Svakidašnje teme > Obitelj i društvo
Nasilje na našim ulicama i kako mu se suprotstaviti
Trs:
Prije nekoliko godina:
Krenuo sam na posao, na popodnevni turnus, u srednju školu u kojoj sam radio. Ispred samog ulaza u školu, stotinu djece koja su čekala početak nastave razmaknulo se a na nastaloj čistini vidio sam kako jedan veliki šakama obrađuje nižeg. Dok sam uspio prići, niži je bio na betonu i ovaj drugi je nastavio obradu cipelarenjem. Priskočio sam među njih a tada se viši okomio na mene. Unio mi se u lice (bio je za pola glave viši od mene), zaderao se i ispsovao me na ti, najgadnijim psovkama, i zaurlao neka se pokupim u školu jer mi je tamo mjesto a ovo me se ne tiče. Nije mi bilo na kraj pameti da se tučem s njim ali sam ipak postigao što sam htio. Otišao je u kombi, parkiran u školskom dvorištu, u kojem su ga čekala još dvojica-trojica. Odvezli su se.
Onaj drugi se za to vrijeme uspio dignuti, pun masnica. Pitao sam ga je li dobro, rekao je da je, nije bio voljan razgovarati, odšepesao je na ulicu.
Vidio sam da iz zbornice, kroz staklo, više drugih nastavnika prati događaj. Ja sam bio jedini dovoljno glup da se umiješam, mogao sam i sam biti premlaćen. Pojma nemam zašto je onaj jedan mlatio onog drugog, želio sam samo spriječiti da se dogodi nešto gore.
Navečer, nakon nastave su me pred zbornicom dočekali policajci jer ih je netko bio pozvao. Htjeli su moju izjavu o događaju iako su rekli da onog nasilnika znaju, da je odavno u evidenciji. Bio je bivši učenik te škole.
Na taj događaj podsjetila me Točkica sa svojim problemom. Razmišljam: taj dečko sada ima, vjerojatno, dvadeset tri-četiri godine. Možda se oženio, možda ima djecu. Kako ih odgaja? Kako će se ta djeca ponašati kad krenu u školu? Ako će praviti ekscese, ako postanu huligani, mnogi će kriviti profesore koji su ih trebali bolje odgojiti. Hmm?!
Mlačanin:
Svaki roditelj očekuje da se problemi moraju i mogu rješavati u školi.Škola postaje jedinstveni model po kojem svako malo mlatimo svi, kako nam u kojem momentu odgovara Probajte razgovarati sa svojim djetetom kako je bilo u školi,probajte ga saslušati nekoliko dana za redom i svakako pokušajte upamtiti njegove riječi i njegove opise. Zatim ga probajte uloviti kad razgovara sa prijateljima o toj istoj školi,uvjeren sam da se sada čuje sasvim druga priča i sasvim drugačiji ton. Hoću reći da se djeca pred nama ponašaju upravo onako kako mi to njih i očekujemo ,a ponašanje pred prijateljima otkriva nam sasvim drugo lice,pogotovo ako nisu svjesni da ih možemo čuti ili promatrati.
Pa to nije moje dijete reći će svaki roditelj.
Moje se dijete ne ponaša tako kako vi opisujete,riječi su gotovo svakog roditelja kojeg pozovu razrednici ili pedagozi na razgovor.jer je od djeteta prikazana sasvim druga slika. Ali nije kvaka u slici.
Kvaka je u povjerenju koje roditelj ukazuje svome djetetu i velikoj dozi nepovjerenja u svaku osobu koja pokušava ukazati na suprotno. Jer mene moje dijete sluša i ja mu sve vjerujem,to će reći skoro svaki roditelj,a to doista i misli.Ne obazire se na suprotne argumente i uvjeravanja da su stvari sasvim drugačije.Ohrabreno ovakvim stavom roditelja,djeca dobivaju krila,mašta je neiscrpna i tu više nema povratka.Bahatost i netolerancija ,poduprta stavom roditelja ,dobiva neslućene razmjere i imamo problem.
Nerijetko roditelj zajedno sa svojim djetetom traži pomoć od pedagoga i ravnatelja protiv nastavnika koji se osudio suprotstaviti volji djeteta,pokušavajući ga natjerati da je obavezan biti na nastavi,dolaziti na vrijeme,ne ometati ostale u razredu i slično.Nezadovoljan rješenjima u školi, roditelj traži pomoć u prosvjetnim institucijama ,ministarstvu,koje uvijek stanu na stranu učenika .Njih ne zanima ništa osim,svi su krivi osim učenika i tu je kraj.
I sada imamo slučajeva kao u priči,a pitam vas zbog čega?
Zar je moje dijete Sveta Krava? (ne mislim doslovno),nepogrešivo,savršeno,poslušno itd.
Iskreno moja djeca nisu baš takova i nastojim ih odgojiti u toleranciji i poštivanju svih vrijednosti važnih za društveni suživot .
Ali ne,svi su krivi ,ali moje dijete nije.
Ne treba se čuditi tome,pa takovu sliku nama i našoj djeci svakoga dana šalju preko svih medija. Uredno nas programiraju i lagano usmjeravaju upravo tamo gdje im najviše odgovara, u nered, u kaos.
Kad je nered sve se lako organizira i provodi,sve se otima kontroli,a masu se lako zavede i povede.
Tko još danas želi red,rad i disciplinu?
JosipJoža:
--- Citat: mlačanin - Listopad 29, 2009, 06:36:19 poslijepodne ---Svaki roditelj očekuje da se problemi moraju i mogu rješavati u školi
--- Kraj citata ---
Osnovni odgoj je doma u obitelji, škola samo dopunjava odgoj i vrši osnovnu funkciju učenja programa.
Prema tome roditelji su direktno odgovorni za ponašanje svoje djece, uz sve činjenice da je na neki način, danas nešto teže biti roditelj nego li je to bilo ranije s više aspekta kao naprimjer utjecaj medija danas na djecu, što ranije nije bilo toliko izraženo, međutim i u tome treba ustrajati i kontrolirati djecu.
Naravno, djecu je uvijek bilo teško odgajati u svim vremenskim trenucima, svaka generacija je imala određenih poteškoća ali one nisu opravdanje za ignoriranje problema s odgajanjem vlastite djece.
Točkica:
Goričanka, upravo i ja to mislim: tom je djetetu potrebna pomoć, jednako kao i njegovoj obitelji, jer očito iz tog izvora izlazi cijeli problem. Ja se zgrozim kad mi mala doma prepričava što je sve taj malac rekao ili učinio u školi. To su izrazi i pojmovi koje klinac njegove dobi sigurno nije izmislio, jer im niti ne zna značenje. To je svakako morao čuti doma ili negdje u bližoj okolini, a to "smrdi" na problem u obitelji.
Škola, na žalost, kao da ne pokazuje dovoljno razumijevanja niti interesa da konkretnije riješi problem, a za to je vrijeme malac sve objesniji i sve gori. Svakako da mi ne pada na pamet rješavati problem sukobom sa njegovim roditeljima, jer ne želim stvarati novi sukob. No pokušala sam pristojno popričati sa njegovom majkom, s kojom se susrećem na roditeljskim sastancima. Žena je prilično razumna, normalno smo komunicirale i obećala mi je da će popričati sa sinom, što je vjerujem i učinila, no ne vidim da je to donijelo nekakav rezultat.
U svakom slučaju nešto će trebati učiniti, kako za tog malog tako i za ostale klince u školi, kako problem s godinama ne bi eskalirao u nešto što se više neće moći kontrolirati, a niti ispraviti.
plemenitashica:
Povodom mučkog ubojstva našeg studenta Aleksandra Abramova,
iako je teško očekivati da će se išta promijeniti, jučer sam u eteru lokalne radio postaje “Radio Trsat”
imao potrebu izreći sljedeće:
„Htio sam Vam danas govoriti o događanjima na i oko Sveučilišta u Rijeci. Ali neću.
Htio sam Vam govoriti o stanju na LHCu u CERNu i o kongresu o klimatskim promjenama u Kopenhagenu. Ali neću.
Ovo je prilika kada se treba, naprosto mora, govoriti o Aleksandru Abramovu. Dečku, studentu moga faksa, stanovniku moga rodnoga grada, koga više nema.
Poput Vitomira Jovičića Simkea, poput Luke Ritza u Zagrebu, poput (pre)mnogih drugih dečki i cura diljem ove naše zamlje.
Ovo bi mogla biti patetična priča o žalosti i potrebi kažnjavanja. Ali neće.
Ovo će pokušati biti priča o odgovornosti koje nema.
O odgovornosti nas roditelja koji iscrpljeni stižemo doma i nemamo dovoljno vremena, živaca i snage baviti se svojom djecom.
O odgovornosti poslodavaca koji nas čine takvima da bi mogli voziti svoje SUVove i jahte.
O odgovornosti nas nastavnika i profesora koji u prepunim satnicama i učionicama fingiramo HNOSove i bolonje da bi djecu učili kakve vrste pijeska postoje u Osječko-baranjskoj županiji, i kakav kupus raste u Lici, i kako riješiti parcijalne diferencijalne jednadžbe, i kako je u(ne)ređena ekonomija, i kako su razmišljali grčki filozofi, … ali ih nemamo vremena ni načina učiti kako biti uspravni,
kako biti empatični, kako pomagati drugima i drugačijima,
kako biti humani,
kako biti moralni i etični,
kako biti ljudi, kako biti roditelji.
Ovo je priča o novinarima i njihovim urednicima koji nam naturaju priče o raznim simonicama, vlatkicama i doloresicama a ne promoviraju prave vrijednosti i prave junake ove zemlje.
One koji se bace u rijeku da bi spasili drugoga ali onda odšetaju jer ne žele biti u takvim novinama i na takvim televizijama.
Priča o velikobratskim bedacima i o nagradnim igrama koje uništavaju ljudsko dostojanstvo.
O vanjskoj formi umjesto sadržaja.
Ovo je priča o nazovi herojima koji kukavički bježe od haških papira, umjesto o pravim herojima koji nezaposleni moraju liječiti svoje rane i traume, koji su ovoj zemlji dali sve dok su je korumpirani lupeži preuzimali i pljačkali.
Ovo, nažalost, nije priča o tim pravim herojima koji i dalje tiho i samozatajno rade i trude se da ovo bude bolja zemlja za njihovu djecu i za svih nas.
Ovo je priča o katastrofalnim ministrima i lupeškim gradonačelnicima i inim hohštaplerima i nikogovićima koji žele biti predsjednici ove države.
Ovo je priča o mostovima do bagatleno kupljene zamlje, o brodovima, kamionima, cestama i tunelima na kojima su se dizale ogromne provizije, o onima koji za ništa od toga nisu odgovorni, o društvu bez ikakvih vrijednosti.
Ovo je priča o ulaganju u zgrade a ne u ljude.
Ovo je priča o čelnicima koji to postaju ucjenama, prijetnjama, podmetanjima, kupovinama glasova i naručenim medijskim istupima. O ja tebi – ti meni titulama i nagradama.
Ovo je priča o strankama opasne nekompetencije koje postavljaju vlade opasnog diletantizma. O vladama koje predlažu i besprizornim sabornicima koji glasaju za najveće uštede upravo na obrazovanju.
Ovo je priča o premnogim svečenicima kojima su milije bitke od prije 70 godina,
nove crkve i potrošena politikanstva, a ne o onima koji stvarno žive vjeru i svoj život posvećuju potrebitima.
Ovo je priča o najdražoj Rijeci kojoj tepamo da je otvorena i multikupluralna ali u kojoj će se danas premnogi zatvoriti iza primorskih poneštrica kada treba pomoći i priskočiti drugima, u kojoj će se mnoga naša djeca i naši sugrađani okrenuti kada Simkea bace u Rječinu ili Acu tuku na par metara od njih.
Ovo je priča o besprizornim kukavicama koji svoju impotetnu bahatost skrivaju iza bjesomučne agresije koju su spremni pokazati tek na slabijima od sebe ili kad ih je tri ili 10 na jednoga.
Ovo je priča u kojoj ne stanuje pamet nego epizodne nule, u kojoj nam ljudsko iverje oduzima budućnost.
Ovo je priča u kojoj bi se mnogi trebali prepoznati, ali će izabrati to ne učiniti.
Ovo je priča o nama, beznačajnima ispod zvijezda, i o zvijezdama Ace, Simkea i Luke koje nam više ne osvjetljavaju put.
Ova priča ne može nego završiti minutom šutnje. Šutnje nakon koje bi trebala uslijedi promjena i ogromna aktivnost.
Ali, nažalost, neće, pa će sutra biti prestrašno jednako kao danas, ako ne i gore.
Hvala Vam, Aco, Simke i Luka što ste dio puta prešli s nama.
I oprostite nam, o Bože, oprostite nam ako možete, što nismo znali bolje pa Vam nismo dopustili da taj Vaš put bude puno dulji i ljepši od našega."
Saša Zelenika
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju