Moj obračun s nama: Pismo javnosti o medijskom kriminalu i novinarskoj korupciji Feb 28, 2012 at 05:05 AM
Postoji, dakle, s jedne strane kriminalna ratnoprofiterska ekonomska elita koja prljavim novcem želi zaštititi svoje kriminalne, poslovne interese, i s druge strane korumpirani mediji, koji ovise o marketinškom novcu ovih prvih. Logična posljedica takvih odnosa na tržištu je trgovina istinom. Jedan vrlo perfidan, prikriveni oblik cenzure na koji, svatko zbog svojih interesa, pristaju i tajkuni, i mediji, i vlasnici medija, i urednici i novinari. To su ti zakulisni dogovori, kojima tajkuni, i korumpirani vlastodršci kupuju medijsku i novinarsku šutnju kartelskim dogovorom s vlasnicima medija, koji im u zamjenu za novac jamče neobjavljivanje informacija koje bi ih mogle kompromitirati. Takvim su dogovorima stvoreni današnji korumpirani mafijaško medijski karteli, koji u ovom društvu određuju što je to istina, a što nije, određuju koje su to dozvoljene, a koje zabranjene teme, određuju što to javnost smije, a što ni pod koju cijenu ne smije doznati. Tako umjesto slobodnog protoka, mi imamo trgovinu informacijama. Umjesto medija imamo medijsku mafiju, koja se bavi naplaćivanjem šutnje. Umjesto novinara imamo kurire, koji javno prenose samo one informacije koje im za objavljivanje odobri njihov mafijaško medijski kartel, ovisno o tome kojoj grupaciji pripadaju. Medijski reket tako je postao dogovoreni i prihvaćeni model funkcioniranja kriminalne kohabitacije korumpiranih političara, kriminalnih tajkuna, mafije i korumpiranih medija. I ne samo to. Medijski je reket postao glavni oblik cenzure u medijima u Hrvatskoj.
Kada sam svojevremeno s marketinškim agencijama razgovarao o mogućem reklamiranju njihovih klijenata na portalu Necenzurirano.com, svi su mi odgovorili kako je to praktički nemoguće zbog tema kojima se bavim, zbog afera o kojima pišem i zbog toga što su svi njihovi značajniji klijenti ujedno i akteri neke od afera o kojima pišem. Drugim riječima, dobio sam marketinšku ponudu ili da promijenim uređivačku politiku i maknem cijeli niz sadržaja i dokumenata s portala, što će mi se itekako isplatiti, ili ništa od ugovora za marketing, a time i od reklamnog novca. Nisam prihvatio takve ucjene, ili nazovimo ih pristojnije – poslovne ponude.
Doduše, to što sam ja odbio te ponude direktore marketinških agencija nije osobito zabrinulo. „Znate, svi drugi igraju po tim pravilima. Ja ti plaćam, ti me ne diraš!“, rekao mi je tada direktor jedne od marketinških firmi. Kada sam mu nabrojao niz portala, čovjek mi je ponovio: „Hoćete da Vam dam listu njihovih oglašivača, pa da vidite da o njima nema na tim portalima ništa?!“. Problem je, dakle, što je velika većina medija prihvatila ta i takva pravila igre, koja ni uz najbolju volju ne mogu nazvati drugačije nego – medijski reket. Ili medijski kriminal. Ili budimo izravni – to je najgori oblik medijske i novinarske korupcije, kada pristanete naplatiti šutnju, naplaćivati neobjavljivanje tema od javnog interesa radi vlastite financijske dobiti.
Odgovorno tvrdim, kao dugogodišnji istraživački novinar, internetski novinar, osnivač i urednik, te kolumnist internetskih medija kako u zemlji tako i šire u regiji, da internetski medijski projekt danas nije moguće komercijalno, financijski i ekonomski održati, a da niste dio tog medijskog koruptivnog klupka. Postoji, dakle, s jedne strane kriminalna ratnoprofiterska ekonomska elita koja prljavim novcem želi zaštititi svoje kriminalne, poslovne interese, i s druge strane korumpirani mediji, koji ovise o marketinškom novcu ovih prvih.
Logična posljedica takvih odnosa na tržištu je trgovina istinom. Jedan vrlo perfidan, prikriveni oblik cenzure na koji, svatko zbog svojih interesa, pristaju i tajkuni, i mediji, i vlasnici medija, i urednici i novinari. To su ti zakulisni dogovori, kojima tajkuni, i korumpirani vlastodršci kupuju medijsku i novinarsku šutnju kartelskim dogovorom s vlasnicima medija, koji im u zamjenu za novac jamče neobjavljivanje informacija koje bi ih mogle kompromitirati.
Takvim su dogovorima stvoreni današnji korumpirani mafijaško medijski karteli, koji u ovom društvu određuju što je to istina, a što nije, određuju koje su to dozvoljene, a koje zabranjene teme, određuju što to javnost smije, a što ni pod koju cijenu ne smije doznati. Tako umjesto slobodnog protoka, mi imamo trgovinu informacijama.
Umjesto medija imamo medijsku mafiju, koja se bavi naplaćivanjem šutnje. Umjesto novinara imamo kurire, koji javno prenose samo one informacije koje im za objavljivanje odobri njihov mafijaško medijski kartel, ovisno o tome kojoj grupaciji pripadaju. Medijski reket tako je postao dogovoreni i prihvaćeni model funkcioniranja kriminalne kohabitacije korumpiranih političara, kriminalnih tajkuna, mafije i korumpiranih medija. I ne samo to.
Medijski je reket postao glavni oblik cenzure u medijima u Hrvatskoj. Mnogi su mediji, njihovi vlasnici, urednici i novinari, tako kroz godine više zaradili od neobjavljenih, nego od objavljenih članaka. O tome se niti u struci, ni u javnosti pretjerano ne govori, a niti je to tema velikih novinarskih istraživanja, naprosto zato što je to postala dominantna medijsko – novinarska forma. Kada bi se dokinula takva praksa medijske korupcije, veliki broj danas tzv. „vodećih medija“ u zemlji, gotovo preko noći došao bi u financijske poteškoće, a njihov bi opstanak na medijskom tržištu došao u pitanje.
Službeno će i vlasnici i uprave medijskih kuća priznati kako najveći dio njihovih prihoda „dolazi od marketinga“. Međutim, kada izvršite uvid u vrlo niske podatke o publici tih medija, ne trebate biti neki ekonomski stručnjak da bi vam bilo jasno kako niti jedna normalna tvrtka ne može imati opravdan ekonomski interes godišnje plaćati velike novčane iznose za marketinške kampanje i reklame u tim medijima. No tu, zapravo, nije bitan ekonomski opravdan marketinški interes. Te tvrtke plaćaju tim medijima medijski reket, da ih vlasnici, urednici i novinari tih medija, narodski rečeno, „ne diraju“.
Tako se u novinarskim krugovima znaju cijene i cjenici plaćanja nečije šutnje, koji se neznatno razlikuju od medija do medija, zna se kolika je cijena recimo neobjavljivanja nekih ekskluzivnih dokumenata do kojih mediji dođu o nekim kompanijama ili vlasnicima kompanija, i zna se kolika je cijena „pozitivnog izvješćivanja“ o istima. U novinarskim krugovima se zna i više-manje u kuloarima otvoreno prepričava tko koliko i od koga naplaćuje.
Apsurdno ili ne, u medijima i u našem novinarstvu ne zna se cijena kartice novinarskog teksta ili minute novinarskog priloga, ali se točno zna cijena šutnje. To je realno stanje u hrvatskim medijima i stvarni položaj u kojem se nalazimo kao novinari.
Bio sam svjedokom takvih dogovora, kada su mi takve ponude za plaćanje šutnje davali Uprava Zagrebačke banke, davne 2004. godine, Uprava Hypo Grupe preko jednog novinara 2009. godine, Uprava TDR-a i TDZ-a 2009. godine, Uprava PBZ-a 2009. i 2010. godine, zatim jedan visoki HDZ-ov državni dužnosnik u turizmu 2010. godine da maknem tekst o kriminalu u turizmu, kao i izaslanici iz INE da prestanem pisati o švercu nafte od 2003. do 2009. godine. To su, recimo, najznačajniji slučajevi u kojima su meni nudili novac da ne objavim dokumente o aferama o kojima sam pisao.
Svojevremeno je preko meni bliskih kolega i vlasnik EPH Ninoslav Pavić pokušao dogovoriti da ne objavim dokumente o njegovoj umiješanosti u Aferu Hypo i pranje novca preko tajnih računa kod Hypo Grupe. Kada sam ga odbio, prilikom intervjua mojem kolegi D.S. pola sata je kukao kako mu nanosim veliku štetu objavljivanjem dokumenata o Aferi Hypo. Iznosi koje su mi svi ti ponuđači nudili, samo kako biste imali dojam o kojim se iznosima u tim dogovorima radi, sveukupno su prelazili iznos od deset milijuna eura. (Ako su takve iznose nudili meni, kojeg dio mojih kolega smatra i naziva novinarskim marginalcem, koliko su onda tek nudili njima koji sebe smatraju neprikosnovenim novinarskim veličinama?!) Dakle, da sam pristao na ponuđene dogovore, mogao sam biti milijunaš u eurima.
Danas moram, ovako javno, priznati da ni sam ne znam više zašto sam odbio te ponude. Doista ispada da sam bio obična novinarska budala. Jer većina drugih novinara, medija i urednika živi od takvih prihoda. I još se u javnosti uspijevaju predstaviti kao novinarske društvene vertikale, mjerači istine i istinitosti. Počesto se ti mafijaški plaćenici zapravo postavljaju i kao mjerači novinarske i ljudske vjerodostojnosti nas koji ne pripadamo tom korumpiranom mafijaško medijskom, novinarskom krugu.
Mnoge novinare u ovoj zemlji, na ovaj ili onaj način, danas plaća mafija, uz izuzetke časnih kolega koji jedva preživljavaju od preniskih novinarskih plaća i honorara. Iza medija velikom većinom stoji sumnjivi, prljavi kapital, a vlasnici medija zapravo su samo perači prljavog mafijaškog novca. Posljedično, i uloga tih i takvih medija je isključivo tranzitna, na putu legalizacije prljavog, sumnjivo, na kriminalu stečenog mafijaškog novca.
Jer, od običnog, poštenog, sirotinjskog pisanja istine nije se obogatio još niti jedan novinar. Od tog običnog novinarstva malo novinara danas može preživjeti. Licemjerno u svemu tome je što nam često ti plaćenici mafije s visoka dociraju i određuju medijske, novinarske i kriterije istine, a da pitom zaboravljaju da je njihova jedina funkcija biti megafon jedne mafijaške grupe, protiv megafona neke druge mafijaške grupe. dok mafija plaća – mediji šute. Uzajamno tako poštujući mafijaško – medijsko – novinarsku omertu, taj medijsko reketaški zavjet šutnje.
Istina, stoga, koja dođe do vas, medijske publike, je najčešće ona istina za koju interesne mafijaške skupine koje financiraju pojedine medije žele da ju doznate. Mafijaška istina. To je jedina istina koja preko korumpiranih medija može doći do vas. I vi onda slavite te mafijaške kurire kao velike istinoljubive junake koji vam eto otkrivaju nešto što je do sada netko skrivao od vas. Pritom, jedini koji su to skrivali od vas do tada bili su ti isti mediji, ti isti mafijaški glasnici, ti isti korumpirani mafijaški plaćenici: vlasnici urednici i novinari medija.
Dakle, kada se povremeno u tim medijima i pojave vijesti, informacije, podaci i dokumenti o nekim aferama, to je počesto zato što je došao trenutak u kojem jedna mafijaška skupina iz nekog razloga ima interes u javnost pustiti informaciju o drugoj mafijaškoj skupini. Tako dok vi slavite velika novinarska imena koja vam objavljuju te pomno selektirane istine, zapravo i samo sudjelujete u tim propagandnim, informacijskim, mafijaškim, medijskim ratovima.
Jer baš kao i oni oružani, samo malo profinjeniji i ovi su medijski na kraju ipak samo – međusobni obračuni mafije i borba za mafijaške interese. Ovoga puta iz kriminalnog podzemlja prebačena u medijsko nadzemlje. Umjesto da kriminalci pucaju jedni u druge na ulicama, taj prljavi mafijaški posao odrađuju korumpirani mediji i novinari koje za to plaća mafija. Koliko god mi pokušavali o ovome šutjeti – ovo je prva istina o medijima i novinarstvu u ovoj zemlji.
Priča o novinarstvu je jednako priča o kriminalu i korupciji kao bilo koja druga kriminalna priča. Nema tu više ništa uzvišeno, pošteno, časno. Postoji samo interes i novac. Postoje veliki hrvatski novinari, koje zapravo plaća mafija, koji vam serviraju samo one istine koje im mafija dopusti da vam serviraju. Sve je to skupa, s vremenom postalo prilično gadljivo.
Iako svi kolege znaju da je ovo potpuna istina, mnogi od njih koji će u napisanom prepoznati vlastiti novinarski lik i djelo napasti će me već na neki način zbog ovog teksta. Jer dok smo spremni vikati o korupciji oko nas, ne želimo priznati da je jedan od ozbiljnih problema u ovom društvu novinarska korupcija i medijski kriminal.
Svjestan sam da danas u našim medijima i u našem novinarstvu puno bolje prolaze oni koji se bave medijskim reketom nego novinarstvom. Bolje prolaze oni koji primaju novac za šutnju nego oni koji ne žele šutjeti ni za kakve pare. Svjestan sam da su danas najveća imena upravo onih najkorumpiranijih i najprljavijih novinara, uz časne izuzetke pojedinih kolega koji pošteno i časno rade svoj posao.
Danas, primjerice, javnost kliče Matiji Babiću kao novinarskoj veličini, sutra će klicati nekoj novoj prijevari. Medijskoj, političkoj ili novinarskoj. Svejedno. Smiješno je Babića smatrati novinarskim herojem. Naprosto, činjenice govore da on to nije. Dok je primao novac za reklame od Hypo banke, Afera Hypo je bila zabranjena tema na njegovom portalu. Dok je primao marketinški novac od Agrokora, Todorić je bio zabranjena tema. Danas tobože piše o Josipovićevom kriminalu, ali zato nikada nije objavio niti jedan jedini dokument o Mesićevom kriminalu. Upravo suprotno, često je napadao one novinare koji su objavljivali dokaze o Mesićevim kriminalnim poslovima. Nije pisao niti o Aferi ZABA, jer je tu i tamo ipak kapnula nekakva lova od pravnih i fizičkih osoba povezanih s tom bankom.
I tako bi se dalo nabrajati dokaze o marketinškim interesima o kojima je godinama ovisila i Babićeva i Indexova istina. Znam dobro da je to nepopularna istina, koju će javnost teško prihvatiti, ali opet, zbog vlastite savjesti morao sam je napisati. Ne da bih branio Ivu Josipovića. Naprotiv. Mislim da je slučaj ZAMP, kao i brojne druge slične slučajeve potrebno istražiti i utvrditi prave činjenice. Ali baš kao što mislim da ni Josipović, ili bilo koji drugi dužnosnik u medijima i javnosti ne smije predstavljati „svetu kravu“ zaštićenu od kritika, smatram da je vrijeme da i mi novinari pred javnosti priznamo istinu o stanju u našoj struci.
Da krenemo od vlastitog dvorišta i počnemo govoriti o novinarskoj korupciji i medijskom reketu. Jer gadljivo mi je gledati da netko tko kroz marketing naplaćuje šutnju o određenim temama sada najednom glumi velikog medijskog ili novinarskog heroja.
Nekome je očito u ovom trenutku interes da se govori o Aferi ZAMP, kako bi se opet prešućivalo brojne druge afere: Aferu Hypo, tešku 47,7 milijarda eura; Aferu INA – Sirija, tešku oko milijardu američkih dolara; Aferu ZABA tešku oko dvije milijarde eura; Aferu TDR i TDZ, čija se težina mjeri u stotinama milijuna eura; te brojne druge afere i slučajeve.
Na kraju, ovakvu korumpiranost na svim razinama omogućila je i novinarska korupcija i medijski kriminal. Potpuno iskreno govoreći, bez korumpiranih medija ne bi bila moguća niti jedna od tih velikih korupcijskih afera. Zato je i na medijima dio odgovornosti u svim korupcijskim aferama. Podsjetimo samo na Aferu FIMI medija. O toj aferi znademo samo političke igrače koji su sudjelovali u izvlačenju novca, ali nikada nismo čuli koji su sve mediji kroz marketinške usluge umiješani u tu aferu. Te nam podatke do sada nije otkrila niti jedna medijska kuća. Pa ni Babić i njegov Index. Ti bi podaci, uvjeren sam razotkrili pravu sliku i stvarne razmjere organiziranog medijskog kriminala i novinarske korupcije.
Domagoj Margetić
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=2105&Itemid=1
