shvatiti da «reč materinsku» tako ignoriraju i debiliziraju, da pomažu da što prije nestane. Jer, ako neće oni, znanstvenim titulama i opusom odičeni ljudi, tko će; ako takvi djelatno pokazuju da kajkati nije zgodno, zašto bi itko drugi.

To je razlog zašto i novine, radio-stanice i televizijske kuće u sjevernoj Hrvatskoj gotovo da i nemaju članka/ emisije na kajkavskom. Budući da su im dični kajolozi i kajkavski književnici dali primjer da to baš i nije pametno, budući da tako riskiraju svoj intelektualni dignitet, čemu da oni, novinari sa srednjom stručnom spremom, to rade.

Takvom praksom i kod običnih ljudi stvorilo se uvjerenje da je kajkati nepotrebno, čak antisuvremeno, čak nedovoljno hrvatski. Takvom praksom kajkavski je stigmatiziran kao zastarjeli provincijski «idiom» koji se upotrebljava samo onda ako se baš mora, ponajviše ako se naiđe na kakvog Dudeka. Zbog takve prakse, između ostalog, dogodilo se da u školi gdje ja radim, Prvoj gimnaziji Varaždin, nije obilježena obljetnica velikih kajkavskih pisaca Jurja Habdeliča (rođen 1609.) i Tituša Brezovačkog (umro 1805.) makar su obojica bili školniki u toj istoj školi, Habdelič možda i prvi školnik (sic!) Kaj da profesorski duhovni sladoledari selsku zlevku serviraju. Njihova sfera je Joyce, Proust, Kafka, oksimoron i licentia poetica.

I, kaj vezda? Kaj mi Mohikanci zevsem moremo narediti? Zgledi nič. Gospon Ivo Horvat ponajveč ter moja maloča vre leta vapimo z puščave Kajkavskoga slovstva da Kaj gingavi i zginjava. Pišemo i dokazujemo o potreboče da se o Kaju kajkavski rabi i v govoru i v pismu, da kajkavski intelektualci moraju pervi biti i z svojum peldum pokazati lepotu i zverhovitost «reči materinske». Zvun ignoreranja i podsmehavanja od teh «reči materinske» pilkov drugo doživeli nesme. Vsi te kalinski, pažurke, skoki, fišeri, jembrihi, blažeke, hranjeci, lončariči itd., a vsi oni su «honorable men» (kak Shakespeare morilce Cezara naziva,) - ti kaj svoju, ti kaj svoju, ti kaj svoju pluju materinsku reč, ti kaj kajkavski, ti kaj kajkavski, ti kaj kajkavski ne rabiju več, vsi ti kaj veliju A koga vraga cmizdrite, zamusani kajofilci, kaj vam se idiom razteplje v nič. Od lucke je volje globalizacija jača. Mi sme nje samo vinska brača. (da si znovič pomorem z Krležom) - ti most honorable men kak da hočeju v hištorije zapisani biti kak oni koteri su potlam ilerov bili drugi kaj su se vupali pomoči živu reč v grob pospraviti točno kak se šika: v čkomine, z nekaj ploskanja pravoverneh Horvatov i z čudo zpametneh knjig o sladkom našom Kaju. Mi, pak, kajkavski Mohikanci, mi im neme prestali govoriti: i ti Brutuš, i ti Brutuš. Nekakov Augustuš ionak došel bude i vse na svoje mesto postavil.

                                Željko Funda, prof., nastavnik engleskog na Prvoj gimnaziji Varaždin


Zvir:
http://www.vjesnik.hr/html/2010/02/09/Clanak.asp?r=sta&c=1
« Zadnja izmjena: Travanj 17, 2010, 01:38:12 prijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #46 : Svibanj 30, 2010, 09:49:59 poslijepodne »
Vésnik, 9. velačě 2010., Tribina
Gle, kako tiho umire jedan jezik!
U priredbama i publikacijama priređenim zbog »očuvanja i njegovanja kajkavskog izričaja« autori ne rabe kajkavski makar bi i zbog svog imena i zbog onog što jesu to morali uvijek i svuda. Svoje neznanje hoće prikriti u "obvezu" da se javno govori i piše službenim jezikom, dakle - štokavski
Piše: Željko Funda, prof., nastavnik engleskog na Prvoj gimnaziji Varaždin
Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg14823/#msg14823

Neki Radomiri sě, «radi mira v hiže», rado mirě dok mira hrvacki kajkavski jězek.

Ak jě suditi (i) po ně dâvnomu potezu Jadrankě Kosor
(JADRANKA KOSOR srpskom premijeru darovala je osam milijuna eura. To je vrijednost na koju se procjenjuju prijevodi pravnih dokumenata Europske unije na hrvatski jezik * )
Hrvâti štokavci, Srbi, Crnogôrci i Bošnâki koristě «praktički jen(âki)» jězek, pak senok nésu imeli mira v jugo-hiže. 

Daklem, «jen(âki)» jězek né garancija mira v državne hiže. K tomu, posebna jě pripovest vuporaba hrvacke jezikov na regionalne razine.

Jězična râznôlikost jě biten eleměnt našoga nacionâlnoga identitéta (novinar Ivo Horvat).
Kuliko hrvacke jezikov govoriš – tuliko Hrvâtov vrédiš.

( * «Lubav sě ne trži, niti ne kupujě», no morti sě moglo zâte dokuměnte zvléči kě penez i skoristiti jě za vunapređejně hrvackoga kajkavskoga i čakavskoga jezika)


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Vésnik, 2010-04-12 / Tribina

Još jedan poziv na bojkot hrvatskog jezika

Nema sumnje da bi uvođenjem kajkavskog kao drugog književnog jezika, hrvatska obala uvela ikavsko-čakavski kao treći književni jezik, a Slavonci vjerojatno zadržali sadašnji, pa bi samim time dobili više jezičnih cjelina, a to bi vodilo i u nove političke cjeline


Gle kako tiho umire jedan jezik dramatičan je naslov panegirika koji poziva kajkavce da koriste kajkavski umjesto hrvatskog standardnog ili književnog jezika, a koji je objavljen u Vjesniku 9. veljače 2010. Autor članka Željko Funda profesor je hrvatskog jezika u varaždinskoj gimnaziji. Prethodno je na tu temu u dva navrata u istoj rubrici »Tribina« vrlo slično pisao i publicist Ivo Horvat. Koliko me pamćenje služi, a rođen sam u Zagrebu 1949., bilo je uvijek boraca za očuvanje kajkavske riječi i običaja, a oni su imali i značajnu podršku takozvanih hrvatskih nacionalista, jer je kajkavski jezik (govor) nedvojbeno dio hrvatskog kulturnog naslijeđa i njegovo je očuvanje bilo bitno u borbi za ostvarivanje prava Hrvata na hrvatski jezik u bivšoj državi, ali i prava na vlastitu državu.
Međutim, velikoj većini onih koji su podržavali napore za očuvanje kajkavštine bilo je razumljivo samo po sebi da to ne smije ići na račun uporabe hrvatskog standardnog jezika, niti jedinstva hrvatskog narodnog bića u cjelini. Stvaranjem suverene hrvatske države, zalaganjem prije svih predsjednika Tuđmana, koji je očito želio kajkavce što više pridobiti za suverenu Hrvatsku, a kasnije su to isto činili i mnogi drugi kao neke političke stranke, pojedinci i interesne grupe, različiti mediji itd., ali pretežno iz regionalističkih pobuda, dolazi do prave male kajkavske revolucije u gotovo svim kajkavskim krajevima, a posebno u gradu Zagrebu. U Zagrebu se to očitovalo ne samo kroz nastojanja na obnovi kajkavske riječi i kajkavskog duha Zagreba, nego i u političkom promoviranju izvornih kajkavaca. Tako su na sva ključna mjesta u gradu Zagrebu, zahvaljujući prije svih samom predsjedniku Tuđmanu, u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća postavljani kajkavci, kako ih mnogi nazivaju »pravi« Zagrepčani. Prisjetimo se samo Vedriša, Mikše, Broliha, Canjuge, Viteza i drugih. Podsjetio bih i na zahtjev Hrvoja Hitreca, zastupnika HDZ-a u Skupštini grada Zagreba u prvom mandatu novoizabrane gradske skupštine, u kojem je on dao prijedlog da se u Gradskoj skupštini govori kajkavski. Znači, tadašnji je zastupnik vladajuće stranke dao prijedlog da se krši Zakon o uporabi standardnog ili književnog jezika u ni manje ni više nego gradskoj skupštini glavnoga grada?! Pa zar to nije bio poziv na bojkot hrvatskog književnog jezika?
Od 1990. svjedoci smo pojave velikog broja kajkavskih aktivista i različitih društava od Podravine do Gorskog kotara, a naravno i u samom Zagrebu, koji se na razne načine bore za obnovu kajkavske riječi. Zanimljivo je da svi oni (a takvim se predstavlja i Funda) djeluju pod motom obnove i očuvanja kajkavske kulturne i jezične baštine za koju tvrde da je ugrožena od hrvatskog književnog jezika i prodora nekajkavaca na njihova izvorna područja.
Tako imamo kajkavsko kazalište u Varaždinu, časopis Kaj i Kajkavsko spravišće, Zagrebački mališani su svoju poznatu pjesmu »Zašto volim Zagreb?«, prekrstili u »Zakaj volim Zagreb?«. Kazališna grupa Histrioni sve više predstava izvodi na kajkavskom, niti jednu na ikavštini. SVE zagrebačke radiopostaje koriste samo kajkavski kao kolokvijalni govor, iako u Zagrebu približno pola stanovnika nisu izvorni kajkavci, a slično je i sa svim lokalnim radiopostajama svugdje na kajkavštini. Na svim glavnim tv-kućama kod uporabe kolokvijalnoga govora, u kontakt-emisijama, u serijama i filmovima, crtanim filmovima itd., preferira se kajkavština, ikavština se karikira, a čakavštine nema.
Iz nekadašnjeg zagrebačkog kazališta Varijete nestali su likovi kao što je bio šjor Bepo ili likovi koje je igrao glumac Tonći Nalis, koji su redovito glumili likove zagrebačkih Dalmatinaca. Također, iako je Dinamo oduvijek bio simbol integralnog hrvatstva, nastoji ga se kajkavizirati. Tako T. Židak u svojoj kolumni u Jutarnjem listu piše da je Eduardo da Silva najveći dinamovac, iako je po rođenju Brazilac, i sam odmah daje odgovor zašto. Zato jer govori kajkavski. Imamo i nastojanja da se književni jezik izbaci iz škola i da se u škole uvede »jezik kojim se govori«, da se hrvatski književni jezik kajkavizira ili da se uvedu dva književna jezika, pa se čak ovaj sadašnji naziva unitaristički, a kajkavica se preporuča, među ostalim, i zato jer je kažu neki ona višeg civilizacijskog dosega od hrvatskog književnog jezika itd.
Krunu ovog pokreta svakako predstavlja stvaranje rječnika kajkavskog književnog jezika. To je, naime, u suprotnosti sa svim pričama o obnovi i očuvanju stvarnoga govornog jezika. Ako želimo otrgnuti od zaborava govornu riječ, čemu nam služi novi umjetni kajkavski književni jezik kojim nitko ne govori ili kojim govore samo neki kajkavci? Čemu uopće inzistiranje na tome da je kajkavština jezik, a ne jedan hrvatski govor? Ima samo jedan mogući razlog provođenja ovakve politike, a to je stvaranje novog standardnog jezika koji bi se suprotstavio sadašnjem hrvatskom književnom jeziku na državnoj razini, ili bi se usvojio u dijelu Hrvatske u nekoj budućoj »Kajkavskoj republici« kao službeni jezik. Upravo to očito želi i autor Funda, jer bi želio da se kajkavci u svim prilikama izražavaju kajkavski. Dakle, iako je uporaba kajkavštine u bitnome veća nego u vrijeme bivše države, Fundu i njegove istomišljenike to ne zadovoljava nego žele ništa manje od uporabe kajkavštine u svim prilikama.
Znači da kajkavština dobije status drugog ili jedinog književnog jezika. Ovome treba dodati da se posebice u Zagrebu često i orkestrirano s javnih mjesta vrijeđaju pripadnici drugih lokalnih i regionalnih skupina, posebno oni s hrvatskog juga, i proglašava ih se nezagrepčanima. Čitajući Fundine argumente, vidim potvrdu da dio kajkavaca hrvatski književni jezik, da ne govorimo ikavštinu i čakavštinu, ne doživljavaju svojim, nego se prema njima odnose kao prema stranim i nametnutim.
Hrvatski književni jezik nastao polovicom 19. stoljeća u tzv. Ilirskom pokretu, u vrijeme kad se Hrvatska dobrim dijelom svodila na kajkavštinu. Naime, Dalmacija i Istra, te Rijeka nisu bile u sastavu ondašnje Hrvatske, a ostatak je bio bitno oktroiran Vojnom krajinom u koju je spadao Bjelovarski kotar i cijela Lika, Kordun, Banovina i veliki dio Slavonije. Pa ipak tadašnji su Ilirci (kajkavci) odlučili, a drugi Hrvati prihvatili, da hrvatski književni jezik bude ovaj kakav imamo i danas. Već tada je, dakle, bilo jasno da moramo i jezično kao narod naći neku poveznicu naših regionalnih posebnosti. Samom tom 150-godišnjom tradicijom hrvatski standardni jezik predstavlja bitnu komponentu integralnog hrvatskog identiteta, bez obzira na to što većina Hrvata privatno koristi dijalekte.
Naime, hrvatski standardni jezik je jedini jezični amalgam koji nas vezuje i integrira te ga se može mijenjati, ali dogovorom, a ne nametanjem kajkavštine ili ismijavanjem ikavštine, a njegova uloga kao integrativnog faktora je nezamjenjiva. A uskogrudne poglede na hrvatstvo koji državotvorstvom smatraju kajkavizaciju podsjetio bih na uzrečicu da Hrvatska nije samo ono što se vidi sa zagrebačke katedrale, ili na onu Radićevu da ne smijemo doživljavati Hrvatsku kao na područje između Međimurja i Kupe.
Usput, uputio bih Fundu na moju knjigu »Lipi naš Zagreb«. Naime, uvođenjem kajkavskog kao drugog književnog jezika nema sumnje da bi hrvatska obala uvela ikavsko-čakavski kao treći književni jezik, a Slavonci vjerojatno zadržali sadašnji, pa bi samim time dobili više jezičnih cjelina, a to bi vodilo sasvim sigurno i u nove političke cjeline, ili kako je danas popularno reći - entitete, koje bi imale tendenciju vođenja vlastitog političkog puta. Tako bi nas, nakon što smo napokon stvorili suverenu i samostalnu Hrvatsku, ovakve regionalne tendencije lako mogle dovesti i do više hrvatskih država. Ako je to konačni cilj, onda su Funda i njegovi istomišljenici na pravom putu.

Radomir Milišić

http://www.vjesnik.hr/html/2010/04/12/Clanak.asp?r=sta&c=1
« Zadnja izmjena: Svibanj 30, 2010, 09:54:10 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #47 : Svibanj 30, 2010, 09:59:02 poslijepodne »


Vésnik, 2010-04-12 / Tribina
Još jedan poziv na bojkot hrvatskog jezika
Nema sumnje da bi uvođenjem kajkavskog kao drugog književnog jezika, hrvatska obala uvela ikavsko-čakavski kao treći književni jezik, a Slavonci vjerojatno zadržali sadašnji, pa bi samim time dobili više jezičnih cjelina, a to bi vodilo i u nove političke cjeline
Pišě: Radomir Milišić
Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg17431/#msg17431

Vésnik, 4. studenoga 2002. / Stajališča


Pak kaj onda, samo bi bili jezično bogateši

Danas se, zbog golema utjecaja radija i televizije, u mlađim generacijama sve više gubi govorna jezična povezanost s jezikom njihovih djedova. Osobito je to primjetno u kajkavskim krajevima. Kao da se neki mlađi ljudi srame govoriti kajkavski, jer da je to tobože seljački, a govoriti štokavski tobože je gospodski...

Govoriti danas o nekakvoj opasnosti od učenja kajkavskog jezika u školama za jedinstvo hrvatske nacije, po »ionako krhku koheziju hrvatskoga etnosa« (Babić) krajnje je neumjesno. I u najtežim vremenima represije, kad je u pitanju bio čak i opstanak samog imena hrvatskoga književnog jezika, znali smo očuvati svoj jezik, i baš u obrani jezika pokazalo se puno jedinstvo hrvatskog naroda. Kako bi onda učenje hrvatskih narječja u školama moglo ugroziti »koheziju hrvatskog etnosa«?


IVO HORVAT
 
Loš odnos prema kajkavštini proistječe ponajprije iz prezira školovanih kajkavaca samih prema svojem zavičajnom govoru, a onda se tako ponašaju i mediji i cjelokupno društvo u svim svojim segmentima«, izjavio je jednom mr. Đuro Blažeka, profesor na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu.
Potvrda toga nalazi se i u članku prof. Tugomira Šurine, objavljenom na ovim stranicama 23. listopada, pod naslovom »Varmeđinski dani ili kako se Horvat bori za kajkavštinu«.
Nasuprot promicateljima kajkavštine, Šurina (koji se, kako čujem, odriče i kajkavskog izgovora svoga prezimena s naglaskom na drugom slogu) tako tvrdi: »Uvođenje kajkavskog jezika u škole poteže nekoliko pitanja. To bi s pravom mogli tražiti i Dalmatinci i Slavonci i Istrijani. To bi olabavilo teško stečeno jezično jedinstvo, s vjerojatnim političkim implikacijama«.
Pak kaj onda ako bi se Dalmatinci, Slavonci i Istrani vučili v školi, osim standarda, i svoje rojene govore? Samo bi bili jezično bogateši. Sačuvali bi iskonski jezik svojih stareših štere je praf njihov jezik občuval da su kak narod ostali Horvati. Tak je bilo i v Međimorju, i v Istri i sigdi drugdi.
A danas se, zbog golema utjecaja radija i televizije, u mlađim generacijama sve više gubi govorna jezična povezanost s jezikom njihovih djedova. Osobito je to primjetno u kajkavskim krajevima. Kao da se neki mlađi ljudi srame govoriti kajkavski, jer da je to tobože seljački, a govoriti štokavski tobože je gospodski. Za njih kajkavski nije »in«. A u modi je koristiti se tuđinskim engleskim izrazima.
Na sreću, u Dalmaciji to nije tako izrazito. Slušajte ih kad govore svojom ikavicom, svojom čakavicom. Slušajte Gorana Ivaniševića kako se lipo izražava svojim dalmatinskim govorom. Milina ga je slušati.
A Šurina, kao rođeni kajkavac, veli da se nerado sjeća »sočnoga kajkavskog pokojnoga saborskoga zastupnika Josipa Pankretića na saborskim sjednicama«, jer kako bi to izgledalo, pita Šurina, da zastupnik iz Hvara govori po »forski«.
Naj govori saki kak mu je volja, ljefko se bomo razmeli. Se je to naš horvatski jezik. Se razme, v Saboru i drugdi na službenim mesti bomo največ govorili po štokavskom standardu.
Sačuvati hrvatska narječja znači sačuvati golemo blago naših narodnih, zavičajnih govora. S tim se možemo dičiti kao što se možemo dičiti i književnim djelima nastalima na kajkavskom, čakavskom i drugim narječjima u minulim stoljećima.
Govoriti danas o nekakvoj opasnosti od učenja kajkavskog jezika u školama za jedinstvo hrvatske nacije, po »ionako krhku koheziju hrvatskoga etnosa« (Babić) krajnje je neumjesno. I u najtežim vremenima represije, kad je u pitanju bio čak i opstanak samog imena hrvatskoga književnog jezika, znali smo očuvati svoj jezik, i baš u obrani jezika pokazalo se puno jedinstvo hrvatskog naroda. Kako bi onda učenje hrvatskih narječja u školama moglo ugroziti »koheziju hrvatskog etnosa«? Upravo obrnuto.
Sada je nastupilo vrijeme da se nastava hrvatskog jezika proširi na sve njegove dijelove, a ne samo standard. Suprotno rezoniraju samo naši prikriveni vukovci.
Sada je nadošlo i vrijeme da se u obilje kajkavske pisane riječi, izražene mnoštvom kajkavske lirike i drugih književnih oblika, dogovorno unosi malo jezičnog reda, da se s vremenom stvori i prihvati kajkavski jezični standard u književnosti i publicistici, za što se zdušno zalaže književnik Željko Funda (Vjesnik, Stajališta, 29. listopada), kako bi se u književnim djelima donekle prevladalo stanje »svako selo svoje narječje«.
Inicijator takvog kajkavskog književnog dogovora moglo bi biti Kajkavsko spravišče ili pak Visoka učiteljska škola u Čakovcu, organizator dosadašnjih simpozija o kajkavskom jeziku u nastavi. Kako je nedavno rekao njen dekan prof. dr. Stjepan Hranjec: »Visoka navučiteljska škola vu Čakovcu bode vu tom smislu i nadalje otpreta za se takve plemenite vučene posle«.
Bila bi to prigoda da se napokon ozbiljno progovori i dogovori i o zajedničkim nadslovnim oznakama za pisanje kajkavskih vokala, koji su temeljna značajka kajkavskog jezika.
Presudna je uloga direktora škola i županijskih službi za prosvjetu u nastojanjima da se učenje kajkavskog jezika uvede u nastavu. Upravo su oni odgovorni što se u mnogim školama ne obrađuje ni minimum građe o narječjima propisan sadašnjim nastavnim planovima. U tome je, veli mi prof. Stjepko Težak, glavni problem.
Dakako da takvi neaktivni direktori i županijske službe nisu sklone pokrenuti širu nastavu o zavičajnim govorima i na tome aktivirati učenike. Eto, tu je mjesto građanskim udrugama za kajkavski jezik, udrugama koje bi, prema uzoru na onu u Zaboku, trebalo osnovati u svim mjestima širom kajkavske Hrvatske, svuda gdje djeluju škole, osnovne i srednje.
Mediji, osobito lokalne radijske i televizijske postaje, mogu u tome silno pomoći objavljujući razgovore, čitave emisije, posebno glazbene, pa i vijesti, obavijesti i reklame na kajkavskom. U svojim programima kajkavski treba učiniti ravnopravnim jezikom sa standardom koji nam je svima zajednički.
Nažalost, Hrvatska radiotelevizija ne pokazuje razumijevanje za njegovanje hrvatskih narječja u svojim programima. Čuju se čak iznenađujuće osude narječja. I to u doba kad se na kajkavski prevode Shakespeareova djela (Funda, Lipljin) i kad se izdaju kajkavski rječnici (Lončarić-Večenaj, Lipljin) koji svjedoče o golemom leksičkom bogatstvu kajkavskog jezika.
Da na HRT-u ima sluha za te probleme, programi bi se i sadržajno i jezično obogatili i približili milijunskom gledateljstvu i slušateljstvu.

Autor je novinar i publicist iz Zagreba.

Zvir:
http://www.vjesnik.hr/html/2002/11/04/Clanak.asp?r=sta&c=2
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #48 : Svibanj 30, 2010, 10:01:07 poslijepodne »

Vésnik, 25. séčna 2010. / Tribina
(Međimurjě, 13. trâvna 2010)

I kajkavski je u tranziciji i bori se za opstanak

Braneći svoja narječja, sve svoje govore, branimo najvrednije što imamo – hrvatski jezik, cjelokupno njegovo bogatstvo govora i izgovora. Nije to nostalgija za mladošću najstarije generacije hrvatskih ljudi, nego mnogo više – zov da kao narod uopće opstanemo u globaliziranom svijetu


Piše: Ivo Horvat


Bilo je to u ono davno, zlatno doba kada se na ovim prostorima još govorilo kajkavskim jezikom. Ne samo govorilo, nego i mislilo, pjevalo, svađalo i ljubovalo, dakle, kad je kajkavski bio uporaban jezik i nije služio našim biser-profesorima za pusto proučavanje i stjecanje doktorata... Tako s gorčinom u svom srcu piše Pavao Ružman iz Preloga u Međimurju na početku svoje vrlo uspjele humoreske »Cukorlinka«, objavljene potkraj 2009. u Zborniku Književnoga kruga Prelog.
Možda nije baš u svemu tako depresivno, ali – s obzirom na ono što od kajkavskoga čujemo (bolje reći ne čujemo), kako se prema njemu odnose školovani slojevi pučanstva u kajkavskoj Hrvatskoj – može se reći da Ružman u mnogo čemu ima pravo: i kajkavski je jezik u »tranziciji« i bori se za svoj opstanak, a naši dijalektolozi nastupaju na terenu kao arheolozi koji proučavaju ostatke izumrlih civilizacija; svima je jasno da su mrtvozornici, veli Ružman.
Pitao sam Ružmana: »A zakaj vi ne pišete na kajkavskom?«. Nije bio uvjerljiv obrazlažući da kajkavski jezik nije tako razvijen kao što je štokavski standard, da mu nedostaje riječi i izraza te da bi najprije trebalo stvoriti kajkavski jezični standard. Neki su, rekoh, pokušali to učiniti, na primjer prof. Željko Funda iz Varaždina, ali je to naišlo na otpor u stručnim krugovima, pa se ostalo na stavu: neka cvjetaju svi cvjetovi – neka svatko piše na svom zavičajnom izrazu.
»Ali mene smeta i to«, primjećuje Ružman »što kajkavski, u pisanom, a ponekad i u govornom obliku u mnogome podsjeća na šumadijsku ekavicu. Slušajte samo kako ga izgovaraju neki naši pjevači«. Da, Ružman je u pravu, ali riječ je o pjevačima štokavcima (Robić, Vukov...) koji su bogatstvo kajkavskih samoglasnika svodili samo na pet jednakih onima u štokavštini, pogotovo u izgovoru vokala »e«. Tako se poštokavljuje kajkavština. Jedno je napisati cvet ili reč, što odgovara ekavici, a drugo to izgovoriti kajkavski pravilno. A za to su potrebni nadslovni znakovi: cvét, réč. Slično je s ostalim kajkavskim samoglasnicima o čemu je svojedobno instruktivno pisao prof. Ivan Zvonar u svojoj knjizi »Tu u provinciji«, a međimurski pjesnik vlč. Josip Janković na taj je način označio izgovor svoje duhovne lirike u nekoliko knjiga.
To je dosad najzorniji način obilježavanja izgovora kajkavskih riječi, dakako, uz onaj što ga koriste dijalektolozi u kajkavskim rječnicima. Došli su čak dotle da i svaki vokal »i« u nenaglašenim slogovima, gdje se on muklije izgovara, pišu kao (bity, šity itd.) ili pak označuju sitnim repićem (repekom) ispod slova. Samo pravi Međimorci iz starije generacije mogu to osjetiti i ispravno izgovarati.
Uvijek sam se zalagao za to da se pitanje obilježavanja izgovora kajkavskih samoglasnika riješi na jednostavan način za svakodnevnu uporabu. Ali uzalud. Neki se služe dubletama (cviet itd.), ali to nije praktično. Uz znanstvene monografije za nastavnike, trebalo bi izdati i jednostavne pučke gramatike za pojedina kajkavska područja (dijalekte, idiome) da se njime služe učenici u školskoj nastavi. I to nailazi na gluhe uši. A što bi bilo normalnije nego da se time pozabave ogranci Matice hrvatske, da ne spominjem Kajkavsko spravišče? To bi trebalo staviti na dnevni red i vrlo aktivno društvo za njegovanje kajkavštine »Muži zagorskog srca« u Zaboku.
A kaj se dotikavle toga da se kajkavskim jezikom nemre izreči se ono kaj se more standardnim jezikom, to je istina, kajti se kajkavski ne razvijal onak kak se razvijal štokavski standard, kaj bi postal sposoben očituvati moderni život modernog čoveka. Ali pišimo onak kak i govorimo – ako nemamo šteru pogodnu réč na kajkavskom, posodimo si jo z štokavskog, onak kak si pomaže i štokavski standard prevzemajuč vnoge i vnoge réči z drugih jezikov. Tre se samo hapiti pisati.
Valja se ozbiljno zamisliti nad činjenicom – na što nas upozorava i Pavel Ružman – umiranja naših hrvatskih kajkavskih govora u Međimurju i uopće na sjeverozapadu Hrvatske. Pogledajte samo nastupe naših političara i gospodarstvenika u radijskim i televizijskim programima. Ni riječi da prozbore na svom materinjem jeziku. Kao da se srame. To se, na žalost, događa i u nekim publicističkim izdanjima. Prelistajte novi »Hrvatski kajkavski kolendar« za 2010. godinu. Sadržajno kako tako (osim dva politikantska teksta), ali na 700 stranica kajkavski se tekstovi mogu izbrojati na prste jedne ruke. Čak je i redakcijski uvodnik na štokavskom standardu.
Vezda nam hmira horvatski kaj, a ak se tak nastavi, za 20 lét hmiral bo i horvatski standardni jezik pred naletom globalizacije.
Koliko je to uzelo maha vidi se i u osobnim imenima djece. Kakva se sve imena izmišljaju i nadijevaju samo da ne budu naša domaća! O tome je nedavno u »Međimurju« pisao dr. Stjepan Hranjec, predsjednik Matičina ogranka u Čakovcu navodeći pismo što ga je dobio od Međimurke Ružice Jukić iz Zagreba. Ona je, veli, začuđena saznavši za imena: Vanesa, Adisa, Ria, Misa, Patrik, Elvis, Majkl... Katastrofa!
Što se to događa u psihi nekih međimurskih obitelji? Kakvi utjecaji angloameričke industrije filmova i pop glazbe s naših televizijskih programa! Kakvo duhovno podaništvo! Kakav kič zrači iz malograđanskih duša tih ljudi koji valjda misle da će kopiranjem tuđinskih imena (i naslova – pogledajte samo nazive mnogih trgovina) pobjeći iz realnosti naše hrvatske svakodnevice. Zar da - boreći se sa životnim poteškoćama i tražeći gospodarska, socijalna i kulturne rješenja - izlaz nalazimo u gubljenju svoga narodnog identiteta?
Tako i u jeziku. Braneći svoja narječja, sve svoje govore, branimo najvrjednije što imamo – hrvatski jezik, cjelokupno njegovo bogatstvo govora i izgovora. Nije to nostalgija za mladošću najstarije generacije hrvatskih ljudi, nego mnogo više - zov da kao narod uopće opstanemo u globaliziranom svijetu.

Ivo Horvat, novinar i publicist iz Zagreba


Zvir:
http://www.vjesnik.hr/html/2010/01/25/Clanak.asp?r=sta&c=1
« Zadnja izmjena: Svibanj 30, 2010, 10:06:13 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #49 : Svibanj 30, 2010, 10:13:13 poslijepodne »

Vésnik, 25. séčna 2010. / Tribina        //   (Međimurjě, 13. trâvna 2010)
I kajkavski je u tranziciji i bori se za opstanak
Prelistajte novi »Hrvatski kajkavski kolendar« za 2010. godinu. Sadržajno kako tako (osim dva politikantska teksta), ali na 700 stranica kajkavski se tekstovi mogu izbrojati na prste jedne ruke. Čak je i redakcijski uvodnik na štokavskom standardu.
Vezda nam hmira horvatski kaj, a ak se tak nastavi, za 20 lét hmiral bo i horvatski standardni jezik pred naletom globalizacije.
Pišě: Ivo Horvat, novinar i publicist iz Zagreba
Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg17433/#msg17433 


Međimurje, 2010-04-27, br. 2870

„Tre se samo hapiti pisati“

Objaviti što veći broj dobrih tekstova imperativ je Uredništva Hrvatskog kajkavskog kolendara neovisno o tome kojim su narječjem pisani. Uvjeren sam da ćemo u sljedećem broju moći pročitati i pokoji čakavski tekst. Do tada lijep pozdrav Ivi Horvatu uz njegovu krilaticu „Tre se samo hapiti pisati“ i uz naš dodatak „a ponekad nešto i pročitati“.


Autor članka: Ivan Pranjić

Već dvadeset godina pratim napise novinara i publicista Ive Horvata u ovim novinama i već dvadeset godina čudim se što mu Uredništvo nije dalo kolumnu, nego mu otvara prostor tek u Glasu javnosti. Premda su njegovi tekstovi uglavnom politički motivirani i premda se u malo čemu s njima slažem, ipak sam ih čitao sa zanimanjem jer imaju ono što novinarstvo treba njegovati, a to je polemičnost. Drugi korpus tema koji je Horvat otvarao kulturološke je naravi. S velikom pozornosti prati odnos prema hrvatskome jeziku, izražavajući naročito brigu za sudbinu kajkavskoga narječja, njegovih dijalekata i idioma. U 2 868. broju „Međimurja“, od 13. travnja ove godine objavljuje tekst pod naslovom I kajkavski je jezik u tranziciji i bori se za svoj opstanak, u kojemu ponavlja već ranije iznesene teze, ali nažalost, u prevelikoj želji da doprinese boljitku kajkavskoga narječja, u tom braniteljskom zanosu, iznosi nekoliko netočnosti koje radi objektivnog informiranja javnosti moram demantirati. Za teško stanje hrvatske kajkavštine Horvat proziva „školovane slojeve pučanstva“, a naročito dijalektologe, „biser profesore za pusto proučavanje i stjecanje doktorata“ jer „nastupaju na terenu kao arheolozi koji proučavaju ostatke izumrlih civilizacija“. Osim njih krivci su također i ogranci Matice hrvatske koji bi trebali izdavati „jednostavne pučke gramatike za pojedina kajkavska područja (dijalekte, idiome) da se njima služe učenici u školskoj nastavi“. „I to“, rezignirano konstatira autor, „nailazi na gluhe uši“. I sam Horvat u svome romantičarskom Weltschmerzu zna pomalo zatvoriti uši i oči, jer upravo je čakovečki Ogranak Matice hrvatske, prije dvije godine, tiskao knjigu Međimurski dijalekt, hrvatski kajkavski govori Međimurja, dr. Đure Blažeke. Ovo je samo jedna u nizu studija, koje je tiskao čakovečki Ogranak, s kajkavskom tematikom, a još je veći broj knjiga pisanih u cijelosti kajkavskim, od reprint izdanja Pergošićeva Decretuma 1574., do najnovije knjige pjesama Prebrano seme Ladislava Radeka koja će biti predstavljena ovih dana na manifestaciji Mjesec Matice hrvatske. Istodobno, naš Ogranak dodijelit će i nagrade za radove na kajkavskom narječju u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj kategoriji, i primiti u svoje članstvo 44 čakovečka gimnazijalca. Osim svega navedenog, od obnove 1993. do dana današnjega u svojim glasilima, Hrvatski sjever i Hrvatski kajkavski kolendar, Ogranak publicira na stotine, studija, rasprava, eseja i beletrističkih tekstova na kajkavskome ili o kajkavskome jeziku. Ne treba ni spominjati koliko je održanih tribina, predstavljanja knjiga, okruglih stolova, recitala, video-projekcija itd. vezanih uz istu tematiku. Spiritus movens većine tih programa bio je dr. Zvonimir Bartolić, ali bez podrške članstva ni on ne bi mogao sam sve učiniti. Ogranak i nakon njegove smrti, pod predsjedanjem dr. Stjepana Hranjeca, radi punim kapacitetom, a plodovi toga rada već su poznati široj javnosti. Svu ovu energiju posvećenu kulturi izražavanja na kajkavskom narječju, autor pisma ignorira pa nastavlja u istome tonu: „Prelistajte novi Hrvatski kajkavski kolendar za 2010. godinu. Sadržajno kako tako (osim dva politikantska teksta), ali na 700 stranica kajkavski se tekstovi mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Čak je i redakcijski uvodnik na štokavskom standardu.“ Kada me je prije godinu dana Predsjedništvo Ogranka izabralo za glavnoga urednika Kolendara, prvo što sam rekao bilo je da ću se potruditi povećati broj kajkavskih stranica, ni ne sluteći koliko će teško biti ostvariti to obećanje. Uspio sam, međutim, doslovno moleći vrsna pera međimurske kajkavštine, uz suradnju dopisnika iz drugih kajkavskih krajeva, u broju za 2010. godinu objaviti 50 stranica kajkavskoga teksta, što je više nego i u jednome broju od obnove Kolendara 1993. godine. Razumije se da su tekstovi niže estetske razine morali otpasti. Ne znam koliko prstiju na jednoj ruci ima gospodin Horvat, ali u proskribiranome broju objavljen je 21 tekst. Tu nisu uračunate jezikoslovne studije i folklorističke teme koje citiraju kajkavske fragmente i bave se njihovom analizom. Horvatov napis natjerao me da pobrojim sve kajkavske stranice Kolendara od 1993. do 2009. godine. Ukupno ih je 662, najmanje u 1995. godištu, ukupno 22, a najviše 2001. i 2008. godine po 48 stranica. Teško je, dakako, danas očekivati da će svi koji pišu o knjigama i časopisima iste te knjige i pročitati, ali elementarna pristojnost nalaže da se barem pročitaju njihova kazala, inače se može dogoditi, kao u ovom slučaju, da se javnost dovede u zabludu, što ni jedan medij sebi ne bi smio dopustiti. Elementarne činjenice moraju se poštovati, inače informiranje zadobiva obrnut smisao, postaje dezinformiranje. Interpretacija objektivnih činjenica autorsko je pravo svakoga tko ima pristup javnim glasilima. Horvat ima pravo sedamsto stranica teksta ocijeniti samo dvama prilozima „kako tako“ ali nekoga tko je trajno zabrinut za sudbinu kajkavskoga jezika morali bi zanimati tekstovi: Odlazak velikana, Mjesto dijalekata u globaliziranom svijetu, Hrvatska tranzicijska glazbena baština u Međimurju, Usporedba grafostilističkih odlika dvaju molitvenika Raja duše i Putnog tovaruša, Hungarizmi u govoru Peklenice, Neke hrvatske kajkavske narodne poslovice iz međimurja s temom demonologije, da ne spominjemo novele, pjesme ili cijelu jednu dramu na kajkavskom objavljenu u tom broju. Hrvatski kajkavski kolendar, da parafraziram dr. Bartolića, prava je mala enciklopedija sjeverozapadne Hrvatske, a njegovih gotovo dvije i pol tisuće rasprodanih primjeraka u manje od pola godine dovoljno svjedoče o mjestu koje zauzima među hrvatskim tiskovinama. Širok krug suradnika na cijelom prostoru Lijepe Naše, a imamo ih nekoliko i u inozemstvu, garancija su daljnjeg jačanja tog trenutno jedinoga glasila čakovečkog Ogranka Matice hrvatske. I sam Ivo Horvat objavio je između 1994. i 2009. godine pet tekstova u Kolendaru, ali ne na kajkavskom za koji se zalaže, nego na štokavskom narječju. Utoliko bizarnije zvuči njegovo iščuđivanje nad činjenicom što Uvodnik Kolendara pišem štokavskim narječjem. I ostali njegovi tekstovi koje sam po raznim tiskovinama čitao, osim malih kajkavskih fragmenata pisani su štokavštinom. Kako onda razumjeti ovoga čovjeka osim da se zalaže da štokavci pišu kajkavskim, a kajkavci štokavskim. Umijeće pisanja izvan je ovakvih imperativa. Miroslav Krleža bio je najbolji kajkavski pisac 20. stoljeća, ali on je istodobno bio i najbolji štokavski pisac. Objaviti što veći broj dobrih tekstova imperativ je Uredništva Hrvatskog kajkavskog kolendara neovisno o tome kojim su narječjem pisani. Uvjeren sam da ćemo u sljedećem broju moći pročitati i pokoji čakavski tekst. Do tada lijep pozdrav Ivi Horvatu uz njegovu krilaticu „Tre se samo hapiti pisati“ i uz naš dodatak „a ponekad nešto i pročitati“.

Ivan Pranjić,
glavni i odgovorni urednik Hrvatskoga kajkavskog kolendara


Zvir:
http://www.medjimurje.hr/clanak/2870/2010-04-27/%E2%80%9Etre-se-samo-hapiti-pisati%E2%80%9C
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #50 : Svibanj 30, 2010, 10:26:54 poslijepodne »

Došli smo Vam kolendati ......
Osvrt na Hrvacki kajkavski kolendâr 2010.


Pranjić (B)laže-ka.jkavskě potrošâčě

Da v dučânu kupitě kâvu, a posle v vrečice ili limenke nâjdetě samo zericu kâve i puno čaja, mogli bi o-čajavati ili tužiti prevaranta.

Slično sě pripetilo kupcem (i) zâjnoga Hrvackoga kajkavskoga kolendâra (izdavâč, bolšě rěči izdajnik jě Matica Hrvacka Čakovec).

V nâzivno kajkavskomu kolendâru za leto 2010. mejně od 7 % teksta jě na kajkavskomu.
Vu vekšomu, něbeletrističkomu délu vučeščě kajkavske sadržajov mejně jě od 3 %.

To jě tržejně jâjec pod bubregě, (ně samo) jězično politikânstvo nâjnižešě vrstě.

Vuz takovu po-dršku «visôke vučitelov» kajkavski nětreba dodatne niske vudarcov.

K tomu po prvi pût Ka(j)lendâr jě zišel bez kajkavskoga predgovora (po tomu pitajnu pokôjni glâvni vurednik sě na onomu svetu sigurno (pre)krstil (vu «Zvoni-nemir» Bartolić). To jě Pranjičov nâstavek protukajkavskě bartolomejskě noči v Ka(j)lendâru.

Za vusporedbu: gradiščansko-hrvacki kalendâr (pri rûke mi jě on za leto 2008.) vu potpunosti jě pisan na gradiščansko-hrvackomu jeziku.



Kolumbovo jajce (okrûglo pa na čošek)

Pranjići su z poréklom (i) z negda krâlevskoga, (po nâzivu) kajkavskoga grâda Jajca (na Plive i Vrbasu), de i denes (v samostanu «Sv. Luke») pofalno deluju franjevečki provincijâli (kak i v Čakovcu).
Né, med tém v redu da sě (ni) po Pranjićem kajkavski (n)i v Kajkavskomu kolendâru svodi na provinci-jadni dijalekt. Fâla lépa na Ka(j)ledâru teri zgledi kak (Kostajn.ica ili) Jajce -zvâna kajkavski, znûtra štokavski, hrvatistan.dardni.
Z (AV)NOJ-evskum politikum rivajna glave v pések ne rešâva sě problem  marginalizérajna KAJ-a.



Car jě gol

Neodgovorni vurednički dvojec (na trošek kajkavskoga bonv)Ivan i (vu smisel kaja v Ka(j)lendaru neverni) Toma nésu valda nigdâr prečitali «carovo novo ruvo» (član vuredništva Jurica(r) Cesar bi, de iure, rěkel «Cesarova nova obleka») il su věč pomalo (Ander)sen-ilni.
Vute bajke prevaranti su rěkli da moru stkati nâjlepšě ruvo na svétu, al da tak neobično ruvo moru videti samo oni teri su i(z)van-redno sposobni i spametni.
Tak i prosečen čitatel Ka(j)lendâra ne vidi nič (za pâr děsetletji bi sě rěklo pra-nič, pra-pra-nič), nek pogrešno zaklučujě: KAJ jě gol, nepokritoga «srâma» i nezaštičen od (luckě) mrzlině.   



Ad calendas graecas

Promiđbeni slogan neodgovorne vurednikov (mozgo)Pranjića i (B)lažeke:

»Podržetě nas kak vurednikě Hrvackoga (koje)kajkavskoga kolendâra. Mi Vam garantéramo da:

- v «Ka(j)ledâru» odn. v Štalendâru bûtě našli što-šta zanimlivoga,

- Ka(j)lendâr-(P)raj.nić bû i dalě prakički kajfraj, nič (bez vidnoga prisustva kajkavskoga),

- (francuski noble rečeno) Le.Pra-nić bû i dalě sprečâval pristup kajkavske lepre iliti gûbe v Kolendâr. Gubi-tniki něk la(r)mentéraju kuliko oču. Osim lép(r)ě kniževnosti drugi kajkavski kalendârski sadržaj jě persona («parola») non grata,

-  kolendâr bû Ka(j)lendâr, pisan vekšinum na kajkavskomu, tek ad calendas graecas  (na sv. Nigdârjevo),

- pré bûju Mura i Drâva počelě těči vuzvodno nek bû Hrvacki kajkavski kolendâr pisan vekšinum na kajkavskomu,

-  tek da na vrb(as)e rodi svirala nabu «Kajkavski» kolendâr predominantno pisan na hrvatistan.dardnomu jeziku (zebrânomu se době prema jeziku v ondašne  turske Hrvacke; Turki «Lépu našu» zovu Hrvatistan),

- P(ranjić) IVO prizna KAJ samo kak P.IVO. Kajkavska P(l)iva (kak i «kajkavsko» Jajce) - DA, kajkavski «Hrvacki kajkavski koledâr» – NĚ,

- da KAJ-a namo slavili. «Ka(j)in je ubio Abela. Šta bre zločinca da slavimo!» Kaj out! Kaj (I)van!,

- naš bû motto i dalě « Kaja, ubit ću te» (da sě poslužimo z nâslovom Mimičinoga filma),

- (zbog prethodno spomenutoga) KAJ-u bû i dalě jâko žmehki pristup časopisem teri némaju kajkavski nâziv, a izlazě v (polu)kajkavske Hrvacke (ak néma KAJ-a v nominalno kajkavske periodike vuređivane po kajkavol(og)em, zâke bi ga bilo i v one tera né eksplicitno zvâna kajkavskum),

- kajkavskě ostâtkě ostâtkov i dalě bumo z Kolendâra «čist(k)ili» kak p(i)ranji.či iliti piranjě,

- ak tréba, prekrstili bûmo «Hrvacki kajkavski kolendâr» v «Hrvacki kavkaski zaroblenik», pak sě něk Puškin gnâvi z morebitno nezadovolnem čitatelem.»



Sinekurci

Jězična râznôlikost jě biten eleměnt našoga nacionâlnoga identitéta (novinar Ivo Horvat).

Nedopustivo jě da jě kajkavski dozvolen samo v ka(j)takômbam, v povremenem cirkusem nâziva «Dâni kajkavskě sub(verziskě)kulturě», v larpurlartističkem ka(j)tedralnem predmetem alla ka(j)irska egiptologija.

»Kajkavska» sinekura jě morti zgodna za pojedinca, al jě pogubna za kajkavsku čelarsku zajednicu.
(I) Hrvacki kajkavski kolendâr treba vurednikě z vupačom, a ně «kajkavskě» sinekurcě, evunuhě.

Praktična negâcija hrvacke jezične râznôlikosti, poput ove v Hrvackomu kajkavskomu kolendâru, protuhrvacka je rabota.

Živela Matica Hrvacka!
Dole truti hrvacki!
« Zadnja izmjena: Svibanj 30, 2010, 10:39:46 poslijepodne Ljudevit Kaj »
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #51 : Rujan 16, 2010, 10:22:57 poslijepodne »


Vésnik, 25. séčna 2010. / Tribina        //   (Međimurjě, 13. trâvna 2010)
I kajkavski je u tranziciji i bori se za opstanak
Prelistajte novi »Hrvatski kajkavski kolendar« za 2010. godinu. Sadržajno kako tako (osim dva politikantska teksta), ali na 700 stranica kajkavski se tekstovi mogu izbrojati na prste jedne ruke. Čak je i redakcijski uvodnik na štokavskom standardu.
Vezda nam hmira horvatski kaj, a ak se tak nastavi, za 20 lét hmiral bo i horvatski standardni jezik pred naletom globalizacije.
Pišě: Ivo Horvat, novinar i publicist iz Zagreba
Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg17433/#msg17433 


Međimurje, 2010-04-27, br. 2870

„Tre se samo hapiti pisati“

Objaviti što veći broj dobrih tekstova imperativ je Uredništva Hrvatskog kajkavskog kolendara neovisno o tome kojim su narječjem pisani. Uvjeren sam da ćemo u sljedećem broju moći pročitati i pokoji čakavski tekst. Do tada lijep pozdrav Ivi Horvatu uz njegovu krilaticu „Tre se samo hapiti pisati“ i uz naš dodatak „a ponekad nešto i pročitati“.


Autor članka: Ivan Pranjić
Nâstavek:
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg17434/#msg17434 

Međimurje, 2010.06.15, br. 2877

Primjer Vladimira Kapuna: more i po međimorski


Baš nas je obradovao Vladimir Kapun: u posljednjim brojevima »Međimurja« svoje kolumne piše kajkavski, na međimorskom idiomu, služeći se mnogim riječima koje su gotovo već zaboravljene. Takve su na primjer: kajkakši, kaštiga, magoditi, omedleviti, na se zadnje, mortik, nakladnuti, tijam, zglednuti, stopram, odškrnuti, pomalem. Tako govore još samo stariji Međimurci.

Kapunom primjer svjedoči da međimurski jezični idiom nije izumro ni kod mnogih naših intelektualaca, premda se u običnom govoru rijetko njime služe. Pokazuje i to da je moguće kajkavski pisati i svakodnevne publicističke tekstove, a ne samo one književne. Treba se samo potruditi. To se odnosi i na pisce ostalih kolumni u »Međimurju«: Vukšića, Lesara i druge – da bar djelomice pišu kajkavski ili da se koriste obilatim izričajima međimurskog dijalekta.


To se svakako odnosi i na autore priloga za “Hrvatski kajkavski kolendar”, ne samo autore pjesama i novela nego i na pisce ponekih političkih, gospodarskih, povijesnih i sličnih sadržaja. Tada bi takav kalendar zaslužio da se naziva “kajkavski”.
Nadamo se da će se svojim tekstom za “Hrvatski kajkavski kolendar” javiti i Vladimir Kapun, a možda bi on mogao preuzeti uredničku dužnost za kajkavski dio kolendara i biti animator i poticatelj brojnih međimurskih autora da se osmjele pisati i kajkavski. Tre se samo hapiti, kak sam večkrat rekel. Što zna kakvi se se talenti skrivljeju med nami v Međimorju. A Matica bi mogla vu tom čudej toga fčiniti kaj bi postala primer za druge.

Matica bi mogla i nekaj drugo, čudej vrednejšega: raspisati natječaj za popularnu pučku gramatiku međimurskih govora. Profesor Pranjić mi je nedavno odgovorio da je već izdana takva gramatika - “Međimurski dijalekt” dr. Đure Blažeke. Da, izdana je, i o tome sam već pisao u »Međimurju« i “Vjesniku”. Ali to Blažekino djelo ide u red najvrednijih znanstvenih radova o međimurskim govorima, po izučavanju kojih je Blažeka inače poznat, na tome je i doktorirao. No to je znanstveno djelo, namijenjeno nastavnicima hrvatskog jezika i uopće fakultetski obrazovanim ljudima. A nama bi trebala jednostavno pisana pučka gramatika za školarce i obične ljude da se snalaze u raznim gramatičkim i pravopisnim oblicima međimurskih govora koji su pod snažnim utjecajem štokavskog standarda.

Uz veliki biografski leksikon poznatih međimurskih ljudi u prošlosti i sadašnjosti, koji priprema dr. Vladimir Kalšan, pučka gramatika međimurskih govora naišla bi na širok prijem u međimurskoj javnosti. Zašto se to ne bi našlo na dnevnom redu Ogranka MHČ ili kojeg izdavačkog poduzeća.


Zvir:
Ivo Horvat, Zagreb
http://www.medjimurje.hr/clanak/2877/2010-06-15/primjer-vladimira-kapuna-more-i-po-medimorski

Međimurje, br. 2872, 2010.05.11
SITNICE NE ČINE POVIJEST
Jesu Kotoripčani mortik i fulali??
Autor članka: Vladimir Kapun
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hr-kaj-ne-lepa-nasa-kajkavska-tiskajne/msg22155/#msg22155

Međimurje, br. 2874, 2010.05.25
SITNICE NE ČINE POVIJEST
Kaj sv. Vrban natače, to mimo lagva teče
Autor članka: Vladimir Kapun
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hr-kaj-ne-lepa-nasa-kajkavska-tiskajne/msg22158/#msg22158
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #52 : Rujan 16, 2010, 10:30:57 poslijepodne »


Slobodna Dalmacija, 2010.04.04

UMJESTO DA PRIZNAJU KAKO SU HRVATI NAROD KOJI GOVORI S TRI JEZIKA, MUDRE SU GLAVE IZMISLILE - NARJEČJA

(Né samo) Dalmacija ima pravo na čakavski jezik!

Učili su nas u školi i na fakultetima, a uče nas i dandanas, kako se hrvatski jezik sastoji od triju dijalekata: čakavštine, kajkavštine i štokavštine. Papagajski unificirano i mravlji predano godinama i desetljećima ponavljamo tu tvrdnju, koja je u međuvremenu okoštala u lingvistički aksiom, u jezični kanon. Međutim, posrijedi je stanovita podvala; jer, svaka dionica spomenutog trifolija, i čakavština, i kajkavština, i štokavština, zasebni su jezici. Čakavština je, dakle, jezik, a ne dijalekt!

Put do konstatacije da je čakavština ipak jezik relativno je kratak, premda praksa barata drukčijim statističkim podacima. Učili su nas, naime i nadalje, u školi i na fakultetu, kako je dijalekt manja razina u jezičnoj hijerarhiji. Jednostavno rečeno: jezik i dijalekt u približno su jednakoj simbiozi, kao što su to skup i podskup u matematici. Da bi se realizirao podskup, potreban je nekakav skup. Analogno tome, da bi se ostvario dijalekt, potreban je jezik.

Bračani ne govore hrvatski?

Baveći se godinama minucioznim proučavanjem čakavštine – jednako njezinim jezičnim aversom, kao i književnim reversom – susretao sam se sa svakojakim nejasnoćama i pitijskim dvojbama. Pokušavajući sagledati čakavštinu u želji za opisivanjem njezina i naličja i perspektive, stavio sam je u kontekst jezičnog specifikuma na ovim prostorima, pa se logično priupitao: ako je čakavština dijalekt, kojeg je to ona jezika dijalekt?

Isto pitanje postavio sam mnogim lingvistima, ali nisam dobio konkretnog odgovora. Dakako, nisam dobio odgovora, ako anuliram sva ona muljanja “u kupama i špadama”, kojih sam se naslušao u “učenim” objašnjenjima. Dozivam opet logiku i nečiju tuđu praksu u pomoć, pa vrtim po glavi: Talijani govore talijanskim jezikom, Nijemci njemačkim, a Francuzi francuskim… Hrvati, kojim oni jezikom govore? Hrvatskim?

Slika
Kojim jezikom govore ovi stanovnici Milne?


U redu, što je to hrvatski jezik? Možemo li povući znak jednakosti između standarda i književnog jezika? Književni jezik, barem teoretski, onaj je na kojem su napisana književna djela: bilo kajkavske pjesme Frana Galovića, bilo čakavski stihovi Marina Franičevića, svejedno. Standardni jezik kojim službeno govore Hrvati (uporaba kojeg jezika obvezujuća nam je i iz slova Ustava RH) izlučen je iz štokavštine, točnije, njezina zapadnohercegovačkog varijeteta s ijekavskim refleksom jata.

Taj je oblik, kao, najrazumljiviji svima – od Slavonije, preko Međimurja i Istre do Dalmacije – pa se njega uzelo za bazu budućem službenom jeziku, hrvatskom jeziku. Znači, moj nono na Braču ne govori hrvatski, Komižanin kad progovara u dokumentarcu ne govori hrvatski (zato i postoje titlovi na dnu ekrana)…? Paradoks!

I onda, na jednom sastanku nekoć, nije važno ni kada, gdje, ni tko, uspostavljen je dogovor da će zapadnohercegovačka varijanta štokavštine biti mladica čiji će kalem dati stablo hrvatskog jezika.

Podsjećam, postoji trodioba govora u Hrvata: čakavština, kajkavština, štokavština. Iz jedne dionice štokavštine, dakle, uzelo se sjeme za ono što danas nazivamo hrvatskim jezikom, a da se pritom čakavština, kajkavština i oni ini dijelovi štokavštine smatraju dijalektima “novonastalog” jezika!? Sve te nedoumice i nesuglasice, dvogubosti razne i zavrzlame mnoge, nastale su samo zato što jednoć mladi i ambiciozni, a danas blagopočivajući, ocvali ili šutljivi jezikoslovci stvari nisu bili imenovali pravim imenima.

Da je bilo pameti i hrabrosti, kazalo bi se ovo: mi, Hrvati, narod smo koji govori s tri jezika! Onako kako to bilingvalno postoji u Kanadi, ili trilingvalno u Švicarskoj. Ali ne, oko stola ispleten vijenac umnika bio je izvolio dokraja zakomplicirati jezičnu situaciju u nas, sakateći i siromašeći inače jako bogatu i potentnu jezičnu građu.

A da bi se moglo nekako definirati ovdje višekratno spominjan trifolij govornih odlika u Hrvata, izmislila se riječ – narječje. Tim terminom hoće se zakamuflirati nepravda koja je načinjena jeziku, time se želi “stručno” objasniti izgled domaće nam jezične mape. A kad sve to skupa pada u vodu? Pa, pri prvom prijevodu opisa takve jezične situacije na bilo koji strani jezik. Jer, ne postoji nešto što se zove narječje, svaki put kad se ta riječ nađe u prijevodu na drugi jezik, nađe ju se kao dialetto (talijanski), ili Dialekt (njemački), ili dialect (engleski)…

Politička cjediljka

Ispada kako je narječje nekakva razina između dijalekta i jezika, nekakva nepostojeća razina. A, zapravo, to je samo pokušaj legalizacije neke vrste jezičnog licemjerja. Zato se zalažem za izbacivanje izraza “narječje” iz govorne i uporabne prakse uopće u Hrvatskoj!

Koji se zalažu za njegovu primjenu, neka kažu kako se taj izraz reče na engleskom, njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku; može i arapskom, ili sanskrtu. I sam sam dugo smatrao kako su riječi narječje i dijalekt – istoznačnice, sinonimi (što se vidi i iz prijevoda naših, recimo čakavskih, stručnih radova na neki drugi jezik). Ali ne, kad sam studirao hrvatski jezik, na kolegiju o teoriji jezika prvi sam put čuo da narječje i dijalekt nisu jedno te isto, premda se to iz većine stručnih i znanstvenih radova ne dade nazrijeti.

Kad sam shvatio “pravu” razliku koja tobože distingvira ta dva termina, odmah mi je bilo jasno da tu nešto ne štima. Sustavno proučavanje čakavštine, u svim oblicima njezinih pojavnosti, moju skepsu dodatno je potvrđivalo, te gradilo vlastiti mi stav, kako je čakavština jezik, nikako dijalekt. Jednako kao što su to i kajkavština i štokavština. Nema nikakve sumnje: čakavština je ostala bez svojeg – jezika. Nema forme u kojoj bi se realizirao njezin sadržaj, nema, dakle, jezika unutar kojeg bi ona bila dijalekt.

Tako, nakon godina razmišljanja, postavljanje pitanja (sebi i drugima) te gonetanja odgovora o čakavštini kao tobožnjem dijalektu, kristalizirala mi se jasna činjenica: nitko mi nije uspio konkretno odgovoriti kojeg je jezika čakavština dijalekt, iz jednostavnog razloga što je ona – jezik. Mi sad možemo kazati da postoji više varijanata čakavštine, dijalekata unutar nje same, pa i poddijalekata, koji se dalje, u živoj praksi svojih konzumenata, rasipaju dalje do mjesnih govora u malim organskim zajednicama (pa čak i do idiolekta, ako samog pojedinca uzmemo za meritornog svjedoka kao izvornoga govornika).

Iz svega je vidljivo kako status čakavštine, kao jezika, nije najveći problem u našem govornom arealu. Zabrinjavajuća je, možda najviše, činjenica o pitanju – hrvatskog jezika. Kako odgovoriti na upit: što je to hrvatski jezik? Kako mu napisati gramatiku, ili sastaviti rječnik? Razumljivo, to je nemoguće bez konzultiranja i obuhvaćanja svih triju idioma ča-kaj-što.

Evo, koji je to jezični mehanizam ili instrument, koji u vokabularu hrvatskog jezika neki pomorski izraz navodi kao regionalizam (ili ga, još gore, uopće ne navodi), a da pritom nema istoznačni leksički adekvat? Zbog čega je turcizam “pramac” hrvatskiji od talijanizma “prova”; zašto je hungarizam “soba” dobar, a talijanizam “kamara” to nije?

Kako su se u dugoj našoj povijesti gotovo sve tekovine kulture određivale i crtale tako da ih se motrilo kroz prizmu politike, jednako je tako i problematika jezika morala proći kroz cjediljku te vrste. U Jugoslaviji nismo govorili jugoslavenskim jezikom, nego srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim jezikom. Makedonski, slovenski i bošnjački, što su bili, dijalekti?

Kad su se sve te države osamostalile, umah je sve ono čime su oni govorili postalo – jezicima. Dobro, moglo se i u Jugoslaviji čuti govoriti o makedonskom ili slovenskom jeziku. Jezik je, dakle, (i) političko pitanje.

Nemojmo se zavaravati: kad bi Dalmacija jednog dana pobjegla iz Hrvatske, kao što je ona utekla iz Jugoslavije, nema tog čovjeka na Zemlji koji bi me uvjerio da službeni jezik, fiktivne buduće, države Dalmacije ne bi bio – čakavski jezik!

Ne očekujem od naših uvaženih jezikoslovaca – bilo onih aktivnih, ili onih bivših – da pod stare dane podaju čakavštini (kajkavštini i štokavštini, molim lijepo!) status jezika; da reknu: u redu, to su tri hrvatska jezika, mi smo cijeli život govorili drugačije, na tom govorenju ostvarili smo pravo na mirovinu, gdjekad i na člansku iskaznicu u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (ostvarenje čijeg članstva, ponekad, pokazalo se, i znanost je i umjetnost), ali, razumjet ćete, bili smo mladi i, učili ste iz iskustva i iz povijesti, u školama i na fakultetima, moralo se od nečega živjeti.
Mudri Talijani

Osobno, i intimno, žao mi je da se oni koji su odlučivali o našem jeziku nisu povodili iskustvom i pameću koje su izveli i imali Talijani. Kad je Giuseppe Garibaldi uspio ujediniti “sve zemlje” talijanske, trebalo se dogovoriti i o zajedničkom jeziku. Mudre glave odlučiše: imamo snažna djela sazdana na toskanskom, koja napisaše Dante, Boccaccio i Petrarca.

Kad već moramo odlučiti o službenom jeziku sviju nas Talijana, neka to bude onaj oblik čijega već imamo sazdanu bazu u neporecivim literarnim djelima imenovane trojice. Žao mi je da naši uskrsnici hrvatskog jezika nisu za bazu uzeli djela Marka Marulića, Hanibala Lucića i Petra Hektorovića, pa i Petra Zoranića, te da čakavština nije bila klica razvoja budućeg standarda hrvatskog jezika.

Od svih triju jezika, čakavština je najbogatija leksikom. Uzmimo samo maritimizme, pomorsku, brodsku i brodograditeljsku terminologiju, koja je iznimno bogata riječima, a koja je baš nekako prognana iz rječnika hrvatskog jezika, hrvatskih jezika.


Siniša Vuković

http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/articleType/ArticleView/articleId/97889/Default.aspx

Splicki kazališni dogotki
http://www.forumgorica.com/dogadaji/splicki-kazalisni-dogotki/msg19060/#msg19060
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #53 : Rujan 16, 2010, 10:36:02 poslijepodne »
Vijenac, broj 383, 6. studenog 2008.

Razgovor
Ranko Matasović, lingvist

Srpsko-hrvatski nikada nije ostvaren, jer nije postojao

Koji je to dvostruki identitet hrvatskog jezika – kao standardnog jezika RH te jezika u genetskom smislu?
– Prvi je hrvatski kao standardni jezik koji je nedvojbeno štokavski i u tom smislu dijeli dijalektalnu osnovicu sa srpskim, bošnjačkim i crnogorskim jezikom. To ne možemo poricati. No štokavski nije jedini hrvatski dijalekt jer su tu i kajkavski i čakavski. U genetskom smislu oni se nisu razvili iz nekoga zajedničkog prahrvatskog nego iz prazapadnojužnoslavenskog, kamo su ulazili i slovenski govori.

Što mislite da će biti najviše kritizirano, neki segment kojim ste se najviše odmaknuli od dosadašnjih stajališta?
– Interes javnosti možda će pobuditi teza da nešto što bi bio prasrpskohrvatski ili prasrednjojužnoslavenski nikada nije postojalo kao valjana jedinica genetske klasifikacije. U gramatici se iznose argumenti kojima se nastoji pokazati da je posljednji prajezik između praslavenskoga i suvremenoga hrvatskog bio zapadnojužnoslavenski prajezik iz kojeg su se razvili ne samo svi hrvatski dijalekti i srpski i bosanski i crnogorski nego i slovenski. To znači da ne postoji zajednički prajezik iz kojega su potekli svi hrvatski dijalekti, kajkavski, čakavski i štokavski, koji bi bio različit od praslavenskoga. Kad su Slaveni došli u 7. stoljeću na obale Jadrana, oni su govorili praslavenski, ne prahrvatski, ne neki izdvojen, različit idiom od ostalih slavenskih dijalekata. Sve razlike među slavenskim jezicima mlađe su od toga razdoblja. Postojalo je neko jedinstvo, komunikacijska zajednica koja je obuhvaćala one govore iz kojih su potekli slovenski i hrvatski jezici, ali ne prahrvatski, koji bi obuhvaćao sva tri naša dijalekta. Tu su tezu u nekim oblicima zastupali i drugi lingvisti, ali ovdje je i jasno argumentirana. Ona je ključna za razumijevanje povijesti hrvatskoga jezika, odnosno povijesti standardnoga jezika. Naglašavam, ova se gramatika bavi standardnim jezikom, a dijalekte spominje usput.

Kako biste objasnili razliku između hrvatskog i srpskog?
– Treba objasniti ljudima da to nije razlika kakva postoji između američkog i britanskog engleskog. To su bliskosrodni idiomi među kojima postoje razlike na izgovornoj, pravopisnoj razini, ponekoj sintaktičkoj konstrukciji, ali su znanstvene i pravne terminologije na britanskom i američkom engleskom gotovo identične zbog toga što je postojala velika suradnja i protok ljudi i ideja između Velike Britanije i Sjedinjenih Država, kada su provođene standardizacije. Zbog različitih kulturnih i povijesnih uvjeta u kojima su provođene standardizacije hrvatskog i srpskog jezika nazivlja su u velikoj mjeri različita. Pogledajte popis kemijskih elemenata. To je često akademik Brozović isticao kao primjer. Ja ne bih znao napisati osnovnoškolski ili srednjoškolski sastavak o kemiji na srpskom jeziku. Moja djeca to ne bi ni razumjela. Na svakodnevnoj komunikacijskoj razini razlike su doista minimalne, a kad dođemo do tehničkih stvari, pravnih formulacija i deklaracija na proizvodima, razlike su znatne i treba ih poštivati.

Je li srpsko-hrvatski koji se godinama učio u školama bivše Jugoslavije mrtav jezik? Mnogi ljudi koji su tijekom rata otišli živjeti u inozemstvo još govore tu neku inačicu jezika koji su naučili!
– Taj je jezik bio projekt u glavama skupine lingvista i mnogih političara. Usprkos pritiscima kojima je hrvatski bio izložen, nikada nije bilo provedeno ujednačavanje standardnih oblika u hrvatskom i srpskom. Ideološki pritisak nije bio podjednako jak u svim razdobljima komunističke vlasti, bilo je popuštanja i pojačavanja pritiska, ali nikada potpuno ujednačavanje standardnih jezika nije provedeno. Kao standardni jezik srpsko-hrvatski nikada nije postojao. Bio je projekt koji nikada nije ostvaren. Kao jezik promatran iz kuta genetske lingvistike on nikad nije postojao zbog razloga o kojima govorim u knjizi.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *


Ranko Matasović (1968) redoviti je profesor na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, bio je stipendist ugledne Fulbrightove zaklade i Zaklade Alexandera von Humboldta, a 2002. primio je nagradu HAZU za doprinos znanosti na području filologije. U nizu objavljenih knjiga ističu se Kratka poredbenopovijesna gramatika latinskoga jezika, Uvod u poredbenu lingvistiku, Jezična raznolikost svijeta, a ovog je proljeća u izdanju Matice hrvatske objavljena Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika, koja osim što će biti dobar studentski priručnik revidira neka ustaljena znanstvena mišljenja. Iako zaljubljen u usku znanstvenu poredbenopovijesnu lingvistiku, Matasović se pokazao i kao dobar sugovornik za neke druge teme.

Je li vaša Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika prva takve vrste?
– Ona je prva iscrpna poredbenopovijesna hrvatska gramatika. Prva povijesna gramatika djelo je Augusta Leskiena iz 1914. Pisana je u mladogramatičarskoj tradiciji, vrlo iscrpno i precizno. Međutim, to je gramatika jezika koji se tada zvao srpsko-hrvatski, povijesna je doduše, ali je danas, nakon gotovo sto godina, poprilično zastarjela. Zato je ova moja gramatika bila potrebna. Leskienova gramatika nikad nije prevedena na hrvatski, a moja je prva koja je napisana na hrvatskom jeziku.

Skromno u predgovoru ističete kako u vašoj gramatici nema mnogo novih spoznaja, no ipak nije sistematizacija postojećih znanja jedini posao koji ste učinili. Što novo donosi vaša knjiga?
– Novost je u detaljima i donosi neke rezultate mojih istraživanja o najranijoj povijesti hrvatskoga jezika. Ključ za razumijevanje povijesti oblika glagola, imenica i zamjenica jest razumijevanje glasovnih promjena koje su se dogodile na kraju riječi u praslavenskom. To je nešto na čemu sam dugo radio i što je ovdje prvi put sistematizirano i izneseno. Vjerujem da pravila koja sam predložio funkcioniraju, odnosno objašnjavaju podrijetlo hrvatskih oblika. U fonologiji, u razvitku glasova od indoeuropskog preko praslavenskog do hrvatskoga više sam se bavio starijim razdobljima povijesti, znači baltoslavistikom. U prikazivanju razvitka hrvatskoga fonološkog sustava nemam mnogo novoga reći. Dosta se oslanjam na Povijesnu fonologiju hrvatskog jezika koju je prije dvije godine napisao Georg Holzer, moj prijatelj i bečki profesor slavistike. Uskoro izlazi hrvatski prijevod te knjige, koja se dosta nadopunja s mojom gramatikom. Iznio sam i neka izvorna mišljenja o podrijetlu pojedinih glasova i pojedinih gramatičkih kategorija, no to što je izvorno ne mora značiti da je i točno.

Što mislite da će biti najviše kritizirano, neki segment kojim ste se najviše odmaknuli od dosadašnjih stajališta?
– Interes javnosti možda će pobuditi teza da nešto što bi bio prasrpskohrvatski ili prasrednjojužnoslavenski nikada nije postojalo kao valjana jedinica genetske klasifikacije. U gramatici se iznose argumenti kojima se nastoji pokazati da je posljednji prajezik između praslavenskoga i suvremenoga hrvatskog bio zapadnojužnoslavenski prajezik iz kojeg su se razvili ne samo svi hrvatski dijalekti i srpski i bosanski i crnogorski nego i slovenski. To znači da ne postoji zajednički prajezik iz kojega su potekli svi hrvatski dijalekti, kajkavski, čakavski i štokavski, koji bi bio različit od praslavenskoga. Kad su Slaveni došli u 7. stoljeću na obale Jadrana, oni su govorili praslavenski, ne prahrvatski, ne neki izdvojen, različit idiom od ostalih slavenskih dijalekata. Sve razlike među slavenskim jezicima mlađe su od toga razdoblja. Postojalo je neko jedinstvo, komunikacijska zajednica koja je obuhvaćala one govore iz kojih su potekli slovenski i hrvatski jezici, ali ne prahrvatski, koji bi obuhvaćao sva tri naša dijalekta. Tu su tezu u nekim oblicima zastupali i drugi lingvisti, ali ovdje je i jasno argumentirana. Ona je ključna za razumijevanje povijesti hrvatskoga jezika, odnosno povijesti standardnoga jezika. Naglašavam, ova se gramatika bavi standardnim jezikom, a dijalekte spominje usput.

Revidirate podjelu slavenskih jezika na istočne, zapadne i južne. Zašto?
– Ta je podjela naslijeđena iz 19. stoljeća, iz razdoblja kad se još nisu dovoljno jasno vidjeli kriteriji za tu genetsku supklasifikaciju. Genetska supklasifikacija sastoji se u tome da se vidi koji su sve prajezici postojali u povijesti jezika neke jezične porodice. Ta se klasifikacija zasniva na zajedničkim inovacijama, promjenama koje dijeli određeni skup idioma. Istočnoslavenski nije u tom smislu ista stvar kao i južnoslavenski. Niz zajedničkih inovacija, jezičnih promjena obuhvatio je sve istočnoslavenske idiome – ruski, bjeloruski i ukrajinski. Takvih promjena koje bi obuhvatile sve južnoslavenske idiome – bugarski, makedonski, tzv. srednjojužnoslavenski, slovenski – nema.

A što ih povezuje?
– Postoje arhaizmi, neke osobine koje danas imaju ti jezici, a koje su naslijeđene iz praslavenskog. No to nije osnova za genetsku supklasifikaciju jer nam ne pokazuje da je postojalo komunikacijsko zajedništvo unutar kojega su se promjene širile do uvijek istih granica. Južnoslavenska je skupina jezika više zemljopisni pojam, to su slavenski idiomi koji se govore na slavenskom jugu, od Alpa do Soluna u Grčkoj. Prajužnoslavenski jezik nije postojao u smislu u kojem je postojao praistočnoslavenski jezik. Za njega znamo gdje i kada se govorio i bio je jedinstven.

Koji je to problem srednjojužnoslavenskoga?
– Srednjojužnoslavenski je zgodan pojam kojim se opisuje skup dijalekata među kojima je dolazilo do zajedničkih dodira i međusobnih utjecaja, posebno utjecaja štokavskih govora na čakavske i kajkavske, zbog masovnih migracija stanovništva prigodom dolaska Turaka, gdje su mnogi štokavski govori preplavili čakavske i kajkavske. Riječi su se posuđivale, proširile su se naknadne glasovne promjene. Nije postojao srednjojužnoslavenski prajezik različit od praslavenskog. To je bitno da bi se razumjelo što je to hrvatski, jer čakavski i kajkavski jednako su hrvatski kao i štokavski.

Koji je to dvostruki identitet hrvatskog jezika – kao standardnog jezika RH te jezika u genetskom smislu?
– Prvi je hrvatski kao standardni jezik koji je nedvojbeno štokavski i u tom smislu dijeli dijalektalnu osnovicu sa srpskim, bošnjačkim i crnogorskim jezikom. To ne možemo poricati. No štokavski nije jedini hrvatski dijalekt jer su tu i kajkavski i čakavski. U genetskom smislu oni se nisu razvili iz nekoga zajedničkog prahrvatskog nego iz prazapadnojužnoslavenskog, kamo su ulazili i slovenski govori.

Neke minorne jezične teme znaju zaokupiti našu javnost i izazvati burne rasprave. Što mislite da su prave i potrebne teme i problemi koje hrvatski jezični stručnjaci trebaju rješavati?
– Pitanja jezične kulture sigurno su od interesa za javnost, samo tu jezičnu kulturu treba shvatiti šire, a ne svoditi je samo na probleme pravopisa ili ortoepije, ispravna izgovora. Jedna od stvari o kojoj bi trebalo voditi računa jest problem funkcioniranja suvremene hrvatske norme. Mnogo se govori o problemu posuđenica i posuđivanja, osobito iz engleskog, i to je važno pitanje, ali nisu posuđenice jedino što narušava jezičnu kulturu. Treba više raditi na tome da se ljudi nauče suvislo izražavati, strukturirati iskaz prema pravilima koherencije i logičkog slijeda. To pripada u govorništvo i u stilistiku. Tu jezični stručnjaci sigurno imaju što reći, a i obrazovni bi sustav na tome morao više raditi nego na problemu pravopisa, ortoepije i posuđenica.

Koji su projekti od nacionalne važnosti za hrvatski jezik, ako gledamo ono što se radi na Filozofskom fakultetu, Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Odjelu za jezik pri HAZU?
– To su ponajprije projekti digitalizacije jezične baštine. Nužno je da se naši rječnici, gramatike, povijesni dokumenti prebace u elektronski oblik i da se učine dostupnima na internetu. Tu mnoge zemlje stoje daleko bolje od nas. Skokov etimološki rječnik, čije novo izdanje pripremam, skenirali su i prebacili u digitalni oblik moji nizozemski kolege, i mi se sad služimo njihovim rezultatima. To je golem posao jer Skokov rječnik obuhvaća tri sveska. Postoji projekt digitalizacije jezične baštine u Hrvatskoj i važno je da se to napravi pošteno, brzo i kvalitetno. Nadalje, bitna je izgradnja elektronskih korpusa. Tu se već dosta napravilo, ali bitan je način pretraživanja tih korpusa. Trenutno imamo dva korpusa, ali još na njima treba raditi, poboljšavati ih i razvijati.

Kako stojimo s rječnicima i gramatikama?
– Prije nekoliko godina radio sam na Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, koji je nastao kao čisto deskriptivan rječnik, metodom nekritičkoga prikupljanja građe, da bismo dobili što više riječi koje će u njega ući. Svjesno je učinjeno tako i taj rječnik nema pretenzije da bude preskriptivan, normativan. Ono što danas Hrvatskoj treba jest normativan rječnik standardnoga jezika, što nije ni Anićev ni Šonjin rječnik, a sigurno ni rječnik kojem sam ja bio urednik. To nam je potrebno zbog razvitka hrvatskoga standarda. Što se gramatika tiče, ne stojimo tako loše. Ova moja gramatika popunjava jednu prazninu. Skokov etimološki rječnik potpuno je zastario, a Gluhakov je jako ograničen jer se obrađuju riječi koje su autoru bile zanimljive. Mi usporedno radimo na dva rječnika, novo izdanje Skoka, koji će biti potpuno prerađen rječnik, ali će zadržati brand, Skokovo ime, kao što se njemački etimološki rječnik zove Kluge, iako je prerađivan na desetke puta. Taj će projekt trajati sigurno više godina, ali je potreban, jer Skokov rječnik sadržava golemo bogatstvo građe, ali je u načinu prezentacije neprimjeren, a metodološki potpuno zastario. Drugi etimološki rječnik koji bi trebao biti jednosveščani radim ja i tu zbog drugih obveza nisam došao onako daleko kao što bih htio. Sad sam na slovu g.



Stavili ste na stranicu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje mali korpus i prepustili ga kritičkom sudu javnosti – je li bilo konstruktivnih kritika?
– Ljudi se javljaju s najrazličitijim stvarima. Od upita od čega dolazi njihovo prezime do vrlo korisnih savjeta i kritika. Kolega Marko Snoj, autor slovenskog etimološkog rječnika, znatno je pomogao kritikama i greškama koje je uočio. Došlo je pitanje ljudi koji rade na policijskoj akademiji zašto se lisice koje se upotrebljavaju u njihovu poslu zovu lisice i kakve to veze ima sa životinjama lisicama. Tad moram reći da ne znam jer meni treba višednevno istraživanje da dođem do odgovora. Često vas takva pitanja potaknu na razmišljanja.

Hoće li rječnik biti dovršen u planiranom roku, do 2010.?
– U nekom će obliku biti gotov do te godine, ali taj projekt stalno zahtijeva revizije. Napišu se osnovne etimologije, u ovom rječniku bit će i građa iz dijalekata, što je novina, i onda se sve mora još jednom proći, treba dodati podatke koji nedostaju, ispraviti pogreške. Knjigu nećete vidjeti do 2010, ali osnovni popis natuknica i etimologije tih natuknica trebali bi biti gotovi.

A kad možemo očekivati prerađeni Skokov rječnik?
– Na tome radi niz stručnjaka i trebat će još najmanje pet godina.

Tomislav Ladan nedavno nas je napustio – što je on dao hrvatskoj kulturi?
– On je bio nevjerojatan erudit, čovjek koji je znao mnoge jezike i sjajan prevoditelj. Studirao sam filozofiju i znam da je čitanje njegovih prijevoda Aristotela bio pravi intelektualni izazov. Njegova knjiga o podrijetlu riječi primjer je učenosti i talenta da se etimološka problematika koja je zamršena po sebi učini razumljivom i zanimljivom široj javnosti.


Nâstavek na sledečomu listu.
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #54 : Rujan 16, 2010, 10:36:54 poslijepodne »

Nâstavek prethodnoga lista:


Jezici izumiru brzo – otprilike jedan na tjedan. Kako jezična politika može usporiti procese izumiranja jezika?
– Razlikuje se od zemlje do zemlje. U bivšem Sovjetskom Savezu jezična je politika pridonijela da mnogi jezici ostanu sačuvani jer su sustavno razvijali pismenost na malim jezicima, omogućivali su govornicima malih jezika da imaju obrazovanje na svom jeziku barem u osnovnoj školi, prevodila se književnost i poticalo književno stvaranje na, primjerice, kavkaskim jezicima ili jezicima Sibira. Ako želite sačuvati jezik, morate mu nešto dati, a to je ponajprije pismenost, dostupnost u medijima, obrazovne institucije, ako ne i službeni status. To je minimum. To danas, uz postojanje interneta, više ne košta mnogo. To zavisi i od relativnog bogatstva sredine. Retoromanski jezici imaju mali broj govornika, ali govore se u bogatoj Švicarskoj te se vrlo dobro održavaju i preživljavaju stoljećima. A u Africi mnoge vlade imaju ozbiljnije i preče poslove poput brige za desetke postotaka stanovništva zaraženih HIV-om. Te je vlade teško uvjeriti da trebaju ulagati u očuvanje jezika. Za lingviste je to gruba stvarnost. Njihov je posao da barem opišu one jezike koji će sigurno izumrijeti.

Postoji li neka politika tog tipa na ovim prostorima?
– Zanimljivo je da je upravo u tijeku prijava velikog europskog projekta koji je usmjeren na opisivanje jezika kojima prijeti izumiranje, a koji mogu nešto važno reći za teorijsku lingvistiku. Hrvatska bi tu trebala sudjelovati s projektom koji bih trebao voditi, ako to bude prihvaćeno. Zamisao je da se opisuju mali jezici kojima prijeti izumiranje u Hrvatskoj.

Koji su to?
– Na umu imamo arbanaški, dijalekt albanskoga u Zadru, i istrorumunjski u Istri, ali i jezike slavenskih pa i hrvatskih dijaspora, koji su jezični otoci u germanskom i romanskom svijetu. Moližanski u Italiji, gradišćanski u Austriji i druge slične slavenske enklave u neslavenskim zemljama.

Politika i jezik – kako urediti taj odnos kako bi se iz njega dobili dobri plodovi?
– Što manje upletanja politike, osobito državnih institucija, u bilo što – to bolje. To je moje mišljenje kao građanina. Ne smatram da nešto što se tiče čovjekove privatnosti kao što je jezik treba biti predmetom zakonodavstva. A kao lingvist time se ne bavim pa nemam stručno mišljenje.

Prije nekoliko tjedana obilježen je Europski dan jezika. Što će za hrvatski jezik značiti ulazak u Europsku Uniju?
– Za hrvatski je jezik važno da bude ravnopravan ostalim jezicima, da se ne pristane ni na što manje od onoga što maltežanski odnosno irski odnosno estonski, kao mali jezici, imaju. Pritom mislim kako treba stalno isticati da je različit od srpskoga standardnog jezika i bošnjačkog i crnogorskog bez obzira na međusobnu razumljivost. Laicima je teško shvatiti da postoje ljudi koji se međusobno vrlo dobro razumiju kada govore o svakodnevnim stvarima, ali kad je riječ o standardnom jeziku, u prvi plan dolaze suptilne stvari kao što su znanstvena i pravna terminologija, koja se posebno u hrvatskom dosta razlikuje od one u srpskom i bošnjačkom jeziku. Tu treba biti odlučan i dosljedan da se poštuje taj identitet hrvatskog kao posebnoga standardnog jezika.

Kako biste objasnili razliku između hrvatskog i srpskog?
– Treba objasniti ljudima da to nije razlika kakva postoji između američkog i britanskog engleskog. To su bliskosrodni idiomi među kojima postoje razlike na izgovornoj, pravopisnoj razini, ponekoj sintaktičkoj konstrukciji, ali su znanstvene i pravne terminologije na britanskom i američkom engleskom gotovo identične zbog toga što je postojala velika suradnja i protok ljudi i ideja između Velike Britanije i Sjedinjenih Država, kada su provođene standardizacije. Zbog različitih kulturnih i povijesnih uvjeta u kojima su provođene standardizacije hrvatskog i srpskog jezika nazivlja su u velikoj mjeri različita. Pogledajte popis kemijskih elemenata. To je često akademik Brozović isticao kao primjer. Ja ne bih znao napisati osnovnoškolski ili srednjoškolski sastavak o kemiji na srpskom jeziku. Moja djeca to ne bi ni razumjela. Na svakodnevnoj komunikacijskoj razini razlike su doista minimalne, a kad dođemo do tehničkih stvari, pravnih formulacija i deklaracija na proizvodima, razlike su znatne i treba ih poštivati.

Je li srpsko-hrvatski koji se godinama učio u školama bivše Jugoslavije mrtav jezik? Mnogi ljudi koji su tijekom rata otišli živjeti u inozemstvo još govore tu neku inačicu jezika koji su naučili!
– Taj je jezik bio projekt u glavama skupine lingvista i mnogih političara. Usprkos pritiscima kojima je hrvatski bio izložen, nikada nije bilo provedeno ujednačavanje standardnih oblika u hrvatskom i srpskom. Ideološki pritisak nije bio podjednako jak u svim razdobljima komunističke vlasti, bilo je popuštanja i pojačavanja pritiska, ali nikada potpuno ujednačavanje standardnih jezika nije provedeno. Kao standardni jezik srpsko-hrvatski nikada nije postojao. Bio je projekt koji nikada nije ostvaren. Kao jezik promatran iz kuta genetske lingvistike on nikad nije postojao zbog razloga o kojima govorim u knjizi.

Spomenuli ste i bosanski i bošnjački. Službeni su jezici Bosne i Hercegovine hrvatski, srpski i bosanski. Otkud onda bošnjački?
– To je stvar političke korektnosti. Termin bosanski većini govornika hrvatskog jezika implicira da je riječ o jeziku Bosne i Hercegovine kao države i jeziku kojim govore stanovnici te države, odnosno Bosanci i Hercegovci. Budući da i Hrvati mogu biti stanovnici te države i biti u određenom smislu Bosanci ili Hercegovci, onda nije politički korektno taj jezik nazivati bosanskim. U tom smislu zalažem se za uporabu termina bošnjački jezik. Nitko pak ne može zabraniti Bošnjacima da svoj jezik nazivaju kako god hoće i to treba poštivati. Ukoliko oni žele svoj jezik nazivati bosanskim i dopustiti nama da ga zovemo bošnjačkim, ne razumijem u čemu bi bio problem. Kao što Nijemci svoj jezik zovu Deutsch, a mi ga zovemo njemačkim.

Jezična politika u BiH gotovo je jednako složena kao i politička. Kako vidite buduću jezičnu politiku te zemlje?
– Koliko sam mogao pratiti, na papiru vlada ravnopravnost triju standardnih jezika, ali u praksi, budući da je ta ravnopravnost zajamčena na razini individua, a ne institucija, teško se provodi. Oni imaju lektore koji često ne znaju sve tri varijante pa ovisi o njihovoj dobroj volji kako će što lektorirati. Jezična problematika nije najveći izazov pred kojim stoji BiH, ali kada se jednom politička i ekonomska situacija stabilizira i kada se postignu ustavna rješenja kojima će svi biti zadovoljni, onda će biti vremena i da se razmisli o stvarnoj ravnopravnosti i hrvatskog jezika unutar te države. To je nešto na čemu treba ustrajavati, da hrvatski kao standardni jezik bude potpuno ravnopravan svim drugim jezicima, koliko god ih bilo.

Greenbergova knjiga Jezik i identitet na Balkanu: raspad srpskohrvatskog prije nekoliko je godina izazvala burne rasprave, a jedna je od najkontroverznijih teza bila da je hrvatski jezik nastao tek devedesetih. Bio je to primjer kako svjetski lingvisti doživljavaju jezičnu problematiku na ovim prostorima. Jesu li se stvari promijenile na bolje?
– One su se na neki način promijenile na bolje i Greenbergovom knjigom koja je priznala postojanje standardnoga hrvatskog jezika kao različitog od ostalih srednjojužnoslavenskih standardnih jezika. Problem je što je tu knjigu napisao čovjek kojeg zapravo ne zanima ranija povijest i što je usmjerena na publiku koju starija povijest uopće ne zanima. Autor se nije potrudio saznati o prethodnim sociolingvističkim i političkim i jezičnim prilikama na prostoru na kojem se bavi. Ima vrlo malo toga za reći o ideološkom nasilju kojem je bilo izloženo ono što se tada zvalo hrvatskom varijantom unutar komunističke Jugoslavije. Njega zanima samo situacija sada i povijest standardnih jezika nakon 1990.

Kako je moguće da se broj jezika na svijetu ne može niti približno odrediti pa varira između četiri i osam tisuća? Što je potrebno da bi nešto bilo jezikom?
– Nema odlučna lingvističkog odgovora u čemu je razlika između jezika i dijalekta. Jedan je lingvist rekao da je jezik dijalekt koji ima svoju vojsku i mornaricu. To znači da se kao jezici broje samo oni idiomi koji imaju određenu institucionalnu potporu. To je kriterij koji je posve u redu. I hrvatski je postao jezikom onoga časa kada je Hrvatska postala neovisnom državom pa ima i vojsku i mornaricu, iako sad neki govore da bi trebalo ukinuti mornaricu. Ja sam ne samo veliki prijatelj hrvatskoga jezika nego i hrvatske mornarice pa bi mi bilo žao da se to dogodi. Postoje razni kriteriji za klasifikaciju jezika, npr. razumljivost, službeni status, genetski kriterij u smislu postojanja zajedničkih prajezika. Lingvisti se oko toga ne mogu dogovoriti pa nema ni jedinstvenih popisa jezika svijeta. To nije ništa loše. Jezici nisu kao prirodne vrste ili kao ljudi koji žive na nekom prostoru. Tu se broje konkretne stvari, a jezici su apstrakcije.

Kako je proveden Bolonjski proces na Odsjeku opće lingvistike? Jeste li se uhodali?
– Uhodali se nismo. Ali mi možda imamo manje problema od drugih odsjeka jer smo mali odsjek i bolonjski program koji smo predložili jako je dobar jer je mnogo toga prepušteno studentima kao slobodan izbor. Studenti sami mogu formirati svoj curriculum u velikoj mjeri. To olakšava probleme oko organizacije nastave, prijave na kolegije, i to je u duhu onoga što je taj bolonjski sustav trebao biti. Mi to dosta bezbolno prolazimo, ali potpuno razumijem da se veliki odsjeci s više studenata susreću s velikim teškoćama.

Koji vam je dalji plan, budući projekti? Imate li neku novu zamisao?
– Moram dovršiti etimološki rječnik prakeltskoga. To je projekt koji sam radio s nizozemskim kolegama dok sam tamo bio gost profesor. To je velika knjižurina za koju postoje strogi rokovi, i nadam se da ću je završiti do kraja ove godine. Etimološki rječnik hrvatskoga pri Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje jedan je od prioriteta.

Premda su jezici vaša fascinacija, bavili ste se i određenim književnostima, i to jako posebnim književnostima. Pripremate li nešto novo?
– To ide nekako skupa. Kad proučavate jezike, zanima vas i ono što je na njima napisano, posebno ako je književno vrijedno i zanimljivo. Pripremam zbirku kababinskih mitova i saga, to su legende o Nartima, o junacima i polubogovima koji su živjeli jako davno, a priče o njima čuvaju se u usmenoj predaji na Kavkazu do danas. To je također nešto egzotično i zanimljivo. Riječ je o posljednjoj živoj europskoj mitologiji.

Razgovarala
Laura Mihaljević


Zvir:
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac383.nsf/AllWebDocs/Srpsko_hrvatski_nikada_nije_ostvaren__jer_nije_postojao
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #55 : Rujan 30, 2010, 11:29:33 poslijepodne »

Varaždinskě vésti
BROJ 3428 - 14. IX. 2010. / VREMEPLOV “VARAŽDINCA”


Ovo leto obiležâva sě 270. obletnica izdavâjna nâjopsěžnešoga réčnika hrvackoga jezika – Gazofilacija, autora Ivana Bélosténca 

Bélosténec živel i stvârjal v lépoglâvskomu pavlinskomu samostanu
 


Pavlinski samostan v Lépoglâve bil jě jâko vâžno središčě hrvackě kajkavskě kniževnosti, kak i jězikoslovla. Kajkavščina jě v hrvacke kniževnosti v porastu vupravo v 17. stôlétju, pri čěmu Lépoglâva sikak igra znatnu vulogu.

Gazofilacij prectâvla zvanredno leksikografsko blâgo, v prvomu redu kajkavsko, ali i štokavsko-čakavsko.

Bélosténčov jě réčnik Gazofilacij, nadalě, kak enciklopedisko, trodijalektalno delo hrvackoga jezika i kulturě vâžen ně samo za jězičnu povest v občomu smislu nek i kak znâkoviti zvir hrvackě prâvně povesti. Daklem, něgva sě vrédnost ne očitujě samo v sagledâvajnu vremena i prostora v teromu ga znameniti pavlin oblikujě v vuspešnomu pokušaju „jězičnopojmovnoga sěobufata“ hrvackoga severa i juga v sěmu něgovomu „trojězičnomu râznovrsju“. Tek sě, naimě, v aktualnomu čitajnu, vrédnovajnu i prihvačajnu pojmovně izričajov potvrđuju brojně něgvě tvorbeně mogûčnosti i vrédnosti.

Iliti, kak jě jěmput rěkel naš akademik Milan Moguš: „Gazofilacij kao hiža kinčena Ivana Belostenca, lépoglâvskoga i svetičkoga pavlinskoga priora, sija do danas, na sreću našu, priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja.“


* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Ove se godine obilježava 270. obljetnica izdavanja najopsežnijeg rječnika hrvatskog jezika – Gazofilacija, autora Ivana Belostenca, koji je živio i stvarao u lepoglavskom pavlinskom samostanu, u kojemu je i preminuo 1675. godine.

Pavlin Ivan Belostenec bio je dvadesetak godina svoga života vezan za samostan u Lepoglavi, gdje je i stupio u pavlinski red, služio svoju prvu misu, bio predstojnik samostana i kamo se pred kraj života opet vratio te doživio svoju zlatnu misu.

Pavlinski samostan u Lepoglavi bio je veoma važan centar hrvatske kajkavske književnosti, kao i jezikoslovlja. Kajkavština je u hrvatskoj književnosti u porastu upravo u 17. stoljeću, pri čemu Lepoglava svakako igra znatnu ulogu. Tu naime žive i rade pisac Hilarion Gašparoti, kroničar Nikola Benger, zatim Ivan Krištolovec i drugi. Najjaču ličnost, bez sumnje, u Lepoglavi predstavlja Ivan Belostenec (vjerojatno 1594. – 1675. godine) pisac i leksikograf. On je gimnaziju i filozofiju učio u Lepoglavi, a teologiju u Beču i Rimu.

Kao pavlin bio je prior samostana u Lepoglavi, Sveticama, Čakovcu i Crikvenici, kao i provincijal reda u Istri. U njegovu je radu najvažnije njegovo leksikografsko djelo: „Gazophylacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium“.

Leksikografsko blâgo

Gazofilacij predstavlja izvanredno leksikografsko blago, u prvom redu kajkavsko, ali i štokavsko-čakavsko. Može se pretpostaviti da je i samostanska biblioteka sigurno na svoj način izražavala stanje i razvoj tadašnje hrvatske kajkavske književnosti i jezikoslovlja, a služila je vjerojatno i širim potrebama kulturno-prosvjetnog i naučnog djelovanja i interesiranja, ne samo lepoglavskih pavlina nego u najmanju ruku i polaznika njihovih škola. Naime, pavlini su upravo u Lepoglavi razvili, prije svega, veoma znatnu prosvjetnu djelatnost. Već početkom 16. stoljeća, od 1503. godine, tu postoji i djeluje tzv. „seminarium studiorum“, to jest latinska gimnazija, a 1582. godine otvara se i počinje s radom prva škola u rangu tadašnjih gimnazija, i to za svjetovnjačku djecu. To u stvari znači da u pavlinskom samostanu u Lepoglavi od 1503. do 1644. godine djeluje (s izvjesnim prekidima) – prva javna gimnazija u Hrvatskoj (u Zagrebu su prvu gimnaziju otvorili isusovci 1607. godine). Zatim, pavlini u Lepoglavi u 17. stoljeću uvode i studij filozofije, a kasnije i teologije.

Filozofija se u ovom samostanu predavala od 1636. godine, a teologija od 1687. Ova je visoka škola 1674. godine od cara Leopolda I. dobila rang akademije i pravo dodjeljivanja akademskih stepena i titula (doktorata) pa je prema tome bila prvo hrvatsko sveučilište.

I upravo je u tom samostanu u Lepoglavi pronađen pohranjeni rukopis rječnika „Gazophylacium sea latinno-illyricorum onommatum aerarium“, odnosno „Gazophylacium illyrico-latinum“, autora Ivana Belostenca, nakon njegove smrti. Djelo je nekoliko desetljeća poslije bilo tiskano i objavljeno u Zagrebu 1740. godine.

Riječ gazophylacium objasnio je sam Belostenec kao „kinčena komora, hiža, ali i mesto gde je spravljen kinč“, dakle kutija u kojoj se sprema nakit.

Sve to pokazuje da se u Belostenčev Gazofilacij – namijenjen u prvom redu školstvu – slilo leksičko blago najvećim dijelom iz uže Hrvatske, ali i iz Primorja sve do Dubrovnika i Slavonije. Nekajkavske riječi uključivao je Belostenec iz onih vrela za koja je smatrao da pripadaju istom književnom jeziku, kao što su npr. bili rječnici Fausta Vrančića i Jakova Mikalje.

Belostenčev je rječnik Gazofilacij, nadalje, kao enciklopedijsko, trodijalektalno djelo hrvatskog jezika i kulture važan ne samo za jezičnu povijest u općem smislu nego i kao znakovito vrelo hrvatske pravne povijesti. Dakle, njegova se vrijednost ne očituje samo u sagledavanju vremena i prostora u kojem ga znameniti pavlin oblikuje u uspješnom pokušaju „jezičnopojmovnog sveobuhvata“ hrvatskog sjevera i juga u svom njegovom „trojezičnom raznovrsju“. Tek se, naime, u aktualnom čitanju, vrjednovanju i prihvaćanju pojmovnih izričaja potvrđuju brojne njegove tvorbene mogućnosti i vrijednosti.

Pripomoč v argumentacijě

U pravom je smislu ovaj rječnik bitan i kao potvrda valjanosti nekih važećih termina struke, odnosno kao pripomoć u argumentaciji za odbacivanje nečeg što je u suvremenom prihvaćanju nespojivo s tom strukom i hrvatskim pravnim izričajem.

Kada utvrđujemo da je njegov jezični fond povijesni, tada to ne znači da smo ga time ograničili i sveli na povijesni diskurs 17. stoljeća kad nastaje, ili 18. kad ga redaktori nakon prilagodbe vremenu objavljivanja i nakon dotjerivanja predaju u tisak 1740. godine. To nije samo podsjećanje na prošlo već usmjeravanje budućem.

U njegovom pravnom značenju povijesnost ne treba shvatiti kao sagledavanje unatrag. Iako, primjerice, Ivan Mažuranić „Gazophylacium“ Ivana Belostenca navodi i uporablja kao jedno od vrela za građu svog „Pravno-povijesnoga rječnika“, moderno nam čitanje pruža podosta potvrda za misao da prostor za raščlambu nije iscrpljen te da, prema tome, područje budućeg ostaje i nadalje otvoreno. Ono je otvoreno za povijesno-aktualno sagledavanje i vrednovanje, tumačenje.

Iliti, kao što je jednom rekao naš akademik Milan Moguš: „Gazofilacij kao hiža kinčena Ivana Belostenca, lepoglavskoga i svetičkoga pavlinskoga priora, sija do danas, na sreću našu, priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja.“


Napisal: Mladen GENC


Zvir:
pdf:
http://varazdinske-vijesti.hr/pdf/3428/11-14-09.pdf

html:
http://varazdinske-vijesti.hr/radni/ocuvanje-bastine/belostenec-zivio-i-stvarao-u-lepoglavskom-pavlinskom-samostanu
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Ljudevit Kaj

  • Jezerača
  • ******
  • Postova: 4022
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #56 : Listopad 02, 2010, 01:41:50 prijepodne »

Lovec v kâlne vode

Lubav za kajkavsku réč

Lipanj 08, 2008

- Je, kaj očeju - dragi mladi spectabilis, onak, kak ih je mati navčila govoriti itak je najslajše. Ja znam, da je morebiti leoše po slovnici govoriti, ali - vender - mojemu srcu najlepše je po domači. - Kaj čeju, kad je više Horvatov, koji govoriju taj vaš "što" - pak smo morali dati prav Gaju, kad je počel pisati ovak, kak Graničari, Slavonci i Bošnaki govoriju. Sve za slogu! Ali zato itak ostane naš gorni govor - nam najdragši. Pak, dragi amice, ta naša kajkavska reč, to je kakti mati svih dijalektušov slavjanskih. Am dobro veli fabula, da su Ček, Leh i Meh iz Krapine! Kajkavca razme i Rus i Čeh i svaki Slavjan. Morebiti, da su negda svi Slavjani govorili tak kak mi! Gdo bi to znal, da ni tak bilo? A segurno im je, da tu na jugu i drugač se s početke ni govorilo. Tejam tam v Pelopenezijušti moreju najti imena sel i gora, kak glasiju kak naša v Zagorju. Vidiju, da nemaju prav, kad se čudiju mojoj lubavi za kajkavsku reč.

Gospodin s Kaptola, Ksaver Šandor Gjalski


http://lovec.iz.vg/citati/2008/06/08/lubav-za-kajkavsku-rec#comments
Švicarsko-nemački TV i radijski modél za spâs nestandardizéranoga kajkavskoga (čakavskoga)
(kajkavska, čakavska i štokavska inačica članka):
http://www.forumgorica.com/kajkavski/hrvacki-trojezicni-pluralizem-ili-sto-jenoumle/msg23549/#msg23549

Offline Marek

  • Učim se pisati
  • **
  • Postova: 10
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #57 : Listopad 12, 2010, 11:20:43 prijepodne »
Dobro je i hasnovito istrazivati govore lokalne i skupljati zvire. Al zadrzati se sa na toj dimenziji Kajkavskoga jezika, deliti ga v beskonacnost, bez delanja sinteze v isto vreme ne vodi onam kam treba  i ne stvara tlo i podlogu stero je Kajkavskom treba.

Analiza je vazna, trebamo ju, al treba naprajti i drugi korak i naprajti SINTEZU skupljene gradje.

Tak da nazalost Mijo Loncaric v svojem clanku zastupa ideju Divide et Impera, poziciju s stere stokavizacija nastupa za unistavanje Kajkavskog.

Ja mislim da se on nenamjerno devlje v sluzbu stokavizacije gda stalno naglashava kak su lokalni govori razliciti - mesto da gledi kaj im je skupno i kak ih objediniti. Razmem da je to ni njegov posel, al treba naglasavati tu skupnost. Na koncu, apsurdno je kaj treba posebno naglasavati da su si kajkavski govori sigurno vec spodobni neg kaj su spodobni stokavskem. Takve tvrdnje i takvo delo ide sam na roku stokavcem, steri se smeju v brk dok se Kajkavcom Kajkavski deli v 1000 govor, a stokavskom se dela na standardu. Stokavskem ki ima isto tulko dijalekti. Al za stokavski imamo delo skoro iskljucivo na sintezi, dok se na Kajkavskom dela skoro iskljucivo na analizi.

Te dve stvari je treba obrnuti.

Ovak, moglo bi se naprajti 1000 kajkavskih gramatik za vsako selo, al to je norost!

Treba se prvo hapiti delati na stvarima stere povezuju Kajkavce i homogeniziraju jih, jer to i je stvarnost. Ostalo je stokavizacija, asimilacija balkanskom kulturom, kulturocid.

Inace moremo 1000 let isce delati recnike za vsako selo, dok bumo gotoví, Kajkavskoga jezika vec ne bu - pojela ga je stokavizacija.

Sinteza, umrezavljanje, homogenizacija..inace bumo i daljse porobljeni Stokavizacijom, diskriminrani na drzavnom nivou v svojoj drzavi jer ne znamo kakti pravoga knjizevnoga jezika, i gubili Kajkavski rad kulturocida ki je pocel s Ilirom.

I poceti delati na Kajkavskom jeziku. Ni tak zdavnja smo ga imeli, dok ga stokavskeg isce ni nit bilo - pred 100 let. I denes ga isce imamo. Sam treba ziti vun z njim.

A kajkavski dijalekti budu i dalje tu ostali i dalje se razvijali, no vezda budu imeli i jezika.

Stokavci celo vreme delaju na svojem stokavskem, delaju na stokavizaciji, stera znaci kulturocid na Kajkavskim, vpregli su i kajkavske jezikoslovce.
Kajkavci trebaju delati na svojem kajkavskom isto kak i Stokavci delaju na svojem.
Ilirci su predi imeli smisla, al vezda su njihove teorije zastarele (Juzno Slavenski narod i plemena, Ilirski jezik..Kajkavci su ionak imeli vec veze s Keltima neg s Ilirima), i treba se odmeknuti od Ilirci i reci glasno i jasno da su ni imeli prav.
« Zadnja izmjena: Listopad 12, 2010, 11:24:12 prijepodne Marek »

Offline Marek

  • Učim se pisati
  • **
  • Postova: 10
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #58 : Listopad 19, 2010, 10:22:42 prijepodne »
Ja sem misljenja da za Kajkavski treba vsaki delati unulko kulko more, nuter svojih okviri.

Kaj se tice Funde, pravo je pitanje dal je on uspel uvesti kajkavski bar v svojoj skoli, odnosno, dal poducavlja na Kajkavskom ili dal je uvel Kajkavski izvanredni? To bi bilo fale vredno polje gde bi on mogel nekaj naprajti, i kaj je cist moguce.

Offline Marek

  • Učim se pisati
  • **
  • Postova: 10
  • Karma: +0/-0
Odg: Hrvacki trojězični pluralizem ili ŠTO-jěnoumlě
« Odgovori #59 : Listopad 19, 2010, 10:24:27 prijepodne »
Kaj se dotikavlje trojezicnog pluralizma, to stvarno ne postoji, postoji sam stokavski hegemonizem.
I to stranjski stokavski, steri je pred 150 let nit nie bil horvatski jezik, neg ilirski - od Bosne pa vse do Bugarske.
Zato se meni neda vuciti stokavski. Ili se morti v Bosni vuce Kajkavski?