'Pederska estetika'
Počelo je već festivalskim plakatom. U oči je odmah upalo golo, muško i umjereno dlakavo muško poprsje. Kad je ono navuklo (s)nježno bijelu baletnu suknjicu, postalo je bjelodano da će festival biti u znaku snažne nazočnosti pederskog čimbenika. I doista, jedini redatelj, koji je u dramskom programu imao dva naslova, bio je zagrebački kazališni redatelj i peder Ivica Buljan.
(Ne treba nikako podcjenjivati taj čimbenik, nije on tu slučajan – ni u užem kazališnom, a još manje u političkom smislu. Istaknuti hrvatski kazališni redatelj Vladimir Gerić ne tako davno hrabro je i 'politički nekorektno' ustvrdio da doista postoji nešto kao 'pederska estetika'. Vidjet će se što je sve radila na proteklom Splitskom ljetu.)
Dalje spomenuto golo i umjereno dlakavo muški poprsje držalo je u ruci violinu, a bijela je baletna suknjica bila umrljana tintom i sličnim tekućinama. To je bila druga prijeteća poruka gledateljstvu: vidjet ćete što ćemo sve ovoga ljeta raditi umjetničkoj klasici!
Bog da nam oprosti, i vidjeli smo.
I konačno, na spomenuto poprsje nataknuta je ptičja (galeblja) glava. Galeb je lijep kad je ptica, ali kad se natulji na ljudsko tijelo – sa svojim oštrim kljunom i prodornim okom – postaje neka vrsta prijetećeg 'ptičjeg kentaura'. Cijeli plakat zapravo podsjetio je na ona čudna poganska božanstva, Horusa ili Thotha, o kojima jamačno na svojoj egiptološkoj katedri govori dr. Petar Selem, a koja su tako omiljena među sotonistima i masonima.
Plakat je odmah privukao pozornost pa je jedna gospođa javila Slobodnoj Dalmaciji da ju je ova ptičurina prepala. Odmah joj je odgovoreno da je umjetnikov cilj i bio da plakat privuče pažnju, pa i na način da nekoga prepadne.
Znalcima je ovo odmah bio dovoljan znak da i na ovom Ljetu – kao i kad je općenito riječ o ovim umjetnicima, koji su rodom iz Ogorja, ali 'pripadaju svijetu' – ne postoji pojam 'umjetničkog neuspjeha'. Sve što oni urade, uspješno je već po definiciji. Čak i kad rastjeraju publiku, oni kažu da je posrijedi bila 'uspješna provokacija' (publike).
FRAKTALNI FALUSI
Festival je započeo Pochiellijevom operom 'La Gioconda', kojom je dirigirao ravnatelj festivala i hrvatski dirigent svjetskog glasa Nikša Bareza. Ponovilo se isto što i lani s Verdijevim 'Otellom'. prva predstava je, dijelom zahvaljujući protokolarnim ulaznicama, bila puna, ali već na drugoj gledalište je bilo poluprazno. Uz to je još lanjski auditorij sa 1260 mjesta smanjen na samo 722. Od moguće 1.444 ulaznice prodane je samo 456. Opera je pri tom stajala 800.000 kuna, iako je predstava rađena u koprodukciji s riječkim HNK-om. Lanjski 'Otello', također koprodukcija s Tršćanima, stajao je debelo više od milijun kuna.
Maestro Bareza sa sobom je doveo pjevače sa sjajnim akreditivima – sve sama milanska Scala ili moskovski Boljšoj teatar, ali samo na papiru. Izgledalo je, recimo, kao da rumunjski tenor Konstantin Nica, osim regularnog grla, ima i još jedno rezervno, iz kojeg stvarno pušta glas, a i drugi su bili tu negdje. I operna gala s istim stranim solistima bila je bez poleta i sjaja.
Otkud ovaj (ponovljeni) neuspjeh – kad Splićani vole operu (neke od njih gleda i više od 5.000 ljudi)?
Splitske Prokurative jednostavno nisu za operu, mnogo je na njima 'propuha', a ni ozvučenja nikako da proradi, pa i golemi trud i rad cijelih ansambala pada u vodu. Za vrijeme izvedaba čuje se zveckanje posuđa i žamor iz obližnjih restorana, u boljem slučaju, ili pak gromke najave prvenstva Dalmacije u balotama i prave eksplozije 'torcidinih' petarda, zbog kojih je maestro Zlodre morao prekinuti izvedbu baleta 'Grk Zorba', u gorem slučaju. Na izvedbi nježnog Intermezza iz 'Cavallerije rusticane' iz pustopašnog susjedstva odjeknuli su zvuci Dina Dvornika 'Mo'š govorit kontra mene i kontra cilog svita...'
Ali, pravo lice 57. Splitskog ljeta i pun izraz nebrige oktroirane Mesićeve ekipe na njegovu čelu za potrebe publike i trošenje (poglavito gradskog) novca predstavio je dramski program, sa svojih 'impozantnih' deset naslova i sedamnaest izvedaba. Među njima je bila stanovita splitska amaterska družina pod imenom Fractal Falus Theatre, koja je na svoj fraktalno-falusni način donijela priču o svetoj udovici Juditi. Od 260 mogućih, prodali su 19 ulaznica. Predstavu Koltesa i Salingera 'Ma and Al' u režiji Ivice Buljana s ravnateljicom Bulić i srpsko-slovenskim glumcem Markom Mandićem, koji se nedavno 'proslavio' 'performansom' u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti – javnim onaniranjem - dali su na engleskom (!) jeziku. Za koga? Za 34 gledatelja s plaćenom ulaznicom.
U drugoj Buljanovoj predstavi Euripidova 'Kiklopa' opet su, zbog razumljivih redateljevih nagnuća, u prvom planu bili falusi, ali sada ne tek u kazališnom imenu, već najdoslovnije! Tijekom cijele izvedbe neki 'riječki' ili, bolje, zapadnobalkanski Prle ili Mrle iz narkorokerske skupine 'Let 3' uporno je i ustrajno, također, da oprostite – drkao! Na kraju je na svoje spolovilo nataknuo sliku predsjednice vlade Jadranke Kosor i time je cijela stvar vraćena na svoje polazište, o čemu će još biti riječi. Najfascinantnije je što su se svi, i tada u splitskom Domu mladeži, i poslije u uslužnim medijima, pravili da ne vide što se događa na pozornici.
Vrhunac te dramske sprdačine o trošku grada Splita (više) i hrvatske države (manje) bila je predstava 'Satis sunt mihi pauci'('Malobrojni su mi dovoljni'). Gospođa Bulić dovela je 'europskog' autora Jeana Michela Bruyerea, koji je ne trepnuvši sprčkao 300.000 kuna i napravio 'performans', koji su gledatelji – 150 od mogućih 450 – napuštali nakon deset minuta, jer se nije imalo što vidjeti. Prije premijere pričalo se da rečeni Europljanin – koji, kao i gospođa Bulić, jamačno 'pripada svijetu' – traži razglas od 120 decibela, kao i ekipu prve pomoći, za one koji to ne prežive. Srećom, netko mu je navodno rekao da je to glazba mlaznjaka u polijetanju, koja možda može razvaliti podrume Dioklecijanove palače, pa od toga nije bilo ništa. Bilo je zato drugih senzacija, koje bi ovdje bilo teško pobrojiti. Ulaznice pri tom nisu bile ni malo jeftine (i do 130 kuna), pa su mnogi gledatelji tražili povrat novca.
Rumunjski redatelj Euripidove 'Hekube' Felix Alexa, također europska veličina, tražio je pak i dobio više tona crnog ugljena (!), kako bi uvjerljivo dočarao zapaljenu Troju i to u povijesnom prostoru antičke Salone. Binski radnici crkvali su na ljetnoj vrućini udišući čestice ugljena, ali na premijeri ništa od toga nije se vidjelo, a iza trećeg reda – ni čulo.
Ukupna bilanca bila je da je na ovom Ljetu prodano samo 5.500 ulaznica, gotovo dvostruko manje od lanjskih 10.000, što znači štetu od 350.000 do 400.000 kuna, ali – zar ne reče i Bruyere – njima su 'i malobrojni dovoljni'! Ali, važno je da su gospođa Bulić i njezino brojno zapadnobalkansko i europsko društvo bili zadovoljni. Danas-sutra oni će nju pozvati u Francusku, Njemačku, Rumunjsku, Srbiju, Crnu Goru, Sloveniju... o trošku tih drugih sretnih država i gradova. Jer, oni 'pripadaju svijetu' i međunarodnoj kasti umreženih umjetnika, radi kojih se – a ne radi publike – festivali i organiziraju i za čije se račune i radni učinak ne pita.
